Krunoslav Kruno Radiljević – TROFEJ NA DOHVAT

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar – kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar – kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Stari! Ko je to? Vremešnijim ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu nije teško odgonetnuti ko se krije iza tog nadimka. Odmah će reći: Kruno Krunoslav RADILJEVIĆ (Mostar, 1931.-1990.). Najčešće u dresu s brojem šest. S dinamitom u ljevici. Vrijedan kao krtica. Prava radilica. Djelovao je po čitavom terenu. Stizao uvijek gdje je najpotrebnije. Matirao je protivničke čuvare mreže kad su to oni najmanje očekivali. Bio je akter 228 prvoligaških bitaka, sve naravno u „Veležovoj“ četi, jedinoj u karijeri. I 24 „čista“pogotka na tom frontu.

     Kao i većina tadašnjih dječaka, loptu je počeo da pika na poljančetu, 1947. godine. Sa svojim vršnjacima s nestrpljenjem je čekao kada će zaigrati u prvom timu „Veleža“. To se dogodilo 1949. godine, protiv teslićkog „Proletera“, u Republičkoj ligi BiH. To je dobro upamtio i ovako opisao:

     – Bio sam obhrvan tremom, onom koja sputava debitanta. Noge teške kao olovo. Sav u grču. A htio sam da pokažem sve što znam i mogu. Ali, najvažnije je bilo da je naš tim pobijedio 2:0!

     I dalje je igrao u juniorskoj ekipi. Učio, savlađivao fudbalsko gradivo. Slušao savjete Ćemalovića, Lehnera, Hrvića i Glazera. To mu se višestruko isplatilo. U najboljoj jedanaestorici „rođenih“ ustalio se pogotovo od 1955. godine, kada se „Velež“ vratio među prvoligaše.

     – U matičnom i svom jedinom klubu doživio sam najljepše fudbalske trenutke – govorio je Radiljević.

     Stari je, kao kapiten, predvodio „rođene“ u njihovom prvom finalu Kupa Jugoslavije 1958. godine. O tome je pričao:

     – U pohodu smo pobijedili „Sarajevo“, beogradski „Radnički“, „Split“ i u polufinalu silni „Hajduk“ ubjedljivo 3:0! U odlučujućoj utakmici, iz tima su, međutim, izostali reprezentativac Mujić i Slišković, jer su otišli u vojsku. Podmlađena ekipa se, ipak, časno i hrabro držala pun sat, do kada su mreže mirovale. Na kraju nismo odoljeli (0:4) snažnoj i kvalitetnoj „Crvenoj zvezdi“. Ali, što smo mi propustili, ostvarili su naši nasljednici 1981. i 1986. godine.

     U „B“ selekciji igrao je 11 puta. Bio je „olimpijac“ u Australiji 1956. godine:

     – Osvojili smo srebrnu medalju. A ne bi bilo nezasluženo da smo se kući vratili i sa onom najsjajnijom, zlatnom – tvrdio je. – Sovjeti su gol odluke (1:0) postigli tek u 80. minutu. Strijelac je bio u čistoj ofsajd poziciji, na samo dva metra od našeg golmana. Uzaludno se protestovalo kod sudije. A, od tog događaja prošla su, evo, već četiri desetljeća.

Komentariši