Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

03.04.2016.

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Nasuf Fazlagić u Donjem Vakufu 1990. godine.

 

 

            Gradovi-tvrđave u mnogo čemu podsjećaju na ljude. Oni imaju mladost, uspon i pad. Na kraju oronu, ostare, propadaju i pretvaraju se u gomile kamenja. Ovakva sudbina stigla je većinu utvrđenih gradova. Oni što su preostali izgubili su strateški značaj i davno su napušteni. Zidine nekih gradova i danas strše iznad provalija, odolijevajući zubu vremena kao svjedoci nečega što je nestalo. O mnogima od njih ispletene su i sačinjene priče i legende, koje su često neuvjerljive-oprečne istoriji, ali su, ipak, odigrale veliku ulogu, sačuvale i otrgle od zaborava po neku istinu o malo poznatim detaljima ljudske prošlosti. Takav je i Ključki Grad u Hercegovini.

            Putujući magistralom od Dubrovnika preko Trebinja i Bileće, stiže se preko Kobilje glave i Kamenog brda u Gatačku komunu. Tu se lijevo od puta ukazuje duguljasta, uska uvala kao prva stepenica prostrane gatačke visoravni, omeđena sa sjevera planinom Babom i njenim obroncima Rudim brdom, prevojem Sedlom, visom Videžom i Vrhovima. Južnu stranu uvale zatvaraju dijelovi Kamenog brda i prostrana kraška površ. Uz sjeverni rub uvale priljubilo se nekoliko mirnih, kamenitim stijenama zaklonjenih, seoceta: Stepen, Cernica, Ključ i Zagradci. Odmah tu u blizini na obroncima Babe iznad Ključa visoko u nebo strše osute i provaljene zidine Ključkog Grada.

            Nije poznato kako je Ključ dobio ime. Postoji priča da mu je ime vezano za izvor iza grada, Vilinu pećinu iz koje voda prosto ključa uz tutnjavu za vrijeme plima kako mještani nazivaju poplave i povodanj u Gatačkom polju. Pored ovoga u ključkoj uvali postoji više izvora koji se naročito bude i “ključaju” za vrijeme kišnih dana i topljenja snijega. Veliki dio gatačkih voda teče u obliku ponornice podzemnim putem ispod planine Babe i prevoja Sedla koji kao prirodne prepreke rastavljaju Donje gatačko polje od Ključkog polja na rastojanju od 4 km, da bi se kroz Vilinu pećinu i druge kraške otvore i šupljine u periodu plime sručile u Ključko polje. Ovakva pojava je i u kraškim predjelima prava rijetkost i zanimljiv prirodni fenomen. U takvim prilikama zažubore i zaklokoču izvori na sve strane, a žedni ponori nemilice gutaju mutne vode…

            Narod o Ključkom Gradu kaže da su ga zidali Grci i da su u davna vremena pobjegli usred ljeta po smrznutom snijegu prema moru, te da je to bila zla godina puna leda i snijega. Kasnije je gradom vladao kralj po imenu Sandalj, a iza njega herceg Stjepan od koga su ga preoteli Turci. Narod je tu nešto pomiješao i ono što kažu da su ga zidali Grci može imati vezu sa pominjanjem Gacka u Ljetopisu popa Dukljanina iz XII vijeka, gdje se spominju kraljevi Radoslav, njegov otac Dobroslav i Grci. Istina je, međutim, nešto drugačija. Ključki Grad potiče sa kraja XIV vijeka. Prvi njegov graditelj i gospodar bio je Sandalj Hranić i vrlo je vjerovatno da ga je zidao na ostacima prijašnjeg grada. U širem smislu je grad bio svojina vlastelinske plemićke porodice Kosača koji su se kao oblasni gospodari smjenjivali u nekoliko generacija. Praotac im je bio Vuk od koga su sinovi Vlatko Vuković i Hranja (Hrana). Vlatko je poznat kao Tvrtkov vojvoda. Zaustavio je turski prodor u humsku zemlju pobijedivši 1388. godine kod Bileće turskog vojskovođu Šahin-pašu. Učesnik je Kosovske bitke 1389. godine na strani srpskog kneza Lazara Hrebljanovića, gdje je predvodio odred Bosanaca i Humljana. Vratio se živ iz bitke. Hranini sinovi su Sandalj Hranić (1370.-1435.), Vuk Hranić i Vukac Hranić. Vukčev sin je Stjepan Vukčić Kosača, poznatiji pod imenom herceg Stjepan (1405.-1466.). Posljednja dvojica, Sandalj i Stjepan, gospodarili su prostranom teritorijom koja je prelazila granice današnje Hercegovine; imali su svoje kancelarije i dobro organizovan dvor, vojsku i druge službe. Čuveni Sandaljev savjetnik i diplomata bio je Pribislav Pohvalić, koji ga je nadživio i tu funkciju vršio i za hercega Stjepana. Nešto kasnije se kao Hercegove diplomate spominju Pribislav Vukotić i Gost Radin. Sandalj Hranić je imao snage i sredstava da podigne ovaj grad (Ključ), jer je kao oblasni gospodar raspolagao ogromnim prihodima od carina, trgovine i posjeda. Imao je kuću u Dubrovniku i raspolagao sa velikim svotama zlatnog novca. On je u ovom gradu 1410. godine izdao ispravu koja objašnjava prodaju grada Ostrovice u Dalmaciji Mlečanima. Da je Ključ bio Sandaljev grad i njegovo povremeno sjedište potvrđuju i drugi dokumenti, a posebno natpis na stećku Radonje Ratkovića koji se donedavno nalazio pod ovim gradom.

