Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

27.04.2015.

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Imao je petnaest godina kada se sa Slipčića „spustio“ u grad da bi tu pohađao srednju školu, u EMŠC. Po visini i težini znatno je odskakao ne samo od svojih vršnjaka nego i starijih dječaka, koračao je pomalo nezgrapno, upravo zbog tih osobina. Zato je malo ko vjerovao da će od tog golobradog gorostasa izrasti neki solidniji igrač košarke. Međutim, oni koji su Franju ARAPOVIĆA (Slipčići, Mostar, 1965.) doveli u „Lokomotivu“ imali su sasvim suprotno mišljenje.

     Mlađani Njofra bio je vrijedan, uporan i disciplinovan učenik. Na Kantarevcu i u sportskoj dvorani Bijeli brijeg savlađivao je početno gradivo iz atraktivne i omiljene igre pod obručima. Treneri Mlađan Vučinić i Jovo Kurilić vjerovali su u njegove mogućnosti, dobro procijenivši Arapovićeve afinitete prema tom sportu.

     U prvo vrijeme igrao je, naravno, u mlađim kategorijama. Prvo je nosio dres kadetske ekipe, s kojom je akter i prvenstva Bosne i Hercegovine. Stručno vođstvo „lokosa“ željelo je da ga što prije ubaci u veću vatru. I taj gorostas od dječaka našao se ubrzo među dvanaestoricom prvotimaca. Sve dužu minutažu dobivao je u prvoj petorki. To se dogodilo već na proljeće 1980. godine kada je bio petnaestogodišnjak. Sa starijim i iskusnijim Čilićem, Manjgom, Bubalom, Bovanom, Šakotom, Lasićem, Volarićem, Mitranićem, Crnogorcem, Andrićem i Omanovićem, Franjo Arapović je vojevao u Prvoj republičkoj ligi BiH, u konkurenciji dvanaest klubova. I tako je u Mostaru savladao „abecedu“ košarkaške igre, naučio osnovne elemente njene tehnike i taktike.

     Klubovima iz većih i jačih košarkaških centara lokalni „obavještajci“ počeli su slati „dimne signale“ da je na pomolu još jedno, novo mostarsko „košarkaško čudo“. I da bi taj mlađani gorostas mogao dostignuti neke svoje slavne prethodnike. Te poruke najbolje je „dešifrovao“ košarkaški mag svjetskog imidža i nekadašnji savezni selektor Mirko Novosel. On se, tako reći, odmah zaputio, tragom tih upozorenja, u grad na Neretvi. I pošto je „snimio“ Malog, visokog i snažnog Mostarca nije se ni trena dvoumio. Sa sobom ga je odveo u Zagreb, da ga ne bi pretekli klubovi iz Splita, Sarajeva ili Beograda. Franjo Arapović se našao u redovima čuvene „Cibone“.

     „Cibosi“ su riskirali, ali se poslije pokazalo da im se to višestruko isplatilo. Jer, snažni dječak sa Slipčića bio je „materijal“ od kojeg se stvarao budući košarkaški as, reprezentativac. I što je najbitnije, Zagrepčani su odvažan potez povukli u pravo vrijeme, dok je Njofra još bio kadet, pa je bilo još dosta vremena da nastavi učenje i usavršavanje među mlađim uzrastima. A iza sebe je već imao jednogodišnju mostarsku praksu.

     Arapović je bio više nego sretan što se našao u slavnom klubu, što će trenirati i uskoro zaigrati u ekipi „cibosa“ sastavljenoj od samih velemajstora košarkaške igre, predvođenih maestrom Draženom Petrovićem. Mladi Mostarac je u takvom okruženju sve brže napredovao. Stasao je ne samo u standardnog prvotimca, u igrača prve petorke „Cibone“, nego i u državnog reprezentativca. Sve je brže preskakao iz jedne u drugu selekciju kluba i nekadašnje Jugoslavije.

     Svoje najljepše sportske trenutke doživio je, svakako, na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Tada je, u dresu reprezentacije Hrvatske, bio sudionik i finala košarkaškog turnira. U odlučujućoj utakmici protivnik je bio američki „tim snova“, sastavljen od samih vrhunskih čarobnjaka igre pod obručima. I ne samo zbog toga srebrna medalja je imala zlatni sjaj.

     Franjo Arapović se može ponositi s još nekoliko kolajni evropske vrijednosti. Među njima počasno mjesto zauzima, svakako, ona osvojena sa „cibosima“ u Kupu evropskih prvaka. I kako ne bi, to su dvije šampionske krune Starog kontinenta.

     Igračku karijeru je nastavio u zagrebačkom „Zrinjevcu“, pa zatim u splitskom „Croatia-osiguranju“, da bi na kraju, s putovnicom, otišao u „pečalbu“.

     A kada se osvrće na te sportske uspjehe i pothvate, Njofra se sigurno sjeti i svojih prvih košarkaških koraka načinjenih u matićnom klubu „Lokomotiva“ iz Mostara.
17.04.2015.

