Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

03.04.2015.

Kamen i Mostar

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen je u oktobru 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 143(54)

 

 

     Sagledavajući kompletno arhitektonsko nasljeđe Mostara - počev od vremena hercegovačke samostalnosti (iz kojeg još datira kula Herceguša) i vremena Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566.) do današnjih dana - sa sigurnošću možemo reći da je ovdje kamen trajanje u tradicionalnoj svijesti ljudi.    U graditeljskoj baštini Mostara, kamen, kao neodvojivo tkivo urbanog organizma, predstavlja jedinstven fenomen; on je ovdje vječan, nepromjenljiv i nezamjenljiv. Njega zatičemo na fortifikacijskim utvrdama u predturskom dobu, iznad obala Neretve. Kamen je obavezan materijal osmanskih graditelja; kao obrađen ili suhozid, klesan ili jednostavno lomljen, on dominira na fasadama mostarskih magaza, dućana ili islamskih stambenih kuća. Svu virtuoznost obrade kamena i savršenstvo gradnje, u turskom periodu, susrećemo na mnogobrojnim gradskim džamijama i, posebno, na Starom mostu (1557-1566.), kao remek djelu naše gradnje na ovom prostoru.
     Kamen provijava i na rizalitima, timpanonima i vijencima austrougarskih pročelja u Mostaru i Bosni i Hercegovini; pored toga što na njihovim projektima preovladava opeka i beton, inžinjeri Austrougarske monarhije (1878-1918.) nisu mogli odoljeti ljepoti oblikovanja kamena ostavljajući ga - ako ništa drugo - za prvi susret sa čovjekom u prostoru. Kamen kao građevinski materijal ili kao aplikaciju nalazimo i kod arhitektonskog ispoljavanja moderne i postmoderne, u periodu socrealizma i kod savremenog graditeljskog izraza. Građanin Mostara, posebno arhitekt i umjetnik, u svojoj samosvijesti i određenjem svom praiskonskom kretanju u ravnini prostora i vremena, uvijek se vraćao kamenu, kao izvoru svih svojih sjećanja ali i logičnom slijedu nastavljanja života.
     Za razliku od arhaične čovjekove prolaznosti ovim svijetom, ovdje kamen ne mijenja ni mjesto niti oblik. U mostarskoj kotlini kamen se, jednostavno, doživljava pravim prijateljem. Ovdje on nije prepreka i neprijatelj; kamen je ovdje trajanje i odraz kolektivne tradicionalne svijesti. Upravo zbog činjenice da se kamen u Mostaru ne tretira čovjekovim protivnikom, ovdje su, njegovim oblikovanjem i bravuroznom primjenom njegovih izdašnih mogućnosti, mogla nići savršena zdanja od Hajrudinova Starog mosta do Partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovića.

     Promatrajući arheološku kartu Bosne i Hercegovine na kojoj su ucrtana nalazišta iz doba rimske vladavine, između ostalog znakovlja, nalazimo i naziv Mukoš ili Mukoša; prema šturim enciklopedijskim podacima, koje nam nudi Arheološki leksikon BiH (tom 3, 1988.g.), tu su otkriveni ”temelji rimske zgrade sa ostacima stupova, ukrašenih arhitrava i kapitela”, koja je, vjerovatno pripadala hramu, izgrađenom između prvog i trećeg stoljeća naše ere. Kako je u Mukošu ili Mukoši, nizvodno od Mostara, prema jugu, u neposrednoj blizini današnjeg aerodroma, ( na lijevoj obali Neretve) istovremeno pronađen i kamenolom tenelije, logična je pretpostavka da su stupovi i kapiteli otkrivenog rimskog hrama izvedeni od te vrste kamena.

     Nosivši u sebi skoro mistični pristup vodi (koja mu, istovremeno znači i zajedništvo i sukobljavanje), vispreni turski graditelj, dolaskom na ove prostore, poput skulptora, odmah uočava sva svojstva krečnjačkih stijena u Mukoši. Tenelija u njemu izražava osjećanja; on je čuje i osjeća. Privučeni moćju tenelije (čijim su tesanicima, eto, i Rimljani gradili svoje stupove, ornamente, stepeništa i podove), pažljivo proučavajući otkriveno stijenje u Mukoši i uočivši venu koja i danas napaja Mostar, turski graditelji, uz izdašnu pomoć gradskih legatora, obilato koriste mukoški kamenolom kod izgradnje svojih objekata i čaršije.

     Koristeći homogenost kamene mase kakvu posjeduje tenelija, njen kontrast u sveopštem sivilu okoliša, ali i njenu postojanost u emotivnoj i filozofskoj sferi, Mimar Hajrudin, talentirani učenik velikog Sinana, mudar i, nadasve obdaren, uspio je izgraditi i Mostaru podariti takav veličanstven objekat kakav je Stari most na Neretvi (završen 1566.). Tako kamen, tu na obalama velike rijeke, čvrsto srastao sa maticom stijenom, u svom sukobu sa stvaraocem, postaje prijatelj čovjeku i neraskidiva veza među ljudima.

     Poklonstvo prema ljepoti izražavanja u kamenu i savršenstvu njegovih proporcija u prostoru, koje mu je odredio čovjek, u Mostaru traje, evo, već pola milenija. Ovdje vlada princip tradicionalne svijesti o kamenu i sukob čovjeka sa kamenom se dešava na utjehu kamena i mudrosti čovjeka.

     Kombinacija veličanstvenog kamenog luka iznad Neretve i nesporno dopadljivog stijenovitog podnožja na obalama ostavila je neobično dubok trag u svijesti građanina Mostara. Taj doživljaj istinske ljepote nije ugušen ni onda kad je čovjek-nečovjek pokušao ugušiti taj isti kamen u Neretvi. Nečovjek je doživio tada svoj vlastiti poraz; drznuo se prodrijeti u nedostupnu utrobu kamena, nepoznavajući tu čudesnu i ogromnu moć njegove treće dimenzije- dubine.

     U odnosu na čovjekovu egzistenciju, kamen stalno raste i buja. On je vječan, neprolazan i nepromjenljiv. U Mostaru on je uvijek poruka novim generacijama i trajna veza čovjeka i čovjeka i prostora.
15.03.2015.

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Stari! Ko je to? Vremešnijim ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu nije teško odgonetnuti ko se krije iza tog nadimka. Odmah će reći: Kruno Krunoslav RADILJEVIĆ (Mostar, 1931.-1990.). Najčešće u dresu s brojem šest. S dinamitom u ljevici. Vrijedan kao krtica. Prava radilica. Djelovao je po čitavom terenu. Stizao uvijek gdje je najpotrebnije. Matirao je protivničke čuvare mreže kad su to oni najmanje očekivali. Bio je akter 228 prvoligaških bitaka, sve naravno u „Veležovoj“ četi, jedinoj u karijeri. I 24 „čista“pogotka na tom frontu.

     Kao i većina tadašnjih dječaka, loptu je počeo da pika na poljančetu, 1947. godine. Sa svojim vršnjacima s nestrpljenjem je čekao kada će zaigrati u prvom timu „Veleža“. To se dogodilo 1949. godine, protiv teslićkog „Proletera“, u Republičkoj ligi BiH. To je dobro upamtio i ovako opisao:

     - Bio sam obhrvan tremom, onom koja sputava debitanta. Noge teške kao olovo. Sav u grču. A htio sam da pokažem sve što znam i mogu. Ali, najvažnije je bilo da je naš tim pobijedio 2:0!

     I dalje je igrao u juniorskoj ekipi. Učio, savlađivao fudbalsko gradivo. Slušao savjete Ćemalovića, Lehnera, Hrvića i Glazera. To mu se višestruko isplatilo. U najboljoj jedanaestorici „rođenih“ ustalio se pogotovo od 1955. godine, kada se „Velež“ vratio među prvoligaše.

     - U matičnom i svom jedinom klubu doživio sam najljepše fudbalske trenutke - govorio je Radiljević.

     Stari je, kao kapiten, predvodio „rođene“ u njihovom prvom finalu Kupa Jugoslavije 1958. godine. O tome je pričao:

     - U pohodu smo pobijedili „Sarajevo“, beogradski „Radnički“, „Split“ i u polufinalu silni „Hajduk“ ubjedljivo 3:0! U odlučujućoj utakmici, iz tima su, međutim, izostali reprezentativac Mujić i Slišković, jer su otišli u vojsku. Podmlađena ekipa se, ipak, časno i hrabro držala pun sat, do kada su mreže mirovale. Na kraju nismo odoljeli (0:4) snažnoj i kvalitetnoj „Crvenoj zvezdi“. Ali, što smo mi propustili, ostvarili su naši nasljednici 1981. i 1986. godine.

     U „B“ selekciji igrao je 11 puta. Bio je „olimpijac“ u Australiji 1956. godine:

     - Osvojili smo srebrnu medalju. A ne bi bilo nezasluženo da smo se kući vratili i sa onom najsjajnijom, zlatnom - tvrdio je. - Sovjeti su gol odluke (1:0) postigli tek u 80. minutu. Strijelac je bio u čistoj ofsajd poziciji, na samo dva metra od našeg golmana. Uzaludno se protestovalo kod sudije. A, od tog događaja prošla su, evo, već četiri desetljeća.
13.03.2015.

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

           *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Šarić, a objavljen je u martu 2006. godine, u časopisu „Most“, br. 196(107)



     Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine donijela je u cjelokupnom društvenom životu promjene pa tako i upravnom sistemu. U vrijeme otomanske vladavine u Bosni i Hercegovini na društvenoj sceni aktuelno je bilo šerijatsko pravo. Sa novim okupacionim vlastima započinje i nova pravno-sudska praksa. Sudski sistemi u kontinentalnoj Evropi u to vrijeme razlikovali su se od anglosaksonskog prava (common law) u mnogim važnijim aspektima. Za građanske parnice ”kontinentalno” pravo, na temelju rimskog prava, predviđa saslušanje pred tri suca; građanski spor nikad ne dospijeva pred porotu i još mnogo drugih specifičnih rješenja.
     U Njemačkoj i Austrougarskoj rimsko je pravo ne samo osiguravalo sucima nepovrjediv položaj, već i ulijevalo vjeru u nepogrješivost države. Kao arbitar iznad zakona samo je država imala moć da obuzda vlastiti autoritet; taj autoritet nikad nije umanjen, kao u Velikoj Britaniji, obavezom borbe protiv građana u sudnici. Za razliku od anglosaksonskog ”suparničkog” sistema, u kontinentalnom pravu advokati su saradnici sudaca i sarađuju s njima u provođenju pravila.
     Za pravnu naobrazbu advokatsko-sudskog kadra bio je nadležan, u to vrijeme prestižan bečki Pravni fakultet, na kome su, između ostalih, predavali profesori Anton Menger borac za reformu privatnog prava, Hans Gross pionir naučnog otkrivanja zločina i Hans Kelsen pobornik čiste teorije prava.
     Na tom fakultetu školovao se i prvi mostarski advokat Antonije Marinković. Ovaj ugledni građanin Mostara rodio se u Velikom Bečkereku, kasnije Petrogradu, danas Zrenjaninu 30. maja 1867. godine. Osnovnu školu završio je u Velikom Bečkereku, Gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beču. Za vrijeme studiranja strasno se bavio mačevanjem kao hobijem.
     U Mostar dolazi krajem 1889. godine da bi se posvetio advokatskom poslu. Bio je to prvi advokat u Mostaru evropske pravne prakse. U početku advokatsku kancelariju imao je u današnjoj Šantićevoj ulici u Njunjića kući, a nešto kasnije ured mu je smješten u istoj ulici u kući jevrejske porodice Šujanski, pored bivše Zanatlijske škole, danas vlasništvo Mate Rozića, a u njoj stanuje porodica Čučak.
     Bio je i strastveni lovac, član mostarskog Lovačkog društva. Sačuvana je veoma zanimljiva fotografija mostarskog fotografa Tomlinovića iz 1898. godine sa hajke na medvjede na planini Prenj.
     Oženio se Olgom Murtić svojom vjerenicom iz Bečkereka. Vjenčanje je obavljeno u Mostaru. Imali su petero djece: sinove Maksima, Dušana (otac mostarskog liječnika dr. Antonija Marinkovića), Branka, Boru i kći Olgu. U Prvom svjetskom ratu najstariji sin Maksim poginuo je kao pilot austrougarske vojske na italijanskom frontu. Antonije je u Mostaru bio u kumstvu sa uglednim mostarskim porodicama Šola i Jeremić. Poznat je i po tome što je u Mostar uveo običaj kićenja bora (jelke) za božićne praznike što do tada nije bio običaj, naročito ne kod pravoslavnog stanovništva Mostara.

