Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

15.03.2015.

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Stari! Ko je to? Vremešnijim ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu nije teško odgonetnuti ko se krije iza tog nadimka. Odmah će reći: Kruno Krunoslav RADILJEVIĆ (Mostar, 1931.-1990.). Najčešće u dresu s brojem šest. S dinamitom u ljevici. Vrijedan kao krtica. Prava radilica. Djelovao je po čitavom terenu. Stizao uvijek gdje je najpotrebnije. Matirao je protivničke čuvare mreže kad su to oni najmanje očekivali. Bio je akter 228 prvoligaških bitaka, sve naravno u „Veležovoj“ četi, jedinoj u karijeri. I 24 „čista“pogotka na tom frontu.

     Kao i većina tadašnjih dječaka, loptu je počeo da pika na poljančetu, 1947. godine. Sa svojim vršnjacima s nestrpljenjem je čekao kada će zaigrati u prvom timu „Veleža“. To se dogodilo 1949. godine, protiv teslićkog „Proletera“, u Republičkoj ligi BiH. To je dobro upamtio i ovako opisao:

     - Bio sam obhrvan tremom, onom koja sputava debitanta. Noge teške kao olovo. Sav u grču. A htio sam da pokažem sve što znam i mogu. Ali, najvažnije je bilo da je naš tim pobijedio 2:0!

     I dalje je igrao u juniorskoj ekipi. Učio, savlađivao fudbalsko gradivo. Slušao savjete Ćemalovića, Lehnera, Hrvića i Glazera. To mu se višestruko isplatilo. U najboljoj jedanaestorici „rođenih“ ustalio se pogotovo od 1955. godine, kada se „Velež“ vratio među prvoligaše.

     - U matičnom i svom jedinom klubu doživio sam najljepše fudbalske trenutke - govorio je Radiljević.

     Stari je, kao kapiten, predvodio „rođene“ u njihovom prvom finalu Kupa Jugoslavije 1958. godine. O tome je pričao:

     - U pohodu smo pobijedili „Sarajevo“, beogradski „Radnički“, „Split“ i u polufinalu silni „Hajduk“ ubjedljivo 3:0! U odlučujućoj utakmici, iz tima su, međutim, izostali reprezentativac Mujić i Slišković, jer su otišli u vojsku. Podmlađena ekipa se, ipak, časno i hrabro držala pun sat, do kada su mreže mirovale. Na kraju nismo odoljeli (0:4) snažnoj i kvalitetnoj „Crvenoj zvezdi“. Ali, što smo mi propustili, ostvarili su naši nasljednici 1981. i 1986. godine.

     U „B“ selekciji igrao je 11 puta. Bio je „olimpijac“ u Australiji 1956. godine:

     - Osvojili smo srebrnu medalju. A ne bi bilo nezasluženo da smo se kući vratili i sa onom najsjajnijom, zlatnom - tvrdio je. - Sovjeti su gol odluke (1:0) postigli tek u 80. minutu. Strijelac je bio u čistoj ofsajd poziciji, na samo dva metra od našeg golmana. Uzaludno se protestovalo kod sudije. A, od tog događaja prošla su, evo, već četiri desetljeća.
13.03.2015.

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

           *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Šarić, a objavljen je u martu 2006. godine, u časopisu „Most“, br. 196(107)



     Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine donijela je u cjelokupnom društvenom životu promjene pa tako i upravnom sistemu. U vrijeme otomanske vladavine u Bosni i Hercegovini na društvenoj sceni aktuelno je bilo šerijatsko pravo. Sa novim okupacionim vlastima započinje i nova pravno-sudska praksa. Sudski sistemi u kontinentalnoj Evropi u to vrijeme razlikovali su se od anglosaksonskog prava (common law) u mnogim važnijim aspektima. Za građanske parnice ”kontinentalno” pravo, na temelju rimskog prava, predviđa saslušanje pred tri suca; građanski spor nikad ne dospijeva pred porotu i još mnogo drugih specifičnih rješenja.
     U Njemačkoj i Austrougarskoj rimsko je pravo ne samo osiguravalo sucima nepovrjediv položaj, već i ulijevalo vjeru u nepogrješivost države. Kao arbitar iznad zakona samo je država imala moć da obuzda vlastiti autoritet; taj autoritet nikad nije umanjen, kao u Velikoj Britaniji, obavezom borbe protiv građana u sudnici. Za razliku od anglosaksonskog ”suparničkog” sistema, u kontinentalnom pravu advokati su saradnici sudaca i sarađuju s njima u provođenju pravila.
     Za pravnu naobrazbu advokatsko-sudskog kadra bio je nadležan, u to vrijeme prestižan bečki Pravni fakultet, na kome su, između ostalih, predavali profesori Anton Menger borac za reformu privatnog prava, Hans Gross pionir naučnog otkrivanja zločina i Hans Kelsen pobornik čiste teorije prava.
     Na tom fakultetu školovao se i prvi mostarski advokat Antonije Marinković. Ovaj ugledni građanin Mostara rodio se u Velikom Bečkereku, kasnije Petrogradu, danas Zrenjaninu 30. maja 1867. godine. Osnovnu školu završio je u Velikom Bečkereku, Gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beču. Za vrijeme studiranja strasno se bavio mačevanjem kao hobijem.
     U Mostar dolazi krajem 1889. godine da bi se posvetio advokatskom poslu. Bio je to prvi advokat u Mostaru evropske pravne prakse. U početku advokatsku kancelariju imao je u današnjoj Šantićevoj ulici u Njunjića kući, a nešto kasnije ured mu je smješten u istoj ulici u kući jevrejske porodice Šujanski, pored bivše Zanatlijske škole, danas vlasništvo Mate Rozića, a u njoj stanuje porodica Čučak.
     Bio je i strastveni lovac, član mostarskog Lovačkog društva. Sačuvana je veoma zanimljiva fotografija mostarskog fotografa Tomlinovića iz 1898. godine sa hajke na medvjede na planini Prenj.
     Oženio se Olgom Murtić svojom vjerenicom iz Bečkereka. Vjenčanje je obavljeno u Mostaru. Imali su petero djece: sinove Maksima, Dušana (otac mostarskog liječnika dr. Antonija Marinkovića), Branka, Boru i kći Olgu. U Prvom svjetskom ratu najstariji sin Maksim poginuo je kao pilot austrougarske vojske na italijanskom frontu. Antonije je u Mostaru bio u kumstvu sa uglednim mostarskim porodicama Šola i Jeremić. Poznat je i po tome što je u Mostar uveo običaj kićenja bora (jelke) za božićne praznike što do tada nije bio običaj, naročito ne kod pravoslavnog stanovništva Mostara.

     Obolio je veoma mlad od malignog procesa na grlu i umro u jednoj bečkoj bolnici 24. januara 1906. godine. Pokopan je u Beču, a povodom njegove smrti bečka Advokatska komora, čiji je bio član, izdala je i smrtovnicu. Poslije njegove smrti samo jedan od sinova, Dušan (otac dr. Antonija Marinkovića), ostaje živjeti u Mostaru. Ostali članovi porodice vratili su se u Veliki Bečkerek (Zrenjanin). Tamo su zbog agrarnih reformi provedenih u vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića (u doba Kraljevine SHS) izgubili većinu zemljišnih posjeda u Botošu i Zrenjaninu. Zanimljiv je i advokatski pečat Antonija Marinkovića, prvi advokatski pečat u Mostaru, izrađen od metala, dimenzija 13,5 x 5 cm ispisan latinicom, ćirilicom i na arapskom jeziku.
09.03.2015.

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog  modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Prvi je Mostarac „olimpijac“. To je postigao na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. I odmah osvojio „premijernu“ medalju, onu srebrnog sjaja. U dresu fudbalske reprezentacije Jugoslavije.

     - U finalu smo pružili sjajnu partiju i nadmašili svoga protivnika. Engleski sudija Ling je, međutim, favorizovao Šveđane. I priznao im gol iz čistog ofsajda! Uzalud naši protesti na poluvremenu. Na kraju smo se morali zadovoljiti sa srebrenom medaljom - kazivao je Miroslav BROZOVIĆ (Mostar, 1917.).

     Šveđani su, istina, u to vrijeme imali sjajan tim, sastavljen od fudbalskih velemajstora. Predvodila ih je čuvena trojka Gren, G. Nordal i Lidholm, upamćena po sloganu Gre-No-Li. Ta generacija Skandinavaca se, zatim, raspršila svuda po Evropi, većinom u Italiji. Legendarni trio igrao je u Milanu i proslavio se širom svijeta.

     Sportska biografija Brozovića mogla bi biti čitav roman. A, počeo je da je ispisuje u rodnom gradu Mostaru. Maštao je da postane musketar „bijelog sporta“. Jer, nedaleko od njegove kuće bilo je tenisko igralište. Tu je često sparingovao vičnom majstoru reketa, univerzalnom sportisti dr. Feodoru Lukaču. I atletika ga je privlačila, trenirao je među „Sokolima“. Ali, kao i svi dječaci volio je fudbal. Ljubav prema ovoj igri bila je najjača. I u mostarskom JŠK-u, kao šesnaestogodišnjak, 1933. godine, počeo je drugu igračku karijeru. Odmah je uočen njegov raskošan talenat. Bio je na meti i već kaparisan od strane beogradskog BSK-a, i to po preporuci svjetski priznatog fudbalskog znalca prof. dr. Mihajla Andrejevića, već zvaničnika FIFA-e. Zagrebački „Građanski“ je, ipak, bio hitriji. U svoje redove ga je doveo 1935. godine. Sa 19 godina postao je standardni prvotimac „purgera“. Prvo je igrao kao srednji napadač, da bi kasnije na mjestu beka stasao u jednog od najboljih odbrambenih igrača u zemlji.

