Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

25.02.2015.

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”.

     Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.

 

 

 

     Bio je talentovan i perspektivan fudbaler. Igrao je rukomet. Solidno. Opredijelio se za košarku. I nije pogriješio. A, da nije bio košarkaš, bio bi vjerovatno sportski as u nekoj drugoj igri.

     - U to vrijeme bio sam „sezonski“ sportista. Ljeti sam trčao za fudbalom, a zimi igrao košarku. Ponašao sam se kao barometar! Ta moja lutanja dosadila su prvo košarkaškim trenerima, pa su me jednog dana doslovno otjerali. Imao sam 16 godina i žarku želju da se bavim kojim sportom: golf, rukomet ili polo, svejedno!

     Te riječi Dražen DALIPAGIĆ Praja (Mostar, 1951.) zabilježio je u svojoj ispovijesti pretočenoj u knjigu pod naslovom „Ispod koša“, što je uobličio s jednim uglednim novinarskim perom.

     Kao dječak otkriven je na turniru mahalskih fudbalskih ekipa. I uvršten među pionire „Veleža“. Reći će:

     - Bio sam, naravno, presretan. Pa, zar nije san svakog dječaka kraj Neretve da obuče dres „rođenih“!

     I četiri godine igrao je kao centarhalf u mlađim kategorijama „Veleža“. Dobio je nadimak „Prajo“, po „petici“ ovoga kluba, nekadašnjem prvotimcu.

     Na radnoj akciji u Zagrebu, sa svojom brigadom, na prvenstvu naselja osvaja prvo mjesto u košarci. A, on biva njen najbolji igrač. Tada je čvrsto odlučio da se ozbiljno prikloni samo tom atraktivnom sportu. I po povratku u Mostar, pokucao je na vrata „Lokomotive“. Ali, tu su ga hladno dočekali riječima: „Nisi nam potreban!“ I već je izgubio svaku nadu da će igrati košarku. Ipak, još se lomio kom će se sportskom carstvu privoljeti. I 1967. godine obreo se u tek osnovanom rukometnom klubu „Tehničar“, zajedno s kasnije proslavljenim asom Zvonkom Serdarušićem. Kada se „tehničari“ nisu kvalifikovali za Republičku ligu, oni su se ubrzo raspršili poput mjehura od sapunice. I Dražen se ponovo našao na sportskoj raskrsnici. Srećom, ne za dugo.

     Godinu dana stariji brat Saša, već vrstan košarkaš „Lokomotive“, jednog dana ga je doveo na popularni Kantarevac, rekavši mu:

     - Treniraj neobavezno. Nije bitno hoće li te registrovati!

     I tako je počeo. Tog običnog dana dok je nešto nesigurnije gađao prema košu, omekšalo je srce trenera Slobodana Bobe Dabića. Pozvao ga je sebi i dao mu plavi dres mostarskog kluba.

     I tako, kad je već prevalio osamnaestu godinu, Praja se ozbiljnije počeo baviti košarkom. A ona je za njega postala sport koji život znači.

     S visinom od 192 cm bio je centar, drugi ili treći. U Republičkoj ligi BiH postizao je u prosjeku dvadesetak koševa. Kada je prekomendovan na krilo, počeo je da sipa koševe kao iz rukava. Bilo ih je po 40! Zatim je s matičnim klubom vojevao u Drugoj saveznoj ligi.

     - Tek tada sam osjetio svu draž pravog takmičarskog zanosa - pričao je Dražen Dalipagić.

     I tu, među drugoligašima, ispunjavao je uobičajenu „normu“ koševa. Uzduž i poprijeko države počele su se ispredati različite priče o „mostarskom košarkaškom čudu“! Iz Sarajeva, Zagreba, Splita, Beograda na njegovu i klupsku adresu stizali su sve privlačniji i izazovniji pozivi. A, on je, nekako stidljivo, odgovarao:

     - Radije bih u „Zvezdu“! Tamo mi je zemljak Vučinić, pa bih se pored njega lakše snašao.

     Vučko ga je, međutim, preporučio „Partizanu“, smatrajući da u tada odličnom timu „crveno-bijelih“ ne bi imao mjesta. I 1971. godine obukao je dres „crno-bijelih“ boja.