            Prva Sandaljeva žena bila je Katarina bratična Hrvoja Vukčića Hrvatinića, bosanskog vojvode i hercega, a druga Jelena kći kneza Lazara Hrebljanovića - Jela, inače udovica Đurđa Stratimirovića-Balšića. U narodu je dugo ostalo uvriježeno mišljenje da je Sandalj bio naprasit, loše naravi, a u vjerskom pogledu “nevjernik” vjerovatno pripadnik Crkve bosanske sa bogumilskim shvatanjima i da mu je Jela bila sušta suprotnost. Voljela je knjigu i bila bogobojažljiva, te je stoga mnogo ispaštala.

            Ključka tvrđava na kamenitim stijenama svjedoči o lošim odnosima u plemićkom društvu Bosne i Hercegovine, međusobnim obračunima i partikularizmu u bosanskoj državi, a posebno među oblasnim gospodarima kakav je bio Sandalj. Napravili su je da bi u njoj bili sigurniji, da bi ih zaštitila od drugih njima sličnih. Ima mišljenja da je Ključki Grad imao funkciju čuvara drumova koji su ovuda vodili.

            U Sandaljevo doba u selu Cernici kod Ključa postojala je carinarnica, trg i dubrovačka kolonija. Često su kod Sandalja u Ključ navraćali dubrovački poslanici. Sandalj je na svome dvoru u Ključu imao muziku i glumce. Cernica (kod Gacka) se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica. Postoji mišljenje da je Cernica još u rimsko doba bila trgovačko naselje iako ovdje nema rimskih tragova osim jedne skraćenice na liticama Sarića grada.

            Čitavo zdanje Ključkog Grada je uglavnom građeno od kamena, pijeska kreča i drveta. Malter u zidinama djeluje kao okamenjen. Ključani tvrde da se u okolini još poznaju tragovi Sandaljevih “klačina”. Čitava okolina Ključa predstavlja oporu i surovu prirodu.

            Ključki Grad kao cjelina ima dva dijela. Za donji grad se ponekad kaže i Potključ. Donji grad je bio pristupačniji, teže ga je bilo braniti, posebno sa zapadne strane, a unutar njega su bile kamenite kuće pod pločom kao kakvo zaštićeno predgrađe. Ovdje su pri gradnji korištene tri debele prirodne stijene - litice smjera istok-zapad, kako ih ovdje zovu “linje” visoke prosječno do 12 metara. Graditelj je ove stijene kao gotove stjenovite zidove koristio, i mjestimično gdje je bilo potrebno povezao sa pravim zidinama, zatvorivši ih sa istočne i zapadne strane i tako dobio cjelinu. Površina čitavog kompleksa iznosi 3120 metara kvadratnih. U gornjem dijelu je prvobitno postojala kula na kojoj su stajali topovi i koja je dominirala gradom. Unutar grada je postojala, kasnije doziđivana, turska kula-tamnica koja je nekada bila stan vojvode Sandalja. U Ključu je Sandalj umorio vlastelina Radića Sankovića, a vjerovatno i mnoge druge “neposlušne”. Još i danas se u gradu raspoznaju ostaci cisterne za vodu 3x4 metra. Između donjeg i gornjeg dijela grada postojao je tajni prolaz.

            Srednjovjekovnim feudalcima, pa i Sandalju i njegovim nasljednicima zabave i igara kao da nikada nije bilo dosta. Legenda kaže da su Sandalj i njegovi nasljednici povremeno u doba povodnja zatvarali neke ponore u Cerničko-ključkoj uvali i pretvarali ih u jezero. Ono je služilo za vožnju čamcima od Stepena do Zagradaca. Posebno obučeni momci upravljali su i veslali čamcima napunjenim feudalnom gospodom. Kad bi se svega izdovoljili otvarali su ponore i jezera je nestajalo. Imena nekih lokaliteta u Gatačkoj komuni ukazuju da su Sandalj i njegov nasljednik Stjepan Vukčić imali i svoje kuće za odmor van Ključa. O ovome svjedoči lokalitet u selu Miholjačama kojeg zovu “Sandaljev sto”, gdje je vjerovatno Sandalj imao svoju izlaznu kuću i tu povremeno stolovao. Kod gatačkog sela Fojnice postoji izvor kojega zovu “Hercegovo vrelo” i pored njega isklesana dobro učuvana kamena stolica najvjerovatnije, kako narod tvrdi, pravljena za hercega Stjepana, što je još jedna potvrda da su oni znali uživati u prirodi, lovu, zdravoj vodi.

            Na jednoj zaravnjenoj stijeni naspram grada (Ključa) istočnije stotinjak metara sačuvana je kamena pokretna monolitna stolica u obliku teške fotelje ukrašena ornamentima sa sjedalom dužine 70, širine 53 i visine oko 40 centimetara. Ovu zaravan u Ključu zovu “Stoca” od stolica, ili stolac, odnosno stolno mjesto – stolovanje. Tu se nekad sudilo u prisustvu oblasnih gospodara i njihovih savjetnika, te se radi o sudačkoj stolici, dok mještani tvrde da je to mjesto Sandalju služilo za dnevni odmor i razgovore sa ljudima od povjerenja, te bi po tom shvatanju moglo imati dvostruku funkciju. Teško je vjerovati priči da je Sandalj neke osuđenike bacao odavde sa “stoca” u provaliju.

            U Sandaljevo vrijeme je pred gradskim vratima bila crkvica koju je Sandalj napravio za svoju ženu Jelu. Kasnije su je Turci pretvorili u džamiju za potrebe vojne posade. Ona i danas tamo stoji. Pretpostavlja se da je i crkvu u gatačkom selu Srđevićima podigla Sandaljeva žena Jelena.

            Na širem prostoru oko Ključa ima dosta spomenika iz predturskog perioda. Na više mjesta postoje razvaline crkava pod nazivom “crkvine” i nekoliko manjih skupina (nekropola) stećaka. Po glavicama u polju između Ključa i Cernice crkvenih razvalina ima na sedam mjesta. Neki lokaliteti oko Ključa nose imena koja ukazuju da su ovdje živjele poznate ličnosti srednjovjekovne bosanske države. Na to podsjećaju lokaliteti: “Kraljev put”, “Banica” (Baničin put) i “Lijepa Plana”. Svi označavaju imena srednjovjekovnih karavanskih puteva koji se i danas tako zovu. Prvi je vodio od Ključa prema jugu, drugi prema zapadu i treći prema istoku. Možda je i ime sela Stepena izvedeno od turske riječi tepa (brežuljak), kao što su izvedena imena od dvoboj Doboj, od stolice stoce, od Markov val Makov vao, od šuplji val šuplji vao, od počinje vala počivala, od golih stijena linje, od vis Videž i sl.

            Interesantna je mala nekropola stećaka smještena na brdu Ćućenici istočno od grada. Tu su tri povelika kamena nadgrobna stećka oblika sanduka sa odvojenim postoljem i tri ploče bez postolja kao i jedan veliki sljemenjak dug 154, širok 85 i visok 120 centimetara. Na sjevernoj bočnoj strani su motivi dvojice konjanika koji dijele megdan kopljima i samo što se nisu sudarili. Istočna strana sljemenjaka sadrži natpis:

 

            “Ovdje leži Radonja Ratković

            pogiboh pod gradom

            pod Ključem za svoga

            gospodara vojvodu Sandalja.”

 

            Sandalj je bio poznat kao proslavljeni vitez. On je zajedno sa Hrvojem Vukčićem 1412. godine učestvovao na evropskom plemićkom saboru u Budimu gdje se istakao i proslavio na viteškom turniru, a zatim se u utvrđenom Budimu sastao sa carem Sigismundom. Za ovu nekropolu mještani kažu, radi lakšeg izgovora, “Doboj” od dvoboj na kome je poginuo Sandaljev zatočnik. Možda je Ključ jedini grad čije je ime upisano na stećku. Ovaj stećak se nalazi pred Vojnim muzejom na Kalemegdanu u Beogradu, odnosno u vrtu iza zgrade gdje je prevezen poslije Drugog svjetskog rata.