     Obolio je veoma mlad od malignog procesa na grlu i umro u jednoj bečkoj bolnici 24. januara 1906. godine. Pokopan je u Beču, a povodom njegove smrti bečka Advokatska komora, čiji je bio član, izdala je i smrtovnicu. Poslije njegove smrti samo jedan od sinova, Dušan (otac dr. Antonija Marinkovića), ostaje živjeti u Mostaru. Ostali članovi porodice vratili su se u Veliki Bečkerek (Zrenjanin). Tamo su zbog agrarnih reformi provedenih u vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića (u doba Kraljevine SHS) izgubili većinu zemljišnih posjeda u Botošu i Zrenjaninu. Zanimljiv je i advokatski pečat Antonija Marinkovića, prvi advokatski pečat u Mostaru, izrađen od metala, dimenzija 13,5 x 5 cm ispisan latinicom, ćirilicom i na arapskom jeziku.
09.03.2015.

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog  modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Prvi je Mostarac „olimpijac“. To je postigao na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. I odmah osvojio „premijernu“ medalju, onu srebrnog sjaja. U dresu fudbalske reprezentacije Jugoslavije.

     - U finalu smo pružili sjajnu partiju i nadmašili svoga protivnika. Engleski sudija Ling je, međutim, favorizovao Šveđane. I priznao im gol iz čistog ofsajda! Uzalud naši protesti na poluvremenu. Na kraju smo se morali zadovoljiti sa srebrenom medaljom - kazivao je Miroslav BROZOVIĆ (Mostar, 1917.).

     Šveđani su, istina, u to vrijeme imali sjajan tim, sastavljen od fudbalskih velemajstora. Predvodila ih je čuvena trojka Gren, G. Nordal i Lidholm, upamćena po sloganu Gre-No-Li. Ta generacija Skandinavaca se, zatim, raspršila svuda po Evropi, većinom u Italiji. Legendarni trio igrao je u Milanu i proslavio se širom svijeta.

     Sportska biografija Brozovića mogla bi biti čitav roman. A, počeo je da je ispisuje u rodnom gradu Mostaru. Maštao je da postane musketar „bijelog sporta“. Jer, nedaleko od njegove kuće bilo je tenisko igralište. Tu je često sparingovao vičnom majstoru reketa, univerzalnom sportisti dr. Feodoru Lukaču. I atletika ga je privlačila, trenirao je među „Sokolima“. Ali, kao i svi dječaci volio je fudbal. Ljubav prema ovoj igri bila je najjača. I u mostarskom JŠK-u, kao šesnaestogodišnjak, 1933. godine, počeo je drugu igračku karijeru. Odmah je uočen njegov raskošan talenat. Bio je na meti i već kaparisan od strane beogradskog BSK-a, i to po preporuci svjetski priznatog fudbalskog znalca prof. dr. Mihajla Andrejevića, već zvaničnika FIFA-e. Zagrebački „Građanski“ je, ipak, bio hitriji. U svoje redove ga je doveo 1935. godine. Sa 19 godina postao je standardni prvotimac „purgera“. Prvo je igrao kao srednji napadač, da bi kasnije na mjestu beka stasao u jednog od najboljih odbrambenih igrača u zemlji.

     S obzirom da je u „beli Zagreb grad“ stigao iz Bosne i Hercegovine, „purgeri“ su mu dali nadimak Meho. I poslije je po njemu svuda bio i ostao lako prepoznatljiv. Godine 1938., već kao slavan fudbaler, gostovao je u ekipi mostarskog HŠK „Zrinjski“, igrajući na jednom turniru.

     U dresu „Građanskog“, 1937. i 1940. godine, radovao se tituli državnog šampiona, a 1941. i 1943. godine tituli prvaka Hrvatske. Takav uspjeh ostvario je igrajući i u beogradskom „Partizanu“ 1946./47. godine, s kojim je 1947. godine trijumfovao kao kapiten u prvom Kupu Jugoslavije. Od 1948. do 1954. godine branio je boje „Sarajeva“.

     Do 1994. godine bio je fudbaler s najviše utakmica za reprezentaciju Hrvatske (1940.-1945. godine) - 17, s jednim golom. Toliko puta (17), od 1945. do 1948. godine, nastupio je u državnoj „A“ selekciji Jugoslavije.

     Kada je podvukao crtu ispod igračke karijere, zbrojio je više od hiljadu utakmica!

     Loptanju je, međutim, ostao vjeran do kraja radnog vijeka. Bio je cijenjen i tražen trener. I u tome je premijeru imao u rodnoj Bosni i Hercegovini. Tačnije, u njenom glavnom gradu.

     Bio je kormilar „Sarajeva“ u njegovom pohodu na šampionski tron 1966./67. godine. I kada je taj klub, zahvaljujući tom podvigu, prvom što je ostvarila jedna bosanskohercegovačka fudbalska ekipa, stigao do osmine finala Kupa evropskih šampiona. I poslije žestoke i divovske borbe momci u bordo dresovima eliminisani su od silnog ostrvskog „Mančester Junajteda“ (0:0, 1:2).

     Miroslav Brozović je na Koševu proveo ukupno skoro petnaest godina. Trenirao je i tim lokalnog rivala „Željezničara“, zatim banjalučki „Borac“, dubrovački „GOŠK“ i dobojsku „Slogu“. I svuda je utisnuo svoj pečat, ne samo kao stručnjak, nego i kao čovjek dobre duše i srca.
05.03.2015.

Bogatstvo Muslibegovića kuće

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u novembru 2006. godine, u časopisu „Most“, br. 204(115)

 

 

          Umijeće starih graditelja

 

     Pored briljantno i produhovljeno riješene arhitektonske čipke mostarskih čaršija, posebno Podkujundžiluka i Priječke, u kojima se reflektuje smisao starih graditelja za harmoničan odnos volumena, razuđenost i sklad formi i konačno za imperativno postavljenu funkcionalnost, posebnu karakteristiku grada na Neretvi čine mahale sa reprezentativnim stambenim kompleksima. Arhitektonska i urbanistička scenografija starog Mostara uistinu je djelo umjetnika jer je rađena po mjeri i potrebi čovjeka. Do danas se sačuvalo samo nekoliko stambenih kompleksa ali ipak dovoljno da se pažljivom analizom može doći do dragocjenih zaključaka ne samo o kulturi stanovanja nego i o nivou tadašnje stambene arhitekture a time i do specifičnosti u odnosu na druge prisutne stilove. Među reprezentante takvih objekata spadaju: Muslibegovića, Kajtazova, Bišćevića, Lakišića, Kolakovića, Velagića i Alajbegovića kuće.

     Na početku analize bilo kojeg od navedenih objekata, dolazimo do dragocjenog zaključka da je ovdje riječ o bogatstvu zastupljenih i isprepletenih uticaja; autohtonog, orijentalnog i mediteranskog. Za gradnju se koriste prirodni materijali: kamen, drvo i krečni malter. Centralni objekat je građen na jedan boj sa jednim ili dva hajata otvorenim ka zapadu. Oko stambenog kompleksa sa avlijom i baštom podiže se visoki zid. Sobe imaju višeznačnu ulogu što znači da se koriste u razne svrhe. U savremenim stanovima to nije moguće jer sam namještaj takav luksuz ne dozvoljava. Kuće koje razmatramo imale su od namještaja samo musandere (plakare) i po obimu sećije što je pružalo mogućnost polifunkcionalnosti.

     Stambeni kompleks Muslibegovića kuća nalazi se u Brankovcu, na raskrsnici ulica Osmana Đikića i Braće Lakišića. Centralni objekat sagrađen je u balkansko-osmanskom stilu u prvoj polovini XVIII vijeka a dograđen je 1875. godine, tri godine pred kraj turske uprave. Begovska porodica mogla je priuštiti da sagradi kuću na četiri etaže – nisko prizemlje, prizemlje i još dva boja. Time je zauzela čelno mjesto po veličini objekata sagrađenih u Mostaru u osmanskom periodu, te zajedno sa Konakom kneginje Ljubice u Beogradu, koji se nalazi naspram Saborne crkve, predstavljaju najreprezentativnije objekte tog perioda na prostorima ex Jugoslavije. Stambeni kompleks je uz asistenciju prof. dr. Amira Pašića, u okviru projekta rehabilitacije Starog grada, temeljito i stručno obnovljen od strane Aga Khan Trust for Culture i World Monuments Fund (AKTC/WMF). Poseban smisao za restauraciju, aktiviranje kuće u turističke svrhe, a time i osjećaj za njeno uređenje pokazali su brižni vlasnici i domaćini Zehra i Tadžudin Muslibegović. Kompleks Muslibegovića kuća sastoji se od selamluka – muškog dijela, ekonomskog i porodičnog dijela, takozvanog haremluka. Danas postoje dvije kapije kroz koje se ulazi u avlijske prostore ekonomskog dijela i u centralni objekat. Na kapijama se nalaze vrlo prosti i originalni mehanizmi – šćekala (mandal) kojim se vrata jednim potezom vertikalne letve zabravljuju (zamandale) sa unutrašnje strane. Za mnoge strance ovaj jednostavan ali vrlo efikasan mehanizam je prava zanimljivost. Kaldrmisane avlije prekrivene neretvanskim kamenim plohama u sivkasto bijelim tonovima, krase sofe sa tradicionalnim ukrasnim biljem: paparosom, mendušicama, alkatmerom, ružama, đulbeharom, kadificama, hadžibegom, žarom, sabahhajrom, akšamhajrom, duhanima, đevahirima, begonijama i šimširom. Između stambenog i ekonomskog dijela i ispred ulaza u glavni objekat, uzdižu se dva elegantna stabla palmi, uz japanske jabuke i mušmule, česte stablašice u starim mostarskim kućama. Kult cvijeća bio je izuzetno razvijen u gradskim kućama premda se oskudjevalo u vodi naročito za ljetnih žega. Pogled iz sobe u potkrovlju, na ukusno postavljenu kaldrmu sa pravilnim geometrijskim figurama, predstavlja poseban vizuelni doživljaj.

     Ekonomski dio građen je na dva boja a služio je za smještaj žitarica, soli, šećera, luka, grahovnica i drugih prehrambenih namirnica. Najveći dio tih proizvoda porodica je ostvarivala od seljaka na ime najamnine za korištenje zemljišta. U drugom dijelu ekonomskog objekta se nalazila prostorija za fijaker, konjušnica i sijernica. U drugu avliju ispred četveroetažnog stambenog objekta ulazi se kroz posebnu kapiju što jasno ukazuje na visok nivo kulture stanovanja. U sofama je raznovrsno cvijeće kameleonskih boja što svemu daje posebnu ljepotu. U desnom uglu je kameni sto sa klupom iznad koje je granata lijana aktinidije. Nezaobilazni sadržaj ovakvih kuća je avlijska česma sa koritom a u zidu dolaf sa dekorativnim ibrikom. Pročelna, žbukom obložena fasada, nema akcentiranih ukrasa osim zubastog friza kojim je prvi boj vizuelno i fizički odvojen od prizemlja i ukrasnog friza u pojasu nadprozornika prvog boja. Prvi friz je postignut nizom konzola – lučno zaobljenih kamenih gredica. Drugi friz se pruža u pojasu nadprozornika prvog boja. Ispod svakog prozora je romboidna plastična dekoracija sa krugom u centru. Na lučni ulaz naslanja se istureni doksat sa dva pravougaona bočna i tri centralna prozora vitičastih završetaka. Sa donje strane doksat je obložen letvama i okvirnim nazubljenim vertikalama.

     Na cijeloj kući nekada je bilo ukupno 56 prozorskih otvora, što jasno govori kolika se pažnja posvećivala prozračnosti i želji za sunčanoj svjetlosti. Danas ih ima 52 od čega 29 na pročelnoj fasadi. Prozori u niskom i visokom prizemlju imaju demire. Demiri su služili kao sigurno obezbijeđenje od provala i obično su rađeni mrežasto od čeličnih šipki. Konzolne nastrešice u potkrovlju nemaju kosnike odnosno testeke. Obložene su lamperijom sa zubastim vertikalama koje vrlo dekorativno djeluju. Prilikom obnove objekta vlasnik je poštovao tradiciju što se vidi i po tome jer otvori nisu farbani. Svugdje je drvetu sačuvan prirodan izgled a to se posebno ističe na čistoj bijeloj fasadi. Harmoničan sklad orijentalnog poimanja graditeljstva očituje se željom za vizuelnim prožimanjem objekta sa prirodnim ambijentom. Na primjeru Muslibegovića kuće taj postulat se na najljepši način potvrđuje.

