beats by dre cheap

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Šiširak, u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 9, 10 i 11, u periodu od februara do aprila 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit ćete da on kaže kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset godina, što znači da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije, iz 1947. godine).


            Mostarska čaršija kao cjelina, svojom atraktivnošću, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i čarima, koje prožimaju ovaj mediteranski grad.
            Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaža, svojom komplementarnošću prema Mostaru, dala je harmoničnost cijeloj čaršiji. Trajno je ostavila pečat o strateškoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgrađeni mostovi na Neretvi povezali su čaršiju i svu njenu šarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednički ambijent rada i življenja.
            Naš Mostarac Mišo Marić imao je običaj da kaže: “Mostovima se obale rukuju i oni nose najviše ljudskog u sebi”.
            Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veže čaršiju na desnoj obali, je Brkića ulica. Na samom početku ove ulice, gdje je izgrađena Robna kuća “Razvitak”, nalazila se automehaničarska radionica Rendulića i Lozin podrum. Nešto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko društvo “Plasa”, koje će kasnijih godina prerasti u PD “Prenj”.
            Sa desne strane, niže vatrogasne kule, bile su društvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadašnje stolarske radionice za izradu mebl-namještaja, a kasnije će se, na istom mjestu, otvoriti i šnajderaj Hadžiselimovića. Na ulazu u Fejićevu ulicu, odmah uz zgradu Pošte, nalazilo se preduzeće “Elektro BiH”, a sjevernije prostorije “Narodne fronte” sa kafanom. U objektu, na samom uglu Brkićeve i Balordine ulice, prema Musali, bila je voćarska radnja Sejdihovića, a kasnije će tu biti Torlin šnajderaj. Niže od ovog dućana, nalazila se obućarska radnja “Bodo”, pa brijačnica, i, na kraju, milicijska menza (bivši “Delikates”). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu.
            Lijevo od Musale, u Ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko dućana, kao što je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a između kuće porodice Tiberio i dvospratnice, vlasništvo Merdže, bila je prodavnica bižuterije, a kasnije slastičarna Kahrimanovića. Na samom uglu bila je Torlina brijačnica. Inače, porodica Tiberio, koja je italijanskog porijekla, bila je svojevremeno vlasnik kina “Zvijezda”, koje se prije zvalo “Uranija”.
            Kada je riječ o ovom lokalitetu čaršije, sve
što je bilo južnije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo područje Tabakovine, Behlilovine i Đulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca još uvijek su se mogli čuti ovi nazivi, ali, vremenom i oni padaju u zaborav. Musala, sa Ćose Jahja hodžinom džamijom, Gradskim kupatilom, hotel “Neretvom”, Gradskim parkom i Alajbegovića česmom, čini centralni fokus mostarske čaršije.
            Relativno mali prostor, ali po specifi
č
nosti i formi, gdje se na objektima isprepliću stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan ambijent urbanistike.
            Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo o Musali, preživjela je sve tokove istorijskih zbivanja i događanja. Od Osmanlijske vladavine, pa sve do današanjih dana, pretrpjela je mnoge izmjene. Do 1878. godine, bila je ograđena zidom i na tom prostoru se klanjalo. Kasnije su tu turski vojnici talimili (vježbali). Dolaskom Austro-Ugarske, Musala mijenja prijašnji izgled, da bi najteža devastiranja doživjela tokom 1992. i 1993. godine.
            Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi, gdje se, do 1992. godine nalazila predivna zgrada Muzičke škole, počela je s radom Srednja građevinska škola. Nakon nekoliko godina, ova se škola preseljava u novoizgrađeni objekat kod Carinskog mosta. Prije iseljenja Tehničke škole, u zgradi je privremeno bila Škola učenika u privredi. Kasnije je u istoj zgradi otvorena Muzička škola.
            Poslije završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Mostara, Musala, koja je dobila naziv Trg Republike, ponovo je postala centrom svih zbivanja i manifestacija u mostarskoj čaršiji, ali u sasvim novom ruhu. Na ovom prostoru održavani su narodni mitinzi, dočekivane Štafete mladosti, prolazile vojne parade, Cvijetna korza, povorke s bakljadama. Na improviziranim binama učestvovale su folklorne grupe i pjevači, a sportisti i artisti izvodili su svoje vještine.
            U to vrijeme u Mostaru je gostovala jedna artistička grupa, koja je na Musali postavila improviziranu pozornicu, a preko visokih stubova razvukla je jake konopce. Počeše hodati na zategnutom konopcu, sa motkama u ruci da bi održavali ravnotežu. Stari Mostarci gledajući artiste, počeše pričati o još boljem pehlivanu Arifu Tamburiji koji je isto to radio sa raširenim rukama. Nakon toga, u Mostar je došao neki Aleksić koji se zubima držao za kaiš koji je bio obješen za avion u letu, što je bilo veliko čudo u to vrijeme.
            Jedna od oaza mostarske čaršije bijaše Gradski park, urađen na nekadašnjoj Drljevića bašči uz Musalu. Kako po urbanoj formi, tako i po specifičnosti hortikulturnog kompleksa, bio je i ostao jedan od simbola Mostara. Ulaz u park podsjećao je na pristup nekom veleljepnom dvorcu. Ograđen prefinjenom ogradom od klesanog hercegovačkog krečnjaka, sa urezanim elementima orijentalnog stila, svojom originalnošću bio je nadaleko poznat. Mnoge generacije Mostaraca uživale su šetajući i odmarajući se u ovom nesvakidašnjem zdanju raskoši zelenila, cvijeća i mirisnih ruža. Aneks ljepoti davale su visoke palme i okrugli bazen sa zlatnim ribicama. Park je preuređen 1976. godine, kao i Musala, čime je mostarska urbana sredina osiromašena za jedan predivan mostarski ansambl.
            Lijepo oblikovan arhitektonskim elementima na njegovim fasadnim dijelovima, istočno od parka nalazio se gradski javni klozet, koji je kasnije, u toku preoblikovanja Musale i parka, srušen. Starije generacije Mostaraca sjećaju se da je između Muzičke škole i Gradskog kupatila postojao uski prolaz sa Musale u Banjski sokak. Kasnije je tu postavljen novinski kiosk.
            Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u hotel “Bristol” useljena je oficirska menza. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj početni lokalitet desne obale Neretve. Kasnije će, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadograđen.
            Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija. Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine.
            Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zaštita od sunca.
            Uz hotel “Bristol”, sa zapadne strane, bio je jedan stari dućan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, između ostalih, i slastičarna Bate Kahrimanovića. Desno u ulici (iza “Revije”) bila je poznata Hadžajlića kafana. Na mjestu današnje “Revije” nalazila se manufakturna radnja, vlasništvo Drače, zatim prodavnica obuće, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma tražene bijele tene. Od apoteke do kafane “Jagnje” nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovačkih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, počev od brijačnice preko puta hotel “Bristol”, pa do početka Ulice Adema Buća (Cernica), bila je knjižara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.
            U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina “Bazar”, tada je bio mliječni restoran. Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće “Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne - “štrcaljke” sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.

            (Nastavlja se)

Iz istorije Mostara i Hercegovine
http://mosher.blogger.ba
17/12/2010 00:50