     Strpljivo, uporno i marljivo je vježbao svoj ulaz sa produženim prvim korakom i desnim poluhorokom. S „nebeskim“ skokom i snažnim ulazom bio je nerješiva zagonetka svojim čuvarima. U oktobru 1971. godine pred Beograđanima je imao prvoligašku premijeru. Reporter „Sporta“, s utakmice „Partizan“ - „Lokomotiva“ (Zagreb) 82 : 73, Praju je ovako vidio: „Bilo je to veče mladog Mostarca Dražena Dalipagića, koji je debitovao na najbolji način. Dojučerašnji junior mora da postane as, jer ima sve ono što se u sportu ne uči: nerv, smisao, tanani osjećaj kad šta treba učiniti a da to bude najbolje urađeno...“

     I taj novinar u svojim predviđanjima bio je tačan. Praja nije iznevjerio očekivanja. Razvio se u košarkaša svjetske klase. Savezni selektor Mirko Novosel o njemu je govorio: „U stanju je da igra sve u ekipi, i da snažnim skokovima i preciznim šutevima riješi utakmicu“.

     I, naravno, državna reprezentacija je bila nezamisliva bez stasitog „brkajlije“ iz Mostara. U onoj najboljoj nanizao je više od 200 utakmica i nekoliko hiljada koševa!

     Njegova niska sve vrjednijih trofeja bivala je sve veća i veća. Het-trik na prvenstvima Evrope. Tri zlatne medalje: Barcelona 1973., Beograd 1975. i Lijež 1977. godine. I poslije trećeg uzastopnog veličanstvenog trijumfa, onog u belgijskom gradu, Dražen Dalipagić je proglašen za najboljeg košarkaša Starog kontinenta. Tako je odlučio specijalni žiri od šezdesetak trenera i novinara iz cijele Evrope, a u organizaciji Italijanskog košarkaškog lista „Dijaganti del basket“. Oni su Praji poklonili 410 bodova. U triju najboljih još su bili legendarni Krešimir Ćosić (296 bodova) i Miki Berković (208 bodova).

     Olimpijski debi Dalipagić je imao na Igrama u Montrealu 1976. godine. I ovjenčao se srebrenom kolajnom. Izborena je u finalu s košarkaškim čarobnjacima iz Amerike. I na najvažnijim takmičenjima redaju se uspjesi i trofeji, sve jedan drugoga sustižu. Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Manili: zlatna, osvojena poslije serije neprekinutih pobjeda i one u super finalu protiv Sovjeta. Četiri godine ranije, u San Huanu, Portoriko na SP bronzano odličje. O slavljima i tugovanjima od Montreala do Manile Praja se ispovijedao:

     - Naša najveća pobjeda bila je put „od pakla do raja“. Bilo je to na Olimpijadi u Montrealu, kada smo osvojili srebrnu medalju.

     I, evo, objašnjenja za taj trnovit put do zvijezda. U prvih 20 minuta Italijani, koji su bili potcijenjeni stekli su prednost od 16 poena. A, zatim...:

     - Šta smo uradili u drugom poluvremenu? Sve što smo htjeli. To mi je do superfinala u Manili bila najdraža utakmica i pobjeda - rekao je Dalipagić.

     A u Manili, na SP, nove počasti i najveća priznanja Draženu Dalipagiću. Proglašen je za najboljeg igrača amatera košarkaša svijeta. Od mogućih 200 glasova osvojio je 174. Legendarni vođa sovjetske „zbornaje komande“ Aleksandar Gomeljski, uprkos što su njegovi izabranici potučeni do nogu, nije mogao otćutati: „Taj Dalipagić je sigurno najbolji igrač na svijetu, ne samo među amaterima“!

     Sjećamo se te 1971. godine, kada je poznati stručnjak i dugogodišnji selektor reprezentacije Ranko Žeravica stigao u Mostar i dogovorio se s „Lokomotivom“ o Prajinom transferu u „Partizan“. Glavni čin toga izveden je u salonu hotela „Bristol“, i u prisutnosti sportskih novinara. O tome je Žeravica kasnije pričao:

     - Tako tragajući, naišao sam na mladića koji je sjajnim fizičkim predispozicijama dosta obećavao. Ali, ni u snu nisam mogao da pretpostavim da će se taj nepoznati Dražen Dalipagić brzo pretvoriti u Praju, danas sigurno najboljeg košarkaša na svijetu. Prevazišao je sva moja očekivanja, zadržavši svoje ljudske kvalitete, koje ga još više ističu.

     Čime je sve Praja „obilježio“ košarku? U igru je unio nešto od američkih profesionalaca: skok, čvrstinu, stabilnost, moć koncentracije. To je bila jednodušna ocjena svih eminentnih stručnjaka.

     A te svoje vrline i sposobnosti potvrdio je, ko zna po koji put, i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Tada je na njegovim grudima zasijala zlatna medalja. U svojoj blistavoj karijeri u svoju krcatu riznicu „deponovao“ je još mnoštvo odličja visokog sjaja i rejtinga. Među njima su četiri zlata Balkana, i jedno Mediterana, kao i titula državnog prvaka sa „Partizanom“.

     - Osvojio sam sve što se u košarci moglo osvojiti!

     Svemirski skakač i snajperist svjetskog imidža, u danima svojih najvećih uzleta bio je, naravno, na meti i američkih profi-klubova. Najzagrijaniji je bio „Boston Seltik“. Tamo je uspješno preskočio stroge testove. I trebao je biti prvi Evropljanin u dresu bostonskih profesionalaca. Njega, međutim, NBA liga nije toliko privlačila. Opredijelio se za Italiju, zemlju s najjačom ligom. I tamo je nekoliko sezona oduševljavao ljubitelje košarke. Čak i u poznijim danima igračke karijere, do početka devedesetih godina XX vijeka.

     Ali, ostalo je nešto što ga boli. O tome je još poodavno rekao: „Čekam da mi sin Davorin poraste pa da mi kaže: 'Dobro, dobro tata, bio si proglašen za najboljeg košarkaša svijeta. Ali, nikada nisi zaigrao kao centarhalf prvog tima Veleža'!“

     Međutim, Davorin može svima reći: „Moj tata je najtrofejniji Mostarac -sportist, i ne samo Mostarac, svih vremena, s nizom svjetskih, olimpijskih, evropskih, mediteranskih i inih zlatnih medalja!“
25.02.2015.

Zlatari Mostara i Hercegovine

     *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 137(48)

 

 

Posljednji mostarski zlatari smatraju da su Turci, iz Perzije donijeli zlatarski i kujundžijski obrt na ove terene.

Često postavljamo pitanje: Šta je zlato?

Narodne poslovice kažu: Vrijeme je zlato. Lijepe riječi zlatna vrata otvaraju.

Roditelji kažu svojoj djeci: Idite, zlatni vam puti bili. Zlatne ruke, zlata vrijede. Nije zlato sve što sija…

 

Pa, šta je zlato?

Zlato je plemeniti metal, visoke vrijednosti.

Zer je riječ u prevodu: zlato (perzijskog porijekla).

Zerger je zlatar obrtnik, a jalduzdžija je zlatar koji se bavi pozlaćivanjem.

Hemijski simbol zlata je Au.

Specifična težina mu je 19,25 kg/dm2.

Tali se na 1064 Celzijusa.

Obično vrijednost ovog plemenitog metala se cijeni na 14, 18, i više karatno zlato. Najviše je u upotrebi čisto 18 i 24 karatno zlato. Danas se upotrebljava redovito za ukrase u zubotehnici, a nekada u elektrotehnici i za kontakte. I knjige su ukrašavane zlatnim pisanim i crtanim ornamentima (Kur’an, Biblija, Talmud), pa i korice nekih časopisa.

Metali manje vrijednosti od zlata miješaju se s njim te se dobije imitacija tog vrijednog metala. Vokalno-muzički ansambli nose nazive: Zlatni dukati, Zlatni rok,    Pjevači se takmiče u emisijama Zlatni mikrofoni, a i knjige su štampane pod naslovima: Zlatarevo zlato, Zlatokosa, Zlatno runo.

     Zlato je uvijek privlačilo ljude. Zbog njega se veselilo, ratovalo, kažnjavalo zatvaranjem u tamnice i ubijalo. Od njega se živilo, kao i sa ostalim esnafima, obrtima. Mnogi kopači zlata, te oni koji su ta blistava žuta zrnca tražili u mnogim svjetskim rijekama su, slavno i neslavno završavali svoje živote. Da bi se pokazala raskoš i bogatstvo zlatom su ukrašavani carski dvorovi, stolovi, stolice, sve oko cara, pa i carska prijestolja. Jednostavno, naročito u starije doba nije se mogao život zamisliti bez zlata. Razdvajali su se ljudi po bogatstvu, raskoši i siromaštvu. Krune carica i careva, bile su od zlata ukrašene, dragim kamenjem, biljurima, alemima, smaragdima, briljantima, safirima, zumarlutima, feruzima…  Morima plove pozlaćene i zlatne jahte, lađe. Mnoge princeze, pa i ljepotice svijeta su nosile i danas nose na glavi od zlata i dijamanata prelazne krune, lente. Na kilometre filmske vrpce utrošili su svjetski kamermani snimajući raskoš i bogatstvo istoka, orijenta, Perzije, Pakistana, Sirije, Libije, Egipta, Kuvajta, zemalja Emirata, Arabijskog poluostrva, Malezije, zatim Iraka, Irana, Male Azije, Indije…

     Mnoge svjetske banke Amerike, Engleske, Francuske, Njemačke…  pretrpane su zlatnim štangama i monetama u kovanicama od zlata.

     Versajski dvorovi kraljeva u Parizu ukrašeni su zlatom. Smjenjivali su se vladari Lujevi, ali je zlato ostajalo.

     Tadž Mahal, Istambul, Ankara, Vatikan i mnoge bogomolje svijeta ukrašavane su zlatom. Mnogi svjetski muzeji su prepuni predmeta od zlata, pa i mora svijeta u svojim dubinama u potopljenim brodovima kriju štange i tovare tog dragocjenog metala. I nosiljke u kojima se nose carice i carevi su od zlata. Mnogi vladari svijeta ispraćeni su na vječni počinak u kočijama ukrašenim zlatom. Mnogi kažu za naftu i ugalj da su crno zlato. Rudnike soli nazivaju Bijelim zlatom. Mnoge u svijetu kažu hvata i Zlatna groznica. Ljudi svojim novorođenčadima daju imena Zlata, Zlatija, Zlatka, Zlatko, Zlatan…  Pa i česta su prezimena: Zlatar, Zlatarević, Zlatović, Zlatić, Zlatković, Zlatoslavić…

     Poranila na vodicu Zlata, Zlatan prsten ja nosim na ruci, Zlatno sunce s’ja, Oj mjeseče dolame ti žute – naslovi su sevdalinki, a pjesnici kažu: Srma momci, a zlato djevojke, hoće srma da se pozlaćuje. Kupit ću ti zlatnu grivnu, divnu grivnu, zlatnu grivnu/pa kad skočiš, sele laka, neka čini cika caka, cika caka. Na Marini seferini, a u Đoke zlatne toke/zlatna grana izatkana/Branka tkala Stanku dala.

     Ordenja na grudima mnogih ljudi su zlatna, palete i znaci na ramenima viših oficira, znaci na kapama vojnih lica i sportaši se bore za zlatne medalje. Čak i za usijani kamen u vulkanskom grotlu kažemo: izbacuje zlatnu lavu. Križevi, krstovi na pojedinim crkvama pa i alemi na munarama su pozlaćeni ili zlatni. U stara vremena, zveckalo se, a možda se i danas negdje zvecka zlatnim oružjem, sabljama, štitovima, zlatnim oklopima: pucalo se, a možda se negdje i danas puca iz pištolja i pušaka zlatom okovanim. Pije se i slavi pobjeda iz zlatnih pehara, bukara…

     Nekada se teferičilo i kahvenisalo, šerbe pilo iz zlatnih fildžana i maštrafa.

     Gradovima i planinama su davana imena plemenitog metala: Zlatarevo, Zlatibor, Zlatorog, Zlatni Rt (na ostrvu Braču)…

     Ipak, svega ovoga ne bi bilo da nije ljudi, vrijednih zlatara i kujundžija, da nije zera i zergera.

 

MOSTARSKI ZERGERI, KUJUNDŽIJE

 

     Zlatari, kujundžije, Srbi i Hrvati u Mostaru većinom nisu bili vlasnici dućana, pa su ih uzimali pod kiriju, uglavnom od Muslimana, stanovnika islamske vjeroispovijesti.

     Među mostarskim zlatarima, kujundžijama u stara vremena najviše je bilo Muslimana. Iz dragocjenih pisanih dokumenata je vidljivo da su radili u Mostaru i Hercegovini u XVII, XVIII i XIX vijeku. Sigurno je ovaj esnaf postojao i prije jer su vidljivi tragovi upotrebe zlata na ovim terenima.

     Mostarski zlatari po struci hašarmdžije su majstori koji su vršili izvlačenje tanke zlatne žice kojom su se vezle luksuzne konjske haše i majstori za ukrašavanje hašermi, poleđine držaka luksuznih handžara, sablji, kundaka kubura i malih i velikih pušaka.

     Kako vidimo, zlatarski i kujundžijski esnafi su usko vezani jedan za drugi. Jedan od najstarijih zlatara je: Abdi-čelebi Zerger-zade što u prevodu znači: Abdi - čelebi Zlatarević (sidžil mostarskog kadije 118/5-v str. 262.281-)

1. ABLAK SARAJLIJA, s’ početka XVIII vijeka spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu (sudskom protokolu).