     Ljetna kuhinja, mutvak, u pravilu je van objekta kako bi za ljetnih vrućina ukućani bili pošteđeni visokih temperatura iz peći i isparenja prilikom kuhanja hrane. Mutvak je pružao osvježenje za vrijeme objedovanja pri čemu se koristila sinija sa savatli demirlijom tevsijom i besofra, dugačak peškir koji se prilikom jela stavljao preko podvijenih koljena. Zbog udobnosti za sjedenje su se koristile mekane vunene šilte. Nakon objedovanja sinija se vješala o klin na zidu čime bi se oslobađao prostor za druge namjene.

     Posebnu vrstu turskih dokumenata čine kassam-defteri, ostavinski ili diobeni spisi koje su donosili šerijatski sudovi odnosno kadije. U njima nalazimo dragocjene podatke o kućnim predmetima sve tri konfesije. Tu možemo vidjeti da su sinije, demirlije i besofre koristili pripadnici sve tri konfesije. Sinije su rađene u nekoliko veličina; najmanje su koristila djeca, dok bi gostima pripadala čast da budu za najvećim pošto bi im se iznosili brojni zijafeti. Jela bi se servirala u ćasama, tevsijama i kubali sahanima sa ukrasnim poklopcem kako bi što duže zadržavali toplinu. Jelo se konzumiralo samo na jednom mjestu u kući kako bi se maksimalno održavala čistoća što je osnovni uslov za obavljanje molitvi.

     Ulaz u glavni objekat je veoma zanimljivo riješen i na njemu se reflektuje uticaj zapadne arhitekture. Presvođen je sa dva kamena luka koji se oslanjaju na centralni stub sa kapitelom. Na lukovima zapažamo šest jabuka sa dvanaest zavojnica sa završecima u centru i šestokraku zvijezdu lociranu između početaka lukova, iznad kapitela. Uokvirena je u kružnicu i nešto je nakošena udesno. Nju viđamo u džamijama, na pravoslavnim krstačama i katoličkim crkvama u Dalmaciji. Davidova zvijezda se ranije ispisivala iza uha i na drugim mjestima tijela prilikom ”liječenja” nekih bolesti. Ona je jedno vrijeme bila zajednički simbol sve tri monoteističke vjere i kao takva predstavljala je kohezioni faktor. U islamu je jednom božijem poslaniku ime Daud (David) i otud poštivanje ovog znaka. Poviše Davidove zvijezde je tarih uklesan u kamenu kružnog oblika. Tekst je ispisan arapskim pismom, na arapskom jeziku a u prevodu glasi: ”Kuću sagradi Mehmed-beg Muslibegović”.

     U prizemlju je prostrani hajat sa nizom detalja. Sve sobe pa i hajati su zastrti ćilimima domaće proizvodnje sa autentičnim šarama i dekoracijama. Domaćini su u ostakljenoj vitrini izložili porodični nakit, minđuše, pafte, toke, prstenje, ogrlice, žensku tašnu, silah, jelek i stari Kuran. Nekoliko dolafa u zidu potvrđuje da su korišteni za ključeve, svijeće, lampe, ibrike i đugume kao rashladna tijela ali i kao dekorativni predmeti. Iz hajata se ulazi u četiri sobe u prizemlju a takav raspored je identičan i na gornjem boju. Modularni sistem osmanskog perioda ovdje se potpuno potvrđuje. Šest soba imaju kućna kupatila hamandžike što govori o visokom stepenu higijene ukućana. Hamandžici su ugrađeni u musandere tako da su potpuno skriveni od pogleda gostiju. Između ožljebljenih tavanskih greda (hatula) umetnute su letve – šimne, čime je tavan potpuno prekriven drvetom, što sobama daje posebnu toplinu. U donjem hajatu dolaf pored ulaznih vrata služio je za ostavljanje ključeva, dok je druga niša služila kao prostor za pranje ruku. U sjevernom dijelu hajata nalaze se basamaci sa trobozanima (drvena ograda od stubova ) kojima se ide do najveće etaže.

     Objekat i danas ima čatrnju sa dnom na koti nešto većoj nego pod niskog prizemlja, tako da su ukućani imali tekuću vodu u unutrašnjosti kuće što je itekako činilo prednost za zimskih dana. Na gornje bojeve voda se iznosila u ibricima, đugumima, testijama od gline, tendžerama, leđenima i drugom posuđu. Tokom posljednjeg rata stanovnici okolnih kuća su izdašno koristili ovu čatrnju tako da je mnogim Mostarcima predstvljala pravu oazu i obezbjeđivala im sigurnost jer su se manje izlagali opasnosti od snajperista.
02.03.2015.

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Djevojčica, visoka i vitka poput jablana. Imala je tek četrnaest godina. Tada je prvi put istrčala na rukometni teren, u dresu ŽRK „Lokomotiva“, imala je premijeru u prvom timu. Bila je najmlađa. I zato je još igrala i u juniorskoj „sedmorki“, ali je mogla da se takmiči i za pionirke. Kalila se u prvenstvenim susretima, u Jedinstvenoj republičkoj ligi BiH. Provjeravala na juniorskim šampionatima, na nizu turnira. I najavljivala da će se razviti u vrhunsku rukometašicu sa gromovitim udarcem.

     Trinaest godina, od 1964. godine, „Lokomotiva“ se uspinjala, jurila, zastajkivala na „malim stanicama“. A, zatim, u sezoni 1976./77. godine protutnjala je nezadrživo kroz drugoligaški cilj i kvalifikacije da bi, najzad, stigla u Prvu saveznu ligu. U toj ekspresnoj vožnji „Lokomotivu“ je predvodila kao već iskusni „strojovođa“ Jasna MERDAN (Mostar, 1956.), naravno s kapitenskom trakom. Ona je tih junskih dana, 1977. godine, s ushićenjem govorila:

     - To je najradosniji trenutak za nas. Vjerovati nismo mogle, ali kad je sudija posljednjim zviždukom označio kraj, kada smo jedna drugoj poletjele u zagrljaj, sve nam je bilo jasno. Nakon trećeg juriša postale smo članice najelitnijeg društva.

     Bila je izuzetno cijenjena od svojih klupskih drugarica, ne samo kao rukometni velemajstor i kapiten, nego i kao čovjek najplemenitijeg kova. To se najbolje mogao uvjeriti onaj ko bi bio u neposrednoj blizini „lokosica“, kada su vodile najžešće i najznačajnije bitke. To pamte i sportski novinari-izvještači. Primjerice: u (tada) čehoslovačkom gradu Partizanske, 15. januara 1984. godine, „Lokomotiva“ je na parket dvorane, u uzvratnoj utakmici četvrt-finala Kupa IHF, izašla s prednošću od šest golova (27:21). I s nadom u dalje koračanje po Evropi. I prvi četvrt sata igre nagovještavao je da je to moguće. Do 15. minuta održavana je rezultatska ravnoteža - 5:5. A, onda sudije iz Mađarske Pap i Kiš počinju otvoreno iskazivati svoju naklonost prema ekipi domaćina „Iskri“. Imaju drugačije aršine u dosuđivanju sedmeraca (10:5 u korist Čehoslovakinja), prekršaja u napadu, isključenja (4:22 minuta!) i grupici mostarskih novinara, nemoćno sležući ramena i šireći ruke. I na taj način nijemo komentarišući ono što se događa na parketu. Rukometašice „Iskre“ su, naravno, iskoristile darežljivost arbitara i pobijedile „po mjeri“ za proboj u polufinale Kupa IHF. A tuga i suze u očima djevojaka iz Mostara. I na ručku stravična tišina, „lokosice“ i ne pomišljaju na jelo, boli ih nepravda. Iza stola prva ustaje Jasna, a za njom i sve rukometašice. I u autobusu do Mostara sve je nijemo.

     I kad se suočavala sa problemima, vječnim pratiocima sporta, Jasna „lokosice“ nije htjela ostaviti na cjedilu. Primjer prvi: u njenom vremenu „Lokomotiva“ je, u sedam sezona, vodila 154 prvoligaške bitke. Ona je izostala samo iz jedne! I to poslije hirurškog zahvata na nozi. Željela je, ipak, igrati, ali tek nakon ubjeđivanja vođstva i suigračica ostala je na klupi! Primjer drugi: takmičarske 1983./84. godine „Lokosice“ su imale realne šanse da igraju u finalu i, možda, osvoje Kup. Na putu do tog cilja u Mostaru im se ispriječila „Budućnost“. Kako je Jasni umrla majka, dogovoreno je sa vođstvom Podgoričanki da se taj meč odloži. Ali, trener Vinko Kandija je prekršio džentlmenski sporazum. I Jasna nije mogla pomoći svojim drugaricama, i pored žarke želje. „Budućnost“ je, uz greške sudije, tijesno pobijedila (10:9) i poslije osvojila trofej Kupa!

     Jasna Merdan je maestralno dirigovala orkestrom „lokosica“ na prvoligaškoj sceni punih sedam sezona, do kraja 1983./84. godine. I baš tada su, iako treće, po automatizmu ovjerile vizu za Kup evropskih šampiona. Ali, ona ih u tom pohodu nije predvodila. Godinu dana prije, 1982./83. godine, s „Lokomotivom“ je osvojila vicešampionski oreol, na kraju jesenje etape i lidersku poziciju. Ali tada nisu bile prvakinje, Mostarke jesu bile najefikasnije sa 555 golova. Autor skoro polovine - 264, bila je Jasna. Ona je s matičnim klubom dva puta stigla i do polufinala Kupa.

     I u 1984. godini, kada se opraštala od svojih „lokosica“, njena zvijezda je zasijala punim sjajem. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine. Tamo je bila junak, „četrnaestica“ koja je zadivila i oduševila sve uživo i TV gledaoce širom zemaljske kugle. U Los Anđelesu je dobila sve epitete koje jedna sportistkinja može da stekne: najbolja igračica, prva snajperistkinja s apsolutnim olimpijskim rekordom (48) i rekordom postignutih golova na jednoj utakmici (17 protiv domaćina SAD). Trener američkih rukometašica Klement Heplijer o Jasni je izjavio: „Kada imate takve rukometašicu u timu, kao da imate trenera na terenu. Ona je, svakako, najbolja rukometašica na svijetu“.

     Zbog gracioznosti nazvana je „gazela“, a zbog izuzetne efikasnosti i „mašina za golove“. Sve laskavi epiteti i komplimenti.

     A, ona je, neka i to uđe u istoriju, prva bosanskohercegovačka sportistkinja, iz jednog kluba naše Republike, na čijim je grudima zablistala najsjajnija medalja.

     - Losanđeleski podvig je najveće odličje. To je, zaista, vrhunac moje karijere - tvrdila je Jasna u danima najvećeg slavlja, ali i poslije.

     Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine osvojila je srebrno odličje. Sa Svjetskog prvenstva u Mađarskoj, dvije godine poslije, vratila se sa bronzanim. Još dok je nosila dres matičnog kluba, uz to, u svoju već bogatu galeriju znamenja i laskavih naslova uvrstila je još nekoliko. Uz, ostalo, dva zlata i jedno srebro sa prvenstva Balkana. Bila je prva snajperistkinja Evrope i za to dobila vrijedan trofej. I četiri sezone najefikasnija prvoligaška igračica: sa više od hiljadu golova. U jednoj takmičarskoj godini tukla je, takođe, rafalno kao iz mitraljeza. I to rekordno: 267 pogodaka. Vlasnica je još jednog ligaškog rekorda: 22 gola na jednoj utakmici. U „Lokomotivi“ je, očigledno, bila na terenu „alfa i omega“: kapiten, dirigent igre i realizator. I u svemu uzor.

     Takvu ulogu je preuzela i na novoj adresi, u bečkoj „Hipobanci“. Ono što nije ostvarila s „lokosicama“, jeste u žutoj majici austrijskih „bankarki“. S njima je više puta ispijala šampanjac za trijumfe u nacionalnom prvenstvu i Kupu. Sa „Hipobankom“ je tri puta slavila titulu klupskog šampiona Evrope. S Jasnom je taj klub, dakle, otpočeo vladavinom u ženskom rukometu na Starom kontinentu.