     S obzirom da je u „beli Zagreb grad“ stigao iz Bosne i Hercegovine, „purgeri“ su mu dali nadimak Meho. I poslije je po njemu svuda bio i ostao lako prepoznatljiv. Godine 1938., već kao slavan fudbaler, gostovao je u ekipi mostarskog HŠK „Zrinjski“, igrajući na jednom turniru.

     U dresu „Građanskog“, 1937. i 1940. godine, radovao se tituli državnog šampiona, a 1941. i 1943. godine tituli prvaka Hrvatske. Takav uspjeh ostvario je igrajući i u beogradskom „Partizanu“ 1946./47. godine, s kojim je 1947. godine trijumfovao kao kapiten u prvom Kupu Jugoslavije. Od 1948. do 1954. godine branio je boje „Sarajeva“.

     Do 1994. godine bio je fudbaler s najviše utakmica za reprezentaciju Hrvatske (1940.-1945. godine) - 17, s jednim golom. Toliko puta (17), od 1945. do 1948. godine, nastupio je u državnoj „A“ selekciji Jugoslavije.

     Kada je podvukao crtu ispod igračke karijere, zbrojio je više od hiljadu utakmica!

     Loptanju je, međutim, ostao vjeran do kraja radnog vijeka. Bio je cijenjen i tražen trener. I u tome je premijeru imao u rodnoj Bosni i Hercegovini. Tačnije, u njenom glavnom gradu.

     Bio je kormilar „Sarajeva“ u njegovom pohodu na šampionski tron 1966./67. godine. I kada je taj klub, zahvaljujući tom podvigu, prvom što je ostvarila jedna bosanskohercegovačka fudbalska ekipa, stigao do osmine finala Kupa evropskih šampiona. I poslije žestoke i divovske borbe momci u bordo dresovima eliminisani su od silnog ostrvskog „Mančester Junajteda“ (0:0, 1:2).

     Miroslav Brozović je na Koševu proveo ukupno skoro petnaest godina. Trenirao je i tim lokalnog rivala „Željezničara“, zatim banjalučki „Borac“, dubrovački „GOŠK“ i dobojsku „Slogu“. I svuda je utisnuo svoj pečat, ne samo kao stručnjak, nego i kao čovjek dobre duše i srca.
05.03.2015.

Bogatstvo Muslibegovića kuće

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u novembru 2006. godine, u časopisu „Most“, br. 204(115)

 

 

          Umijeće starih graditelja

 

     Pored briljantno i produhovljeno riješene arhitektonske čipke mostarskih čaršija, posebno Podkujundžiluka i Priječke, u kojima se reflektuje smisao starih graditelja za harmoničan odnos volumena, razuđenost i sklad formi i konačno za imperativno postavljenu funkcionalnost, posebnu karakteristiku grada na Neretvi čine mahale sa reprezentativnim stambenim kompleksima. Arhitektonska i urbanistička scenografija starog Mostara uistinu je djelo umjetnika jer je rađena po mjeri i potrebi čovjeka. Do danas se sačuvalo samo nekoliko stambenih kompleksa ali ipak dovoljno da se pažljivom analizom može doći do dragocjenih zaključaka ne samo o kulturi stanovanja nego i o nivou tadašnje stambene arhitekture a time i do specifičnosti u odnosu na druge prisutne stilove. Među reprezentante takvih objekata spadaju: Muslibegovića, Kajtazova, Bišćevića, Lakišića, Kolakovića, Velagića i Alajbegovića kuće.

     Na početku analize bilo kojeg od navedenih objekata, dolazimo do dragocjenog zaključka da je ovdje riječ o bogatstvu zastupljenih i isprepletenih uticaja; autohtonog, orijentalnog i mediteranskog. Za gradnju se koriste prirodni materijali: kamen, drvo i krečni malter. Centralni objekat je građen na jedan boj sa jednim ili dva hajata otvorenim ka zapadu. Oko stambenog kompleksa sa avlijom i baštom podiže se visoki zid. Sobe imaju višeznačnu ulogu što znači da se koriste u razne svrhe. U savremenim stanovima to nije moguće jer sam namještaj takav luksuz ne dozvoljava. Kuće koje razmatramo imale su od namještaja samo musandere (plakare) i po obimu sećije što je pružalo mogućnost polifunkcionalnosti.

