Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

08.05.2015.

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarević, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)

 

 

     Porodica Riste Ivaniševića, porijeklom je iz Popova polja i najvjerovatnije je da se u Mostar naselila krajem XVII ili početkom XVIII vijeka, što svjedoče natpisi na najstarijim grobovima te porodice koje nalazimo na lokalitetu Starog pravoslavnog groblja Pašinovac u Mostaru.

     Risto Ivanišević, rođen je 1842. godine u Mostaru, od oca Ilije Ivaniševića, koji je uz Vuka Mihajlovića, stekao zavidan glas i imanje sredinom XIX vijeka, baveći se nabavkom čebedžijskih i užarskih proizvoda za Mostar. U poslove trgovine uključuje i svoje sinove Ristu, Todora i Mitra.

     U Srpskoj konfesionalnoj školi pedesetih godina XIX vijeka Ristin učitelj je bio Jovo Miličević, izdanak vrlo stare srpske mostarske porodice. Najstariji pomen te porodice uočavamo na spomen obilježju iz XVII vijeka koje se nalazi na srpsko-pravoslavnom groblju Bjelušine.

     Mladi Risto sa grupom naprednih Srba omladinaca učestvovao je u inicijativi za otvaranje Srpske čitaonice u Mostaru. Potpisnik je molbe upućene Vladi u Sarajevo, odnosno valiji Safet­paši za otvaranje ove čitaonice. U zaostavštini Riste Ivaniševića postojao je recepis sa potpisom valije Safet-paše, koji se interesovao za lokaciju te čitaonice i visinu iznosa pomoći koju bi trebao poslati.

     Risto je zajedno sa igumanom Serafimom Perovićem, poslije bune 1862. godine, predao sedam fermana u Mostarsku mešćemu (opštinu), koja se nalazila u Staroj mahali (današnja Ulica Mala tepa). Fermanima se tražilo odobrenje za izgradnju sedam pravoslavnih crkava u Hercegovini a jedan se odnosio na gradnju Saborne crkve u Mostaru. Prvi radovi na novoj Sabornoj crkvi započeli su 15. marta 1863. godine, a završili u jesen 1873. godine. Osveštena je 18. oktobra na Lučin dan. Posvećena je prazniku Svete Trojice u proljeće kad Mostar zabijeli pod beharom.

     Za vrijeme Austrougarske uprave u našim krajevima, Risto je uspio sačuvati turske pečate a među njima i stari grb Hercegovine koji su Turci koristili za vrijeme njihove okupacije u Mostaru. Odmah po Austrougarskoj okupaciji Mostara, avgusta 1878. godine, počinje ozbiljnija politička karijera Riste Ivaniševića. Delegaciju uglednih Mostaraca koja je trebala da otputuje u Beč, kako bi Caru i Kralju predala svečanu Adresu, odredio je austrijski general Jovanović. Među njima se nalazio i Risto, što govori o njegovom velikom uticaju i ugledu u gradu.

     Srbi u Mostaru su bili nezadovoljni postupcima austrijskog režima prema crkvenim opštinama, njihovim školama i uopšte prema srpskom narodu, te je Mostarska crkvena opština jula 1880. godine povjerila sastavljanje Memoranduma učitelju Jovi Ljepavi i Risti Ivaniševiću. Potpisnici ovog memoranduma bili su srpski trgovci i zanatlije, njih 160, zajedno sa mitropolitom Ignjatijem i arhimandritom Leontijem Radulovićem.

     Osim političke karijere, Risto se zanima i za pisanu riječ te formira vrlo bogatu ličnu biblioteku pa ga možemo svrstati u najpoznatije bibliofile u Mostaru. Jedan je od prvih koji je uredio arhiv i biblioteku Mostarske srpske opštine a pripadaju mu i velike zasluge za prvu javnu čitaonicu pri Srpskom pjevačkom društvu “Gusle” u Mostaru. Bavio se prikupljanjem starina, bio pretplaćen na mnoge časopise, kupovao knjige te preko njegove pisane ostavštine saznajemo da je iza sebe ostavio izuzetno vrijedan i bogat lični bibliotečki fond. U kući ovog uglednog Mostarca bila su sačuvana 32 pergamentna lista starog jevanđelja, koje je napisao Manojlo Grk kasnije poznatije pod nazivom ”Mostarsko jevanđelje”. Ukrašeno je minijaturama, a datira iz XIV vijeka. Pergamenti su poklonjeni Srpskoj Kraljevskoj Akademiji u Beogradu gdje se i danas nalaze.

     Kada je obolio pred kraj svoga života i bio vezan za sobu, kako to navodi Vladimir Ćorović, počeo je da bilježi svoja sjećanja o Mostaru i o ličnostima koje je poznavao.

     Risto Ivanišević je bio član privremenog odbora Srpskog pjevačkog društva ”Gusle”, na osnivačkoj skupštini održanoj 18. decembra 1888. godine a isto tako je u dva navrata (1893. - 1895.) i (1902. - 1903.) vršio dužnost predsjednika Upravnog odbora pomenutog društva.

     Sa omota notnog zapisa ”Liturgije” od autora Kornelija Stankovića, saznajemo da je Risto bio pjevač zbora, što nam govori o njegovoj muzičkoj nadarenosti.

     Risto Ilije Ivanišević umro je u Mostaru gdje je i sahranjen.

     O njemu su mnogi ugledni građani Mostara poslije njegove smrti, u svojim sjećanjima govorili i pisali sa dužnim poštovanjem.

     Jovan Radulović u svojim sjećanjima vezanim za osnivanje ”Gusala” navodi slijedeće ličnosti i piše: ”Svi najbolji sinovi i narodi tadašnjeg Mostara, od Ignjatija Gatala, Riste Ivaniševića do Luke Grđića, Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Atanasija Šole i drugih promarširali su kroz ovu ustanovu i dali joj najbolji dio sebe”.

     Branislav Bančić: ”U Mostaru, 18. decembra 1888. godine osnovano je društvo ’Gusle’. To je datum prve skupštine na kojoj su pročitana od vlasti odobrena pravila. Prvi od vlasti priznati odbor činili su: Jovo Šola (predsjednik), Risto Ivanišević (podpredsjednik), Mića Bilić (perovođa), Ignjat Gatalo (knjižničar), te članovi Đorđo Zec, Risto Pavić, Đorđo Radulović, Luka Knežić i Vojislav Šola”. On dalje piše ”... obzirom da je prije pojave ’Gusala’ 1888. godine, šest godina ranije raspuštena Srpsko crkvena opština od strane Austrijske monarhije, Srbi u Hercegovini ponovo ovim društvom oživljavaju kulturni i nacionalni aktivitet”.

     Stevan Šiniković predsjednik Srpsko crkvene opštine Bijelo polje u jednom svom izvještaju navodi da je Risto I. Ivanišević zaslužan za nabavku svih nepokretnih dobara koje posjeduje crkva u Bijelom polju. Sve je to ”namaknuto i kupljeno nastojanjem i zauzimanjem gospodina Riste kad on bijaše član ove Opštine”.

     O odnosima tuđinske vlasti prema obrazovanju domicilnog stanovništva govori jedan zanimljiv podatak. Prilikom dolaska Hadži Koste 1860. godine iz Beograda u Mostar koji je bio trgovac knjigama tadašnje turske vlasti ga zatvaraju bez ikakvog objašnjenja.

     Da se u Mostaru mnogo čitalo, između ostalih navodi Jovan Radulović i dodaje ”... kad bi se mogli pružiti realni statistički podaci kakve je knjige i časopise kupovala mostarska čitalačka publika, dobila bi se svetla slika ovoga grada, kada je pred Prvi svetski rat Mostar imao 165 redovnih pretplatnika Srpske književne zadruge, pored dobrotvora i onih koji su izdanja direktno naručivali...”

     Tako je ugledni Mostarac Jovo Šotrić naručivao za svoga sina Atu knjige, koji je u Mostaru pored Joanikija Pamučine, imao najbogatiju biblioteku. U njoj su se nalazila čak i Puškinova djela i od Alberta Fortisa talijanski original ”Putovanje po Dalmaciji”.