2. AHMED, čelebija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Spominje se kao zlatar u jednom mostarskom sidžilu.

3. AHMED, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

4. ALEKSA, mostarski zlatar iz XVIII vijeka. Spominje se u jednom mostarskom sidžilu.

5. ĆUK MITAR, mostarski zlatar iz vremena oko polovine XIX vijeka. Imao je dućan u Mostaru u Kujundžiluku, blizu Starog mosta.

6. DERVIŠ, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Zabilježen je u jednom sidžilu.

7. Hadži OSMAN prvi, mostarski zlatar iz prve polovine XVII vijeka. Za njega se zna samo toliko da je uvakufio izvjesnu sumu novca, koja je iznosila 30. jula 1631. godine 20.000 akči (sitni srebrni novac).

8. Hadži OSMAN drugi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

9. HALIL, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

10. IBRAHIM, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka. Kao takav spominje se u jednom sidžilu.

11. ISHAK, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

12. MAHMUD, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

13. IVAN MILIĆ, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Ivan je rodom iz Čajniča, ali se rano naselio u Mostar, gdje je proživio svoj vijek razvijajući veliku zlatarsku djelatnost, tako da je bio poznat i tražen majstor. Za manastir Tvrdoš kovao je 1637. godine dva diskosa i ripide (crkveni predmeti). Ripide su se nalazile u manastiru Savini kod Herceg-Novog. Posljednji put se spominje 1656. godine na jednom srebrnom krstu, koji se takođe nalazi u manastiru Savina i za koji se kaže u zapisu da je kovan u Mostaru spomenute godine.

14. MILOŠ prvi, mostarski zlatar XVII vijeka. Zapisan kao kujundžija na jednom starom kamenom krstu u Srpskom pravoslavnom groblju u Mostaru s’ označenom godinom 1691.

15. MILOŠ drugi, mostarski zlatar iz XVIII vijeka.

16. MILUTIN prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

17. MILUTINOVIĆ SIMO, mostarski zlatar iz prve polovine XIX vijeka. Pored svog zanata, bio je ljubitelj knjige.

18. MURAT, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

19. MUSTAFA prvi, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

20. NIKOLA šesti, mostarski zlatar iz XVII vijeka. Spomenut je 1633. godine kao zajmodavac 600 akči nekom Tomi, sinu Petrovu.

21. RADIŠA, kujundžija, mostarski zlatar s’ početka XVIII vijeka.

 

HERCEGOVAČKI ZERGERI

 

1. BOGDANOVIĆ RATKO, iz Trebinja, učio je zlatarski zanat 1377. godine kod Tripka Butkovića u Dubrovniku.

2. BOKANOV RADOJE, zlatar iz XIV vijeka iz Popova polja. Učio je zanat 1393. godine kod dubrovačkog zlatara Hranislava Divojevića.

3. DOBROVIDOVIĆ MARIN, zlatar srednjeg vijeka rodom iz Konjica. Učio zanat kod dubrovačkog majstora Georgija Franciska (XV vijek).

4. FRANJO, zlatar iz Stona. Radio u drugoj polovini XV vijeka u svom zanatu u Konjicu.

5. GASAL SALIH, livanjski zlatar s’ kraja XIX i početka XX vijeka. Bio je naročito vješt u tehnici tauširanja, a upotrebljavao je srebrnu žicu i tvrdo drvo (inkrustacija), ali je bio majstor i u drugim zlatarskim tehnikama. Za vrijeme bosanske krize 1908. godine iselio se u Tursku u grad Eski-šeher, gdje se počeo baviti umjetnom obradom cigarluka i lula od stive (vrste gline), po čemu je bio poznat i u zapadnoj Evropi, naročito u Beču.

6. HALAPOVIĆ AVRAMIJE, zlatar iz XVII vijeka. Rodom iz Hercegovine. Poznat je po svojim radovima za manastir Orahovicu u Slavoniji 1617. godine. Kasnije je radio u manastiru Sveti Đorđe na Limu 1620. godine. Pripisuje mu se i jednoručna kadionica u riznici manastira Pliva u Crnoj Gori.

7. KAPETANOVIĆ MEHMED-beg, Ljubušak, neobično darovit kaligraf iz druge polovine XIX vijeka.

8. KUJUNDŽIĆ prvi, porodica poznatih livanjskih zlatara koja se bavila tim zanatom vjerovatno već od XVII pa do polovine XIX vijeka. Potomaka te porodice još bi trebalo da ima u Livnu, ali se više ne bave zlatarstvom.

9. KRILIĆ MARKO, zlatar XIX vijeka iz Livna. Zapisan je kao majstor jednog rekvijara 1843. godine u rimokatoličkoj crkvi u selu Vidoši.

10. MAMIĆ, porodica poznatih livanjskih zlatara iz druge polovine XIX vijeka. Majstori iz te porodice naročito su gajili inkrustaciju i tauširanje.

11. MAMIĆ ANTE, livanjski zlatar iz druge polovine XIX vijeka. Poznat u svoje vrijeme u tauširanju. Ukrašavao je razne predmete spomenutom tehnikom služeći se uglavnom srebrnom žicom. Svoju vještinu usavršavao je u Beču, potpomognut od tadašnjih austrijskih vlasti. Od 1886. godine rukovodio je radionicom za umjetni obrt u Livnu.

12. MILIČIĆ DOBRAŠIN, učio je zlatarski zanat 1374. godine u Dubrovniku kod majstora Radoslava Male (?). On je Hercegovac iz Rudina kod Bileće.

13. RADINOVIĆ STOJISLAV, rodom iz Dabra u Hercegovini, učio zanat kod dubrovačkog zlatara Dobroslava Bogančića (XIV vijek).

14. RADOSLAV RADAŠIN, zlatar srednjeg vijeka. Mozda je bio rodom iz Fojnice. Radio je neko vrijeme (oko 1454. godine) na dvoru hercega Stjepana Kosače, najmoćnijeg feudalca bosanske srednjovjekovne države.

15. SEPTUNIĆ PRVINAC, sin Ivana iz Ljubomira kod Trebinja. Učio zanat kod dubrovačkog zlatara Ratka Pribilovića godine 1393.

 

ZLATO U NARODNOJ PJESMI

 

     O prelijepim i na daleko, od vajkada poznatim mostarskim dućanima, staru sevdalinku, kažu, pronašli su u jednom Erlangenskom rukopisu koja glasi:

 

     Lijepi li su mostarski dućani,

     U njima su ljepši bazardžani,

     Ponajljepši bazardžan Mustafa…

     Prošetala Suljagina Fata…

     Nađe Muju u sedmom dućanu:

     “Bolan Mujo daj mi oku zlata” …

 

     U ove dućane u stara vremena dolazila je razna roba, pa i zlato sa istoka preko Istambula, preko mora, putem Mletaka i Dubrovnika karavanima u Mostar, pa i u Bosnu-saraj (Sarajevo) i ostale gradove Bosne i Hercegovine.

     Jedna od najvećih i najljepših čaršija u svijetu je Kapali čaršija u Istambulu, u kojoj se trguje zlatnim nakitom. To je tipični orijentalni prodajni prostor, zasvođen i ograđen čvrstim kamenim bedemima. Kapali čaršija se nalazi između Bajazit-džamije i džamije Nuriosmanije. Ima šesnaest kapija, 65 ulica i više od 2.500 dućana i poslovnih prostora. Noću se sve kapije ove čaršije zatvaraju i čuvaju ih čuvari.

     Mostarski dućani protezali su se duž mahale Šemsi-kethode sve do 1633. godine, zapravo današnjom Velikom Tepom, Carskom džadom ili Glavnom ulicom (Ulicom Maršala Tita) i od Starog mosta uz lijevu obalu rijeke Neretve.

     Šemsi-kethoda, Čejvan-kethoda, Mehmed-kethoda su po svoj prilici upravljali Hercegovinom i u to vrijeme ona nije imala svoga Sandžak-bega, već je bila pridodata bosanskom namjesniku kao arpaluk, a u njegovo je ime upravljao ćehaja.

     U vrijeme do 1633. godine Mostar je imao 24 mahale. Prvi dućani vjerovatno su nastali na Mejdanu oko Sinan-pašine ili Atik džamije. Tri dobrotvora sagradili su 153 dućana u razdoblju između 1550. i 1570. godine.

     Dobrotvori su bili Čejvan-kethoda, sin Abdulahov, sagradio je 67 dućana. Neki dućani su bili nad Pećinom, te Velikom Tepom do gradskih vrata na Carskoj džadi oko Suhodoline, a neki pod Pećinom u Kujundžiluku. Ovi dućani su nastali prije avgusta 1554. godine i pretpostavlja se da su tada i uvakufljeni.