     Stambeni kompleks Muslibegovića kuća nalazi se u Brankovcu, na raskrsnici ulica Osmana Đikića i Braće Lakišića. Centralni objekat sagrađen je u balkansko-osmanskom stilu u prvoj polovini XVIII vijeka a dograđen je 1875. godine, tri godine pred kraj turske uprave. Begovska porodica mogla je priuštiti da sagradi kuću na četiri etaže – nisko prizemlje, prizemlje i još dva boja. Time je zauzela čelno mjesto po veličini objekata sagrađenih u Mostaru u osmanskom periodu, te zajedno sa Konakom kneginje Ljubice u Beogradu, koji se nalazi naspram Saborne crkve, predstavljaju najreprezentativnije objekte tog perioda na prostorima ex Jugoslavije. Stambeni kompleks je uz asistenciju prof. dr. Amira Pašića, u okviru projekta rehabilitacije Starog grada, temeljito i stručno obnovljen od strane Aga Khan Trust for Culture i World Monuments Fund (AKTC/WMF). Poseban smisao za restauraciju, aktiviranje kuće u turističke svrhe, a time i osjećaj za njeno uređenje pokazali su brižni vlasnici i domaćini Zehra i Tadžudin Muslibegović. Kompleks Muslibegovića kuća sastoji se od selamluka – muškog dijela, ekonomskog i porodičnog dijela, takozvanog haremluka. Danas postoje dvije kapije kroz koje se ulazi u avlijske prostore ekonomskog dijela i u centralni objekat. Na kapijama se nalaze vrlo prosti i originalni mehanizmi – šćekala (mandal) kojim se vrata jednim potezom vertikalne letve zabravljuju (zamandale) sa unutrašnje strane. Za mnoge strance ovaj jednostavan ali vrlo efikasan mehanizam je prava zanimljivost. Kaldrmisane avlije prekrivene neretvanskim kamenim plohama u sivkasto bijelim tonovima, krase sofe sa tradicionalnim ukrasnim biljem: paparosom, mendušicama, alkatmerom, ružama, đulbeharom, kadificama, hadžibegom, žarom, sabahhajrom, akšamhajrom, duhanima, đevahirima, begonijama i šimširom. Između stambenog i ekonomskog dijela i ispred ulaza u glavni objekat, uzdižu se dva elegantna stabla palmi, uz japanske jabuke i mušmule, česte stablašice u starim mostarskim kućama. Kult cvijeća bio je izuzetno razvijen u gradskim kućama premda se oskudjevalo u vodi naročito za ljetnih žega. Pogled iz sobe u potkrovlju, na ukusno postavljenu kaldrmu sa pravilnim geometrijskim figurama, predstavlja poseban vizuelni doživljaj.

     Ekonomski dio građen je na dva boja a služio je za smještaj žitarica, soli, šećera, luka, grahovnica i drugih prehrambenih namirnica. Najveći dio tih proizvoda porodica je ostvarivala od seljaka na ime najamnine za korištenje zemljišta. U drugom dijelu ekonomskog objekta se nalazila prostorija za fijaker, konjušnica i sijernica. U drugu avliju ispred četveroetažnog stambenog objekta ulazi se kroz posebnu kapiju što jasno ukazuje na visok nivo kulture stanovanja. U sofama je raznovrsno cvijeće kameleonskih boja što svemu daje posebnu ljepotu. U desnom uglu je kameni sto sa klupom iznad koje je granata lijana aktinidije. Nezaobilazni sadržaj ovakvih kuća je avlijska česma sa koritom a u zidu dolaf sa dekorativnim ibrikom. Pročelna, žbukom obložena fasada, nema akcentiranih ukrasa osim zubastog friza kojim je prvi boj vizuelno i fizički odvojen od prizemlja i ukrasnog friza u pojasu nadprozornika prvog boja. Prvi friz je postignut nizom konzola – lučno zaobljenih kamenih gredica. Drugi friz se pruža u pojasu nadprozornika prvog boja. Ispod svakog prozora je romboidna plastična dekoracija sa krugom u centru. Na lučni ulaz naslanja se istureni doksat sa dva pravougaona bočna i tri centralna prozora vitičastih završetaka. Sa donje strane doksat je obložen letvama i okvirnim nazubljenim vertikalama.

     Na cijeloj kući nekada je bilo ukupno 56 prozorskih otvora, što jasno govori kolika se pažnja posvećivala prozračnosti i želji za sunčanoj svjetlosti. Danas ih ima 52 od čega 29 na pročelnoj fasadi. Prozori u niskom i visokom prizemlju imaju demire. Demiri su služili kao sigurno obezbijeđenje od provala i obično su rađeni mrežasto od čeličnih šipki. Konzolne nastrešice u potkrovlju nemaju kosnike odnosno testeke. Obložene su lamperijom sa zubastim vertikalama koje vrlo dekorativno djeluju. Prilikom obnove objekta vlasnik je poštovao tradiciju što se vidi i po tome jer otvori nisu farbani. Svugdje je drvetu sačuvan prirodan izgled a to se posebno ističe na čistoj bijeloj fasadi. Harmoničan sklad orijentalnog poimanja graditeljstva očituje se željom za vizuelnim prožimanjem objekta sa prirodnim ambijentom. Na primjeru Muslibegovića kuće taj postulat se na najljepši način potvrđuje.

     Ljetna kuhinja, mutvak, u pravilu je van objekta kako bi za ljetnih vrućina ukućani bili pošteđeni visokih temperatura iz peći i isparenja prilikom kuhanja hrane. Mutvak je pružao osvježenje za vrijeme objedovanja pri čemu se koristila sinija sa savatli demirlijom tevsijom i besofra, dugačak peškir koji se prilikom jela stavljao preko podvijenih koljena. Zbog udobnosti za sjedenje su se koristile mekane vunene šilte. Nakon objedovanja sinija se vješala o klin na zidu čime bi se oslobađao prostor za druge namjene.