     U godišnjem Izvještaju ”Kola srpskih sestara” iz 1923. godine, piše kako je Veljko Oborina darovao bogatu biblioteku ovom udruženju a braća Krulj su poklonili knjige paroha mostarskog Alekse Čokorila i njegovog sina Đorđa, knjižnici mostarskoj podružnici ”Kola srpskih sestara”. Neke knjige udruženja ”Kola srpskih sestara Mostar”, nalaze se u biblioteci Arhiva Hercegovine Mostar. Predpostavljamo da su došle putem preuzimanja arhivske građe, o čemu nemamo vjerodostojnih podataka.

     Brojne porodične biblioteke u Mostaru su u XIX vijeku poklanjane ili uz neznatan otkup prepuštane javnim i nacionalnim bibliotekama. Nemarom zaposlenih, nedovoljnom stručnom sposobnošću, ratovima koji su gotovo redovito harali na ovim prostorima uslovilo je da vrijedne i stare knjige, časopisi te rukopisi i drugi pisani dokumenti budu uništavani.

 

     Privatna biblioteka Riste I. Ivaniševića

 

     U arhivskoj građi Kotarskog suda Mostar, u kutiji sa oznakom ostavine (1913. - 1918.) pronašli smo popis biblioteke Riste I. Ivaniševića. Sa omota spisa saznajemo da je prema dopisu sa suda 25.1.1915. godine, pod brojem Os 634/13 u pogledu sastavljanja inventara biblioteke, oporukom gospodin Risto Ilije Ivanišević ostavio istu Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Mostar u trajno vlasništvo. Gotovo svi autori koji su do sada pisali o bibliotekama u Bosni i Hercegovini marginaliziraju veoma bogatu biblioteku Srpsko pravoslavne crkvene opštine u Mostaru.

     U Ristinoj biblioteci zastupljena su djela iz nauke, istorije, umjetnosti i kulture, prosvjete i drugih oblasti. Navešćemo, od 351 knjige iz te biblioteke, kraći analitički pregled knjiga iz kojeg se može uočiti da preovladavaju knjige iz oblasti istorije srpskog, jevrejskog i ruskog naroda, lijepe književnosti i umjetnosti, kao i djela o vaspitanju omladine (pedagoška literatura), liječnička literatura, školski udžbenici, knjige crkvenog sadržaja, sabrana djela tadašnjih klasika, kalendari, rječnici, razna upustva u granama poljoprivrede i zanatstva, kao i drugo. Čitaocu skrećemo potpunu pažnju samo na neke dragocjene primjerke iz biblioteke Riste Ivaniševića. U njoj se nalaze gotovo kompleti bosanskohercegovačkih časopisa (”Bosanska vila”; mostarska ”Zora”; ”Srpska zora”; ”Glasnik Zemaljskog muzeja”, Sarajevo...), zatim Časoslovac, rijetka izdanja kao što su: ”Mostar nekad i sad” autora Luke Grđića Bjelokosića; ”Manifest komunističke partije” Marksa; ”Muslimanskoj mladosti” Osmana Đikića...

     Biblioteka je sakupljana dugo. Fond knjiga Ristine biblioteke, vezan je najvećim dijelom za srpsku nacionalnu kulturu, te borbu srpskog naroda za očuvanje nacionalnog i kulturno-istorijskog identiteta na ovim prostorima u doba Austrougarske monarhije. Preko 70% knjiga odnosi se na srpsku istoriju, umjetnost i književnost. U ovoj biblioteci je samo jedna knjiga na njemačkom jeziku.

 

     Popis inventara

 

     Časopisi:

     - Bosanska vila, Sarajevo, god. 1885, 1886, 1889, 1891, 1892, 1893, 1895, 1896, 1897, 1897, 1898, 1899, 1900, 1901, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1911, 1912, 1913.

     - Brankovo kolo, Sremski Karlovci, god. 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908.

     - Srđ, Dubrovnik, god. 1902, 1903, 1904, 1906, 1907.

     - Zora, Mostar, god. 1897, 1898, 1899, 1900, 1901.

     - Srpska Zora, Sarajevo, god. 1877, 1878, 1879, 1880.

     - Hrišćanski vjesnik, Beograd, god. 1905.

     - Ljetopis Matice Srpske, Novi Sad, god. 1858, 1864, 1867, 1868, 1869, 1874, 1874, 1876, 1880, 1881, 1882, 1883, 1885, 1886, 1887, 1890, 189l, 1892, 1893, 1894, 1895, 1896, 1897, 1898, 1899, 1900, 1901, 1902, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1912, 1913, 1915.

     - Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, god. 1885, 1889, 1890, 1891, 1892, 1893, 1894, 1896, 1898, 1911.

     - Privrednik , Beograd, god. 1899, 1900, 1901, 1902, 1903, 1904, 1905, 1906, 1907, 1908, 1909, 1910, 1911, 1912, 1913.

     Risto Ivanišević poklonio je Srpsko pravoslavnoj crkvenoj opštini Mostar ukupno 351 knjigu. Inventar biblioteke napisan je na dvanaest stranica velike sveske prilično nečitkim rukopisom.

 

     Knjige:

     1. Dositej Obradović: Život i priključenije.

     2. Simo Matavulj: S mora i planine.

     3. Luka Grđić: Mostar nekad i sad.

     4. M. Car: Rat alkoholizmu.

     5. T. Ostojić: Kosovo.

     6. V. Vučetić: Prijatelj grešnika.

     7. Jovan Subotić: Druge pesme.

     8. A. Protić: Naši moderni istoričari.

     9. Stojanović: Srbi i Hrvati.

     10. R. F.: Propast sveta.

     11. S. Samardžić: Iz iste nahije.

     12. M. K.: Srpska kultura.

     13. Šematizam srpske eparhije Zahumsko-hercegovačke.

     14. S. S.: Slavopoj Petroviću Njegošu.

     15. T. Masarik: Govor u austrougarskim delegacijama.

     16. M.: O zemlji, mjesecu, suncu i zvijezdama.

     17. Osman Đikić: Muslimanskoj mladosti.

     18. Lj. Vlačić: Iz prošlosti Srpske.

     19. Odjek Srpsko pravoslavnog sveštenstva.

     20. V. Vrčević: Hercegovačke narodne pjesme.

     21. M. Spasić: Vospitanije djece.

     22. M. Spasić: Konavoska zdravica.

     23. J. Živković: Vinogradarstvo.

     24. Z. Mihajlović: Razgovori u dokolici.

     25. Agrarni pokret u Rusiji.

     26. Zbornik molitava.

     27. V.: Zastupnici jevrejskog društva.

     28. V.: Ruski zastupnici.

     29. H. S.: Dođi, dobro došao!

     30. H. S.: Prva molitva.

     31. Kovačević: Raseljavanje u BiH.

     32. Konstantinović: Krvava noć u Beogradu.

     33. K.: Otkrivanje Amerike.

     34. J. P.: Trgovačko knjigovodstvo I.

     35. L. Vojnović: Književni časovi.

     36. Psaltir.

     37. Časoslovac.

     38. Manifest komunističke partije.

     39. Sundečić: O Starčeviću.

     40. M. D.: Pčelarstvo.

     41. Prvi izvještaj ”Prosvjete”.

     42. M. C.: Naša prosvjetna politika.

     43. M. Cvetić: Pitanje uređenja srpskih škola.

     44. Lujo Vojnović: Vođ kroz Dubrovnik i okolna mjesta.

     45. V. Grđić: Riječ dvije o našem sporu.

     46. Upustvo - kako da gajimo marve.

     47. S. Popović: Osvojenje Bara.

     48. V. G.: Razvitak - istorija crkve.

     49. J. Kostić : Pesme.

     50. Lj. L.: Zanati i zanatlije.

     51. D.: O prkosnoj BiH.

     52. M. V.: Starinar.

     53. M. Š.: Porodica.

     54. V.: Deca.

     55. Godišnjica Nikole Ćupćića.

     56. S.: Niz bisera.

     57. M.: Djeca robijaša

     58. Riječ srpskoj omladini.
05.05.2015.

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

     ŽRK „Lokomotiva“ je uvijek bila gnijezdo odličnih rukometnih golmana i reprezentativki. U toj plejadi svoje mjesto ima i Vesna RADOVIĆ (Beograd, 1954.).

     Ona je „abecedu“ ove dinamične igre naučila na Kantarevcu, gdje su izđikali mnogi kasniji mostarski asovi u igrama s rukama. S nepunih petnaest godina stala je na vrata prve ekipe „lokosica“. S njima je učestvovala u bitkama za bodove, u Jedinstvenoj republičkoj ligi Bosne i Hercegovine. Branila je i u juniorskom timu. S djevojkama u zelenim dresovima radovala se pobjedama i na turnirima, ali isto tako s njima je tugovala u porazima.

     Ta naizgled krhka djevojčica sve je više iskazivala svoje sklonosti za rukomet i čuvanje gola. I već 1972. godine našla se u najboljem i najjačem klubu u tadašnjoj državi, u beogradskom „Radničkom“. U tom okruženju još brže je napredovala, pod nadzorom poznatog stručnjaka Vinka Kandije. I tu doživljava punu afirmaciju. I stasa u reprezentativku.

     S timom sa Crvenog krsta ostvaruje najljepše snove iz vremena kada je prvi put uzela rukometnu loptu, kada je prvi put odbranila udarce upućene na njena vrata. Više puta je uvis podizala trofeje namijenjene prvaku države i pobjedniku Kupa. I ne samo to. S „Radničkim“ je nekoliko puta slavila i trijumf u Kupu evropskih šampiona.

     I kada je opet promijenila sredinu, kada je preselila u Austriju, nastavila je s bogatom žetvom trofeja visokog rejtinga. Ovog puta u dresu bečke „Hipobanke“. S njom je neprikosnoveni vladar u austrijskom prvenstvu i Kupu. I sa „bankarkama“ osvaja pehar klupskog prvaka Starog kontinenta.

     Imala je dva pasoša i dva državljanstva. Prvo je igrala (64 utakmice) za reprezentaciju nekadašnje Jugoslavije. S njom je akter na svjetskim prvenstvima 1975. i 1978. godine, oba puta peto mjesto. U dresu iste selekcije, na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine, osvaja srebrno odličje. Samo godinu dana prije postaje vlasnik dvije zlatne medalje. Stekla ih je na Mediteranskim igrama u Splitu i Balkanskom prvenstvu.

     Zatim je igrala pod zastavom Austrije. I na tri svjetska prvenstva „B“: 1985., 1987. i 1989. godine.

     Vesna Radović je, očito, sakupila pregršt znamenja visoke vrijednosti. I na taj način je pokazala da je Mostar rasadnik vrhunskih sportista, posebno rukometašica. I da ima svoju specifičnu školu ne samo golmana.
01.05.2015.

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Esad Kurtović, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)

 

 

 

     Ponuđenim prilogom razmatra se pitanje ko su Jelena i Teodora, spomenute u odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih iz juna 1443. godine.

 

     Više istih imena ponavljanih u svakom geneaološkom nizu uvijek je zbunjujuće u praćenju određene porodice, a izrazitom opterećenju pripada njihovo prepoznavanje u oskudnoj građi srednjovjekovlja. Često marginalizirane, ženske linije je redovno najteže pratiti. Takve karakteristike pruža zanimljivo i slojevito genaološko stablo Kosača. Njegova složenost ponajbolje oslikava dugotrajnije aktivno prisustvo ove znamenite porodice u svim sferama života srednjovjekovne Bosne, Huma (kasnije Hercegovine) i šireg regiona jugoistoka Evrope. Različite pozicione ženidbe spajale su u kući Kosača “sve četiri strane svijeta”, ekonomsko-političkom, kulturno-vjerskom, rekli bi smo, onovremenom civilizacijskom širinom, dajući joj kasnije, do današnjih dana, s naglašenim elementima diskontinuiteta spoznaje, u ogledalu naslijeđa povijesno čudan epilog sa odrazom manjeg prepoznavanja feudalnog i srednjovjekovnog a više savremenijeg “balkanskog” raskidanja i svojatanja.

     Dvojica najjačih predstavnika Kosača XV vijeka, središnje grane i kičmeni stubovi kuće, Sandalj Hranić i njegov sinovac i politički nasljednik Stjepan Vukčić, ženili su se po više puta. Iz tri braka Sandalj Hranić je ipak ostao bez direktnih potomaka. Umro je 15. marta 1435. godine. Nadživjela ga je njegova treća supruga Jelena Hranić, prema poznatom, jedan od kontraverznijih predstavnika u praćenju ženske linije Kosača.

     Jelena Lazarević, kći kneza Lazara Hrebljanovića i udovica Đurđa II Stracimirovića, u brak sa Sandaljem Hranićem ulazi krajem 1411. godine. Njena uloga je istaknuta u političkom životu Zete, te u široj političkoj konstelaciji vezivanja sa Sandaljem u njegovim odnosima s Despotovinom i Zetom, putem braka s političkom pozadinom. Literatura je kroz proučavanje srednjovjekovne književnosti prepoznaje kao reprezenta prosvijećenog društva. Njeno prisustvo u poslovnim bankarskim aktivnostima u Dubrovniku i Kotoru upotpunjuje sliku jedne od zanimljivijih žena feudalnog južnoslavenskog prostora. Izostanak direktnog potomstva uveo je Jelenu u Sandaljeve poslovne transakcije već za njegova života. Obezbjeđujući supruzi zaseban depozit i kamate od ulaganja novca na dobit veliki vojvoda se pokazao promišljenim. Ne samo da je očuvao političku konstelaciju svoga braka, nego je i svome sinovcu Stjepanu Vukčiću ostavio u nasljeđe stabilnije šire političko okruženje. Između ostalog, pitanje preciznijeg datiranja smrti Jelene Hranić, u literaturi, nije riješeno. Različita usputna bilježenja daju utisak da njena smrt nije ni postavljana kao problem u geneaologiji Kosača.

     Kristofor Bonazijev iz Padove, dubrovački ljekar, trebao je prema odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih, krajem juna 1443. godine, ukoliko prihvati, da ide liječiti Jelenu i Teodoru na dvoru ugledne vlasteoske porodice Kosača. (“domine Jelene et domine Theodore”, Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum VIII, 223, 28.06.1443. godine.) Navedena Jelena u literaturi je poistovjećivana sa Sandaljevom ženom Jelenom Hranić. Stavovi autora, Riste Jeremića i Jorja Tadića u kvalitetnom radu o zdravstvu, prihvaćeni su bez komentara i u novije vrijeme. Dodatno, kod Jeremić-Tadića Jelena Hranić je nazvana sestrom kneza Lazara, a nedavno, kod Vojke Besarović, pored Jelene i Teodori je dato prezime Hranić. (Jelena Hranić, Sandaljeva žena, kći je kneza Lazara a sestra despota Stefana Lazarevića. Nije poznata Teodora Hranić. Čuvena je Teodora, supruga Radoslava Pavlovića. Ona je kći Vukca Hranića i sestra Stjepana Vukčića. Ako bi se na nju mislilo ona bi nosila prezime Vukčić.)

     Nasuprot navedenim mišljenjima stoji činjenica da se testament Sandaljeve žene Jelene Hranić počinje realizirati početkom aprila 1443. godine, što znači da ona tada nije živa. U Ključu, 1. aprila 1443. godine Stjepan Vukčić Kosača, njegova supruga Jelena i sin Vladislav izdaju potvrdu da primaju od Dubrovčana legate koje im je Sandaljeva žena, Jelena Hranić, oporučno ostavila. To je ustvari, priznanica, garancija čuvaru legata (Dubrovčanima), koja omogućuje primanje legata koje će se tek desiti. Ona glasi:

     “Mi gospodin Stjepan milostiju božiom veliki voevoda rusaga bosanskoga i k tomu i mi gospoja Elena više rečenoga gospodina voevode Stjepana a kći počtenoga spomenutja gospodina Baoše i ja knez Vladislav sin više rečenoga gospodina voevode Stjepana daemo va vidjenie vsakomu komu se dostoi ili pret koga se iznese sii naš zapis otvoren ogledati a pod našu zakonu visuću pečat kako primismo od mnogopočtenoga kneza i vlasteo dubrovačcjeh po našemu sluzje i dijaku po Radivoju Šiglici s našim listom vjerovaniem što nam oporuči i ostavi po sebie na smrti gospoća Elena i upisa z dobrom svjestju svoju napokonu rječ u testamentu kakono e po zakonu svjetovno i š ne pečatju pisana od ruki nee duhovnika Nikandra starca erusalimskoga kako smo rekli zgora ere primismo mi gospodin voevoda Stjepan i ja gospoja Elena i ja knez Vladislav vas poklad što e bila položila rečena gospoja Elena u komun dubrovački u sudovieh srebrnieh i obotcjeh zlatieh i u pojasieh i u prstenieh i u velicieh i oglavju ili u čem u inom sve na puno primismo i tisuću dukat zlatjeh i nešto veće ne osta u komun dubrovački od postava gospoće Ele er ni sve daše cielokupno kakono e i postavleno i zato im učinismo ovi zapis za veće vjerovano pod našu visuću pečat rošestva Hristova 1443 ljeto mjeseca aprila prvi dan u Kluču pisano po zapoviedi gospodina voevode Stjepana i gospoe Elene i kneza Vladislava voevodića kako se i više piše pisa Vukša dijak.”

     O smrti Jelene Hranić prije juna 1443. godine govori i dokumentacija nastala prilikom otvaranja njenog testamenta. Testament Jelene Hranić pisan je 25. novembra 1442. godine u Gorčanima. Originalni primjerak nije sačuvan, već samo prepis koji je napisan 5. aprila 1443. godine prilikom otvaranja testamenta u Dubrovniku. U zbirci ćirilske građe Ljubomira Stojanovića otvaranje testamenta i njegovo prepisivanje u zapisnik nepodesno je datirano sa 25. XI 1442. godine i naslovljeno samo kao njen testament. (Čin otvaranja i prepisivanja testamenta desio se 05.04.1443. godine, kako je to ispravno datirao Medo Pucić u svojoj zbirci i što se može utvrditi u zapisniku u Dubrovačkom arhivu.) Uvodni dio dokumenta pokazuje razdvajanje čina otvaranja testamenta poslije smrti Jelene Hranić, od same sadržine testamenta pisanog za njezina života. On glasi:

     “Pred gospodina kneza dubrovačkoga Nikše Pucikja svojem vikem na puone przvan duhovnik Nikandar starac jeruzalimski i Iovan kaluger i Dobrko Marnik i svakoga nih osoba zaklesmo vrhu testamienta počtenoga spomenutja gospoge Elle bivšago gospogja gospodina vojevode Sandalja koi rekoše bogom i dušom nih da ovja testamen jest učinila gospogja Ella u svom dobru zdravju puotju i u svoju pečat, a hote da se izvrši što se u nem udrži koga testamenta jest početak ovai …”, (dalje se daje prepis testamenta), “… Va ime otca i sina i svetago duha u svetuju troici amin. Mi gospogja Elena …”.

     U dubrovačkom zapisniku, neobjavljenim dijelovima dokumenta, na početku prepisa čina otvaranja testamenta, za gore navedeni uvodni dio, stoji: “1443 adi 5 april”, a sa strane, na mjestu gdje počinje prepis testamenta, navedeno je: “1442 adi 25 novembris”.

     Time bi se Jelena Hranic, Sandaljeva žena, mogla isključiti u kombinaciji odluke Vijeća umoljenih iz juna 1443. godine. Tu činjenicu potvrđuje još jedan podatak, koji ne riješava tačno vrijeme smrti Jelene Hranić, ali ga, ipak, ostavlja preciznije otvorenim.

     U odluci Vijeća umoljenih od 27. marta 1443. godine, Stjepan Vukčić Kosača navodi se kao korisnik dobiti na uložena sredstva pokojnog Sandalja Hranića, umjesto umrle Sandaljeve supruge i svoje strine Jelene Hranić. (“Prima pars est de dando libertate domino Rectori et cuius Minori consilio dandi et solveni voyvode Stipano prode ducatorum sex milliarum aliarum depositati in nostro comuni per voyvoda Sandagl et de quibus prode veniebat et dari debebat annuatum per domina Jela uxore sua. Et hoc per uno anno finito die sancti Blaxi…”, -sa strane: “per solveni voivode Stepano prode ducatorum 6000 domine Jele defuncte”, Državni arhiv u Dubrovniku, Consilium Rogatorum, VIII, 206, 27.03.1443. godine. Kako su za ovu odluku bile potrebne predradnje na dvoru Stjepana Vukčića Kosače, tj. sastavljanje priznanice u odgovarajućoj formi i njeno dostavljanje u Dubrovnik, onda bi datum smrti Jelene Hranić mogli pomaći i prije 27. marta 1443. godine.) Do tada Jelena Hranić je iza smrti supruga Sandalja redovno ostvarivala dobit u periodu 1435.-1442. godine. Daljnja preciziranja bi mogla uslijediti. Zasigurno, vremenski okvir smrti Sandaljeve žene Jelene Hranić stajao bi u granicama između 25. novembra 1442. godine, tj. datacije pisanja njenog testamenta, i 27. marta 1443. godine kada se jasno pominje da je ona pokojna. (Biograf kćeri kneza Lazara, Miodrag Purković, vrijeme smrti Jelene Hranić stavlja u početak marta 1443. godine. U obzir treba uzeti i činjenicu, mada ne doslovno, jer je bilo odstupanja u vremenu dizanja dobiti, da je Jelena imala pravo da podigne dobit početkom februara, a da to nije učinila, preciznije, za prvu ratu na dan svetoga Vlahe, 3. februara 1443. godine. Primjera radi, u periodu 1435.-1442. godine prvu ratu je dizala najkasnije do sredine marta.)

     Ko bi onda mogla biti Jelena, pomenuta u odluci iz juna 1443. godine? Od preostalih poznatih to bi bila Jelena Balšić, prva supruga Stjepana Vukčića Kosače, kćerka Balše III i unuka Jelene Hranić, Sandaljeve žene. (Jelena Balšić u brak sa Stjepanom Vukčićem ulazi krajem 1424. godine.)

     Po strani ovog razmatranja ostalo je ime Teodore, koje se također tada spominje. Prema poznatom, to bi mogle biti Teodora Vukčić, sestra Stjepana Vukčića, i tada već udovica Radoslava Pavlovića, ili, što je vjerovatnije, Teodora Balšić, sestra supruge Stjepana Vukčića Kosače, Jelene Balšić, a inače supruga bosanskog vojvode Petra Vojsalića, potomka kuće Hrvatinića. Teodora Vukčić bi se, kao mati vojvode Ivaniša Pavlovića, vjerovatno preciznije nazvala u pomenutoj odluci. (Svoju unučicu Teodoru, u svome testamentu pominje Jelena Hranić.)

     Sandaljeva supruga, Jelena Hranić umrla je prije 27. marta 1443. godine. Po svemu sudeći, juna 1443. godine, prema odluci dubrovačkog Vijeća umoljenih, ljekara su trebale dvije sestre Jelena i Teodora, kćerke Balše III, unuke Sandaljeve žene Jelene Hranić, a supruge bosanskih velikaša Stjepana Vukčića Kosače i Petra Vojsalića. (I nešto kasnije, 1445. godine Stjepan Vukčić Kosača i njegova supruga Jelena će tražiti ljekara za Jeleninu sestru Teodoru.)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 05/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
122990

Powered by Blogger.ba