beats by dre cheap

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Djevojčica, visoka i vitka poput jablana. Imala je tek četrnaest godina. Tada je prvi put istrčala na rukometni teren, u dresu ŽRK „Lokomotiva“, imala je premijeru u prvom timu. Bila je najmlađa. I zato je još igrala i u juniorskoj „sedmorki“, ali je mogla da se takmiči i za pionirke. Kalila se u prvenstvenim susretima, u Jedinstvenoj republičkoj ligi BiH. Provjeravala na juniorskim šampionatima, na nizu turnira. I najavljivala da će se razviti u vrhunsku rukometašicu sa gromovitim udarcem.

     Trinaest godina, od 1964. godine, „Lokomotiva“ se uspinjala, jurila, zastajkivala na „malim stanicama“. A, zatim, u sezoni 1976./77. godine protutnjala je nezadrživo kroz drugoligaški cilj i kvalifikacije da bi, najzad, stigla u Prvu saveznu ligu. U toj ekspresnoj vožnji „Lokomotivu“ je predvodila kao već iskusni „strojovođa“ Jasna MERDAN (Mostar, 1956.), naravno s kapitenskom trakom. Ona je tih junskih dana, 1977. godine, s ushićenjem govorila:

     - To je najradosniji trenutak za nas. Vjerovati nismo mogle, ali kad je sudija posljednjim zviždukom označio kraj, kada smo jedna drugoj poletjele u zagrljaj, sve nam je bilo jasno. Nakon trećeg juriša postale smo članice najelitnijeg društva.

     Bila je izuzetno cijenjena od svojih klupskih drugarica, ne samo kao rukometni velemajstor i kapiten, nego i kao čovjek najplemenitijeg kova. To se najbolje mogao uvjeriti onaj ko bi bio u neposrednoj blizini „lokosica“, kada su vodile najžešće i najznačajnije bitke. To pamte i sportski novinari-izvještači. Primjerice: u (tada) čehoslovačkom gradu Partizanske, 15. januara 1984. godine, „Lokomotiva“ je na parket dvorane, u uzvratnoj utakmici četvrt-finala Kupa IHF, izašla s prednošću od šest golova (27:21). I s nadom u dalje koračanje po Evropi. I prvi četvrt sata igre nagovještavao je da je to moguće. Do 15. minuta održavana je rezultatska ravnoteža - 5:5. A, onda sudije iz Mađarske Pap i Kiš počinju otvoreno iskazivati svoju naklonost prema ekipi domaćina „Iskri“. Imaju drugačije aršine u dosuđivanju sedmeraca (10:5 u korist Čehoslovakinja), prekršaja u napadu, isključenja (4:22 minuta!) i grupici mostarskih novinara, nemoćno sležući ramena i šireći ruke. I na taj način nijemo komentarišući ono što se događa na parketu. Rukometašice „Iskre“ su, naravno, iskoristile darežljivost arbitara i pobijedile „po mjeri“ za proboj u polufinale Kupa IHF. A tuga i suze u očima djevojaka iz Mostara. I na ručku stravična tišina, „lokosice“ i ne pomišljaju na jelo, boli ih nepravda. Iza stola prva ustaje Jasna, a za njom i sve rukometašice. I u autobusu do Mostara sve je nijemo.

     I kad se suočavala sa problemima, vječnim pratiocima sporta, Jasna „lokosice“ nije htjela ostaviti na cjedilu. Primjer prvi: u njenom vremenu „Lokomotiva“ je, u sedam sezona, vodila 154 prvoligaške bitke. Ona je izostala samo iz jedne! I to poslije hirurškog zahvata na nozi. Željela je, ipak, igrati, ali tek nakon ubjeđivanja vođstva i suigračica ostala je na klupi! Primjer drugi: takmičarske 1983./84. godine „Lokosice“ su imale realne šanse da igraju u finalu i, možda, osvoje Kup. Na putu do tog cilja u Mostaru im se ispriječila „Budućnost“. Kako je Jasni umrla majka, dogovoreno je sa vođstvom Podgoričanki da se taj meč odloži. Ali, trener Vinko Kandija je prekršio džentlmenski sporazum. I Jasna nije mogla pomoći svojim drugaricama, i pored žarke želje. „Budućnost“ je, uz greške sudije, tijesno pobijedila (10:9) i poslije osvojila trofej Kupa!

     Jasna Merdan je maestralno dirigovala orkestrom „lokosica“ na prvoligaškoj sceni punih sedam sezona, do kraja 1983./84. godine. I baš tada su, iako treće, po automatizmu ovjerile vizu za Kup evropskih šampiona. Ali, ona ih u tom pohodu nije predvodila. Godinu dana prije, 1982./83. godine, s „Lokomotivom“ je osvojila vicešampionski oreol, na kraju jesenje etape i lidersku poziciju. Ali tada nisu bile prvakinje, Mostarke jesu bile najefikasnije sa 555 golova. Autor skoro polovine - 264, bila je Jasna. Ona je s matičnim klubom dva puta stigla i do polufinala Kupa.

     I u 1984. godini, kada se opraštala od svojih „lokosica“, njena zvijezda je zasijala punim sjajem. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine. Tamo je bila junak, „četrnaestica“ koja je zadivila i oduševila sve uživo i TV gledaoce širom zemaljske kugle. U Los Anđelesu je dobila sve epitete koje jedna sportistkinja može da stekne: najbolja igračica, prva snajperistkinja s apsolutnim olimpijskim rekordom (48) i rekordom postignutih golova na jednoj utakmici (17 protiv domaćina SAD). Trener američkih rukometašica Klement Heplijer o Jasni je izjavio: „Kada imate takve rukometašicu u timu, kao da imate trenera na terenu. Ona je, svakako, najbolja rukometašica na svijetu“.

     Zbog gracioznosti nazvana je „gazela“, a zbog izuzetne efikasnosti i „mašina za golove“. Sve laskavi epiteti i komplimenti.

     A, ona je, neka i to uđe u istoriju, prva bosanskohercegovačka sportistkinja, iz jednog kluba naše Republike, na čijim je grudima zablistala najsjajnija medalja.

     - Losanđeleski podvig je najveće odličje. To je, zaista, vrhunac moje karijere - tvrdila je Jasna u danima najvećeg slavlja, ali i poslije.

     Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine osvojila je srebrno odličje. Sa Svjetskog prvenstva u Mađarskoj, dvije godine poslije, vratila se sa bronzanim. Još dok je nosila dres matičnog kluba, uz to, u svoju već bogatu galeriju znamenja i laskavih naslova uvrstila je još nekoliko. Uz, ostalo, dva zlata i jedno srebro sa prvenstva Balkana. Bila je prva snajperistkinja Evrope i za to dobila vrijedan trofej. I četiri sezone najefikasnija prvoligaška igračica: sa više od hiljadu golova. U jednoj takmičarskoj godini tukla je, takođe, rafalno kao iz mitraljeza. I to rekordno: 267 pogodaka. Vlasnica je još jednog ligaškog rekorda: 22 gola na jednoj utakmici. U „Lokomotivi“ je, očigledno, bila na terenu „alfa i omega“: kapiten, dirigent igre i realizator. I u svemu uzor.

     Takvu ulogu je preuzela i na novoj adresi, u bečkoj „Hipobanci“. Ono što nije ostvarila s „lokosicama“, jeste u žutoj majici austrijskih „bankarki“. S njima je više puta ispijala šampanjac za trijumfe u nacionalnom prvenstvu i Kupu. Sa „Hipobankom“ je tri puta slavila titulu klupskog šampiona Evrope. S Jasnom je taj klub, dakle, otpočeo vladavinom u ženskom rukometu na Starom kontinentu.

     Jasna Merdan Kolar je među rijetkim sportistkinjama što su bile reprezentativke dvije države. Boje „A“ selekcije nekadašnje Jugoslavije branila je čak 84 puta. A 419 puta je zatresla protivničke mreže svojim razornim šutom. Gotovo takav bilans ostvarila je i u reprezentaciji Austrije. Uspješna i na „B“ svjetskim prvenstvima 1985., 1987. i 1989. godine. Uvijek među najzapaženijima, i igrom i efikasnošću.

     Kada se ljeta 1984. vratila sa OI u Los Anđelesu, Mostar joj je, s razlogom, priredio veličanstven doček. A ona je, između ostalog, rekla:

     - Ponosna sam što sam građanin ovog grada!

     I Mostar može i te kako biti ponosan što je iznjedrio takvu „zlatnu“ sportistkinju. Najtrofejniju svih vremena.

Iz istorije Mostara i Hercegovine
http://mosher.blogger.ba
02/03/2015 23:21