IZ ISTORIJE ZAVIČAJA – 2. dio

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljivan je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 5 do 13, u periodu između oktobra 1996. i juna 1997. godine.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





U širem području doline Neretve najizrazitije primjerke o postojanju života u mlađem kamenom dobu (neolitu) imamo u Zelenoj pećini iznad izvora rijeke Bune u Blagaju i u Lisičićima kod Jablaničkog jezera.

Zelena pećina, iako veoma nepristupačna, potpuno je ispitana. Prostor za stanovanje ima dimenzije deset puta šesnaest metara, te podsjeća na veliku salu. Stanište za čovjeka se tu zametnulo vjerovatno zato što su se na izvoru Bune okupljale divlje životinje da utole žeđ, spuštajući se sa okolnih brda. Time je sasvim prirodno omogućen njihov lakši ulov. U neolitskom sloju nađeni su jedna strijelica, tri kamena oruđa i nešto životinjskih kostiju. Pa ipak, glavni pečat ovom nalazu, dali su odlomci keramike. To su dijelovi posuđa koje su, inače, zajedničke za zajednice ljudi iz tog perioda, a sa područja istočnog Jadrana, južne Bosne, Metohije, Albanije i srednje Grčke.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Velike poplave u Mostaru hroničari su zabilježili još u XVIII vijeku. Nabujala Neretva je 1. novembra 1713. godine, odnijela mlinice u vlasništvu izvjesnog Jujića i jednu vakufsku. Voda je doprla čak do Tabhane u Priječkoj čaršiji gdje je potpuno porušila tri dućana locirana nešto uniže od Tabhane. Bujica je odnijela više hiljada koža i sav alat za preradu kože. Potom je odnijela Temimovu i Avdibegovića mlinicu.

Voda se zatim popela iznad Ćejvanbegovog hamama naspram zapadnog ulaza u Tabhanu i pred velikom silinom porušena je Koskina kuća. Atik džamija na Mejdanu bila je pod vodom. U isto vrijeme voda je došla do džamijskog minbera na Musali. Sudeći prema svemu ovo je zaista bio najveći vodostaj Neretve do sada.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





U drugoj polovini XVI vijeka u Mostar se doselio jedan trgovac, jevrej, koji se zvao Mojsije Kuzin. Engleski putopisac Džon Gardner Vilkison prilikom posjete Mostaru 1844. godine navodi podatak da u gradu žive samo tri jevreja, da bi u prvim decenijama Austro-ugarske uprave taj broj porastao na 19. Porast broja jevreja tokom vremena je evidentiran i za vrijeme Kraljevine kad oni u Mostaru formiraju Jevrejsku crkvenu opštinu, a paralelno tome i sinagogu. Nemamo pouzdanih podataka o ustrojavanju njihovog groblja na sjevernom izlazu iz grada. Sudeći po obliku, odnosno tipu njihovih nadgrobnih spomenika, kao i korištenju hebrejskog pisma, nije teško zaključiti da je ovo groblje veoma staro.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





U podnožju brda Hum, sa njegove sjeverne i istočne strane, protežu se mahale Predhum, Zahum i Podhum. Granica Zahuma i Podhuma je kod Zelića ćoška, na onom mjestu gdje se Ulica Muje Bjelavca nastavlja na ulicu Matije Gupca. Šemovac bi dijelio Predhum od Zahuma. U Predhumu se onaj dio gdje se ukrštaju ulice Gojka Vukovića i izlaz sa Komadinovog (Lučkog) mosta još uvijek zove Ograda, a evo kako je dobio ime.

Nekada je mahala Predhum bila dosta zapuštena od strane gradskih vlasti. Da bi joj na neki način omogućili brži razvoj, opština je donijela odluku da se Pazar sa velike tepe (Glavne ulice) prebaci u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako je i učinjeno. Pazar je ograđen i počelo je prodajom stoke za pazarne dane (srijedom). Po toj ogradi narod je taj dio grada prozvao Ograda. Kako u to vrijeme (prije 1914. godine) nije postojao Lučki most komunikacije sa novostvorenim pazarom su bile slabe tako da ovaj pokušaj nije uspio. Ipak, ostalo je ime da podsjeća na te dane i želju da se Predhum razvije.

