Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

25.02.2015.

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Bio je talentovan i perspektivan fudbaler. Igrao je rukomet. Solidno. Opredijelio se za košarku. I nije pogriješio. A, da nije bio košarkaš, bio bi vjerovatno sportski as u nekoj drugoj igri.

     - U to vrijeme bio sam „sezonski“ sportista. Ljeti sam trčao za fudbalom, a zimi igrao košarku. Ponašao sam se kao barometar! Ta moja lutanja dosadila su prvo košarkaškim trenerima, pa su me jednog dana doslovno otjerali. Imao sam 16 godina i žarku želju da se bavim kojim sportom: golf, rukomet ili polo, svejedno!

     Te riječi Dražen DALIPAGIĆ Praja (Mostar, 1951.) zabilježio je u svojoj ispovijesti pretočenoj u knjigu pod naslovom „Ispod koša“, što je uobličio s jednim uglednim novinarskim perom.

     Kao dječak otkriven je na turniru mahalskih fudbalskih ekipa. I uvršten među pionire „Veleža“. Reći će:

     - Bio sam, naravno, presretan. Pa, zar nije san svakog dječaka kraj Neretve da obuče dres „rođenih“!

     I četiri godine igrao je kao centarhalf u mlađim kategorijama „Veleža“. Dobio je nadimak „Prajo“, po „petici“ ovoga kluba, nekadašnjem prvotimcu.

     Na radnoj akciji u Zagrebu, sa svojom brigadom, na prvenstvu naselja osvaja prvo mjesto u košarci. A, on biva njen najbolji igrač. Tada je čvrsto odlučio da se ozbiljno prikloni samo tom atraktivnom sportu. I po povratku u Mostar, pokucao je na vrata „Lokomotive“. Ali, tu su ga hladno dočekali riječima: „Nisi nam potreban!“ I već je izgubio svaku nadu da će igrati košarku. Ipak, još se lomio kom će se sportskom carstvu privoljeti. I 1967. godine obreo se u tek osnovanom rukometnom klubu „Tehničar“, zajedno s kasnije proslavljenim asom Zvonkom Serdarušićem. Kada se „tehničari“ nisu kvalifikovali za Republičku ligu, oni su se ubrzo raspršili poput mjehura od sapunice. I Dražen se ponovo našao na sportskoj raskrsnici. Srećom, ne za dugo.

     Godinu dana stariji brat Saša, već vrstan košarkaš „Lokomotive“, jednog dana ga je doveo na popularni Kantarevac, rekavši mu:

     - Treniraj neobavezno. Nije bitno hoće li te registrovati!

     I tako je počeo. Tog običnog dana dok je nešto nesigurnije gađao prema košu, omekšalo je srce trenera Slobodana Bobe Dabića. Pozvao ga je sebi i dao mu plavi dres mostarskog kluba.

     I tako, kad je već prevalio osamnaestu godinu, Praja se ozbiljnije počeo baviti košarkom. A ona je za njega postala sport koji život znači.

     S visinom od 192 cm bio je centar, drugi ili treći. U Republičkoj ligi BiH postizao je u prosjeku dvadesetak koševa. Kada je prekomendovan na krilo, počeo je da sipa koševe kao iz rukava. Bilo ih je po 40! Zatim je s matičnim klubom vojevao u Drugoj saveznoj ligi.

     - Tek tada sam osjetio svu draž pravog takmičarskog zanosa - pričao je Dražen Dalipagić.

     I tu, među drugoligašima, ispunjavao je uobičajenu „normu“ koševa. Uzduž i poprijeko države počele su se ispredati različite priče o „mostarskom košarkaškom čudu“! Iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Beograda na njegovu i klupsku adresu stizali su sve privlačniji i izazovniji pozivi. A, on je, nekako stidljivo, odgovarao:

     - Radije bih u „Zvezdu“! Tamo mi je zemljak Vučinić, pa bih se pored njega lakše snašao.

     Vučko ga je, međutim, preporučio „Partizanu“, smatrajući da u tada odličnom timu „crveno-bijelih“ ne bi imao mjesta. I 1971. godine obukao je dres „crno-bijelih“ boja.

     Strpljivo, uporno i marljivo je vježbao svoj ulaz sa produženim prvim korakom i desnim poluhorokom. S „nebeskim“ skokom i snažnim ulazom bio je nerješiva zagonetka svojim čuvarima. U oktobru 1971. godine pred Beograđanima je imao prvoligašku premijeru. Reporter „Sporta“, s utakmice „Partizan“ - „Lokomotiva“ (Zagreb) 82 : 73, Praju je ovako vidio: „Bilo je to veče mladog Mostarca Dražena Dalipagića, koji je debitovao na najbolji način. Dojučerašnji junior mora da postane as, jer ima sve ono što se u sportu ne uči: nerv, smisao, tanani osjećaj kad šta treba učiniti a da to bude najbolje urađeno...“

     I taj novinar u svojim predviđanjima bio je tačan. Praja nije iznevjerio očekivanja. Razvio se u košarkaša svjetske klase. Savezni selektor Mirko Novosel o njemu je govorio: „U stanju je da igra sve u ekipi, i da snažnim skokovima i preciznim šutevima riješi utakmicu“.

     I, naravno, državna reprezentacija je bila nezamisliva bez stasitog „brkajlije“ iz Mostara. U onoj najboljoj nanizao je više od 200 utakmica i nekoliko hiljada koševa!

     Njegova niska sve vrjednijih trofeja bivala je sve veća i veća. Het-trik na prvenstvima Evrope. Tri zlatne medalje: Barcelona 1973., Beograd 1975. i Lijež 1977. godine. I poslije trećeg uzastopnog veličanstvenog trijumfa, onog u belgijskom gradu, Dražen Dalipagić je proglašen za najboljeg košarkaša Starog kontinenta. Tako je odlučio specijalni žiri od šezdesetak trenera i novinara iz cijele Evrope, a u organizaciji Italijanskog košarkaškog lista „Dijaganti del basket“. Oni su Praji poklonili 410 bodova. U triju najboljih još su bili legendarni Krešimir Ćosić (296 bodova) i Miki Berković (208 bodova).

     Olimpijski debi Dalipagić je imao na Igrama u Montrealu 1976. godine. I ovjenčao se srebrenom kolajnom. Izborena je u finalu s košarkaškim čarobnjacima iz Amerike. I na najvažnijim takmičenjima redaju se uspjesi i trofeji, sve jedan drugoga sustižu. Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Manili: zlatna, osvojena poslije serije neprekinutih pobjeda i one u super finalu protiv Sovjeta. Četiri godine ranije, u San Huanu, Portoriko na SP bronzano odličje. O slavljima i tugovanjima od Montreala do Manile Praja se ispovijedao:

     - Naša najveća pobjeda bila je put „od pakla do raja“. Bilo je to na Olimpijadi u Montrealu, kada smo osvojili srebrnu medalju.

     I, evo, objašnjenja za taj trnovit put do zvijezda. U prvih 20 minuta Italijani, koji su bili potcijenjeni stekli su prednost od 16 poena. A, zatim...:

     - Šta smo uradili u drugom poluvremenu? Sve što smo htjeli. To mi je do superfinala u Manili bila najdraža utakmica i pobjeda - rekao je Dalipagić.

     A u Manili, na SP, nove počasti i najveća priznanja Draženu Dalipagiću. Proglašen je za najboljeg igrača amatera košarkaša svijeta. Od mogućih 200 glasova osvojio je 174. Legendarni vođa sovjetske „zbornaje komande“ Aleksandar Gomeljski, uprkos što su njegovi izabranici potučeni do nogu, nije mogao otćutati: „Taj Dalipagić je sigurno najbolji igrač na svijetu, ne samo među amaterima“!

     Sjećamo se te 1971. godine, kada je poznati stručnjak i dugogodišnji selektor reprezentacije Ranko Žeravica stigao u Mostar i dogovorio se s „Lokomotivom“ o Prajinom transferu u „Partizan“. Glavni čin toga izveden je u salonu hotela „Bristol“, i u prisutnosti sportskih novinara. O tome je Žeravica kasnije pričao:

     - Tako tragajući, naišao sam na mladića koji je sjajnim fizičkim predispozicijama dosta obećavao. Ali, ni u snu nisam mogao da pretpostavim da će se taj nepoznati Dražen Dalipagić brzo pretvoriti u Praju, danas sigurno najboljeg košarkaša na svijetu. Prevazišao je sva moja očekivanja, zadržavši svoje ljudske kvalitete, koje ga još više ističu.

     Čime je sve Praja „obilježio“ košarku? U igru je unio nešto od američkih profesionalaca: skok, čvrstinu, stabilnost, moć koncentracije. To je bila jednodušna ocjena svih eminentnih stručnjaka.

     A te svoje vrline i sposobnosti potvrdio je, ko zna po koji put, i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Tada je na njegovim grudima zasijala zlatna medalja. U svojoj blistavoj karijeri u svoju krcatu riznicu „deponovao“ je još mnoštvo odličja visokog sjaja i rejtinga. Među njima su četiri zlata Balkana, i jedno Mediterana, kao i titula državnog prvaka sa „Partizanom“.

     - Osvojio sam sve što se u košarci moglo osvojiti!

     Svemirski skakač i snajperist svjetskog imidža, u danima svojih najvećih uzleta bio je, naravno, na meti i američkih profi-klubova. Najzagrijaniji je bio „Boston Seltik“. Tamo je uspješno preskočio stroge testove. I trebao je biti prvi Evropljanin u dresu bostonskih profesionalaca. Njega, međutim, NBA liga nije toliko privlačila. Opredijelio se za Italiju, zemlju s najjačom ligom. I tamo je nekoliko sezona oduševljavao ljubitelje košarke. Čak i u poznijim danima igračke karijere, do početka devedesetih godina XX vijeka.

     Ali, ostalo je nešto što ga boli. O tome je još poodavno rekao: „Čekam da mi sin Davorin poraste pa da mi kaže: 'Dobro, dobro tata, bio si proglašen za najboljeg košarkaša svijeta. Ali, nikada nisi zaigrao kao centarhalf prvog tima Veleža'!“

     Međutim, Davorin može svima reći: „Moj tata je najtrofejniji Mostarac -sportist, i ne samo Mostarac, svih vremena, s nizom svjetskih, olimpijskih, evropskih, mediteranskih i inih zlatnih medalja!“
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
122990

Powered by Blogger.ba