Čuvene Efice iz Cernice

Eficina kula u Blizancima

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 130(41)


     U radu Nasufa Fazlagića pod nazivom “Prošlost iskićena legendama - dvorske spletke u Hercegovini” je rečeno: U Sandalja Hranića (1370. - 1435.) u XIV vijeku u selu Cernici kod Ključa postojala je carinarnica, trg i dubrovačka kolonija...
     Cernica (malo seoce u Gatačkom polju u Hercegovini) se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica.
     Postoji mišljenje da je Cernica još u rimsko doba bila trgovačko naselje iako ovdje nema rimskih tragova osim jedne skraćenice na liticama Sarića grada...
     Cernica, mostarska četvrt je dobila ime po Hadži Memiji, koji je bio rodom iz varošice Cernice (Gatačko polje). Njegovih potomaka je bilo u Mostaru 1633. godine i zvali su se Cernice.
     Naspram Sinan-pašine džamije, zvane i Atik (stare) džamije izgrađene 1507./08. godine sigurno najstarije džamije u Mostaru, a preko Neretve uz desnu obalu u dubini (tada već nazvanog) Cerničkog polja gradi se malo naselje sa prizemnim kućama (pločarama). Tu su prije bili vinogradi i kukuruzišta kao i neobrađene parcele.
     Hadži Memija iz Cernice sagradi sebi kuću, a i džamiju prije 1600. godine. Porodice Hadžiomerovića su dosta kasnije nešto radili u ovoj džamiji pa su je stanovnici Cernice prozvali Hadžiomerovića džamijom.
     U ovom predjelu Cerničkog polja naseliše se mnoge porodice: Alajbegovića (1754.), Aganovića (1754.), Arpadžića (1754.), Ašika (Ćumurija) (1754.), Badžaka (1784.), Breka (1866.), Batlaka (1754.), Ćemala (1765.), Ćumurija (1600.), Ćurića (1754.), Čolakovića (1779.), Demirovića (1839.), Džeba (1869.) - katolici, Džudža (1754.), Efica (1773.), Hadrovića (1754.), Halebija (1754.) kažu Bišćević!? se zvao, Hadžiomerovića (1754.), Huma (1754.), Huskovića (1849.), Huremovića (1754.), Kalajdžića (1754.), Karabega (1765.), Koludera (1875.), Kotlica (1849.), Kudina (1877.), Kudra (1754.), Makeljića (1864.), Mezića (1772.), Milića (1754.) - katolici, Mrkonjića (1754.), Muftića (1792.), Obada (1780.), Omeragića (1849.), Pekušića (1875.), Popovaca (1754.), Lakišića (1651.), Kresa (1818.), Rajkovića (1820.), Rudinaca (1818.), Stupaca (1860.), Šapuha (1849.), Ševa (1736.), Tula (1849.), Tuta (1844.), Velića (1754.), Vila (1767.) ili podatak iz ”Sidžila mostarskog kadije”, (Muhamed A. Mujić, strana 91.) godina 1632. - 1634., Volodera (1822.) i drugih. (Porodice koje su stanovale ili i danas stanuju u mahali Cernica, stavljeni su po sjećanjima Mostaraca i spisak je sigurno nepotpun. Sve do polovine XVII vijeka nije bilo prezimena. Naročito su stavljana prezimena radi lakših oznaka ličnosti u državnim komunikacijama sa pojedinim licima. Prezimena su uzimana na osnovu prikupljenih podataka iz raznih porotokola, sidžila mostarskog i blagajskog kadije, zatim raznih tapija iz turskoga perioda, rođenih, vjenčanih i umrlih, te sa epitafa sa nadgrobnih spomenika. Uz svako nabrojano prezime stavljena je godina življenja u Mostaru. Poslije posljednjeg rata 1992. - 1995. godine mnogi stanovnici su u progonstvu i izbjeglištvu po bijelome svijetu.)
     Mnoge od ovih porodica grade stambene objekte uz Neretvu (Nerentu) ostavljajući prostore uz obalu, pojas za cerničke bašče, koje su se navodnjavale nekada Neretvom i rukavcima đeriza (kanala za protok vode iz rijeke Radobolje). Skoro uz svaki stambeni objekat su lijepe kaldrmisane i okrečene avlije. Kroz pojedine su, takođe, nekada prolazili đerizi. Bašče i avlije obiluju voćem: smokve, kajsije, trešnje, nar (Mostarci ga zovu šipkom), te raznim povrćem. Danas od mahale Cernice ostalo je vrlo malo kontura starine. Najstarije porodice su izumrle Halebije, Rudinci, ... Poslije posljednjeg rata (1992. - 1995.) ove sokake nastanjuju doseljene porodice iz ruralnih predjela, naročito istočne i južne Hercegovine. Ruše se stari objekti i prave novi, moderniji.

     Kula u Blizancima
     Istoričar, teolog, hadži Hivzija Hasandedić tvrdi, na osnovu istraživanja i tvrdnji istoričara Vladimira Ćorovića u njegovom radu ”Mostar i njegova srpska pravoslavna opština” (Beograd, 1933. godine) iz izvora samo njemu poznatih da Ćišići, Ćumurije, Džudže, Efice, Temimi i Taslamani, te još neke mostarske porodice, a po pričanju i nekih starijih Mostaraca vuku porijeklo iz Turske i da su njihovi preci vjerovatno došli kao osvajači. Ovaj podatak nije čisto dokumentovan.
     Na putu prema Čitluku, u selu Blizanci, do zadnjeg rata 1992. - 1995. godine su živjele muslimanske porodice Durakovići i Đukići, dok su Efice i Velići iz Mostara imali ovdje svoje kule i imanja.
     U popisu mostarskih porodica se spominje Abdulah Efica koji je živio u Mostaru 1773. godine. Hasan efendija Efica bio je imam 1793. godine i hatib u hadži Memijinoj džamiji u Cernici. Članovi ove porodice vršili su imamsku dužnost i u Nezir-aginoj džamiji na Spilama (Kapetanovina - Šemovac). Za Nezir-aginu džamiju na Spilama (Kapetanovina - Šemovac) Mehmed Efica je oporučio 1890. godine jedan vinograd u Cimu od jedne i po motike (750 trsova), te odredio da se svake godine kupuju po 3 oke ulja za džamiju i da mu se uči za dušu.
     Početkom XIX vijeka u Kuluk ulici u Potkujundžiluku, Mehmed Efica uvakufio je dućan. Ovaj dućan od 1812. do 1814. godine držao je neki ekmekčija (pekar) Krsto.
     Eficina kula u Blizancima locirana je na uzdignutoj zaravni i iz nje se kontrolisao put Čitluk ­ Žitomislić. Ovaj put je bio podložan napadima od uskoka Morlaka iz Dalmacije koji su pljačkali, ubijali i vodili u ropstvo.
     Na samoj kuli je postojao i natpis iz kojeg je bilo vidljivo da je kula izgrađena 1105. hidžretske godine, tj. 1693. godine. Sastojala se od prizemlja i dva tavana (sprata). Na istoj su vidljivi usjeci - puškarnice, te se, zasigurno, može tvrditi da je služila, i kao tvrđava, i kao stambeni objekat.
     Eficina kula u Blizancima već odavno se nalazi u posjedu katoličke porodice Soldo.
     Među Eficama je bio veoma ugledan i učen čovjek Osman Nuri Efica. Živio je u Mostaru početkom XIX vijeka i bio je muderis (nastavnik u medresi - muslimanskoj vjerskoj školi za učenike srednjoškolskog uzrasta).
     U popisu mostarskih prepisivača i pisaca na orijentalnim jezicima spominje se i Hasan Efica, sin Osmanov (1786. godine).
     U spisku vlasnika knjiga koji su posjedovali dva i više djela, izdvajam Saliha, sina Idrisova, Eficu i Osmana efendiju.
     Iz prikupljenih podataka starih mostarskih porodica vidljivo je da su Efice živjele, te da i danas njihovi potomci žive u desnom dijelu Mostara (Stari grad) u mahalama Podhum, (Ograda), Cernica i lokalitet zvani Bare u Ilićima. Među najstarijim članovima ove porodice je Abdulah Efica. Isti je upisan u Sidžilu mostarskog kadije koji je svjedok jednog spora iz 1773. godine.
     U Mostaru je postojao i vakuf hadži Saliha Efice, ali podaci o njemu nisu sačuvani.
     Esad Efica bio je vlasnik nekretnina u Ulici Braće Ćatića 1984./85. godine. Da li se i danas te nekretnine vode na njemu, nije mi poznato.
     Poslije posljednjeg rata (1992. - 1995.) izgrađena je velelepna kuća Seada i Senada Efice upravo na mjestu stare trošne kućice koja je bila u vlasništvu njihovog oca Enesa u Ulici Braće Đukića br. 3.

