Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

01.05.2015.

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Esad Kurtović, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)

 

 

 

     Ponuđenim prilogom razmatra se pitanje ko su Jelena i Teodora, spomenute u odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih iz juna 1443. godine.

 

     Više istih imena ponavljanih u svakom geneaološkom nizu uvijek je zbunjujuće u praćenju određene porodice, a izrazitom opterećenju pripada njihovo prepoznavanje u oskudnoj građi srednjovjekovlja. Često marginalizirane, ženske linije je redovno najteže pratiti. Takve karakteristike pruža zanimljivo i slojevito genaološko stablo Kosača. Njegova složenost ponajbolje oslikava dugotrajnije aktivno prisustvo ove znamenite porodice u svim sferama života srednjovjekovne Bosne, Huma (kasnije Hercegovine) i šireg regiona jugoistoka Evrope. Različite pozicione ženidbe spajale su u kući Kosača “sve četiri strane svijeta”, ekonomsko-političkom, kulturno-vjerskom, rekli bi smo, onovremenom civilizacijskom širinom, dajući joj kasnije, do današnjih dana, s naglašenim elementima diskontinuiteta spoznaje, u ogledalu naslijeđa povijesno čudan epilog sa odrazom manjeg prepoznavanja feudalnog i srednjovjekovnog a više savremenijeg “balkanskog” raskidanja i svojatanja.

     Dvojica najjačih predstavnika Kosača XV vijeka, središnje grane i kičmeni stubovi kuće, Sandalj Hranić i njegov sinovac i politički nasljednik Stjepan Vukčić, ženili su se po više puta. Iz tri braka Sandalj Hranić je ipak ostao bez direktnih potomaka. Umro je 15. marta 1435. godine. Nadživjela ga je njegova treća supruga Jelena Hranić, prema poznatom, jedan od kontraverznijih predstavnika u praćenju ženske linije Kosača.

     Jelena Lazarević, kći kneza Lazara Hrebljanovića i udovica Đurđa II Stracimirovića, u brak sa Sandaljem Hranićem ulazi krajem 1411. godine. Njena uloga je istaknuta u političkom životu Zete, te u široj političkoj konstelaciji vezivanja sa Sandaljem u njegovim odnosima s Despotovinom i Zetom, putem braka s političkom pozadinom. Literatura je kroz proučavanje srednjovjekovne književnosti prepoznaje kao reprezenta prosvijećenog društva. Njeno prisustvo u poslovnim bankarskim aktivnostima u Dubrovniku i Kotoru upotpunjuje sliku jedne od zanimljivijih žena feudalnog južnoslavenskog prostora. Izostanak direktnog potomstva uveo je Jelenu u Sandaljeve poslovne transakcije već za njegova života. Obezbjeđujući supruzi zaseban depozit i kamate od ulaganja novca na dobit veliki vojvoda se pokazao promišljenim. Ne samo da je očuvao političku konstelaciju svoga braka, nego je i svome sinovcu Stjepanu Vukčiću ostavio u nasljeđe stabilnije šire političko okruženje. Između ostalog, pitanje preciznijeg datiranja smrti Jelene Hranić, u literaturi, nije riješeno. Različita usputna bilježenja daju utisak da njena smrt nije ni postavljana kao problem u geneaologiji Kosača.

     Kristofor Bonazijev iz Padove, dubrovački ljekar, trebao je prema odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih, krajem juna 1443. godine, ukoliko prihvati, da ide liječiti Jelenu i Teodoru na dvoru ugledne vlasteoske porodice Kosača. (“domine Jelene et domine Theodore”, Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum VIII, 223, 28.06.1443. godine.) Navedena Jelena u literaturi je poistovjećivana sa Sandaljevom ženom Jelenom Hranić. Stavovi autora, Riste Jeremića i Jorja Tadića u kvalitetnom radu o zdravstvu, prihvaćeni su bez komentara i u novije vrijeme. Dodatno, kod Jeremić-Tadića Jelena Hranić je nazvana sestrom kneza Lazara, a nedavno, kod Vojke Besarović, pored Jelene i Teodori je dato prezime Hranić. (Jelena Hranić, Sandaljeva žena, kći je kneza Lazara a sestra despota Stefana Lazarevića. Nije poznata Teodora Hranić. Čuvena je Teodora, supruga Radoslava Pavlovića. Ona je kći Vukca Hranića i sestra Stjepana Vukčića. Ako bi se na nju mislilo ona bi nosila prezime Vukčić.)

     Nasuprot navedenim mišljenjima stoji činjenica da se testament Sandaljeve žene Jelene Hranić počinje realizirati početkom aprila 1443. godine, što znači da ona tada nije živa. U Ključu, 1. aprila 1443. godine Stjepan Vukčić Kosača, njegova supruga Jelena i sin Vladislav izdaju potvrdu da primaju od Dubrovčana legate koje im je Sandaljeva žena, Jelena Hranić, oporučno ostavila. To je ustvari, priznanica, garancija čuvaru legata (Dubrovčanima), koja omogućuje primanje legata koje će se tek desiti. Ona glasi:

     “Mi gospodin Stjepan milostiju božiom veliki voevoda rusaga bosanskoga i k tomu i mi gospoja Elena više rečenoga gospodina voevode Stjepana a kći počtenoga spomenutja gospodina Baoše i ja knez Vladislav sin više rečenoga gospodina voevode Stjepana daemo va vidjenie vsakomu komu se dostoi ili pret koga se iznese sii naš zapis otvoren ogledati a pod našu zakonu visuću pečat kako primismo od mnogopočtenoga kneza i vlasteo dubrovačcjeh po našemu sluzje i dijaku po Radivoju Šiglici s našim listom vjerovaniem što nam oporuči i ostavi po sebie na smrti gospoća Elena i upisa z dobrom svjestju svoju napokonu rječ u testamentu kakono e po zakonu svjetovno i š ne pečatju pisana od ruki nee duhovnika Nikandra starca erusalimskoga kako smo rekli zgora ere primismo mi gospodin voevoda Stjepan i ja gospoja Elena i ja knez Vladislav vas poklad što e bila položila rečena gospoja Elena u komun dubrovački u sudovieh srebrnieh i obotcjeh zlatieh i u pojasieh i u prstenieh i u velicieh i oglavju ili u čem u inom sve na puno primismo i tisuću dukat zlatjeh i nešto veće ne osta u komun dubrovački od postava gospoće Ele er ni sve daše cielokupno kakono e i postavleno i zato im učinismo ovi zapis za veće vjerovano pod našu visuću pečat rošestva Hristova 1443 ljeto mjeseca aprila prvi dan u Kluču pisano po zapoviedi gospodina voevode Stjepana i gospoe Elene i kneza Vladislava voevodića kako se i više piše pisa Vukša dijak.”

     O smrti Jelene Hranić prije juna 1443. godine govori i dokumentacija nastala prilikom otvaranja njenog testamenta. Testament Jelene Hranić pisan je 25. novembra 1442. godine u Gorčanima. Originalni primjerak nije sačuvan, već samo prepis koji je napisan 5. aprila 1443. godine prilikom otvaranja testamenta u Dubrovniku. U zbirci ćirilske građe Ljubomira Stojanovića otvaranje testamenta i njegovo prepisivanje u zapisnik nepodesno je datirano sa 25. XI 1442. godine i naslovljeno samo kao njen testament. (Čin otvaranja i prepisivanja testamenta desio se 05.04.1443. godine, kako je to ispravno datirao Medo Pucić u svojoj zbirci i što se može utvrditi u zapisniku u Dubrovačkom arhivu.) Uvodni dio dokumenta pokazuje razdvajanje čina otvaranja testamenta poslije smrti Jelene Hranić, od same sadržine testamenta pisanog za njezina života. On glasi:

     “Pred gospodina kneza dubrovačkoga Nikše Pucikja svojem vikem na puone przvan duhovnik Nikandar starac jeruzalimski i Iovan kaluger i Dobrko Marnik i svakoga nih osoba zaklesmo vrhu testamienta počtenoga spomenutja gospoge Elle bivšago gospogja gospodina vojevode Sandalja koi rekoše bogom i dušom nih da ovja testamen jest učinila gospogja Ella u svom dobru zdravju puotju i u svoju pečat, a hote da se izvrši što se u nem udrži koga testamenta jest početak ovai …”, (dalje se daje prepis testamenta), “… Va ime otca i sina i svetago duha u svetuju troici amin. Mi gospogja Elena …”.

     U dubrovačkom zapisniku, neobjavljenim dijelovima dokumenta, na početku prepisa čina otvaranja testamenta, za gore navedeni uvodni dio, stoji: “1443 adi 5 april”, a sa strane, na mjestu gdje počinje prepis testamenta, navedeno je: “1442 adi 25 novembris”.

     Time bi se Jelena Hranic, Sandaljeva žena, mogla isključiti u kombinaciji odluke Vijeća umoljenih iz juna 1443. godine. Tu činjenicu potvrđuje još jedan podatak, koji ne riješava tačno vrijeme smrti Jelene Hranić, ali ga, ipak, ostavlja preciznije otvorenim.

     U odluci Vijeća umoljenih od 27. marta 1443. godine, Stjepan Vukčić Kosača navodi se kao korisnik dobiti na uložena sredstva pokojnog Sandalja Hranića, umjesto umrle Sandaljeve supruge i svoje strine Jelene Hranić. (“Prima pars est de dando libertate domino Rectori et cuius Minori consilio dandi et solveni voyvode Stipano prode ducatorum sex milliarum aliarum depositati in nostro comuni per voyvoda Sandagl et de quibus prode veniebat et dari debebat annuatum per domina Jela uxore sua. Et hoc per uno anno finito die sancti Blaxi…”, -sa strane: “per solveni voivode Stepano prode ducatorum 6000 domine Jele defuncte”, Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum, VIII, 206, 27.03.1443. godine. Kako su za ovu odluku bile potrebne predradnje na dvoru Stjepana Vukčića Kosače, tj. sastavljanje priznanice u odgovarajućoj formi i njeno dostavljanje u Dubrovnik, onda bi datum smrti Jelene Hranić mogli pomaći i prije 27. marta 1443. godine.) Do tada Jelena Hranić je iza smrti supruga Sandalja redovno ostvarivala dobit u periodu 1435.-1442. godine. Daljnja preciziranja bi mogla uslijediti. Zasigurno, vremenski okvir smrti Sandaljeve žene Jelene Hranić stajao bi u granicama između 25. novembra 1442. godine, tj. datacije pisanja njenog testamenta, i 27. marta 1443. godine kada se jasno pominje da je ona pokojna. (Biograf kćeri kneza Lazara, Miodrag Purković, vrijeme smrti Jelene Hranić stavlja u početak marta 1443. godine. U obzir treba uzeti i činjenicu, mada ne doslovno, jer je bilo odstupanja u vremenu dizanja dobiti, da je Jelena imala pravo da podigne dobit početkom februara, a da to nije učinila, preciznije, za prvu ratu na dan svetoga Vlahe, 3. februara 1443. godine. Primjera radi, u periodu 1435.-1442. godine prvu ratu je dizala najkasnije do sredine marta.)

     Ko bi onda mogla biti Jelena, pomenuta u odluci iz juna 1443. godine? Od preostalih poznatih to bi bila Jelena Balšić, prva supruga Stjepana Vukčića Kosače, kćerka Balše III i unuka Jelene Hranić, Sandaljeve žene. (Jelena Balšić u brak sa Stjepanom Vukčićem ulazi krajem 1424. godine.)

     Po strani ovog razmatranja ostalo je ime Teodore, koje se također tada spominje. Prema poznatom, to bi mogle biti Teodora Vukčić, sestra Stjepana Vukčića, i tada već udovica Radoslava Pavlovića, ili, što je vjerovatnije, Teodora Balšić, sestra supruge Stjepana Vukčića Kosače, Jelene Balšić, a inače supruga bosanskog vojvode Petra Vojsalića, potomka kuće Hrvatinića. Teodora Vukčić bi se, kao mati vojvode Ivaniša Pavlovića, vjerovatno preciznije nazvala u pomenutoj odluci. (Svoju unučicu Teodoru, u svome testamentu pominje Jelena Hranić.)

     Sandaljeva supruga, Jelena Hranić umrla je prije 27. marta 1443. godine. Po svemu sudeći, juna 1443. godine, prema odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih, ljekara su trebale dvije sestre Jelena i Teodora, kćerke Balše III, unuke Sandaljeve žene Jelene Hranić, a supruge bosanskih velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Petra Vojsalića. (I nešto kasnije, 1445. godine Stjepan Vukčić Kosača i njegova supruga Jelena će tražiti ljekara za Jeleninu sestru Teodoru.)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
119572

Powered by Blogger.ba