Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 139(50)

 

 

Esnaf koji nestaje

 

            Sarački, samardžijski i sedlarski obrti su esnafi koji nestaju. Danas je rijetkost naći sarača da izrađuje sedla i konjsku opremu, jer konja je sve manje. Sarački obrt spada u obrte kožarstva, kao što su i tabaci (obrtnici koji obrađuju kožu), čizmadžije, papučije, postuldžije, firaldžije, te obućari, opančari, nanuldžije i čurčije – krznari.

            Sarači, nestankom ovoga obrta postepeno prelaze na izradu raznih predmeta od kože – pojaseve, kožne futrole, tašne, torbe i dr. Njihov posao nije naporan, ali zahtijeva vještu ruku, dobru maštu i smisao za lijepo. Od osjećaja majstora sarača i njegove spretnosti, zavisi ljepota onoga što uradi.

 

            Ah, moj doro dobri doro,

            Šta je tebi dodijalo,

            Lahko sedlo šimširovo,

            Il’ uzdica pozlaćena,

            Il’ kamdžija biserlija?

 

            U stara vremena sarački dućani su se nalazili svugdje, pa i u Mostaru, uz dućane kovača i nalbanta (potkivača konja) uz hanove, gdje su navraćali karavani, a karavandžije – odmor i konačište nalazili!

 

            Spremio sam svog dorata

            za daleka puta.

            Da obiđem dragu svoju,

            na mene je ljuta.

            Što nisam odavno pod pendžerom bio

            Što joj doro nije bašču pogazio.

 

            Mostarski sarači su izrađivali iste predmete kao i sarajevski i podmirivali su potrebe Hercegovaca. Višak proizvoda su izvozili i u druge zemlje. Nisu imali svoj sokak ili mahalu gdje su im bili locirani dućani.

            Sarajevski sarači su imali svoju mahalu koja se i danas zove po njihovom obrtu “Sarači”.

            Dućani mostarskih sarača u XVI, XVII i XVIII vijeku su bili naročito u staroj jezgri grada u predjelu Kujundžiluka, Podkujundžiluka, Mejdana, blizu Karađozbegova hana, Džinovića hana, Jabučice hana, Ćejvan-kethode hana, Hindinog hana u Jusovini, Blatinog hana na Maloj tepi itd. Ovaj obrt je bio u rukama Muslimana.

            U zakladnici Derviš-age Bajezidagića (napisana sredinom rebula II 1001. (19.1.1592.) je najstariji izvor koji spominje sarače u Mostaru. U zakladnici kao svjedok se spominje hadži Mustafa, sarač. U prvom sidžilu se nekoliko puta spominju sarači: Hasan, Husein i Jusuf, Mustafa-Čelebija, Nezir i usta-Nezir. (Sidžil mostarskog kadije je bez sumnje najvrijedniji sidžil br. 1. iz godine 1632. – 1634. nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. U njemu je 90 posto sadržaja iz tadašnjeg mostarskog kadiluka.)

            Sarač Husein, kupio je 1633. godine kuću u Karađozbegovoj mahali za 6.000 akči. Sarač Sulejman je nepoznate godine uvakufio gotov novac. U tome vakufu 1632. godine je bio mutevelija (upravitelj) neki Mehmed – kaže u svom radu o mostarskim esnafima i obrtima istoričar Hamdija Kreševljaković. Ovaj esnaf se osipao dolaskom novog vremena, te je 1875. godine brojao samo osam dućana od deset majstora i kalfi. Saračkih dućana u Mostaru je bilo sve do Prvog svjetskog rata.

            Nakon rata spominju se Ibrahim Mahinić, Osman-aga Hadžić i neki Žuna. Mostarski sarači su bili poznati po izradi silaha i bensilaha koji su se vezali oko pojasa. Oni su se razlikovali od sarajevskih. Bili su kraći, ali su zato nešto deblji. Sarajevski su imali šest, a mostarski osam pera. Pravili su naročito i lijepo čante za britve u formi kandilja u koje se moglo staviti po pet britava. Ukrašavali su tkanice od bensilaha grančicama od kože u obliku ornamenta cvijeta. U Mostaru su postojale porodice sa prezimenom Sarač, Samardžija, Samardžić i Sedlarik (i danas postoje). A, Sarač Dževad je živio 1984. i 1985. godine u Ulici Moše Pijade br. 1.

            Najvjerovatnije da su pomenuta prezimena i nastala po nazivima obrta, Samardžije i Samardžići po obrtnicima koji su pravili samare, Sedlarik po obrtnicima koji su pravili sedla i Sarač po saračkom obrtu.

 

            Djevojko moja, osedlaj mi konja

            Ne mogu sama, na polju je tama…

 

            Prema jednoj nepotpunoj statistici popisa mostarskih esnafa navodi se da je 1878. godine u Mostaru radilo 8 sedlara. Najbrojniji su bili zidari (70), krojači (45), obućari (30), civilni pekari, a većina njih je pekla hljeb i za vojsku (22), kazandžija (7), oružara (5), zlatara (4), tesara (4), stupara (3), sahadžija (2), dok je ugostitelja i trgovaca bilo najviše, oko 300. (podatak Karla Pezza, n.d. strana 149).

            Bosanskohercegovačka sevdalinka kaže da su posebno bili majstori koji su pravili samare i sedla:

 

            Haj, svi Bosanci dobre konje sedlaju

            A Bosanke ruse kose ćešljaju.

           

            …………………………………………………..

           

            Karanfil se na put sprema i pjeva

            Aman, aman,

            A draga mu konja sedla i plače…

 

            Sarači su obično pravili sedla. Drveni kostur sedla zove se kaltak. Jabuka na prednjem dijelu sedla zove se unkaš, a naslonjač na zadnjem dijelu zove se arkaš. Donji dio sedla prošiven je kečetom, izrađen od goveđe dlake. Sedlo je obično prekriveno lijepom i kvalitetnom kožom. Preko sedla na unkaš i arkaš naticao se čul, vrsta ćebeta. A preko sedla su naticane i haše koje su bile lijepo izvezene od ruka terzije (krojača). Na arkaš bi se stavljale bisage, dok su se na unkaš stavljali kuburluci. Sarači su pravili uzde, dizgine i pletene kandžije. Nakit na konjskoj opremi se zove raht. Najljepše uzde bi bile ukrašene kitama od svile. Svilene kite bi pravili majstori kazazi. Neke ukrase za uzde su pravile i kujundžije. Bilo je i nekoliko vrsta rahtova. Bisage su bile slične današnjim putničkim koferima. Zvaše ih i hurče koje su pravili od kože. Hurče je nosio tovarni konj koji je služio za prenos tereta i nisu bili za jahanje. Jahači konji su nosili bisage. Konji koji su prenosili poštu, dokumentovane vrijednosti, nakit i novac, takođe su nosili hurče.

            Sarači su pravili i duhanske kese od volovskih mjehurova. Prednost im je bila ta da se nije u njima sušio duhan. U posebnim kesama koje su takođe pravili, stavljali su se kremen, čakmak i trud za paljenje lula. Ove kese zvale su se kresivače. Uz bensilah se vezala i kehara. To je kesa u kojoj se nosio novac.

            Mostarski sarači, sedlari i samardžije kao i ostali obrtnici imali su svoje kušaume, teferiče, izlete na kojima se najviše jeo pilav – pirinač sa mesom, pila kahva, pušio se hercegovački duhan, a hrišćani i kršćani su pili rakiju i vino. Sarački esnaf je imao svoj barjak i čugelj od srebra ili zlata.

            U Mostaru je u periodu između II svjetskog i posljednjeg rata bilo vrlo malo sarača, jer za ovaj esnaf je nestalo posla.

            U Srednjoj ulici, danas Braće Fejića je iza II svjetskog rata nedaleko od Kajtazovog ćoška (zvanoga i Muminagića ćošak) bio dućan sarača Salke Lendre sve do oko 1960. godine. Nakon Salkine smrti saračke poslove u dućanu je preuzeo sin mu Hasan. Od Salke je finese saračkog zanata izučio njegov sin i Ahmet Mišić. Nakon izvjesnog vremena se Ahmet Mišić osamostaljuje i otvara svoj sarački dućan u Potkujundžiluku (br. 1) u današnjem ateljeu Ekrema Handžića nedaleko od kafane “Evropa”. Ahmet se bavio saračkim poslom u ovome dućanu i nakon prelaska na Glavnu ulicu (Ulica Maršala Tita) kod Suhodoline na Velikoj tepi nedaleko od dućana Abide Mahinić zvane Bida, koja je držala kafanu i kalufila fesove. Nedaleko od ovih dućana južnije su držali i svoju samostalnu brijačku (berbersku) radnju Hakija Kalajdžić i sin mu Muhamed. U nedostatku saračkih poslova Ahmet Mišić je vršio krojenje i krpljenje cerada za teretna auta i opravku i presvlačenje i pravljenje navlaka za auto sjedišta. Godine 1964., vidjevši da bi morao svoju djelatnost preorijentisati, a zbog nedostatka saračkog obrta, završava tapetarski zanat i otvara novu radnju u prizemlju jednoga solitera u blizini crkve sv. Petra i Pavla.

            Posao krpljenja i opravki, šivanjem auto cerada bavi se i majstor Firdus Sijerčić i njegov sin. Njegov dućan je bio na Maloj tepi preko puta današnjeg Turskog konzulata.

            Ahmet Mišić nakon rata 1992.-1995. godine prelazi u svoju novu radnju koju je otvorio u kući u kojoj je i stanovao u Ulici Tekija br. 23. Bavi se tapetarskim poslovima. Ahmet reče: “Ne zaboravi spomenuti i sarače koji su obavljali dio saračkih poslova a izrađivali su i vršili opravke tašna, kaiševa, opanaka a to su: Vuko Ćirić, Ante Ćorić, Bajro Sihirlić i Andrija Tule.”

            Nabrojat ćemo bar neke od tašnara koji su radili, skoro svi, do rata 1992. godine:

           

            1. Abadžić Muharem – Husinjske bune br. 16

            2. Aleksić Milimir – Alekse Šantića br. 65

            3. Domi Ahmet – Ose Grebe br. 10

            4. Glasnović Tomislav – Ose Grebe br. 18

            5. Hiljaj Bernard – Šehitluk br. 8

            6. Meča Džafer – Kujundžiluk br. 5

            7. Sijerčić Zijad – H. Ćišića br. 11.

            8. Selmani Husein i sin mu Kemal – Kujundžiluk br. 5

            9. Tači Almir – Trg 1. Maja br. 8

            10. Zovko Bosiljko – VIII Dalmatinskog Udarnog Korpusa br. 102

Komentariši