Danas je još uvijek sačuvana mala metalna ploča iz autrsougarskog perioda na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kućna numera. Nalazi se na pekari Dugalića na lučnom kamenom cekulu pročelne fasade.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Malo je nedostajalo pa da 1921. godine dođe do realizacije projekta kojim je na Rondou predviđena izgradnja objekta u kome bi se vršilo štavljenje kože. Naime, nekoliko uglednijih građana u nastojanju da po svaku cijenu umnože svoj kapital, željeli su u blizini Rondoa napraviti mali pogon za štavljenje kože. Taj postupak oštro su osudili građani izražavajući proteste, te su formirali komisiju sastavljenu od gradskih liječnika, advokata, činovnika opštine i drugih poznatih ličnosti. U ovu komisiju je ušao i bivši gradonačelnik Mujaga Komadina. Tada je još uvijek bio predsjednik banke. Komisija nije u suštini štitila interese građana, ali ipak do realizacije ideje o gradnji kožare na Rondou nije došlo. Rondo, nekadašnje Guvno za vršenje žita, ostao je netaknut sa šest aleja koje je projektovao Miloš Komadina. Centralna Stefanijina aleja od Gimnazije do Balinovca zasađena je platanima koji su vodu dobijali iz đeriza prokopanih duž aleje. Kod parka na Rondou uz sami trotoar još uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Mahala Cernica je interesantna i po tome što je u periodu iza Drugog svjetskog rata u njoj živio veliki broj muzički nadarenih ljudi. I pored nesumnjivog kvaliteta, niko od njih nije se profesionalno bavio muzikom, svi su uglavnom pjevali i svirali za svoju dušu i za prijatelje. U analima ove mahale ostaće zapisana imena: Neđo Tokić, Stevo Gačić, Mustafa Mujsa Kaić, Ivica Mikulić, Brato Diviš, Salko Kotlica, Salko Hindić, Azra Bajrić, Ajna Hindić, Meho Pala, Juso Hujdur, Hajrudin Ruda Kotlica, Nezir Bukovac, Tonča Pavić, Ekrem Popovac, Kemal Arpadžić, Karlo Albanezi, Mensur Duraković…

Omiljeni instrument poslije Drugog svjetskog rata bila je usna harmonika-pikola i na njoj su svirali: Juso Hujdur, Ivan Ivić Čorluka i Meho Pala. Od harmonikaša pomenimo Mimija Stupca, a od gitarista Romana, Salku Kotlicu i Karla Albanezija. Deset godina u jednom zagrebačkom orkestru nastupao je Salih Brato Mujičić. Omiljeno mjesto skupljanja Cerničana bilo je ispred izloga frizerskog salona kod Zdravljaka u blizini raskrsnice na Korzu. Tu su pjevali serenade, sevdalinke i meksikanske pjesme. Trio Kaić-Gačić-Albanezi nastupao je na Kantarevcu gdje se održavalo "Mostarsko ljeto". Jedno vrijeme pjevali su i u bašti Doma armije, na Mejdanu.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Na uglu današnje Fejićeve i kraka koji vodi ka Trgu 1. maja i danas postoji zgrada u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjih ratova (između 1992. i 1995. godine). U prizemlju se nalaze kafana "Kod Gume", obućar Derviš Kadić, pržionica kafe Kasumović i stolarska radionica. To je, u stvari, jedini sačuvani han u Mostaru i nosio je lijepo ime "Orijent". Držao ga je Mehić Zaim. U prizemlju je radila ašćinica sa carigradskom kuhinjom. Na spratu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu gazda je prodavao sijeno i zob za konje. Potom je u prizemlju otvoren noćni lokal LAV koga je držao Zupančić. Do kasno bi se čuo glas pjevačica i ugodna muzika.

Zgrada je, inače, vlasništvo Fatime Kajtaz koja se udala za Omera Šehovića. Za korištenje zgrade Mehić Zaim je uoči Drugog svjetskog rata plačao mjesečnu kiriju u iznosu od 3000 dinara. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon koji je kasnije uništen. Po oslobođenju 1945. godine ova kuća-han je nacionalizovana.

4 komentara

  1. Svim srcem, HVALA TEBI, DRAGI MOJ PRIJATELJU !!!
    Da nema tvoje (i od takvih poput tebe) podrske i prijateljstva sigurno nikada ne bih ni uspio da istrajem u ovom radu !!!
    Od srca, HVALA TI I HVALA VAM svima koji ste od pocetka uz mene !!!

  2. Gost_208, HVALA OD SRCA!!! Imam jos mnogo slicnog materijala i nadam se da ce biti dovoljno vrijedan i zanimljiv kao i ovaj dosadasnji. HVALA PUNO za ukazivanje na ovu stamparsku gresku koju cu odmah ispraviti. Inace, ove tekstove pripremam i sacuvavam u Word-u i kada ih pripremim samo ih (metodom copy&paste) prebacim ovdje na blog i iz nekog razloga se desi cesto da se u tom procesu neko slovo promijeni u neko posve drugo slovo. Primijetio sam da se obicno radi o samoglasnicima, tj. da iz nekog razloga jedan samoglasnik zamijeni drugi i mnoge sam vec primijetio i ispravio u ostalim tekstovima ovdje, ali ne uspijem, eto, sve primijetiti i ispraviti, pa slobodnu uvijek ubuduce javite mi ako primijetite u nekom od tekstova neku ovakvu gresku. HVALA PUNO!!!

Komentariši