     Nasuf-aga Vučijaković sagradio je 28 dućana oko svoje džamije. Poznati orijentalista Hivzija Hasandedić, tvrdi da su bili u jednom nizu sve do današnje zgrade Narodnog pozorišta. Najveći dobrotvor Mehmed Karađoz-beg sagradi prije 1570. godine 58 dućana.

     Tri vakufa, oko 60 dućana, u Priječkoj čaršiji, imali su hadži Balija-aga Ćumurija, sin Muhamedov, osnovani prije 1612. godine.

     Hadži Ahmed-age (Lakišića), osnovanog 1670. godine i uglednog trgovca Ibrahima (Čevre) osnovanog 1686. godine.

     I u drugim mahalama Mostara je bilo dućana. Spomenut ću da je prije 1632. godine, u Hafizhodžinoj mahali bilo više od četiri dućana.

     Mostarci su dosta kasnije trgovali sa trgovcima iz Trsta i Beča, a naročito dolaskom Austro-ugarske na ove terene. U Trstu i u Beču su imali i svoje trgovačke radnje. Pored uobičajenog plaćanja standardnim novcem: srebrnom akčom, asprom i jasprom, koji je kovan u različitim kovanicama/novčanicama, kovanim u Srebrenici 1554. godine i u Čajniču. Od XVIII vijeka računalo se na groše i pare (1 groš = 40 para). Pored ovog novca, u prometu je bio i zlatni novac, zvani esedi groš ili arslani i veliki dukat. Esedi ili arslani (od arapske riječi esedi = lav ili turske riječi arslani = lav), njemački dukat s likom lava u reveru. Plaćalo se i novcem zvanim madžarija.

     U stara vremena zlatom se potkivalo takozvano svijetlo oružje, džeferdari, jatagani, razne sablje i sablje dimiskije, kubure i puške sedeflije…  Potkivali su se sedefli sazovi i šargije, koji su pratili pjesmu, sjetnu, djevojačku i momačku, u čardacima, ćoškovima i kaldrmisanim i nekaldrmisanim avlijama, iza demirli pendžera i visokih avlijskih duvarova iz grla zlatnih djevojačkih.

 

     Na đerđefu vezak vezla Fata.

     Sito vezla sa iglom od zlata.

     Od sabaha pa sve do akšama.

     Jagluk veze za svoga dragana.

 

     Sehare potkovane zlatom, sedefima i draguljima, skrivale su ruha djevojačka godinama vezena zlatnom niti, iglom od biljura.

     Djevojke su svoje kose uvijale u zlatne pletenice. Ispod vezenih zlatnih marama virile su tuke (fesići) nanizane dukatima, mahmudijama, rubijama i cekinima. Oko vrata nanizani zlatni đerdani, a na rukama zlatno prstenje i zlatne belenzuke. Pa i pjesma kaže:

 

     Oj, djevojko, džidžo moja,

     džidžala te majka tvoja.

 

Fermeni, pojasevi i papuče su zlatnom žicom vezeni.

 

     Da si bogdo lančić mali

     od suhoga zlata.

     Svakog dana nosila bih

     tebe oko vrata…

 

     Jelo se zlatnim kašikama iz zlatnih sahana, a pilo iz zlatnih ibrika, maštrafa i fildžana. I mangale su bile zlatne, dok su levhe u džamijama i skoro u svakom muslimanskom čardaku i ćošku pisane kaligrafski bojom zlata. I freske u crkvama, manastirima i sinagogama su crtane bojom zlata. Kandila, kadionice, križevi, krstovi, crkveni i manastirski predmeti su takođe od zlata. Beg, aga, gazda trgovac je pušio iz nargila, čibuka, a duhan je uziman iz zlatne kutije. Nosili su i štapove okovane zlatom.

     Djevojke, pa i starije žene raznih vjerskih konfesija nosile su i kitile se zlatnim nakitom, to nam kažu i narodne pjesme:

 

     Uzmi Stanu mili sine,

     Stana nosi seferine,

     Stana nosi oko vrata,

     Četiri niza suhog zlata!

 

     A ja velim mojoj strini,

     Nisu sreća seferini!

     Milija mi moja Kata,

     Moja Kata bez dukata.

 

Kao i pjesma:

 

     Trepetiljka trepetala

     Puna bisera….

 

ZLATARSKI DUĆANI U MOSTARU DANAS

 

     Kujundžijski (zlatarski) dućani su obično bili uz lijevu obalu Neretve u predjelu zvanom Kujundžiluk. Rat mu je porušio tu staru čaršiju, ali ona se kao feniks diže iz pepela. Dućani se postepeno obnavljaju. Vjerujemo da će dobiti svoj nekadašnji izgled, samo u novijem izdanju. Danas u ovoj čaršiji nema ni jednog kujundžije. U tim dućanima sada su slikari i majstori koji ukucavaju razne figure i ornamente u bakru, na bakrenom limu – Ramiz Pandur, Ismet Kurt, Aleksandar Janičić, Ado Badžak…  Tu su i preprodavci antikvara starine – predmeta iz naše prošlosti. I na ovaj način se gubi naš identitet. U čaršiji su smješteni mnogi ugostiteljski objekti, od stare čaršije ostao je samo exterijer – spoljašni izgled. Valjda će se u budućnosti naći neko da vrati sjaj i draž ovoj čaršiji, kojoj smo se divili i kojoj su ljudi iz svijeta u pohode dolazili i trošili na kilometre filmske vrpce da bi zabilježili svojim kamerama čari ovog ambijenta. Kroz nju su prolazila mnoga poznata lica i naša i svjetska, a čaršija stoji i čeka nova. Čeka prave ljude da povedu računa o njenoj revitalizaciji.

     Sve rekosmo, a počesto se pitamo: kakvim alatom se radio taj zlatarski esnaf? On se sastoji od malog nakovnja, čekičića, kliještica, teredže (kujundžijski zlatarski model), malih turpijica, zumba (malih probojaca), perdjel (šestar, perzijski), mendžele (procijep za stezanje, stega), lampe (za otapanje zlata i srebra), koluntir (vrsta kalupa gdje se slijeva istopljeno zlato ili srebro), razne male kutijice i ladice za odlaganje i izlaganje zlata i srebra, te sefovi u koje je odlagano i kalauzom (ključem) zaključavano zlato i srebro.

 

MOSTARSKI ZLATARI IZMEĐU I POSLIJE RATOVA

 

     Između dva rata 1941. i 1992. godine u Mostaru su radili poznati zlatari doseljeni sa Kosova, iz Prizrena i Đakovice (Srbija).

1. TARČUKI PJETER

2. TARČUKI PJETERA MATEJ – MATE (zamijenio je oca).

3. TARČUKI ĐERĐ

4. TARČUKI ANGEL

Tarčuki Đerđ i Angel su braća i oni su vrsni majstori zlatari, a potom trgovci nakita.

5. TARČUKI FABIJAN zvani Franjo i Džini. I on je bio majstor, a potom i trgovac.

6. MAZREKU ANTON

7. MAZREKU FERDINAND

Mazreku Anton i Ferdinand su braća i oni su vrsni majstori, a potom i trgovci s’ nakitom.

8. MUJKIĆ FERID vodi se kao zlatar, kujundžija.

9. BENCO MARINKO je bio urar, ali se bavio i trgovinom nakita; poslije njegove smrti posao urara i trgovca je preuzeo njegov sin.

     Poslije rata 1992.-1995. godine pojavljuju se u Mostaru mnoge zlatarske radnje naročito u zapadnom dijelu grada, ali njihovi vlasnici su nepoznati jer na njihovim radnjama nema imena i prezimena vlasnika.

     Mislim da prije posljednjeg rata u ovom dijelu grada nije bila niti jedna prodavnica zlatnog nakita. Nedavno je otvorena nova prodavnica “Zlatarne” iz Celja (Slovenija) na Aveniji “14. februar”.

     U dućanu preko puta Turskog konzulata i Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika u Ulici Mala Tepa otvorio je jedan izvrstan umjetnik dućan, u kojem kaligrafski ispisuje levhe, slike koje se vezu zlatnim koncima na platnu i opravlja vez na narodnim nošnjama, srmajli i zlatnim koncima. To je umjetnička radionica “DŽIDŽA”.

     Njenog vlasnika bi trebalo podržati i pomoći mu, jer je jedini ove vrste u Mostaru, a ujedno bi na ovaj način sačuvali našu autentičnu baštinu od propadanja.

     Kazivanja o ovom starom esnafu završit ćemo starom narodnom pjesmom, a pjevale su je sve konfesije naroda koje su živjele u predratnoj Jugoslaviji:

 

     Umorno je zlato moje,

     U zlatu mi zaspalo je,

     Postelja mu zlatna evo,

     Zlatno žito pokošeno.

 

     Sunce baca zrake svoje,

     Spržit će mi zlato moje…

     Maramu ću raširiti,

     Lice ću mu zakloniti.
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba