IZ ISTORIJE ZAVIČAJA – 1. dio

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljivan je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 5 do 13, u periodu između oktobra 1996. i juna 1997. godine.



<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>

 

 

 

U brijačko-frizerskom salonu "Violeta", vlasništvo Torle Ibrahima, žene su 1937. godine za trajnu ondulaciju mogle koristiti aparat na paru. Ovaj čuveni salon se nalazio na samom uglu ulica Ose Grebe i Husrefovića sokaka, a u prizemlju zgrade čiji je vlasnik Miat Merdžo. Sve do pred ovaj rat (1992. godine) ispod balkona postojala je reklamna ploča sa natpisom "Violeta". Salon je imao dva odjeljenja: lijevo za žene, a desno za muškarce. Djeca su koristila malog drvenog konjića postavljenog na stolici koja se mogla okretati. U to vrijeme za brijanje se koristio brijač (britva), a on se oštrio na kožnoj traci. U slučaju povrede lica korištena je stipsa u obliku olovke. U modi je bilo korištenje orahovog ulja koga su muškarci stavljali na kosu čime bi se postigao visok sjaj, a po svoj prilici, to je ulje koristilo i za jačanje korijena kose.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Mostar je 1960. godine dobio prve automate za prodaju poštanskih vrijednosnica i maraka. Jedan takav aparat bio je postavljen na pročelnu fasadu zgrade "Putnik" na Musali. Automati nisu dugo trajali jer su nesavjesni građani ubacivali stare kovanice koje bi se zaglavljivale i kvarile aparat.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Odlazak u Budimpeštu 1903. godine, te prisustvovanje jednoj fudbalskoj utakmici izazvalo je toliko oduševljenje kod tadašnjeg direktora Mađarske banke u Mostaru, Bernarda Lajhnera da se odmah zainteresovao za pravila ove igre. Čim je krenuo u Mostar, kupio je jednu loptu, šnjurač i pumpu. Stigavši u Mostar, pozvao je nekoliko omladinaca, među kojima su bila dva njegova sina Alfred i Oskar, i pokazao im pravila igre. Od tog momenta fudbal se veoma brzo počeo širiti po mahalama. Nepune dvije godine kasnije formiran je "Đački sportski klub". U njega su delegirani nastavnici gimnazije Pihler i Koštraba. Prvi zvanični nastup ovog kluba uslijedio je 1909. godine protiv sarajevskog "Osmana". Mostarci su ubjedljivo deklasirali protivnika zabilježivši pobjedu od 3:0.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Sve do kraja XVIII vijeka u Mostaru su djelovale samo dvije vrste prosvjetnih ustanova: mektebi (početne muslimanske vjerske škole), i medrese koje su davale srednju vjersku naobrazbu. Prvi mekteb osnovan je u našem gradu 1554. godine, a prema navodima u jednom djelu fra. Petra Bakule, Mostar je imao 23 mekteba. Tek kasnije se osnivaju ruždije – srednje škole i početne škole ostalih konfesija.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Sva sreća da je sačuvan zapisnik sačinjen na sjednici Gradskog vijeća Mostara održane 10. marta 1897. godine iz koga se, između ostalog vidi da je gradska Vlada oduzela parcelu zemlje od Avdage Bakamovića te Avde i Ibrahima Đikića, kako bi se na tom mjestu napravio kružni tok ulica popularno nazvan Rondo po francuskoj riječi la rond što znači krug. Ukupno je oduzeto 160 kvadratnih metara zemlje. Istina, izdato je obeštećenje, ali ni približno pravoj vrijednosti.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





U Mostaru je za vrijeme Austro-ugarske uprave postojala filijala Austro-ugarske banke koja se nalazila u Soldinoj ulici, preko puta sadašnje zgrade Narodnog pozorišta (bivši Komitet). Otvorena je 22. aprila 1912. godine. Banku su vodili Janko Grunhut, Ferdinand Berec i Janko Jančikić. Kolegijum banke su sačinjavali: Mehmed Đikić, Ilija Ivanišević, Ibrahim ef. Kajtaz, Mujaga Komadina, Miat Merdžo, Lazar Miličević, Miho Peško, Ibrahim ef. Ribica, Julius Moritz Rosenfeld, Nikola M. Smoljan i Pero Šantić.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>






Aprila mjeseca 1937. godine, radovi na izgradnji zgrade Berze rada u Mostaru bili su u punom jeku. Temelji su završeni i počelo se sa zidanjem prizemlja. Prema projektu predviđeno je da objekat bude na dva sprata gdje su trebala biti smještena sva potrebna odjeljenja: radnička kuhinja, prenočište, kancelarije, stanovi za šefa Berze rada i podvornika. Prema predviđenoj dinamici radova ovaj objekat trebao je biti useljen u septembru iste godine. Podsjetimo se da je to zgrada u kojoj je prije ovog rata (1992. godine) bio hotel "Mostar".

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Baš u vrijeme okupacije od strane Austro-ugarske, francusko vinogradarstvo je zbog širenja filoksere došlo u najveću krizu. Cijena vina počela je naglo rasti na evropskom tržištu. Imajući u vidu bogato iskustvo i gotovo savršene uslove za gajenje vinove loze u Hercegovini, Bečki dvor počinje intenzivno proširivati vinogradarstvo u ovoj pokrajini sa posebnim tretmanom autohtonih sorti žilavke i blatine.

Kod Mostara, u selu Gnojnice i u Lastvi kod Trebinja podižu vinogradarske stanice, sa oglednim vinogradima. U Gnojnicama se otvara vinogradarska škola, a povremeno se održavaju kursevi za stanovništvo. Daleke 1882. godine proizvedeno je oko 420, a 1892. godine 9300 tona grožđa.

<> <> <> <> <> <> <> <> <> <>





Sve do kraja XIX vijeka u Mostaru je postojala javna rasvjeta za koju su se koristili ulični fenjeri. Mora da je tada naš grad izgledao prilično romantičnije nego kasnije kada su se počele postavljati električne sijalice. Prema predračunu od 1902., troškovi osvjetljavanja grada su trebali iznositi trinaest hiljada kruna godišnje, da bi u narednoj 1903. godini ta suma bila povećana na iznos od 13 hiljada i 620 kruna. Najpovoljnije uslove ponudila je firma "Križek" iz Beča. U odbor čiji su članovi vodili pregovore sa predstavnicima ove kompanije ušli su: Mujaga Komadina, Pero Šantić, Ivan Venturini, hadži Husaga Kajtaz i Miat Merdžo.

Septembra 1911. godine započela je gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila štamparija "Rade Bitanga", neposredno uz današnji hotel "Ruža". Po gradu su postavljeni stubovi, a rasvjeta se sastojala od 600 žarulja i 30 velikih sijalica. Mostarske ulice su osvjetljene 2. juna 1912. godine, a tom prilikom održana je na Musali, pred hotelom "Neretva", svečanost na kojoj je govorio Mujaga Komadina. Sa Huma je ispaljeno dvadesetijedno topovsko đule. Gradska elektrana je nosila ime Austro-ugarskog cara i kralja Franje Josifa.

(Nastavlja se)

Komentariši