     O hadži Jusufu Efici
     Hadži Jusuf Efica je stanovao u mahali Cernica u Mostaru u drugoj polovini XIX i pošetkom (dvije decenije) XX vijeka vjerovatno u današnjoj Hadziomerovića ulici br. 1. Stariji Mostarac Hilmija Vila, (rođen 1923.) priča da su Efice imale neke nekretnine u blizini novosagrađenog pješačkog mosta na Bunuru.
     Da li je prije Eficinog čardaka (kuće) bio stariji objekat od današnjeg, ili je isti čardak u kojem je on stanovao, nije utvrđeno. Današnji čardak je preuređivan i obnavljan poslije ratova. Čardak se nalazi istočno od hadži Memijine džamije. Ima prekrasnu kaldrmisanu avliju u koju se ulazi na dvokrilnu kapiju. Nedaleko od Efica, u današnjem Ćemalovića sokaku br. 10, stanovala je nekada porodica Huma. Potomak ovih porodica je i poznati mostarski pjesnik Hamza Humo (1895. - 1970.). Danas je to u vlasništvu Huseina Muftića - Huse.
     Efice imaju svoje nekretnine u predjelu zvanom Bare (Ilići) koje se protežu nizvodno uz rijeku Radobolju s lijeve strane. To nekada bijaše prekrasan prirodni ambijent vinograda i voćnjaka. Eficine nekretnine su na kraju Bara, na samom izlasku na put uz koji se nalazi imanje katoličke porodice Kljajo. Zna se sigurno da tu više Efice ne žive, a nije poznato i kada će (i da li će) im biti omogućeno da preuzmu svoje posjede na korištenje. Uz samo imanje sa kućom, put je bio natkriven oko 100-150 metara krasnom ”Eficinom odrinom”, koja bi u toplim ljetnim danima šetačima kroz Bare pravila ugodnu hladovinu. Tu je nastala i popularna sevdalinka “Bulbul pjeva okolo Mostara” koju napisa poznati mostarski pjesnik Aleksa Šantić (1868. - 1924.). Kroz Bare se nekada šetao i Hamza Humo. Obojica su u Barama tražili svojoj duši smiraj i inspiraciju. Hamza bi šetajući otišao i do svog imanja u Cimu. Iz njegovog vinograda su se rumenile nabrekle trešnje, zlatnožuti i zeleni grozdovi prvoklasne žilavke i modre blatine, napukli plodovi nara (šipka), te okovijale medene smokve tenice i jedre petrovače. Na tom svom imanju je Hamza dobio inspiraciju da napiše svoje remek-djelo “Grozdanin kikot” (1927. godine).
     Hadži Jusuf efendija Efica imao je zemljište 1894. godine na uglu Stefanijinog šetališta i Nove bolničke ulice (sjeverno od mostarske gimnazije). Na sjednici Gradskog vijeća Mostara 8.3.1894. godine zaključeno je da se otkupi zemljište od vlasnika radi proširenja ulice, ali sporazum nije postignut. Radovi na proširenju Stefanijinog šetališta trebali su da otpočnu iste godine. Vjećnici Gradskog vijeća Mostara bili su - Blaško Zelenika za Carinu, Ahmed-beg Hadžiomerović i hadži Muhamed-beg Efica za Priječku čaršiju i Cernicu, za Brankovac Omer efendija Sefić i podgradonačelnik Đorđe Glavan.

     O sevdalinkama u kojim je opjevana mahala Cernica i hadži Jusuf Efica
     Sevdalinke o hadži Jusufu Efici su mogle nastati poslije 1887. godine što tvrdi Hatidža Sirćo­Čerić, jer su sevdalinke iz Bosne i Hercegovine poslije donosili iseljenici koji su se naseljavali u pojedina mjesta u Turskoj. Citirat ćemo tekst pjesme kako je Hatidža i kazala:

     Kolika je sva mostarska Cernica,
     još je veća Eficina avlija.
     U avliji uzrasla je sevlija,
     oko nje je ozidana sofica,
     tude šedi hadži Jusuf Efica.
     Gledala ga vjerna ljuba s’ pendžera:
     ”Vidi, majko, tvog Jovana - Jusufa,
     Maru voli, a mene ne voli,
     da Bog da ga pozobala zemljica”!

     ……………………………………………………………………………………………………

     Falio se žuti limun kraj mora:
     Imal’ iko danas lipši od mene?
     Sva gospoda šerbet pije od mene,
     I ja znadem da ga piju bez mene.
     Nije šerbet već studena vodica,
     pokraj vode od sedefa šćemlija,
     na šćemliji hadži Jusuf Efica!

     Posljednju sevdalinku za arhiv RTV Sarajeva i RTV BiH snimili su solisti: bard bosanskohercegovačke sevdalinke, sada rahmetli, gospodin Zaim Imamović, te Mile Petrović i Ljubica Berak između 1965. i 1980. godine, ali sa obrađenim tekstom.

     O kazivaču tekstova ovih pjesama Hatidži Sirćo-Čerić
     Iz naučnog rada Alije Nametka izdvojit ću njegova kazivanja o svome kazivaču - pjevaču Hatidži, kćeri Ahmeta - čauša Sirćo koja je rođena u Mostaru 1887. godine. Iselili su joj se roditelji u selo Džardinu kod Turgutlua (Turska). Odnijeli su Hatidžu kada joj je bilo 40 dana. Udavala se dva puta, prvi put za Bračkovića rođenog Trebinjca koji je poginuo u Balkanskom ratu, a drugi put za Omeragu Čerića, porijeklom Ljubušaka. Ona je slušala pjesme od doseljenika koji su se tu naselili prije njenog rođenja i od onih koji su se kasnije naseljavali.
     Pjesme je pribilježio Alija Nametak od Hatidže Sirćo-Čerić 31.8.1967. godine.

     Češki istraživač Ludvik Kuba
     U svojoj knjizi ”Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine” češki etnomuzikolog, putopisac i slikar Ludvik Kuba prikupio je 1127 pjesama na proputovanju po Bosni i Hercegovini 1893. godine. U mjesecu februaru 1893. godine pjesme je sakupljao po Hercegovini. Predao ih je Gradskom zemaljskom muzeju u Sarajevu 1906. godine. Rođen je u Podjebradima (Češka) 1863. godine.

     Kolika je ta misirli Cernica,
     još je više mojoj, dragoj avlija.
     Sa kraja njega đul - beharom prostrta.
     Na njoj sjedi hadži Jusuf Efica;
     na krilu mu Kovagina Fatica,
     pa je ljubi s desnu stranu solufa,
     ona njega pokraj mrkog fesića.
     Kad mu Fata na krilašcu zaplaka...

     Tekstovi pjesme su vjerovatno nastali daleko prije dolaska češkoga istraživača. Pored ovih pjesama pribilježio je još nekoliko pjesama o Mostaru. Tekstopisac ove pjesme je nepoznat.
     Ovu mostarsku sevdalinku za arhiv RTV Sarajevo snimila je primadona bosanskohercegovačkog sevdaha Izeta Selimović zvana Beba, udata Šačić, te Šabanagić. Tekst je obradio i muziku komponovao poznati kompozitor mnogih narodnih tekstova i muzike, harmonikaš Ismet Alajbegović zvani Šerbo (umro 1987. godine u Sarajevu).
     Ovu sevdalinku je uvrstio u svoju knjigu, “101 sevdalinka” (1977. godine) Munib Maglajlić pod brojem 57 na strani 75. Ostaviše nam je u amanet da je čuvamo i prenesemo na mlađe. I tako nam ostade sjećanje na Efice, a i njihove potomke.
15.04.2015.

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

     Emir BALIĆ (Mostar, 1935.) nije „olimpijac“, ali mu je ipak predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Huan Antonio Samaran 1987. godine dodijelio specijalno priznanje „Zlatni olimpijski krugovi na postolju“. Takvu odluku prvi čovjek MOK-a (CIO) donio je jer je smatrao da ovaj Mostarac ima izuzetne zasluge u popularisanju sporta, širenju i razvijanju olimpijske ideje. Lični savjetnik gospodina Samarana, Artur Takač, uručio je Baliću taj nesvakidašnji trofej, na svečanosti 12. marta 1987. godine, u reprezentativnoj vili „Neretva“.

     - Pehari i slični trofeji su najljepše nagrade. Oni su za mene najtrajnija uspomena - tih dana je govorio Balić. - Prijatno sam bio iznenađen i obradovan ovim priznanjem gospodina Samarana. To je vrlo draga nagrada. Nije priznanje samo meni nego i svim skakačima i onima koji čuvaju ovu viševjekovnu mostarsku tradiciju.

     Predsjednik MOK-a Samaran hrabrom i legendarnom letaču sa Starog mosta, tog čudesnog svoda nad Neretvom, divio se gledajući isječke iz filmova „Dječak i most“ i „Admiral“.

     Na festivalu dokumentaraca u Londonu, film „Dječak i most“, u kojem glumi Balić, dobio je nagradu za kameru. To djelo je nedavno dobilo posebno mjesto u Olimpijskom muzeju u Lozani, gdje se i posjetiocima prikazuje.

     U svojoj bogatoj riznici trofeja i nagrada, onih sportskih, Emir Balić ima dvije počasne spomen-zlatne medalje. Jedna ga podsjeća na Evropsko prvenstvo u plivanju u Splitu, a druga na Univerzijadu u Zagrebu. Godine 1986. dobio je i Povelju Evropske plivačke federacije (LEN). Tu su i zlatne plakete SOFKJ i lista „Sport“, kao i Plaketa grada Mostara.

     Emir Balić je šampion specifičnog mostarskog sporta, utemeljenog prema zapisima srednjovjekovnog putopisca Evlije Čelebije, još prije više od četiri vijeka. Riječ je o skokovima sa Starog mosta u Neretvu, s visine i od preko 25 metara. Zvanična takmičenja u atraktivnoj i jedinstvenoj disciplini imaju, istina, kraću tradiciju, dugu oko pet decenija.

     U težoj disciplini, u skokovima na glavu, Balić je trijumfovao 13 puta. Prvi je lansirao specifičan stil, let kroz vazduh od kamene ograde mosta do uronjenja u rijeku poput ptice, nazvan „lasta“.

     Emir je letio duže od 40 godina. Za to vrijeme sa Starog mosta skočio je više od 1000 puta. Teško mu je kategorički reći da je tome kazao zbogom! Kada će se, zapravo povući kao skakač.

     Istina, prije desetak godina oprostio se od učešća u zvaničnim takmičenjima sa Starog mosta. Za to ima objašnjenje:

     - Želio sam da se i mlađi skakači iskažu i osvajaju pobjedničke trofeje.

     Je li 1994. godine, ipak, završio skakačku karijeru? Legendarni letač sa Starog mosta, pola u šali pola u zbilji odgovara:

     - Skakaću dok god za to budem sposoban!

     Jedno je sasvim sigurno: po broju trofeja osvojenih u skokovima sa Starog mosta, Emir Balić za dugo neće biti nadmašen. Ostala mu je neostvarena želja da skače sa hridina Akapulka u Meksiku i dubrovačkog Lovrijenca. Reći će:

     - Samo još u Akapulku „leti“ se kao u Mostaru.

     A, on je skakao i u Dubrovniku, Đakovici, Banjaluci, Zvorniku i drugdje.

     Godine 1990. bio je selektor državne reprezentacije. Ona se takmičila u visinskim skokovima u vodu pod nazivom „Kup del Mondo“, što je nezvanično svjetsko prvenstvo u ovom specifičnom sportu. Od 1994. godine je na kormilu reprezentacije BiH. Angažovao se oko učlanjenja BiH u FEDEMAR, međunarodnu organizaciju za sportove na vodi koji nisu u olimpijskom programu. I aktivan je u klubu skakača „Mostari“.

     Malo je poznato da se Emir 1959. godine bavio i „plemenitom vještinom“. Na prvenstvu BiH u Tuzli, sa dvije pobjede, stigao je do polufinala. Boksovao je u srednjoj kategoriji kao član „Veleža“, u republičkoj reprezentaciji protiv izabranika Hrvatske u Sarajevu. Bio je i padobranac.

     Ring i skokovi iz aviona su, svakako, samo za hrabre. Isto onako što su i letovi sa Starog mosta i ostalih ćuprija.

     U Predsjedništvu je Sportskog saveza i koordinaciji EUAM.
10.04.2015.

Tenelija - kamen Mostara

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Zlatko Zvonić, a objavljen je u septembru 2000. godine, u časopisu “Most”, br. 130(41)

 

 

     Pet kilometara južno od Mostara na lokalitetu Ortiješ - Mukoša nalazi se jedan kamenolom koji za istoriju graditeljskog nasljeđa grada ima veliku važnost. Iz njega se već vijekovima vadi lijepi krečnjak kamen poznat u narodu pod imenom ”tenelija”.

     Ovaj kamen je toliko često i vijekovima upotrebljavan u građevinarstu grada, da je prosto postao pravi njegov simbol. A toliko je malo pisano o ovom kamenu. Ono što je hreša za Sarajevo to je tenelija za Mostar. Mada ovaj grad posjeduje i druge vrste kamena te o svakom bi se mogla napisati po jedna obimnija studija, ipak tenelija je najinteresantnija. Tu su još neretvanjski avlijski oblutak, tvrdi pećinasti konglomerat, bijeli krečnjak veleštak, ..., te svaki od ovih vrsta kamena ima u istoriji Mostara upotrebnu, estetsku vrijednost kao i karakteristike.

     Kao meki i laki krečni kamen, tenelija ima i svoje srodnike u Bosni i Hercegovini, a to su bosanska moščanica ili bihaćki krečnjak - bihacit. Ali tenelija je od svojih srodnika poznatija i kvalitetnija.

     Gdje se sve nalazi i zašto se koristi ili se koristila tenelija, predstavlja jedan širok spektar.

     Od tenelije je sagrađen u najvećem postotku Stari most mimara Hajrudina, Karađoz-begova i Koski Mehmed pašina džamija, kao i sve ostale džamije, sve munare u gradu, dijelovi orijentalne stambene arhitekture, bašluci sa epigrafikom, tarisi-natpisi na džamijama, veliki broj oblika kamenih ukrasa, okvira i lukova, podnih ploča, stepenika i stepeništa, dekorativnih ukrasa - alema na džamijama i džamijskog mobilijara, mihraba, mimbera i ćursa. Tu su i ostali objekti orijentalne arhitekture, česme, turbeta, ... Takođe i krstovi u Starom pravoslavnom groblju su pravljeni od tenelije.

     Ovaj kamen je obilno koristila osmanlijska država, a poslije i Austrougarska monarhija. Danas, rekonstrukcija srušenog Mostara je nezamisliva bez tenelije koju možemo vidjeti u gradu kako je obrađuju kamenoresci i cirkulari. ”Zema”, zgrada Suda u Cernici, Djevojačka škola, Pavarotti centar i Simfonijski orkestar, Muzička škola, nekadašnja franjevačka štamparija, hotel “Neretva” i još mnogo objekata iz Monarhije u svojim zidovima i ukrasnim profilacijama sadrži teneliju ili njenu blažu varijantu iz istog kamenoloma poznatu kao ”miljevina”.

     Osobine tenelije su slijedeće: Lako se reže i obrađuje, brzo prima vlagu a teško je odstranjuje, osjetljiva je na vatru a boja joj varira od bjeličaste, sivkaste pa do žućkaste, zavisno od starosti, vlažnosti ili kad je tek izvađena iz kamenoloma. Tenelija se upotrebljava u raznim oblicima, u kvaderima nekoliko tona teškim (svod Starog mosta), u manjim kockama i ugaonicima za zidanje zidova, u podnim pločama nekoliko centimetara debelim (hajati kuća, podovi džamija, ...), u lomljenim komadima kao ispuna zidova, u raznolikim oblicima bašluka, isturenih profilacija austrijskih zdanja, ... Tenelija je laka za klesanje pa se u nju vrlo lako može uklesati bilo koji motiv vidljiv i dan danas na starim zdanjima grada.

     Kamen Mostara u kamenitoj Hercegovini, tenelija je stari stanovnik šeher grada koji vijekovima bjelasa sa južnim suncem i svakom biljkom Mediterana, uvijek drugujući sa ljudskim okom svakog estete.
07.04.2015.

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

     Počeo je s golbalom (igra sa zvučnom loptom), kao takmičar iz Mostara, na Sportskim igrama slijepih BiH 1979. godine. Slijedeće godine „preselio“ se među atletičare. Prvi uspjesi i značajniji rezultati, ostvareni na prvenstvu invalida hercegovačke regije u Trebinju, ohrabrili su ga i zavolio je „kraljicu sportova“. Ona mu je „ljubav“ uzvratila punom mjerom. To potvrđuju uspjesi ravni podvigu koje je postigao u samo tri sezone, od 1983. godine.

     Mogućnosti i vrijednosti Ante PEHAR (Paoča, Čitluk, 1959.) najavio je u bugarskom gradu Varna na Evropskom prvenstvu. Postao je vicešampion u skoku udalj i troskoku.

     Na Olimpijskim igrama u Njujorku 1984. godine zablistao je punim sjajem. Trijumfovao je u skoku udalj (6,41) i troskoku (13,54). U ovim disciplinama ne samo što je osvojio zlatne medalje, nego je postavio i svjetske i, ujedno, olimpijske rekorde. Oni su za atletičare u kategoriji invalida „B2“.

     S podvizima je nastavio i 1985. godine. Na šampionatu Evrope u Rimu bio je bez premca u svojim disciplinama: dalj 6,42 i troskok 13,85 metara. Bili su to novi svjetski rekordi. I, naravno, još dva zlatna odličja. Tu takmičarsku godinu završio je uspjesima na Balkanskim igrama u Sofiji. Tu se okitio s tri medalje: dvije zlatne - u skoku udalj 6,50 metara i troskoku 13,19 metara, i jedna srebrna - skok uvis 1,65. U dalju je ponovo pomjerio granicu vlastitog najboljeg rezultata u svijetu, i to za osam centimetara.

     Ante Pehar i 1987. godine na Svjetskom prvenstvu sportista-invalida u Moskvi je nastavio u svom stilu. U „tradicionalnim“ disciplinama osvaja zlatne medalje i ruši svjetske rekorde - u skoku udalj 6,53 i troskoku 14,06. Česte povrede i bolest spriječile su ga da ostane u samom vrhu. Na Olimpijadi u Seulu 1988. godine zamalo mu je umakla medalja, bio je četvrti u skoku udalj. On je, naravno, bio višestruki prvak i rekorder države i BiH. I reprezentativac.

     I 1995. godine je akter Evropskog prvenstva u španskom gradu Valencija, kao jedini hrvatski reprezentativac. U troskoku je osvojio bronzanu medalju, a u skoku udalj ostao je praznih ruku. Takmičio se, naravno, u kategoriji invalida „B2“.

     I to je dokaz da je Ante veoma vrijedan i ambiciozan. Sve je podredio atletici. On ima običaj reći:

     - Sport, u stvari atletika, vratio me u istinski život. Svu radost s njim sam doživio.

     Svojevrsni šampion i „olimpijac“ je „samouki“ atletičar. Tek od 1984. godine ima svog trenera. Od tada vježba pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja Drage Lončara, nekadašnjeg juniorskog državnog reprezentativca u troskoku i bacanju koplja.
03.04.2015.

Kamen i Mostar

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen je u oktobru 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 143(54)

 

 

     Sagledavajući kompletno arhitektonsko nasljeđe Mostara - počev od vremena hercegovačke samostalnosti (iz kojeg još datira kula Herceguša) i vremena Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566.) do današnjih dana - sa sigurnošću možemo reći da je ovdje kamen trajanje u tradicionalnoj svijesti ljudi.    U graditeljskoj baštini Mostara, kamen, kao neodvojivo tkivo urbanog organizma, predstavlja jedinstven fenomen; on je ovdje vječan, nepromjenljiv i nezamjenljiv. Njega zatičemo na fortifikacijskim utvrdama u predturskom dobu, iznad obala Neretve. Kamen je obavezan materijal osmanskih graditelja; kao obrađen ili suhozid, klesan ili jednostavno lomljen, on dominira na fasadama mostarskih magaza, dućana ili islamskih stambenih kuća. Svu virtuoznost obrade kamena i savršenstvo gradnje, u turskom periodu, susrećemo na mnogobrojnim gradskim džamijama i, posebno, na Starom mostu (1557-1566.), kao remek djelu naše gradnje na ovom prostoru.
     Kamen provijava i na rizalitima, timpanonima i vijencima austrougarskih pročelja u Mostaru i Bosni i Hercegovini; pored toga što na njihovim projektima preovladava opeka i beton, inžinjeri Austrougarske monarhije (1878-1918.) nisu mogli odoljeti ljepoti oblikovanja kamena ostavljajući ga - ako ništa drugo - za prvi susret sa čovjekom u prostoru. Kamen kao građevinski materijal ili kao aplikaciju nalazimo i kod arhitektonskog ispoljavanja moderne i postmoderne, u periodu socrealizma i kod savremenog graditeljskog izraza. Građanin Mostara, posebno arhitekt i umjetnik, u svojoj samosvijesti i određenjem svom praiskonskom kretanju u ravnini prostora i vremena, uvijek se vraćao kamenu, kao izvoru svih svojih sjećanja ali i logičnom slijedu nastavljanja života.
     Za razliku od arhaične čovjekove prolaznosti ovim svijetom, ovdje kamen ne mijenja ni mjesto niti oblik. U mostarskoj kotlini kamen se, jednostavno, doživljava pravim prijateljem. Ovdje on nije prepreka i neprijatelj; kamen je ovdje trajanje i odraz kolektivne tradicionalne svijesti. Upravo zbog činjenice da se kamen u Mostaru ne tretira čovjekovim protivnikom, ovdje su, njegovim oblikovanjem i bravuroznom primjenom njegovih izdašnih mogućnosti, mogla nići savršena zdanja od Hajrudinova Starog mosta do Partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovića.

     Promatrajući arheološku kartu Bosne i Hercegovine na kojoj su ucrtana nalazišta iz doba rimske vladavine, između ostalog znakovlja, nalazimo i naziv Mukoš ili Mukoša; prema šturim enciklopedijskim podacima, koje nam nudi Arheološki leksikon BiH (tom 3, 1988.g.), tu su otkriveni ”temelji rimske zgrade sa ostacima stupova, ukrašenih arhitrava i kapitela”, koja je, vjerovatno pripadala hramu, izgrađenom između prvog i trećeg stoljeća naše ere. Kako je u Mukošu ili Mukoši, nizvodno od Mostara, prema jugu, u neposrednoj blizini današnjeg aerodroma, ( na lijevoj obali Neretve) istovremeno pronađen i kamenolom tenelije, logična je pretpostavka da su stupovi i kapiteli otkrivenog rimskog hrama izvedeni od te vrste kamena.

     Nosivši u sebi skoro mistični pristup vodi (koja mu, istovremeno znači i zajedništvo i sukobljavanje), vispreni turski graditelj, dolaskom na ove prostore, poput skulptora, odmah uočava sva svojstva krečnjačkih stijena u Mukoši. Tenelija u njemu izražava osjećanja; on je čuje i osjeća. Privučeni moćju tenelije (čijim su tesanicima, eto, i Rimljani gradili svoje stupove, ornamente, stepeništa i podove), pažljivo proučavajući otkriveno stijenje u Mukoši i uočivši venu koja i danas napaja Mostar, turski graditelji, uz izdašnu pomoć gradskih legatora, obilato koriste mukoški kamenolom kod izgradnje svojih objekata i čaršije.

     Koristeći homogenost kamene mase kakvu posjeduje tenelija, njen kontrast u sveopštem sivilu okoliša, ali i njenu postojanost u emotivnoj i filozofskoj sferi, Mimar Hajrudin, talentirani učenik velikog Sinana, mudar i, nadasve obdaren, uspio je izgraditi i Mostaru podariti takav veličanstven objekat kakav je Stari most na Neretvi (završen 1566.). Tako kamen, tu na obalama velike rijeke, čvrsto srastao sa maticom stijenom, u svom sukobu sa stvaraocem, postaje prijatelj čovjeku i neraskidiva veza među ljudima.

     Poklonstvo prema ljepoti izražavanja u kamenu i savršenstvu njegovih proporcija u prostoru, koje mu je odredio čovjek, u Mostaru traje, evo, već pola milenija. Ovdje vlada princip tradicionalne svijesti o kamenu i sukob čovjeka sa kamenom se dešava na utjehu kamena i mudrosti čovjeka.

     Kombinacija veličanstvenog kamenog luka iznad Neretve i nesporno dopadljivog stijenovitog podnožja na obalama ostavila je neobično dubok trag u svijesti građanina Mostara. Taj doživljaj istinske ljepote nije ugušen ni onda kad je čovjek-nečovjek pokušao ugušiti taj isti kamen u Neretvi. Nečovjek je doživio tada svoj vlastiti poraz; drznuo se prodrijeti u nedostupnu utrobu kamena, nepoznavajući tu čudesnu i ogromnu moć njegove treće dimenzije- dubine.

     U odnosu na čovjekovu egzistenciju, kamen stalno raste i buja. On je vječan, neprolazan i nepromjenljiv. U Mostaru on je uvijek poruka novim generacijama i trajna veza čovjeka i čovjeka i prostora.
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
126094

Powered by Blogger.ba