            Sandaljev sinovac Stjepan naslijedio je ogromne posjede koje mu je stric pribavio, pa i sam Ključki Grad. Stjepan je kasnije 1448. godine otcijepio Hum od Bosne proglasivši se hercegom od Svetoga Save i doprinjeo razbijanju jedinstva bosanske države. Ovaj dio nekadašnje bosanske države po Hercegu je dobio ime Hercegovina. On je sa porodicom prebivao u Ključu o čemu takođe postoje istorijski dokumenti. Ključki Grad su Turci zauzeli 1468. godine od Hercegovog sina Vlatka Hercegovića poslije očeve smrti.

            O padu Ključa pod Turke postoji legenda iz koje se vidi da je Herceg imao tri sina Vladislava, Vlatka i Stjepana. Kad je Stjepan bio za ženidbu isprosi mu otac djevojku u Latina. Čim su je doveli u Ključ otac je nasamo pozvao sina i saopštio mu: “Sine, Latini su nas prevarili! Djevojka je slijepa.” Mladi Stjepan se iznenadio i povikao: “Meni ne treba”. To je otac jedva dočekao, jer je djevojka bila zdrava i prava ljepotica. Ubrzo se saznalo da je Herceg uzeo snahu sebi i bruka je pukla. Sin nije mogao izdržati sramotu. Skupio je 300 najvjernijih drugova i prebjegao Turcima u Skoplje. Tu se navodno poturčio. To je izveo Sultanov šejh Akšemsudin i Mahmut-paša Hrvat. Pošto je bio plemić iz vladarske porodice proizveden je u čin paše. Na turskom dvoru je tada živjela rodica njegove majke Barbare srpska princeza carica Mara. Stjepan (mlađi) je prešavši na islam dobio ime Ahmed. Čuven je u turskoj istoriji pod imenom Ahmed-paša Hercegović. On je kasnije postao veliki vezir. Na njegovom dvoru u Carigradu živjeli su i neki naši ljudi: Grgur Desisalić i Radić Bogašinović sa kumom Dubrovčaninom Andrijom Sokorčevićem.

            Ovaj Hercegov sin, prema legendi, napada, kao turski komandant na zemlju svoga oca osvajajući mnoge gradove. Red je došao i na njegov Ključ. Turci su se približili gradu i logorovali u Pustom polju. Sin paša je napisao ocu pismo u kome je stajalo: “Oče, bježi, idem pravo na tebe. Vodim 50.000 vojnika koje niko nije u stanju zadržati.” Otac je odgovorio: “Ne bojim te se. Grad je tvrd. Pun je hrane, vode i vojske.” Ahmed-paša je znao da je otac u pravu. Pokušao je da ga prevari i uspio. Predveče je napao Ključ topovima od istoka, naredivši svojim vojnicima da nakopaju po dvije zobnice zemlje crnice i da je nose sa sobom. Vojnici su se čudili pašinom naređenju ali su ga izvršili. Udarajući na grad po pomrčini jedne snježne noći pala je komanda da se pod zidine grada istresu zobnice sa zemljom. Sve je pocrnjelo. Branioci su javili da se nešto čudno događa. Herceg i njegovi ljudi su se uznemirili. Konstatovano je da Turci potkopavaju grad i spremaju lagum. Neki su uzviknuli: “sve će nas u lagum dignuti”. Još iste noći spremili su se i tajnim izlazom sa zapadne strane, potovarivši mazge sa blagom koje su prije toga bile naopako potkovane nestali u pravcu Stjepan-Grada iznad Blagaja i izvora Bune kod Mostara udaljenog od Ključa oko 100 kilometara. Turcima je trebalo više od 24 sata da doznaju kud je Herceg krenuo. Izgleda da im je bilo daleko važnije Hercegovo blago nego Herceg koji se blagovremeno sklonio u Stjepan Grad. Ahmed-paša se poslije nekoliko sedmica približio ovom gradu na takozvano Čobanovo polje gdje je zanoćio. Ponovo se poslužio lukavstvom. Puhala je jaka bura. Hladnoća je ulazila u kosti vojnika. Paša je naredio da svaki vojnik sakupi 10 hrpa suhog granja i drva. Kad je pala noć pala je i naredba: “Pali vatre!” Planule su strane iznad Blagaja. Herceg je sa sinovima i vojvodama posmatrao prizor i na koncu progovorio: “Bježimo! Ima ih k’o na gori lista. Da je toliko vojnika koliko je vatri goloruki bi nas pobijedili, a sigurno oko svake vatre ima bar po 10 vojnika.” Lukavstvo je i ovog puta uspjelo.

            Poslije napuštanja Stjepan Grada kod Mostara Herceg se zaputio u Dubrovnik i od Dubrovčana tražio zaštitu, ali je nije dobio. Dubrovčani su se plašili da Turci ne traže Hercega i njegovo zlato što bi moglo dovesti do rata. On je pak ubijedio Dubrovčane da mu uzmu zlato na čuvanje. Na to su oni pristali tek kada je Herceg pismeno potvrdio da kod njih nije ništa ostavio. Na potvrdi koju je Herceg potpisao i koju su kasnije Dubrovčani pokazali Turcima, stajalo je: “Herceg dođe, prođe i protjera blago.”

            Iza toga su se vremena smirila. Herceg je boravio u Novom, današnjem Herceg Novom i u međuvremenu tražio dio svoje ostavštine od Dubrovčana. Oni su odgovorili da nema šta tražiti. Priča se da je ovo “ubilo” Hercega, poznatog srebroljubca i pomoglo mu umrijeti, te da se Dubrovnik od tada silno obogatio.

            Ličnost Ahmed-paše Hercegovića u istoriji nije do kraja razjašnjena, naročito u pogledu toga da li je on kao najmlađi Hercegov sin, pošto je rođen 1456. godine mogao tako mlad izvršiti onu misiju koju mu pripisuju, jer je na dan očeve smrti imao svega 10 godina. O tome kako je i zašto ovaj dječak dospio na sultanov dvor u Carigradu postoje razne legende u koje spada i ona koju je zapisao Evlija Čelebija. Ipak, najprihvatljivija je ona legenda po kojoj je Herceg pred kraj iz Novog, da bi ispao korektan prema sultanu, ovome poslao velike darove i sina Stjepana kao taoca, koji se kasnije poturčio. Sultan je na ovaj gest odgovorio podjelom Hercegovine na gornju i donju. Navodno je gornju Hercegovinu dao na privremenu upravu hercegu Stjepanu.

            Ahmed-paša nije osvajač Ključkog Grada. Postoji mišljenje da je Ključ osvojio Ahmed vojvoda ili Kara Meho, kako još legenda tvrdi, sa drugovima Hasom i Husom. Dalje se priča da im se vojska obukla u ćefine - dugačke bijele čaršafe i da su Meha, Hasa i Husa na grad nanijeli “tri konja doratasta, tvrdoglava i lisasta”, te da je Meho prvi zauzeo gradsku kapiju i tu poginuo. Još uvijek postoji njegov grobni kamen pred džamijom u Ključu bez natpisa, ali sa uklesanim lukom i strijelom. Ono sa ćefinima bi moglo imati nekog osnova pošto je Ključki Grad pao u decembru po zimi i snijegu, te se moglo desiti da se vojska maskirala u bijelo.

            Istina je i to da je Ahmed-paša Hercegović po padu Hercegovine sudskim putem od Dubrovčana tražio i dobio dio blaga svoga oca kojeg je Herceg testamentom 21. maja 1466. godine ostavio u nasljeđe trojici sinova i ženi Ceciliji i pohranio u Dubrovniku. U toj zaostavštini bilo je zlata, srebra, bisera, skupocjenog posuđa, odjeće i drugih dragocjenosti.

            Oba grada i Ključ i Stjepan Grad kod Mostara pali su pod Turke poslije Hercegove smrti. Ključ se u odbrani odlično držao. Hercegov sin Vlatko je pred Ključem zarobio turskog vojvodu Ahmeda koji nije identičan sa ličnošću Ahmed-paše Hercegovića.

 

            Po mojim vlastitim shvatanjima i saznanjima, vjerovatno je došlo do miješanja imena i pojmova kroz narodna prepričavanja legendi i istorijskih činjenica, jer postoje zapisi koji potvrđuju da se, u stvari, Vladislav (najstariji sin hercega Stjepana) iz privatnih i porodičnih razloga odmetnuo od oca i kasnije ostao poznat u istoriji kao Ahmed-paša Hercegović. (op. Ensvid Hadžajlić - MosHer)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
121551

Powered by Blogger.ba