     Posebnu vrstu turskih dokumenata čine kassam-defteri, ostavinski ili diobeni spisi koje su donosili šerijatski sudovi odnosno kadije. U njima nalazimo dragocjene podatke o kućnim predmetima sve tri konfesije. Tu možemo vidjeti da su sinije, demirlije i besofre koristili pripadnici sve tri konfesije. Sinije su rađene u nekoliko veličina; najmanje su koristila djeca, dok bi gostima pripadala čast da budu za najvećim pošto bi im se iznosili brojni zijafeti. Jela bi se servirala u ćasama, tevsijama i kubali sahanima sa ukrasnim poklopcem kako bi što duže zadržavali toplinu. Jelo se konzumiralo samo na jednom mjestu u kući kako bi se maksimalno održavala čistoća što je osnovni uslov za obavljanje molitvi.

     Ulaz u glavni objekat je veoma zanimljivo riješen i na njemu se reflektuje uticaj zapadne arhitekture. Presvođen je sa dva kamena luka koji se oslanjaju na centralni stub sa kapitelom. Na lukovima zapažamo šest jabuka sa dvanaest zavojnica sa završecima u centru i šestokraku zvijezdu lociranu između početaka lukova, iznad kapitela. Uokvirena je u kružnicu i nešto je nakošena udesno. Nju viđamo u džamijama, na pravoslavnim krstačama i katoličkim crkvama u Dalmaciji. Davidova zvijezda se ranije ispisivala iza uha i na drugim mjestima tijela prilikom ”liječenja” nekih bolesti. Ona je jedno vrijeme bila zajednički simbol sve tri monoteističke vjere i kao takva predstavljala je kohezioni faktor. U islamu je jednom božijem poslaniku ime Daud (David) i otud poštivanje ovog znaka. Poviše Davidove zvijezde je tarih uklesan u kamenu kružnog oblika. Tekst je ispisan arapskim pismom, na arapskom jeziku a u prevodu glasi: ”Kuću sagradi Mehmed-beg Muslibegović”.

     U prizemlju je prostrani hajat sa nizom detalja. Sve sobe pa i hajati su zastrti ćilimima domaće proizvodnje sa autentičnim šarama i dekoracijama. Domaćini su u ostakljenoj vitrini izložili porodični nakit, minđuše, pafte, toke, prstenje, ogrlice, žensku tašnu, silah, jelek i stari Kuran. Nekoliko dolafa u zidu potvrđuje da su korišteni za ključeve, svijeće, lampe, ibrike i đugume kao rashladna tijela ali i kao dekorativni predmeti. Iz hajata se ulazi u četiri sobe u prizemlju a takav raspored je identičan i na gornjem boju. Modularni sistem osmanskog perioda ovdje se potpuno potvrđuje. Šest soba imaju kućna kupatila hamandžike što govori o visokom stepenu higijene ukućana. Hamandžici su ugrađeni u musandere tako da su potpuno skriveni od pogleda gostiju. Između ožljebljenih tavanskih greda (hatula) umetnute su letve – šimne, čime je tavan potpuno prekriven drvetom, što sobama daje posebnu toplinu. U donjem hajatu dolaf pored ulaznih vrata služio je za ostavljanje ključeva, dok je druga niša služila kao prostor za pranje ruku. U sjevernom dijelu hajata nalaze se basamaci sa trobozanima (drvena ograda od stubova ) kojima se ide do najveće etaže.

     Objekat i danas ima čatrnju sa dnom na koti nešto većoj nego pod niskog prizemlja, tako da su ukućani imali tekuću vodu u unutrašnjosti kuće što je itekako činilo prednost za zimskih dana. Na gornje bojeve voda se iznosila u ibricima, đugumima, testijama od gline, tendžerama, leđenima i drugom posuđu. Tokom posljednjeg rata stanovnici okolnih kuća su izdašno koristili ovu čatrnju tako da je mnogim Mostarcima predstvljala pravu oazu i obezbjeđivala im sigurnost jer su se manje izlagali opasnosti od snajperista.
02.03.2015.

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Djevojčica, visoka i vitka poput jablana. Imala je tek četrnaest godina. Tada je prvi put istrčala na rukometni teren, u dresu ŽRK „Lokomotiva“, imala je premijeru u prvom timu. Bila je najmlađa. I zato je još igrala i u juniorskoj „sedmorki“, ali je mogla da se takmiči i za pionirke. Kalila se u prvenstvenim susretima, u Jedinstvenoj republičkoj ligi BiH. Provjeravala na juniorskim šampionatima, na nizu turnira. I najavljivala da će se razviti u vrhunsku rukometašicu sa gromovitim udarcem.