     Jasna Merdan Kolar je među rijetkim sportistkinjama što su bile reprezentativke dvije države. Boje „A“ selekcije nekadašnje Jugoslavije branila je čak 84 puta. A 419 puta je zatresla protivničke mreže svojim razornim šutom. Gotovo takav bilans ostvarila je i u reprezentaciji Austrije. Uspješna i na „B“ svjetskim prvenstvima 1985., 1987. i 1989. godine. Uvijek među najzapaženijima, i igrom i efikasnošću.

     Kada se ljeta 1984. vratila sa OI u Los Anđelesu, Mostar joj je, s razlogom, priredio veličanstven doček. A ona je, između ostalog, rekla:

     - Ponosna sam što sam građanin ovog grada!

     I Mostar može i te kako biti ponosan što je iznjedrio takvu „zlatnu“ sportistkinju. Najtrofejniju svih vremena.
01.03.2015.

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

     Iako je početkom januara najavljeno njegovo gašenje, najpopularniji bh. blog servis Blogger.ba ipak će nastaviti svoj rad. Zahvaljujući interesovanju poznate novosadske blogerice Dragane Đermanović, njena kompanija Pepper communications akvizirala je Blogger.ba.
     Blogger.ba je prvi i najveći bosanskohercegovački blog servis, koji je pokrenut u novembru 2004. godine. Svojevremeno je bio jedan od najposjećenijih bosanskohercegovačkih web sajtova, a najavljeni prestanak rada 1. marta ipak se neće desiti.
     "Ovo za mene nije akvizicija ili kupovina, već prilika da unaprijedim blogosferu. Mnogi bi takvu priliku odbili i da im plate, ja sam platila da bih je dobila. Za mene je ovo veliki lični i profesionalni poduhvat. Blogosfera je zapuštena, blogeri su mnogo manje povezani nego 2009. ili 2010. godine, a njihov doprinos razvoju javnog dijaloga možda nikad nije bio potrebniji društvu", kazala je Dragana.
     Ona najprije želi pomoći bh. blogerima da iskoriste potencijal koji imaju.
     "Meni je blog donio mnogo. Zahvaljujući blogu posjetila sam brojne konferencije, dobila mnoge poslovne ponude, povezala se sa hiljadama ljudi u regionu i svijetu i što je najlepše - pišući sam učila. Željela bih pomoći blogerkama i blogerima da slično iskoriste potencijal koji imaju. Do blogova sam veoma sentimentalna i u razvoj platforme Blogger.ba ću sa svojim timom uložiti mnogo znanja, resursa i sigurno mnogo sebe", tvrdi srbijanska poduzetnica.

     Planovi i daljnji razvoj Blogger.ba
     Iskustvo blogerki i blogera će biti bitno poboljšano, kako u smislu unosa i kreiranja postova, tako i u dijelu čuvanja i unosa multimedijalnih sadržaja i povezivanja sa društvenim mrežama (takozvani "social share"). U pripremi je i kompletno novi set blog tema, uz mogućnost jednostavne izmjene i prilagođavanja blog tema potrebama svakog pojedinačnog blogera. Blogeri će postati apsolutni vlasnici svog blog prostora! Reklame oglašivačkih mreža pojavljivat će se samo ako to bloger želi, ako to lično omogući oglašivačkim mrežama, zadržavajući za sebe cjelokupnu zaradu koju svojim blogom ostvari. Sve pobrojane izmjene bit će postavljene na novoj serverskoj infrastrukturi, pa će blogovanje biti brže, efikasnije i čitaocima blogova pružit će više zadovoljstva. Ove su izmjene planirane već u prvim mjesecima preuzimanja projekta Blogger.ba.
     Dragana poručuje da će se raditi i na dodatnom povezivanju blogera i blogerki, povećanju vidljivosti i posjeta blogovima, a pripremaju i brojna druga prijatna iznenađenja, kao što su pozivi za konferencije i putovanja, zarada od blogovanja preko BeeShaper servisa, dodatna edukacija i brojne druge mogućnosti.

     Poruka Dragane Đermanović blogerima i blogerkama
     Ja sam Dragana Đermanović, blogerka sam i aktivna članica internet zajednice. Slična sam mnogima od vas, u nečemu slabija u nečemu uspješnija. Imam ozbiljne namjere i mnogo volje da blogger.ba bude bolje mjesto, a blogerska zajednica u BiH ponovo regionalni blog lider, kako je bilo do prije nekoliko godina. Nadam se da ćete mi ukazati povjerenje na ovom startu koji je za mene veoma zahtjevan u svakom smislu. Pišite mi svoje komentare, pitanja i sugestije na dragana.djermanovic@prpepper.com, mislim da imamo mnogo toga reći jedni drugima.

     O Dragani Đermanović
     Dragana Đermanović je blogerka, strateškinja i predavačica iz oblasti poslovne primjene interneta. Vlasnica je konsultantske firme Pepper communications, direktorica kompanije Bee Premium Group i suosnivačica BeeShaper startapa. Dragana je bila i počasna članica žirija za dodjelu prestižnih Social Media Awards u ime Evropske asocijacije za odnose s javnošću i istraživanje (EUPRERA) i Euroblog asocijacije. Članica je žirija za dodjelu ICT nagrada za Evropu u Luksemburgu, kao i počasna ambasadorka WebIT savjeta internet praktičara Jugoistočne Evrope. Savjetnica je za strateško online komuniciranje i istraživačica u oblasti primjene internet komunikacijskih platformi u korporativnom komuniciranju. Magistrirala je na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na odsjeku za Industrijsko inženjerstvo i menadžment.

     Ovo sve iznad, što ste upravo pročitali, objavljeno je na Klix.ba 24. februara 2015. godine. Kao što je većini poznato, u januaru 2015. godine, objavljeno je da se prvi bh. blogerski servis Blogger.ba zatvara i u potpunosti prestaje sa radom od 01. marta 2015. godine, pa sam tada, kao i mnogi drugi blogeri ovog servisa, odlučio napraviti nove blogove na nekom drugom blogerskom servisu i prebaciti sve sa mojih prvih blogova na te novonastale i na tim novim nastaviti svoj blogerski rad. Takođe, većini je isto poznato da sam sve to već uradio.
     Ono što, možda, većini nije poznato je to da svoje prve blogove, koji su na Blogger.ba, nisam nikada ugasio, ni zatvorio, nego sam ih ostavio da se automatski ugase i zatvore sa cijelim Blogger.ba servisom. Pošto se to, eto, ipak nije i neće dogoditi odlučio sam da aktivno zadržim i nove i prve, tj. moje originalne blogove, tako da ćete od sada imati priliku da pratite „By MosHer“ blog putem Blogger.ba, kao i putem blogspot.com, a isto tako i blog „Iz istorije Mostara i Hercegovine“ putem oba ova već spomenuta blogerska servisa, jer ću svaki tekst koji objavim na jednom, kopirati i na drugi istoimeni blog, pa tako možete izabrati da čitate putem onog bloga čiji izgled Vam više odgovara za čitanje.
     Da napomenem na kojim adresama možete pronaći sve moje blogove:

            Blog „By MosHer“:  http://bymosher.blogger.ba/

                                                            i

                                                http://bymosher.blogspot.com/


            Blog „Iz istorije Mostara i Hercegovine“:  http://mosher.blogger.ba/

                                                                                                i

                                                                                    http://mosheristorija.blogspot.com/

     Nadam se da ćete i dalje nastaviti rado posjećivati i čitati Vaše omiljene blogove, a ja ću se truditi da ih, koliko mogu, redovnije obnavljam novim tekstovima!
     Hvala Vam!
 
     Ensvid Hadžajlić - MosHer
27.02.2015.

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarević, a objavljen je u januaru 2005. godine, u časopisu “Most“, br. 182(93)

 

 

     ”Možda sam domorodno opterećen ali ne vidim u Evropi manju zemlju s tako nesrećno ogromnim mirazom naslijeđenim od sudara i prožimanja nekoliko najvećih evroazijskih civilizacija na njenom tijesnom prostoru, civilizacija čije usrećiteljske parole i programi, vojničke čizme i profiterska grabež ovu teritoriju nisu ostavile na miru dva milenijuma.”

     Mnogobrojne teme obrade istorije stanovništva privlačile su istraživače i naučnike različitih disciplina. Istoričari demografi nastoje kretanja stanovništva prikazati kao fenomen veoma vrijedan pažnje, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, fenomen koji nije samo posljedica političkih događaja, već i kap tihog kreatora koji utiče na te događaje. Kretanja stanovništva bila su uslovljena razvojem gradova, trgovine, ratova, epidemijama (kuge) usljed čega dolazi do depopulacije stanovništva. Na području hercegovačke regije depopulacija stanovništva je u permanentnom usponu od dolaska Osmanlija, nastavljajući se za vrijeme vladavine monarhističke Austrije, Kraljevine SHS, Socijalističke Jugoslavije, da bi evo krajem XX i početkom XXI vijeka intenzitet bio poražavajući. Hercegovina kao područje istorijskih previranja pružala je i pruža bezbroj podataka o junacima i izdajicama, pobjednicima i pobjeđenima, naseljenim i protjeranim. Tu istoriju čini nepregledni niz anonimnih ljudi koji sve više postaju zaboravljeni.

     Disperzijom raspoloživih izvora, prilikom istraživanja o mostarskim zanatlijama i trgovcima – pravoslavcima, postao je problem i pored pokušaja da se prikupi više podataka u cjelinu o ovoj populaciji, pogotovo o onima koji su sa ovih prostora otišli na bliže evropsko i prekookeansko tlo.

     Prvi pisani poznati dokument Povelja bosanskog bana Kulina iz 1189. godine, svjedoči o nesmetanoj trgovini Bosne i Dubrovačke Republike.

     Ban Ninoslav u prvoj od povelja izdatih Dubrovčanima, potvrđuje sve povlastice svog prethodnika. Ostali vladari mijenjaju te odnose, dok je Tvrtko, kralj Srbije i Bosne u XIV vijeku uveo nove odnose u trgovini između dvije države. Dolaskom na vlast 1326. godine Stjepan II Kotromanić obavještava Dubrovčane da će ”uzimati od njihovih trgovaca kao i ostalih carinu”. Ove povelje, njih 20, sa pismima bosansko-hercegovačkih kraljeva, banova i vojvoda, nalaze se u Dubrovačkom arhivu iako im je mjesto u Bosni i Hercegovini. Mnoga vrijedna bosanskohercegovačka građa nalazi se u Beču, Istanbulu, Parizu, Beogradu, Dubrovniku i po drugim mjestima, a isto tako i u vlasništvu privatnih lica i vjerskih institucija pa su potencijalni korisnici onemogućeni da se istom koriste.

     Mostar je smješten u dolini rijeke Neretve koja protiče kroz njegovo središte. Zahvaljujući njenom plodnom aluvijalnom tlu, grad je imao uslove da se razvije kao privredni, trgovački i upravni centar Hercegovine. Na njenoj lijevoj obali nalazi se glavni dio stare mostarske čaršije koja se prostire od Male Tepe do Starog mosta, a na desnoj je Priječka čaršija. Toponim ”priječka”, govori o sporednom značaju tog dijela Grada sve do dolaska Austrougarske (1878. godine). Poslije izgradnje željezničkog mosta (1882. godine), uskotračne pruge Sarajevo-Mostar-Metković (1891. godine), Gimnazije (1901.-1903. godine), Rudnika (1918. godine), ovaj dio grada postaje značajniji. Stanovništvo Mostara osim zanata i trgovine, pretežno se bavilo uzgojem južnog voća i vinove loze kao i proizvodnjom čuvenih vina i rakije.

     Na samom početku trgovina na prostoru Mostara i okoline bila je u sjeni trga Drijeva. Glavna saobraćajnica kojom se odvijao promet robe sa trgom Drijeva bio je Neretljanski put (via Narente) koji je išao lijevom obalom Neretve do Bišća gdje se nalazila raskrsnica puteva. U jednom pravcu moglo se za Nevesinje i Stolac, a od Blagaja išlo se za Mostar pa preko drvenog mosta do Konjica. Jedan put od Imotskog vodio je kroz Mostarsko blato do Mostara. Svi putevi toga doba bili su karavanski što upućuje da su se mogli kretati samo ljudi i natovareni konji. Mostarska čaršija postaje postepeno mjesto trgovine, te samim tim pruža i veće uslove za otvaranje trgovačkih i zanatskih radnji.

     Prve radnje (dućani) bile su locirane na Mejdanu (danas Trg 1. maj), oko Sinan-pašine džamije. Vakufi i vakifi odigrali su značajnu ulogu u razvoju čaršije. Pominjemo samo neke. Ćejvan-kethoda izgradio je 67, Nesuh-aga Vučjaković 26 i Zaim Hadži-Mehmed-beg, poznatiji kao Karađozbeg, 58 dućana od čega 42 za trgovce a 16 za tabake. Priječku čaršiju u izgradnji pomogla su tri vakifa sa skoro 60 dućana.

     Prvi dućani su izgrađivani većinom od drveta. Ponegdje iza dućana gradile su se magaze od kamena. Interesantno je spomenuti, da su tri mostarske ulice nazvane po zanatlijama koji su tu imali svoje dućane: Kazaska čaršija (kasnije Sahat-kula, danas Ulica braće Bajata), Kujundžiluk čaršija i mahala Tabhana. Isto tako pojavljuju se i prezimena porodica po zanatima kojim su se bavili njihovi preci: Berberović, Bičakčija, Bojadžija, Demirović, Kahvo, Samardžić, Kujundžić, Terzić, Tabaković i drugi. Putnici i trgovci dolaskom u Mostar radi svojih poslova, boravili bi i noćili u hanovima.

     ”Najstariji han izgradio je Ćejvan-kethoda 1554. godine i imao je osam soba, sjenicu i magazin za ječam kao i jednu kuću za handžiju. Nalazio se u ulici ’Kuluk’ poviše bivše radnje trgovca Simata Mrava.

     Pored ostalih mostarskih hanova poznat je bio Komadov han, kasnije Damjanovića koji se nalazio u blizini Tabačice džamije i imao je jednu gostionicu. Bio je jedan od najprostranijih hanova a srušen je 1941. godine, prilikom bombardovanja Mostara. U blizini istoimene džamije nalazio se i han Srpsko-pravoslavne opštine izgrađen 1894. godine. Kasnije je ovaj han služio kao stambeni objekat.”

     U prvoj polovini XVI vijeka, zahvaljujući toleranciji sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520.-1556. godine), mostarski i drugi trgovci mogli su nesmetano trgovati unutar Bosne i Hercegovine kao i sa dalmatinskim gradovima Šibenikom, Zadrom, pogotovo Dubrovnikom, zatim Trstom, Venecijom i Ankonom. Trgovali su sa Ismailom i Odesom, te drugim jačim centrima susjednih zemalja. Na osnovu objavljenih radova različitog pristupa obrade ove teme, bili smo u mogućnosti stvoriti jasniju sliku između dubrovačkih moreplovaca i brodara kao učesnika u trgovanju sa mostarskim trgovcima. Tokom XVI vijeka dubrovački brodari prevozili su trgovačku robu između Dubrovačke Republike i stranih lučkih gradova. U XVII vijeku sveukupno stanje tih brodova bilo je veće i kvalitetnije od Venecije, te su mnogobrojni hercegovački trgovci, pored sudjelovanja u plovidbi često i sami iznajmljivali iste od brodovlasnika za prevoz svoje robe. Uvozili su tzv. crvenu zemlju koja se upotrebljavala u građevinarstvu, kafu, laneno platno, svilu, pamuk, začine, čaj, so, ulje, oružje, oruđe i druge artikle, a ponekad su mijenjali iste za svoje proizvode.

     Izvozili su: meso, kožu, vunu, krzno, med, vosak, drvo, ugalj, smolu, obruče, bačve, vunene tkanine, izrađevine od zlata i srebra, vina i rakije, voće i drugo. Veletrgovac iz Mostara Vukašin Radović, ukrcao je teret koža 16. oktobra 1636. godine, na galiju kapetana Stjepana Dubca u Dubrovniku. Njegov sugrađanin, Petar Danilović, obavio je 17. avgusta 1656. godine, osiguranje tereta koža i druge robe, ukrcao je na brod zvani ”patača”, kapetana Mata Cvjetkovića, prevezao i prodao u Ankonu a na povratku kupio je robu sa svoje potrebe. Iako su bili primorani koristiti dubrovačke brodove za prevoz uz 9% interesa za premije osiguranja brodova, dubrovački zelenaši ih nisu imali u svojim ”kandžama”.

     Između dubrovačkih i trgovaca drugih gradova dolazilo je do zaduživanja u novcu ili robi što je bilo registrovano u ”Dužničkim knjigama” Dubrovačke Republike. Pored ostalih u tim knjigama nalazimo i Mostarce: Ahmat, Petar Stanković, Blažo Božidarević i drugi.

     Iz ovih knjiga (teftera), saznajemo važan podatak o uzajamnom povjerenju u poslovanju trgovaca. Ako uzmemo u obzir da su velike svote novca bile posuđivane onda je sigurno postojao i mehanizam za zaštitu novca ukoliko se ne ispoštuju rokovi pozajmnice. Boris Nilević u svom tekstu o bosanskom dinaru navodi: ”Srodnost bosanskog i dubrovačkog novca nema samo tehnički i stilistički karakter, nego se bosanski i dubrovački dinari i težinom, pa prema tome i novčanom vrijednošću potpuno podudaraju. To kazuje nalaz iz sela Vranjske u bilećkom kraju, iskopan 1901. godine. To je hrpa srebrnog novca od 203 komada: 19 komada su novci bana Tvrtka, a ostali jesu dubrovački dinari iz istog vremena.” U XV vijeku Dubrovčani su jedno vrijeme uspjeli da nametnu svoj novac kao jedino sredstvo plaćanja u Bosni zahvaljujući nesređenom stanju nakon smrti Tvrtka I i čestim smjenama bosanskih vladara. Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. godine, kralj Stefan Tomašević zvanično odobrava kolanje dubrovačkog novca.

     Mostarski trgovci radi povoljnijih uslova trgovanja odlaze u druga mjesta i u njima se nastanjuju, ali uvijek ostaju u vezi sa Mostarom, kao što su članovi iz poznatih starih pravoslavnih porodica, Škuljevića, Aničića i Opuhića koji su imali lanac svojih trgovina u Trstu i Ankoni.

     Obzirom na intenzivan razvoj trgovine te dobre i vješte trgovce i zanatlije, Mostar postaje privlačan za strance (Armene, Grke, Jevreje…), koji se u njemu nastanjuju, a Dubrovčani su početkom XVI vijeka oformili u njemu manju trgovačku četvrt.

     Mnogi putopisci putujući kroz Bosnu i Hercegovinu usput se zadržavaju pored drugih mjesta i u Mostaru oslikavajući ga na različite načine. Nikola Bjanković putujući kroz Bosnu i Hercegovinu navodi da je 1703. godine u Mostaru živilo i radilo 36.000 duša. Dubrovački nadbiskup Konventali pisao je 15. jula 1717. godine u Rim o pohodu mletačkog vojskovođe Moceniga na Mostar i označava grad kao veće trgovačko mjesto. U jednoj povelji Alfonsa Aragonskog upućenoj hercegu Stjepanu, pominje se Mostar kao trgovište oko mosta.

     Pored već spomenutih, prvi Mostarci koji su se poslovno povezivali sa Dubrovnikom da bi stekli manje robne kredite bili su hrišćani - pravoslavci: Vuk Radovanović, Vukić Vukotić i Marko Radibratović. Pravoslavci su i Dimitrije Vukčić (1501. godine), koji se oženio sa Ružom i dobio u miraz 80 perpera, Nikola Vukašinović (1505. godine) te prvi korisnik robnih kredita Vlahuša Milivojević (15.12.1541. godine).

     Radi zanimljivosti spomenućemo još nekoliko podataka o mostarskim trgovcima – pravoslavcima, koji su se nastanjivali po drugim mjestima. Risto Lučić, nastanio se 1788. godine u Senju, dok Dositej Obradović pored Sarajlija trgovaca u Zadru spominje Lazara Slavujevića Mostaranina.

     Petar Kovačević Mostarac, rođen 19. avgusta 1793. godine od oca Mihaila po zanimanju zlatara i majke Rose, jedno vrijeme boravi u Dubrovniku i Sarajevu a potom odlazi u Šibenik radi boljih uslova rada a i zbog kuge koja je u to vrijeme harala ovim krajevima. Petar Kovačević svojim poštenjem stekao je veliki ugled u Šibeniku. Učestvovao je u donošenju odluka pri šibenskoj opštini. Svojim zavještanjem iz 1861. godine, obdario je mnoge crkve, škole i siromahe. Nakon njegove smrti (1861. godine) iz ostavštine od 10.000 forinta, izgrađena je i svečano otvorena (1870. godine), srpska djevojačka škola u Šibeniku, posvećena velikanu srpskog prosvjetiteljstva Svetom Savi. Radomir Stanić prilikom registrovanja natpisa pravoslavnog groblja na Bjelušinama, navodi grob Br. 280. – Monaha Kovačević Mojsia (umro 20. avgusta Miholjskog ljeta 1818.). Kovačević Petar i Risto uzimali su novac u zajam od česmenskog vakufa (1809. -1864. godine).

     Da bi građani učestvovali u životu i radu Dubrovačke Republike bilo je potrebno steći njeno državljanstvo (privilegij), pa su neki trgovci pravoslavci prelazili na katoličanstvo. Devedesetih godina XVII vijeka (9.11.1694. godine) na katoličku vjeru prešao je Ivan Miletić, došavši sa bratom u Dubrovnik iz Mostara, kada je imao jedanaest godina. Dubrovčani su u jednom izvještaju Francuzima posebno naglasili kako bi doseljeni pravoslavci svojom brojnošću, bogatstvom i podrškom iz zaleđa ugrozili katolike i zavladali u Republici, obzirom da su već nekoliko puta to i pokušali.

     ”Dubrovačka Republika kao katolička država stremila je da svi njeni državljani ispovijedaju katoličku vjeru radi očuvanja homogenosti. Tolerisali su jedino jevrejsku zajednicu obzirom da ova, kao manjinska skupina, nije ugrožavala Dubrovčane. Javno ispovijedanje pravoslavne vjere bilo je zabranjeno, upravo radi blizine Istočne Hercegovine.”

     Prije izgradnje pravoslavne crkve u Dubrovniku, pravoslavci su se organizovali u sklopu crkvene opštine. Osnovali su je 1790. godine na temelju dubrovačkog zakona o bratstvima te uz dozvolu dubrovačke vlade na Posatu izvan zidina Grada, smjestili je u opštinskoj kući. Tu su imali ispovijedanje svoje vjere ali ne javno. Pravoslavna crkva u Dubrovniku izgrađena je 1877. godine od bijelog korčulanskog kamena sa dva zvonika. Gradio je Splićanin Andrija Perišić po nacrtu Emila Vecchiettija.

     Pravoslavci se kao izvoznici iz Mostara javljaju 1636. godine, a trgovali su volujskim kožama, kordovanom i žutim voskom dok su uvozili petrolej, svilu, pamuk i druge artikle za svoje potrebe. Da bi se trgovalo trebalo se i proizvoditi u čemu su se istakle mnoge zanatsko-proizvodne radionice. U sidžilu mostarskog kadije pominju se slijedeće zanatlije: berberi i ranari, obućari i čizmedžije, ćurčije, dunđeri, zidari, klesari, stolari, sabljari, kovači časovničari. Kao kuriozitet navodimo da je prvi časovnik prodat 1633. godine za 6.384 akče, što je tada bila cijena jedne kuće sa baštom.

     Od zanatlija najmnogobrojniji su bili tabaci koji se i sami pojavljuju kao izvoznici koža. Zanati kojim su se bavili pravoslavci u Mostaru imali su svoj pir ili slavu, uzimajući kao zaštitnika ili pokrovitelja svog zanata nekog od svetitelja.

 

     Terzije
     (Krojači) imali su pir na veliku Gospoinu (28. avgusta) jer je na taj dan Bogorodica šila pokrov kojim je omotano tijelo Hristosa, kada su ga u grob položili.

 

     Kundurdžije
     Slavile su sv. Špiridona (25. decembra) obzirom da je to prvi svetac koji je obukao kundure i čizme.

 

     Čebedžije
     (Kotzenmacher) i mutapčije, slavile su sv. Savu (27. januara). Čebedžijski zanat bio je razvijen u Mostaru tek u XVIII vijeku i izvozili su svoje proizvode u Bukurešt i te zanatlije su bile većinom pravoslavci.

 

     Ekmečije
     (Pekari) pirovali su na sv. Todora – Todorovu subotu (23. februara), koji im je pomogao da izbjegnu zamku cara otpadnika koji je mrzio hristjane, te na časne im slave naređivao da kuhaju hljeb sa mlijekom, u namjeri da ih pomrsi. Dva spomenika na Pašinovačkom groblju su sa naznakom ekmedžijskog zanata i to prvi iz 1783. godine, posvećen Đuri a drugi Toši u 1823. godini. Pekarski zanat u Mostaru bio je najstariji i u rukama muslimana od XVI do XIX vijeka, kada je prešao u ruke pravoslavnih građana.

 

     Dunđeri
     (Zidari) – slavili su apostola sv. Tomu (19. oktobra), kao prvog majstora koji se posvetio. U izgradnji Kreševskog samostana 1767. godine učestvovalo je 18 zidara iz Mostara između ostalih protomajstor Mihajlo Bovanić, koji je sahranjen na Pašinovačkom groblju. Godine 1875., imali su svoj esnaf sa 70 zidarskih majstora i oko 200 šegrta.

 

     Kujundžije i sahadžije
     Ove zanatlije slavile su Cara Konstantina (3. juna). Car je prvi pronašao krst na kome je razapet Hristos, a kujundžije ga u zlato okovali. Na Pašinovačkom groblju Radomir je registrovao spomenik posvećen Milošu kujundžiji koji je umro 1691. godine, te navodi da je to vjerovatno onaj isti Miloš koji se spominje u jednom sidžilu iz 1685. godine.

     Mostarske kujundžije bavile su se izradom raznih proizvoda (pafte, kukače, puce za manžete, špiode za kravate, cigarluke, duhanske kutije, toke, kandila i drugo). Sredinom XVI vijeka mostarski nakit prodavao se po drugim mjestima i zemljama. Zlatarski zanat mladići su izučavali u Dubrovniku.

     Krajem XIX pa do sredine XX vijeka, posljednje kujundžije su: Mihail Miho Dugonja i njegovi sinovi, Atanasije Ato Kujić i sinovi, Uroš J. Kuić, Danilo Peš, Mate Smoljan i sinovi, Ilija Buha, Stojan Kačić i drugi.

 

     Kovači i kalajdžije
     Slavili su sv. Trojicu – Trojičin dan (26. maja).

     Na Pašinovačkom groblju nalazi se grob, datiran 1768. godine, Petra bravadžije koji je bio nešto imućniji od ostalih.
25.02.2015.

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Bio je talentovan i perspektivan fudbaler. Igrao je rukomet. Solidno. Opredijelio se za košarku. I nije pogriješio. A, da nije bio košarkaš, bio bi vjerovatno sportski as u nekoj drugoj igri.

     - U to vrijeme bio sam „sezonski“ sportista. Ljeti sam trčao za fudbalom, a zimi igrao košarku. Ponašao sam se kao barometar! Ta moja lutanja dosadila su prvo košarkaškim trenerima, pa su me jednog dana doslovno otjerali. Imao sam 16 godina i žarku želju da se bavim kojim sportom: golf, rukomet ili polo, svejedno!

     Te riječi Dražen DALIPAGIĆ Praja (Mostar, 1951.) zabilježio je u svojoj ispovijesti pretočenoj u knjigu pod naslovom „Ispod koša“, što je uobličio s jednim uglednim novinarskim perom.

     Kao dječak otkriven je na turniru mahalskih fudbalskih ekipa. I uvršten među pionire „Veleža“. Reći će:

     - Bio sam, naravno, presretan. Pa, zar nije san svakog dječaka kraj Neretve da obuče dres „rođenih“!

     I četiri godine igrao je kao centarhalf u mlađim kategorijama „Veleža“. Dobio je nadimak „Prajo“, po „petici“ ovoga kluba, nekadašnjem prvotimcu.

     Na radnoj akciji u Zagrebu, sa svojom brigadom, na prvenstvu naselja osvaja prvo mjesto u košarci. A, on biva njen najbolji igrač. Tada je čvrsto odlučio da se ozbiljno prikloni samo tom atraktivnom sportu. I po povratku u Mostar, pokucao je na vrata „Lokomotive“. Ali, tu su ga hladno dočekali riječima: „Nisi nam potreban!“ I već je izgubio svaku nadu da će igrati košarku. Ipak, još se lomio kom će se sportskom carstvu privoljeti. I 1967. godine obreo se u tek osnovanom rukometnom klubu „Tehničar“, zajedno s kasnije proslavljenim asom Zvonkom Serdarušićem. Kada se „tehničari“ nisu kvalifikovali za Republičku ligu, oni su se ubrzo raspršili poput mjehura od sapunice. I Dražen se ponovo našao na sportskoj raskrsnici. Srećom, ne za dugo.

     Godinu dana stariji brat Saša, već vrstan košarkaš „Lokomotive“, jednog dana ga je doveo na popularni Kantarevac, rekavši mu:

     - Treniraj neobavezno. Nije bitno hoće li te registrovati!

     I tako je počeo. Tog običnog dana dok je nešto nesigurnije gađao prema košu, omekšalo je srce trenera Slobodana Bobe Dabića. Pozvao ga je sebi i dao mu plavi dres mostarskog kluba.

     I tako, kad je već prevalio osamnaestu godinu, Praja se ozbiljnije počeo baviti košarkom. A ona je za njega postala sport koji život znači.

     S visinom od 192 cm bio je centar, drugi ili treći. U Republičkoj ligi BiH postizao je u prosjeku dvadesetak koševa. Kada je prekomendovan na krilo, počeo je da sipa koševe kao iz rukava. Bilo ih je po 40! Zatim je s matičnim klubom vojevao u Drugoj saveznoj ligi.

     - Tek tada sam osjetio svu draž pravog takmičarskog zanosa - pričao je Dražen Dalipagić.

     I tu, među drugoligašima, ispunjavao je uobičajenu „normu“ koševa. Uzduž i poprijeko države počele su se ispredati različite priče o „mostarskom košarkaškom čudu“! Iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Beograda na njegovu i klupsku adresu stizali su sve privlačniji i izazovniji pozivi. A, on je, nekako stidljivo, odgovarao:

     - Radije bih u „Zvezdu“! Tamo mi je zemljak Vučinić, pa bih se pored njega lakše snašao.

     Vučko ga je, međutim, preporučio „Partizanu“, smatrajući da u tada odličnom timu „crveno-bijelih“ ne bi imao mjesta. I 1971. godine obukao je dres „crno-bijelih“ boja.

     Strpljivo, uporno i marljivo je vježbao svoj ulaz sa produženim prvim korakom i desnim poluhorokom. S „nebeskim“ skokom i snažnim ulazom bio je nerješiva zagonetka svojim čuvarima. U oktobru 1971. godine pred Beograđanima je imao prvoligašku premijeru. Reporter „Sporta“, s utakmice „Partizan“ - „Lokomotiva“ (Zagreb) 82 : 73, Praju je ovako vidio: „Bilo je to veče mladog Mostarca Dražena Dalipagića, koji je debitovao na najbolji način. Dojučerašnji junior mora da postane as, jer ima sve ono što se u sportu ne uči: nerv, smisao, tanani osjećaj kad šta treba učiniti a da to bude najbolje urađeno...“

     I taj novinar u svojim predviđanjima bio je tačan. Praja nije iznevjerio očekivanja. Razvio se u košarkaša svjetske klase. Savezni selektor Mirko Novosel o njemu je govorio: „U stanju je da igra sve u ekipi, i da snažnim skokovima i preciznim šutevima riješi utakmicu“.

     I, naravno, državna reprezentacija je bila nezamisliva bez stasitog „brkajlije“ iz Mostara. U onoj najboljoj nanizao je više od 200 utakmica i nekoliko hiljada koševa!

     Njegova niska sve vrjednijih trofeja bivala je sve veća i veća. Het-trik na prvenstvima Evrope. Tri zlatne medalje: Barcelona 1973., Beograd 1975. i Lijež 1977. godine. I poslije trećeg uzastopnog veličanstvenog trijumfa, onog u belgijskom gradu, Dražen Dalipagić je proglašen za najboljeg košarkaša Starog kontinenta. Tako je odlučio specijalni žiri od šezdesetak trenera i novinara iz cijele Evrope, a u organizaciji Italijanskog košarkaškog lista „Dijaganti del basket“. Oni su Praji poklonili 410 bodova. U triju najboljih još su bili legendarni Krešimir Ćosić (296 bodova) i Miki Berković (208 bodova).

     Olimpijski debi Dalipagić je imao na Igrama u Montrealu 1976. godine. I ovjenčao se srebrenom kolajnom. Izborena je u finalu s košarkaškim čarobnjacima iz Amerike. I na najvažnijim takmičenjima redaju se uspjesi i trofeji, sve jedan drugoga sustižu. Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Manili: zlatna, osvojena poslije serije neprekinutih pobjeda i one u super finalu protiv Sovjeta. Četiri godine ranije, u San Huanu, Portoriko na SP bronzano odličje. O slavljima i tugovanjima od Montreala do Manile Praja se ispovijedao:

     - Naša najveća pobjeda bila je put „od pakla do raja“. Bilo je to na Olimpijadi u Montrealu, kada smo osvojili srebrnu medalju.

     I, evo, objašnjenja za taj trnovit put do zvijezda. U prvih 20 minuta Italijani, koji su bili potcijenjeni stekli su prednost od 16 poena. A, zatim...:

     - Šta smo uradili u drugom poluvremenu? Sve što smo htjeli. To mi je do superfinala u Manili bila najdraža utakmica i pobjeda - rekao je Dalipagić.

     A u Manili, na SP, nove počasti i najveća priznanja Draženu Dalipagiću. Proglašen je za najboljeg igrača amatera košarkaša svijeta. Od mogućih 200 glasova osvojio je 174. Legendarni vođa sovjetske „zbornaje komande“ Aleksandar Gomeljski, uprkos što su njegovi izabranici potučeni do nogu, nije mogao otćutati: „Taj Dalipagić je sigurno najbolji igrač na svijetu, ne samo među amaterima“!

     Sjećamo se te 1971. godine, kada je poznati stručnjak i dugogodišnji selektor reprezentacije Ranko Žeravica stigao u Mostar i dogovorio se s „Lokomotivom“ o Prajinom transferu u „Partizan“. Glavni čin toga izveden je u salonu hotela „Bristol“, i u prisutnosti sportskih novinara. O tome je Žeravica kasnije pričao:

     - Tako tragajući, naišao sam na mladića koji je sjajnim fizičkim predispozicijama dosta obećavao. Ali, ni u snu nisam mogao da pretpostavim da će se taj nepoznati Dražen Dalipagić brzo pretvoriti u Praju, danas sigurno najboljeg košarkaša na svijetu. Prevazišao je sva moja očekivanja, zadržavši svoje ljudske kvalitete, koje ga još više ističu.

     Čime je sve Praja „obilježio“ košarku? U igru je unio nešto od američkih profesionalaca: skok, čvrstinu, stabilnost, moć koncentracije. To je bila jednodušna ocjena svih eminentnih stručnjaka.

     A te svoje vrline i sposobnosti potvrdio je, ko zna po koji put, i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Tada je na njegovim grudima zasijala zlatna medalja. U svojoj blistavoj karijeri u svoju krcatu riznicu „deponovao“ je još mnoštvo odličja visokog sjaja i rejtinga. Među njima su četiri zlata Balkana, i jedno Mediterana, kao i titula državnog prvaka sa „Partizanom“.

     - Osvojio sam sve što se u košarci moglo osvojiti!

     Svemirski skakač i snajperist svjetskog imidža, u danima svojih najvećih uzleta bio je, naravno, na meti i američkih profi-klubova. Najzagrijaniji je bio „Boston Seltik“. Tamo je uspješno preskočio stroge testove. I trebao je biti prvi Evropljanin u dresu bostonskih profesionalaca. Njega, međutim, NBA liga nije toliko privlačila. Opredijelio se za Italiju, zemlju s najjačom ligom. I tamo je nekoliko sezona oduševljavao ljubitelje košarke. Čak i u poznijim danima igračke karijere, do početka devedesetih godina XX vijeka.

     Ali, ostalo je nešto što ga boli. O tome je još poodavno rekao: „Čekam da mi sin Davorin poraste pa da mi kaže: 'Dobro, dobro tata, bio si proglašen za najboljeg košarkaša svijeta. Ali, nikada nisi zaigrao kao centarhalf prvog tima Veleža'!“

     Međutim, Davorin može svima reći: „Moj tata je najtrofejniji Mostarac -sportist, i ne samo Mostarac, svih vremena, s nizom svjetskih, olimpijskih, evropskih, mediteranskih i inih zlatnih medalja!“
25.02.2015.

Zlatari Mostara i Hercegovine

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 137(48)

 

 

Posljednji mostarski zlatari smatraju da su Turci, iz Perzije donijeli zlatarski i kujundžijski obrt na ove terene.

Često postavljamo pitanje: Šta je zlato?

Narodne poslovice kažu: Vrijeme je zlato. Lijepe riječi zlatna vrata otvaraju.

Roditelji kažu svojoj djeci: Idite, zlatni vam puti bili. Zlatne ruke, zlata vrijede. Nije zlato sve što sija…

 

Pa, šta je zlato?

Zlato je plemeniti metal, visoke vrijednosti.

Zer je riječ u prevodu: zlato (perzijskog porijekla).

Zerger je zlatar obrtnik, a jalduzdžija je zlatar koji se bavi pozlaćivanjem.

Hemijski simbol zlata je Au.

Specifična težina mu je 19,25 kg/dm2.

Tali se na 1064 Celzijusa.

Obično vrijednost ovog plemenitog metala se cijeni na 14, 18, i više karatno zlato. Najviše je u upotrebi čisto 18 i 24 karatno zlato. Danas se upotrebljava redovito za ukrase u zubotehnici, a nekada u elektrotehnici i za kontakte. I knjige su ukrašavane zlatnim pisanim i crtanim ornamentima (Kur’an, Biblija, Talmud), pa i korice nekih časopisa.

Metali manje vrijednosti od zlata miješaju se s njim te se dobije imitacija tog vrijednog metala. Vokalno-muzički ansambli nose nazive: Zlatni dukati, Zlatni rok,    Pjevači se takmiče u emisijama Zlatni mikrofoni, a i knjige su štampane pod naslovima: Zlatarevo zlato, Zlatokosa, Zlatno runo.

     Zlato je uvijek privlačilo ljude. Zbog njega se veselilo, ratovalo, kažnjavalo zatvaranjem u tamnice i ubijalo. Od njega se živilo, kao i sa ostalim esnafima, obrtima. Mnogi kopači zlata, te oni koji su ta blistava žuta zrnca tražili u mnogim svjetskim rijekama su, slavno i neslavno završavali svoje živote. Da bi se pokazala raskoš i bogatstvo zlatom su ukrašavani carski dvorovi, stolovi, stolice, sve oko cara, pa i carska prijestolja. Jednostavno, naročito u starije doba nije se mogao život zamisliti bez zlata. Razdvajali su se ljudi po bogatstvu, raskoši i siromaštvu. Krune carica i careva, bile su od zlata ukrašene, dragim kamenjem, biljurima, alemima, smaragdima, briljantima, safirima, zumarlutima, feruzima…  Morima plove pozlaćene i zlatne jahte, lađe. Mnoge princeze, pa i ljepotice svijeta su nosile i danas nose na glavi od zlata i dijamanata prelazne krune, lente. Na kilometre filmske vrpce utrošili su svjetski kamermani snimajući raskoš i bogatstvo istoka, orijenta, Perzije, Pakistana, Sirije, Libije, Egipta, Kuvajta, zemalja Emirata, Arabijskog poluostrva, Malezije, zatim Iraka, Irana, Male Azije, Indije…

     Mnoge svjetske banke Amerike, Engleske, Francuske, Njemačke…  pretrpane su zlatnim štangama i monetama u kovanicama od zlata.

     Versajski dvorovi kraljeva u Parizu ukrašeni su zlatom. Smjenjivali su se vladari Lujevi, ali je zlato ostajalo.

     Tadž Mahal, Istambul, Ankara, Vatikan i mnoge bogomolje svijeta ukrašavane su zlatom. Mnogi svjetski muzeji su prepuni predmeta od zlata, pa i mora svijeta u svojim dubinama u potopljenim brodovima kriju štange i tovare tog dragocjenog metala. I nosiljke u kojima se nose carice i carevi su od zlata. Mnogi vladari svijeta ispraćeni su na vječni počinak u kočijama ukrašenim zlatom. Mnogi kažu za naftu i ugalj da su crno zlato. Rudnike soli nazivaju Bijelim zlatom. Mnoge u svijetu kažu hvata i Zlatna groznica. Ljudi svojim novorođenčadima daju imena Zlata, Zlatija, Zlatka, Zlatko, Zlatan…  Pa i česta su prezimena: Zlatar, Zlatarević, Zlatović, Zlatić, Zlatković, Zlatoslavić…

     Poranila na vodicu Zlata, Zlatan prsten ja nosim na ruci, Zlatno sunce s’ja, Oj mjeseče dolame ti žute – naslovi su sevdalinki, a pjesnici kažu: Srma momci, a zlato djevojke, hoće srma da se pozlaćuje. Kupit ću ti zlatnu grivnu, divnu grivnu, zlatnu grivnu/pa kad skočiš, sele laka, neka čini cika caka, cika caka. Na Marini seferini, a u Đoke zlatne toke/zlatna grana izatkana/Branka tkala Stanku dala.

     Ordenja na grudima mnogih ljudi su zlatna, palete i znaci na ramenima viših oficira, znaci na kapama vojnih lica i sportaši se bore za zlatne medalje. Čak i za usijani kamen u vulkanskom grotlu kažemo: izbacuje zlatnu lavu. Križevi, krstovi na pojedinim crkvama pa i alemi na munarama su pozlaćeni ili zlatni. U stara vremena, zveckalo se, a možda se i danas negdje zvecka zlatnim oružjem, sabljama, štitovima, zlatnim oklopima: pucalo se, a možda se negdje i danas puca iz pištolja i pušaka zlatom okovanim. Pije se i slavi pobjeda iz zlatnih pehara, bukara…

     Nekada se teferičilo i kahvenisalo, šerbe pilo iz zlatnih fildžana i maštrafa.

     Gradovima i planinama su davana imena plemenitog metala: Zlatarevo, Zlatibor, Zlatorog, Zlatni Rt (na ostrvu Braču)…

     Ipak, svega ovoga ne bi bilo da nije ljudi, vrijednih zlatara i kujundžija, da nije zera i zergera.

 

MOSTARSKI ZERGERI, KUJUNDŽIJE

 

     Zlatari, kujundžije, Srbi i Hrvati u Mostaru većinom nisu bili vlasnici dućana, pa su ih uzimali pod kiriju, uglavnom od Muslimana, stanovnika islamske vjeroispovijesti.

     Među mostarskim zlatarima, kujundžijama u stara vremena najviše je bilo Muslimana. Iz dragocjenih pisanih dokumenata je vidljivo da su radili u Mostaru i Hercegovini u XVII, XVIII i XIX vijeku. Sigurno je ovaj esnaf postojao i prije jer su vidljivi tragovi upotrebe zlata na ovim terenima.

     Mostarski zlatari po struci hašarmdžije su majstori koji su vršili izvlačenje tanke zlatne žice kojom su se vezle luksuzne konjske haše i majstori za ukrašavanje hašermi, poleđine držaka luksuznih handžara, sablji, kundaka kubura i malih i velikih pušaka.

     Kako vidimo, zlatarski i kujundžijski esnafi su usko vezani jedan za drugi. Jedan od najstarijih zlatara je: Abdi-čelebi Zerger-zade što u prevodu znači: Abdi - čelebi Zlatarević (sidžil mostarskog kadije 118/5-v str. 262.281-)

1. ABLAK SARAJLIJA, s’ početka XVIII vijeka spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu (sudskom protokolu).

2. AHMED, čelebija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu.

3. AHMED, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

4. ALEKSA, mostarski zlatar iz XVIII vijeka. Spominje se u jednom mostarskom sidžilu.

5. ĆUK MITAR, mostarski zlatar iz vremena oko polovine XIX vijeka. Imao je dućan u Mostaru u Kujundžiluku, blizu Starog mosta.

6. DERVIŠ, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Zabilježen je u jednom sidžilu.

7. Hadži OSMAN prvi, mostarski zlatar iz prve polovine XVII vijeka. Za njega se zna samo toliko da je uvakufio izvjesnu sumu novca, koja je iznosila 30. jula 1631. godine 20.000 akči (sitni srebrni novac).

8. Hadži OSMAN drugi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

9. HALIL, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

10. IBRAHIM, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Kao takav spominje se u jednom sidžilu.

11. ISHAK, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

12. MAHMUD, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

13. IVAN MILIĆ, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Ivan je rodom iz Čajniča, ali se rano naselio u Mostar, gdje je proživio svoj vijek razvijajući veliku zlatarsku djelatnost, tako da je bio poznat i tražen majstor. Za manastir Tvrdoš kovao je 1637. godine dva diskosa i ripide (crkveni predmeti). Ripide su se nalazile u manastiru Savini kod Herceg-Novog. Posljednji put se spominje 1656. godine na jednom srebrnom krstu, koji se takođe nalazi u manastiru Savina i za koji se kaže u zapisu da je kovan u Mostaru spomenute godine.

14. MILOŠ prvi, mostarski zlatar XVII vijeka. Zapisan kao kujundžija na jednom starom kamenom krstu u Srpskom pravoslavnom groblju u Mostaru s’ označenom godinom 1691.

15. MILOŠ drugi, mostarski zlatar iz XVIII vijeka.

16. MILUTIN prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

17. MILUTINOVIĆ SIMO, mostarski zlatar iz prve polovine XIX vijeka. Pored svog zanata, bio je ljubitelj knjige.

18. MURAT, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

19. MUSTAFA prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

20. NIKOLA šesti, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Spomenut je 1633. godine kao zajmodavac 600 akči nekom Tomi, sinu Petrovu.

21. RADIŠA, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

 

HERCEGOVAČKI ZERGERI

 

1. BOGDANOVIĆ RATKO, iz Trebinja, učio je zlatarski zanat 1377. godine kod Tripka Butkovića u Dubrovniku.

2. BOKANOV RADOJE, zlatar iz XIV vijeka iz Popova polja. Učio je zanat 1393. godine kod dubrovačkog zlatara Hranislava Divojevića.

3. DOBROVIDOVIĆ MARIN, zlatar srednjeg vijeka rodom iz Konjica. Učio zanat kod dubrovačkog majstora Georgija Franciska (XV vijek).

4. FRANJO, zlatar iz Stona. Radio u drugoj polovini XV vijeka u svom zanatu u Konjicu.

5. GASAL SALIH, livanjski zlatar s’ kraja XIX i početka XX vijeka. Bio je naročito vješt u tehnici tauširanja, a upotrebljavao je srebrnu žicu i tvrdo drvo (inkrustacija), ali je bio majstor i u drugim zlatarskim tehnikama. Za vrijeme bosanske krize 1908. godine iselio se u Tursku u grad Eski-šeher, gdje se počeo baviti umjetnom obradom cigarluka i lula od stive (vrste gline), po čemu je bio poznat i u zapadnoj Evropi, naročito u Beču.

6. HALAPOVIĆ AVRAMIJE, zlatar iz XVII vijeka. Rodom iz Hercegovine. Poznat je po svojim radovima za manastir Orahovicu u Slavoniji 1617. godine. Kasnije je radio u manastiru Sveti Đorđe na Limu 1620. godine. Pripisuje mu se i jednoručna kadionica u riznici manastira Pliva u Crnoj Gori.

7. KAPETANOVIĆ MEHMED-beg, Ljubušak, neobično darovit kaligraf iz druge polovine XIX vijeka.

8. KUJUNDŽIĆ prvi, porodica poznatih livanjskih zlatara koja se bavila tim zanatom vjerovatno već od XVII pa do polovine XIX vijeka. Potomaka te porodice još bi trebalo da ima u Livnu, ali se više ne bave zlatarstvom.

9. KRILIĆ MARKO, zlatar XIX vijeka iz Livna. Zapisan je kao majstor jednog rekvijara 1843. godine u rimokatoličkoj crkvi u selu Vidoši.

10. MAMIĆ, porodica poznatih livanjskih zlatara iz druge polovine XIX vijeka. Majstori iz te porodice naročito su gajili inkrustaciju i tauširanje.

11. MAMIĆ ANTE, livanjski zlatar iz druge polovine XIX vijeka. Poznat u svoje vrijeme u tauširanju. Ukrašavao je razne predmete spomenutom tehnikom služeći se uglavnom srebrnom žicom. Svoju vještinu usavršavao je u Beču, potpomognut od tadašnjih austrijskih vlasti. Od 1886. godine rukovodio je radionicom za umjetni obrt u Livnu.

12. MILIČIĆ DOBRAŠIN, učio je zlatarski zanat 1374. godine u Dubrovniku kod majstora Radoslava Male (?). On je Hercegovac iz Rudina kod Bileće.

13. RADINOVIĆ STOJISLAV, rodom iz Dabra u Hercegovini, učio zanat kod dubrovačkog zlatara Dobroslava Bogančića (XIV vijek).

14. RADOSLAV RADAŠIN, zlatar srednjeg vijeka. Mozda je bio rodom iz Fojnice. Radio je neko vrijeme (oko 1454. godine) na dvoru hercega Stjepana Kosače, najmoćnijeg feudalca bosanske srednjovjekovne države.

15. SEPTUNIĆ PRVINAC, sin Ivana iz Ljubomira kod Trebinja. Učio zanat kod dubrovačkog zlatara Ratka Pribilovića godine 1393.

 

ZLATO U NARODNOJ PJESMI

 

     O prelijepim i na daleko, od vajkada poznatim mostarskim dućanima, staru sevdalinku, kažu, pronašli su u jednom Erlangenskom rukopisu koja glasi:

 

     Lijepi li su mostarski dućani,

     U njima su ljepši bazardžani,

     Ponajljepši bazardžan Mustafa…

     Prošetala Suljagina Fata…

     Nađe Muju u sedmom dućanu:

     “Bolan Mujo daj mi oku zlata” …

 

     U ove dućane u stara vremena dolazila je razna roba, pa i zlato sa istoka preko Istambula, preko mora, putem Mletaka i Dubrovnika karavanima u Mostar, pa i u Bosnu-saraj (Sarajevo) i ostale gradove Bosne i Hercegovine.

     Jedna od najvećih i najljepših čaršija u svijetu je Kapali čaršija u Istambulu, u kojoj se trguje zlatnim nakitom. To je tipični orijentalni prodajni prostor, zasvođen i ograđen čvrstim kamenim bedemima. Kapali čaršija se nalazi između Bajazit-džamije i džamije Nuriosmanije. Ima šesnaest kapija, 65 ulica i više od 2.500 dućana i poslovnih prostora. Noću se sve kapije ove čaršije zatvaraju i čuvaju ih čuvari.

     Mostarski dućani protezali su se duž mahale Šemsi-kethode sve do 1633. godine, zapravo današnjom Velikom Tepom, Carskom džadom ili Glavnom ulicom (Ulicom Maršala Tita) i od Starog mosta uz lijevu obalu rijeke Neretve.

     Šemsi-kethoda, Čejvan-kethoda, Mehmed-kethoda su po svoj prilici upravljali Hercegovinom i u to vrijeme ona nije imala svoga Sandžak-bega, već je bila pridodata bosanskom namjesniku kao arpaluk, a u njegovo je ime upravljao ćehaja.

     U vrijeme do 1633. godine Mostar je imao 24 mahale. Prvi dućani vjerovatno su nastali na Mejdanu oko Sinan-pašine ili Atik džamije. Tri dobrotvora sagradili su 153 dućana u razdoblju između 1550. i 1570. godine.

     Dobrotvori su bili Čejvan-kethoda, sin Abdulahov, sagradio je 67 dućana. Neki dućani su bili nad Pećinom, te Velikom Tepom do gradskih vrata na Carskoj džadi oko Suhodoline, a neki pod Pećinom u Kujundžiluku. Ovi dućani su nastali prije avgusta 1554. godine i pretpostavlja se da su tada i uvakufljeni.

     Nasuf-aga Vučijaković sagradio je 28 dućana oko svoje džamije. Poznati orijentalista Hivzija Hasandedić, tvrdi da su bili u jednom nizu sve do današnje zgrade Narodnog pozorišta. Najveći dobrotvor Mehmed Karađoz-beg sagradi prije 1570. godine 58 dućana.

     Tri vakufa, oko 60 dućana, u Priječkoj čaršiji, imali su hadži Balija-aga Ćumurija, sin Muhamedov, osnovani prije 1612. godine.

     Hadži Ahmed-age (Lakišića), osnovanog 1670. godine i uglednog trgovca Ibrahima (Čevre) osnovanog 1686. godine.

     I u drugim mahalama Mostara je bilo dućana. Spomenut ću da je prije 1632. godine, u Hafizhodžinoj mahali bilo više od četiri dućana.

     Mostarci su dosta kasnije trgovali sa trgovcima iz Trsta i Beča, a naročito dolaskom Austro-ugarske na ove terene. U Trstu i u Beču su imali i svoje trgovačke radnje. Pored uobičajenog plaćanja standardnim novcem: srebrnom akčom, asprom i jasprom, koji je kovan u različitim kovanicama/novčanicama, kovanim u Srebrenici 1554. godine i u Čajniču. Od XVIII vijeka računalo se na groše i pare (1 groš = 40 para). Pored ovog novca, u prometu je bio i zlatni novac, zvani esedi groš ili arslani i veliki dukat. Esedi ili arslani (od arapske riječi esedi = lav ili turske riječi arslani = lav), njemački dukat s likom lava u reveru. Plaćalo se i novcem zvanim madžarija.

     U stara vremena zlatom se potkivalo takozvano svijetlo oružje, džeferdari, jatagani, razne sablje i sablje dimiskije, kubure i puške sedeflije…  Potkivali su se sedefli sazovi i šargije, koji su pratili pjesmu, sjetnu, djevojačku i momačku, u čardacima, ćoškovima i kaldrmisanim i nekaldrmisanim avlijama, iza demirli pendžera i visokih avlijskih duvarova iz grla zlatnih djevojačkih.

 

     Na đerđefu vezak vezla Fata.

     Sito vezla sa iglom od zlata.

     Od sabaha pa sve do akšama.

     Jagluk veze za svoga dragana.

 

     Sehare potkovane zlatom, sedefima i draguljima, skrivale su ruha djevojačka godinama vezena zlatnom niti, iglom od biljura.

     Djevojke su svoje kose uvijale u zlatne pletenice. Ispod vezenih zlatnih marama virile su tuke (fesići) nanizane dukatima, mahmudijama, rubijama i cekinima. Oko vrata nanizani zlatni đerdani, a na rukama zlatno prstenje i zlatne belenzuke. Pa i pjesma kaže:

 

     Oj, djevojko, džidžo moja,

     džidžala te majka tvoja.

 

Fermeni, pojasevi i papuče su zlatnom žicom vezeni.

 

     Da si bogdo lančić mali

     od suhoga zlata.

     Svakog dana nosila bih

     tebe oko vrata…

 

     Jelo se zlatnim kašikama iz zlatnih sahana, a pilo iz zlatnih ibrika, maštrafa i fildžana. I mangale su bile zlatne, dok su levhe u džamijama i skoro u svakom muslimanskom čardaku i ćošku pisane kaligrafski bojom zlata. I freske u crkvama, manastirima i sinagogama su crtane bojom zlata. Kandila, kadionice, križevi, krstovi, crkveni i manastirski predmeti su takođe od zlata. Beg, aga, gazda trgovac je pušio iz nargila, čibuka, a duhan je uziman iz zlatne kutije. Nosili su i štapove okovane zlatom.

     Djevojke, pa i starije žene raznih vjerskih konfesija nosile su i kitile se zlatnim nakitom, to nam kažu i narodne pjesme:

 

     Uzmi Stanu mili sine,

     Stana nosi seferine,

     Stana nosi oko vrata,

     Četiri niza suhog zlata!

 

     A ja velim mojoj strini,

     Nisu sreća seferini!

     Milija mi moja Kata,

     Moja Kata bez dukata.

 

Kao i pjesma:

 

     Trepetiljka trepetala

     Puna bisera….

 

ZLATARSKI DUĆANI U MOSTARU DANAS

 

     Kujundžijski (zlatarski) dućani su obično bili uz lijevu obalu Neretve u predjelu zvanom Kujundžiluk. Rat mu je porušio tu staru čaršiju, ali ona se kao feniks diže iz pepela. Dućani se postepeno obnavljaju. Vjerujemo da će dobiti svoj nekadašnji izgled, samo u novijem izdanju. Danas u ovoj čaršiji nema ni jednog kujundžije. U tim dućanima sada su slikari i majstori koji ukucavaju razne figure i ornamente u bakru, na bakrenom limu – Ramiz Pandur, Ismet Kurt, Aleksandar Janičić, Ado Badžak…  Tu su i preprodavci antikvara starine – predmeta iz naše prošlosti. I na ovaj način se gubi naš identitet. U čaršiji su smješteni mnogi ugostiteljski objekti, od stare čaršije ostao je samo exterijer – spoljašni izgled. Valjda će se u budućnosti naći neko da vrati sjaj i draž ovoj čaršiji, kojoj smo se divili i kojoj su ljudi iz svijeta u pohode dolazili i trošili na kilometre filmske vrpce da bi zabilježili svojim kamerama čari ovog ambijenta. Kroz nju su prolazila mnoga poznata lica i naša i svjetska, a čaršija stoji i čeka nova. Čeka prave ljude da povedu računa o njenoj revitalizaciji.

     Sve rekosmo, a počesto se pitamo: kakvim alatom se radio taj zlatarski esnaf? On se sastoji od malog nakovnja, čekičića, kliještica, teredže (kujundžijski zlatarski model), malih turpijica, zumba (malih probojaca), perdjel (šestar, perzijski), mendžele (procijep za stezanje, stega), lampe (za otapanje zlata i srebra), koluntir (vrsta kalupa gdje se slijeva istopljeno zlato ili srebro), razne male kutijice i ladice za odlaganje i izlaganje zlata i srebra, te sefovi u koje je odlagano i kalauzom (ključem) zaključavano zlato i srebro.

 

MOSTARSKI ZLATARI IZMEĐU I POSLIJE RATOVA

 

     Između dva rata 1941. i 1992. godine u Mostaru su radili poznati zlatari doseljeni sa Kosova, iz Prizrena i Đakovice (Srbija).

1. TARČUKI PJETER

2. TARČUKI PJETERA MATEJ – MATE (zamijenio je oca).

3. TARČUKI ĐERĐ

4. TARČUKI ANGEL

Tarčuki Đerđ i Angel su braća i oni su vrsni majstori zlatari, a potom trgovci nakita.

5. TARČUKI FABIJAN zvani Franjo i Džini. I on je bio majstor, a potom i trgovac.

6. MAZREKU ANTON

7. MAZREKU FERDINAND

Mazreku Anton i Ferdinand su braća i oni su vrsni majstori, a potom i trgovci s’ nakitom.

8. MUJKIĆ FERID vodi se kao zlatar, kujundžija.

9. BENCO MARINKO je bio urar, ali se bavio i trgovinom nakita; poslije njegove smrti posao urara i trgovca je preuzeo njegov sin.

     Poslije rata 1992.-1995. godine pojavljuju se u Mostaru mnoge zlatarske radnje naročito u zapadnom dijelu grada, ali njihovi vlasnici su nepoznati jer na njihovim radnjama nema imena i prezimena vlasnika.

     Mislim da prije posljednjeg rata u ovom dijelu grada nije bila niti jedna prodavnica zlatnog nakita. Nedavno je otvorena nova prodavnica “Zlatarne” iz Celja (Slovenija) na Aveniji “14. februar”.

     U dućanu preko puta Turskog konzulata i Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika u Ulici Mala Tepa otvorio je jedan izvrstan umjetnik dućan, u kojem kaligrafski ispisuje levhe, slike koje se vezu zlatnim koncima na platnu i opravlja vez na narodnim nošnjama, srmajli i zlatnim koncima. To je umjetnička radionica “DŽIDŽA”.

     Njenog vlasnika bi trebalo podržati i pomoći mu, jer je jedini ove vrste u Mostaru, a ujedno bi na ovaj način sačuvali našu autentičnu baštinu od propadanja.

     Kazivanja o ovom starom esnafu završit ćemo starom narodnom pjesmom, a pjevale su je sve konfesije naroda koje su živjele u predratnoj Jugoslaviji:

 

     Umorno je zlato moje,

     U zlatu mi zaspalo je,

     Postelja mu zlatna evo,

     Zlatno žito pokošeno.

 

     Sunce baca zrake svoje,

     Spržit će mi zlato moje…

     Maramu ću raširiti,

     Lice ću mu zakloniti.

Noviji postovi | Stariji postovi

Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
156307

Powered by Blogger.ba