     Trinaest godina, od 1964. godine, „Lokomotiva“ se uspinjala, jurila, zastajkivala na „malim stanicama“. A, zatim, u sezoni 1976./77. godine protutnjala je nezadrživo kroz drugoligaški cilj i kvalifikacije da bi, najzad, stigla u Prvu saveznu ligu. U toj ekspresnoj vožnji „Lokomotivu“ je predvodila kao već iskusni „strojovođa“ Jasna MERDAN (Mostar, 1956.), naravno s kapitenskom trakom. Ona je tih junskih dana, 1977. godine, s ushićenjem govorila:

     - To je najradosniji trenutak za nas. Vjerovati nismo mogle, ali kad je sudija posljednjim zviždukom označio kraj, kada smo jedna drugoj poletjele u zagrljaj, sve nam je bilo jasno. Nakon trećeg juriša postale smo članice najelitnijeg društva.

     Bila je izuzetno cijenjena od svojih klupskih drugarica, ne samo kao rukometni velemajstor i kapiten, nego i kao čovjek najplemenitijeg kova. To se najbolje mogao uvjeriti onaj ko bi bio u neposrednoj blizini „lokosica“, kada su vodile najžešće i najznačajnije bitke. To pamte i sportski novinari-izvještači. Primjerice: u (tada) čehoslovačkom gradu Partizanske, 15. januara 1984. godine, „Lokomotiva“ je na parket dvorane, u uzvratnoj utakmici četvrt-finala Kupa IHF, izašla s prednošću od šest golova (27:21). I s nadom u dalje koračanje po Evropi. I prvi četvrt sata igre nagovještavao je da je to moguće. Do 15. minuta održavana je rezultatska ravnoteža - 5:5. A, onda sudije iz Mađarske Pap i Kiš počinju otvoreno iskazivati svoju naklonost prema ekipi domaćina „Iskri“. Imaju drugačije aršine u dosuđivanju sedmeraca (10:5 u korist Čehoslovakinja), prekršaja u napadu, isključenja (4:22 minuta!) i grupici mostarskih novinara, nemoćno sležući ramena i šireći ruke. I na taj način nijemo komentarišući ono što se događa na parketu. Rukometašice „Iskre“ su, naravno, iskoristile darežljivost arbitara i pobijedile „po mjeri“ za proboj u polufinale Kupa IHF. A tuga i suze u očima djevojaka iz Mostara. I na ručku stravična tišina, „lokosice“ i ne pomišljaju na jelo, boli ih nepravda. Iza stola prva ustaje Jasna, a za njom i sve rukometašice. I u autobusu do Mostara sve je nijemo.

     I kad se suočavala sa problemima, vječnim pratiocima sporta, Jasna „lokosice“ nije htjela ostaviti na cjedilu. Primjer prvi: u njenom vremenu „Lokomotiva“ je, u sedam sezona, vodila 154 prvoligaške bitke. Ona je izostala samo iz jedne! I to poslije hirurškog zahvata na nozi. Željela je, ipak, igrati, ali tek nakon ubjeđivanja vođstva i suigračica ostala je na klupi! Primjer drugi: takmičarske 1983./84. godine „Lokosice“ su imale realne šanse da igraju u finalu i, možda, osvoje Kup. Na putu do tog cilja u Mostaru im se ispriječila „Budućnost“. Kako je Jasni umrla majka, dogovoreno je sa vođstvom Podgoričanki da se taj meč odloži. Ali, trener Vinko Kandija je prekršio džentlmenski sporazum. I Jasna nije mogla pomoći svojim drugaricama, i pored žarke želje. „Budućnost“ je, uz greške sudije, tijesno pobijedila (10:9) i poslije osvojila trofej Kupa!

     Jasna Merdan je maestralno dirigovala orkestrom „lokosica“ na prvoligaškoj sceni punih sedam sezona, do kraja 1983./84. godine. I baš tada su, iako treće, po automatizmu ovjerile vizu za Kup evropskih šampiona. Ali, ona ih u tom pohodu nije predvodila. Godinu dana prije, 1982./83. godine, s „Lokomotivom“ je osvojila vicešampionski oreol, na kraju jesenje etape i lidersku poziciju. Ali tada nisu bile prvakinje, Mostarke jesu bile najefikasnije sa 555 golova. Autor skoro polovine - 264, bila je Jasna. Ona je s matičnim klubom dva puta stigla i do polufinala Kupa.

     I u 1984. godini, kada se opraštala od svojih „lokosica“, njena zvijezda je zasijala punim sjajem. Bilo je to na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 1984. godine. Tamo je bila junak, „četrnaestica“ koja je zadivila i oduševila sve uživo i TV gledaoce širom zemaljske kugle. U Los Anđelesu je dobila sve epitete koje jedna sportistkinja može da stekne: najbolja igračica, prva snajperistkinja s apsolutnim olimpijskim rekordom (48) i rekordom postignutih golova na jednoj utakmici (17 protiv domaćina SAD). Trener američkih rukometašica Klement Heplijer o Jasni je izjavio: „Kada imate takve rukometašicu u timu, kao da imate trenera na terenu. Ona je, svakako, najbolja rukometašica na svijetu“.

     Zbog gracioznosti nazvana je „gazela“, a zbog izuzetne efikasnosti i „mašina za golove“. Sve laskavi epiteti i komplimenti.

     A, ona je, neka i to uđe u istoriju, prva bosanskohercegovačka sportistkinja, iz jednog kluba naše Republike, na čijim je grudima zablistala najsjajnija medalja.

     - Losanđeleski podvig je najveće odličje. To je, zaista, vrhunac moje karijere - tvrdila je Jasna u danima najvećeg slavlja, ali i poslije.

     Na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine osvojila je srebrno odličje. Sa Svjetskog prvenstva u Mađarskoj, dvije godine poslije, vratila se sa bronzanim. Još dok je nosila dres matičnog kluba, uz to, u svoju već bogatu galeriju znamenja i laskavih naslova uvrstila je još nekoliko. Uz, ostalo, dva zlata i jedno srebro sa prvenstva Balkana. Bila je prva snajperistkinja Evrope i za to dobila vrijedan trofej. I četiri sezone najefikasnija prvoligaška igračica: sa više od hiljadu golova. U jednoj takmičarskoj godini tukla je, takođe, rafalno kao iz mitraljeza. I to rekordno: 267 pogodaka. Vlasnica je još jednog ligaškog rekorda: 22 gola na jednoj utakmici. U „Lokomotivi“ je, očigledno, bila na terenu „alfa i omega“: kapiten, dirigent igre i realizator. I u svemu uzor.

     Takvu ulogu je preuzela i na novoj adresi, u bečkoj „Hipobanci“. Ono što nije ostvarila s „lokosicama“, jeste u žutoj majici austrijskih „bankarki“. S njima je više puta ispijala šampanjac za trijumfe u nacionalnom prvenstvu i Kupu. Sa „Hipobankom“ je tri puta slavila titulu klupskog šampiona Evrope. S Jasnom je taj klub, dakle, otpočeo vladavinom u ženskom rukometu na Starom kontinentu.

     Jasna Merdan Kolar je među rijetkim sportistkinjama što su bile reprezentativke dvije države. Boje „A“ selekcije nekadašnje Jugoslavije branila je čak 84 puta. A 419 puta je zatresla protivničke mreže svojim razornim šutom. Gotovo takav bilans ostvarila je i u reprezentaciji Austrije. Uspješna i na „B“ svjetskim prvenstvima 1985., 1987. i 1989. godine. Uvijek među najzapaženijima, i igrom i efikasnošću.

     Kada se ljeta 1984. vratila sa OI u Los Anđelesu, Mostar joj je, s razlogom, priredio veličanstven doček. A ona je, između ostalog, rekla:

     - Ponosna sam što sam građanin ovog grada!

     I Mostar može i te kako biti ponosan što je iznjedrio takvu „zlatnu“ sportistkinju. Najtrofejniju svih vremena.
01.03.2015.

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

     Iako je početkom januara najavljeno njegovo gašenje, najpopularniji bh. blog servis Blogger.ba ipak će nastaviti svoj rad. Zahvaljujući interesovanju poznate novosadske blogerice Dragane Đermanović, njena kompanija Pepper communications akvizirala je Blogger.ba.
     Blogger.ba je prvi i najveći bosanskohercegovački blog servis, koji je pokrenut u novembru 2004. godine. Svojevremeno je bio jedan od najposjećenijih bosanskohercegovačkih web sajtova, a najavljeni prestanak rada 1. marta ipak se neće desiti.
     "Ovo za mene nije akvizicija ili kupovina, već prilika da unaprijedim blogosferu. Mnogi bi takvu priliku odbili i da im plate, ja sam platila da bih je dobila. Za mene je ovo veliki lični i profesionalni poduhvat. Blogosfera je zapuštena, blogeri su mnogo manje povezani nego 2009. ili 2010. godine, a njihov doprinos razvoju javnog dijaloga možda nikad nije bio potrebniji društvu", kazala je Dragana.
     Ona najprije želi pomoći bh. blogerima da iskoriste potencijal koji imaju.
     "Meni je blog donio mnogo. Zahvaljujući blogu posjetila sam brojne konferencije, dobila mnoge poslovne ponude, povezala se sa hiljadama ljudi u regionu i svijetu i što je najlepše - pišući sam učila. Željela bih pomoći blogerkama i blogerima da slično iskoriste potencijal koji imaju. Do blogova sam veoma sentimentalna i u razvoj platforme Blogger.ba ću sa svojim timom uložiti mnogo znanja, resursa i sigurno mnogo sebe", tvrdi srbijanska poduzetnica.

     Planovi i daljnji razvoj Blogger.ba
     Iskustvo blogerki i blogera će biti bitno poboljšano, kako u smislu unosa i kreiranja postova, tako i u dijelu čuvanja i unosa multimedijalnih sadržaja i povezivanja sa društvenim mrežama (takozvani "social share"). U pripremi je i kompletno novi set blog tema, uz mogućnost jednostavne izmjene i prilagođavanja blog tema potrebama svakog pojedinačnog blogera. Blogeri će postati apsolutni vlasnici svog blog prostora! Reklame oglašivačkih mreža pojavljivat će se samo ako to bloger želi, ako to lično omogući oglašivačkim mrežama, zadržavajući za sebe cjelokupnu zaradu koju svojim blogom ostvari. Sve pobrojane izmjene bit će postavljene na novoj serverskoj infrastrukturi, pa će blogovanje biti brže, efikasnije i čitaocima blogova pružit će više zadovoljstva. Ove su izmjene planirane već u prvim mjesecima preuzimanja projekta Blogger.ba.
     Dragana poručuje da će se raditi i na dodatnom povezivanju blogera i blogerki, povećanju vidljivosti i posjeta blogovima, a pripremaju i brojna druga prijatna iznenađenja, kao što su pozivi za konferencije i putovanja, zarada od blogovanja preko BeeShaper servisa, dodatna edukacija i brojne druge mogućnosti.

     Poruka Dragane Đermanović blogerima i blogerkama
     Ja sam Dragana Đermanović, blogerka sam i aktivna članica internet zajednice. Slična sam mnogima od vas, u nečemu slabija u nečemu uspješnija. Imam ozbiljne namjere i mnogo volje da blogger.ba bude bolje mjesto, a blogerska zajednica u BiH ponovo regionalni blog lider, kako je bilo do prije nekoliko godina. Nadam se da ćete mi ukazati povjerenje na ovom startu koji je za mene veoma zahtjevan u svakom smislu. Pišite mi svoje komentare, pitanja i sugestije na dragana.djermanovic@prpepper.com, mislim da imamo mnogo toga reći jedni drugima.

     O Dragani Đermanović
     Dragana Đermanović je blogerka, strateškinja i predavačica iz oblasti poslovne primjene interneta. Vlasnica je konsultantske firme Pepper communications, direktorica kompanije Bee Premium Group i suosnivačica BeeShaper startapa. Dragana je bila i počasna članica žirija za dodjelu prestižnih Social Media Awards u ime Evropske asocijacije za odnose s javnošću i istraživanje (EUPRERA) i Euroblog asocijacije. Članica je žirija za dodjelu ICT nagrada za Evropu u Luksemburgu, kao i počasna ambasadorka WebIT savjeta internet praktičara Jugoistočne Evrope. Savjetnica je za strateško online komuniciranje i istraživačica u oblasti primjene internet komunikacijskih platformi u korporativnom komuniciranju. Magistrirala je na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, na odsjeku za Industrijsko inženjerstvo i menadžment.

     Ovo sve iznad, što ste upravo pročitali, objavljeno je na Klix.ba 24. februara 2015. godine. Kao što je većini poznato, u januaru 2015. godine, objavljeno je da se prvi bh. blogerski servis Blogger.ba zatvara i u potpunosti prestaje sa radom od 01. marta 2015. godine, pa sam tada, kao i mnogi drugi blogeri ovog servisa, odlučio napraviti nove blogove na nekom drugom blogerskom servisu i prebaciti sve sa mojih prvih blogova na te novonastale i na tim novim nastaviti svoj blogerski rad. Takođe, većini je isto poznato da sam sve to već uradio.
     Ono što, možda, većini nije poznato je to da svoje prve blogove, koji su na Blogger.ba, nisam nikada ugasio, ni zatvorio, nego sam ih ostavio da se automatski ugase i zatvore sa cijelim Blogger.ba servisom. Pošto se to, eto, ipak nije i neće dogoditi odlučio sam da aktivno zadržim i nove i prve, tj. moje originalne blogove, tako da ćete od sada imati priliku da pratite „By MosHer“ blog putem Blogger.ba, kao i putem blogspot.com, a isto tako i blog „Iz istorije Mostara i Hercegovine“ putem oba ova već spomenuta blogerska servisa, jer ću svaki tekst koji objavim na jednom, kopirati i na drugi istoimeni blog, pa tako možete izabrati da čitate putem onog bloga čiji izgled Vam više odgovara za čitanje.
     Da napomenem na kojim adresama možete pronaći sve moje blogove:

            Blog „By MosHer“:  http://bymosher.blogger.ba/

                                                            i

                                                http://bymosher.blogspot.com/


            Blog „Iz istorije Mostara i Hercegovine“:  http://mosher.blogger.ba/

                                                                                                i

                                                                                    http://mosheristorija.blogspot.com/

     Nadam se da ćete i dalje nastaviti rado posjećivati i čitati Vaše omiljene blogove, a ja ću se truditi da ih, koliko mogu, redovnije obnavljam novim tekstovima!
     Hvala Vam!
 
     Ensvid Hadžajlić - MosHer
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 03/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba