Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

04.03.2014.

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)

 

 

            Stara poslovica kaže: “U kovača crne ruke, al’ bijela pogača”. U XIX vijeku a i prije, spominju se da su radili razni obrtnici koji su se tretirali pod kovačkim esnafom. Ti obrtnici su bili: klinčari, bravadžije, klčije (sabljari), tufekčije (puškari), bičakčije (nožari), kazandžije, kalajdžije, zildžije (zvonari) i tenečedžije (limari).

            Zajednički biljeg tih obrtnika bio je: kovački mijeh. U nedostatku dokumentovane građe, ne može se tačno odrediti kada je koji navedeni obrt djelovao u Mostaru.

            Spominje se, da su u Bosni kovači djelovali i prije dolaska Osmanlija na ove terene. Za kovački esnaf je usko vezan obrtnički posao nalbanta (potkivača konja). Kako je Mostar u periodu nakon XVI vijeka imao veći broj hanova, a kako su kroz njega prolazili karavani, najvjerovatnije da je obrt nalbanta u to vrijeme bio najtraženiji i prijeka potreba, pa se pretpostavlja da su u blizini ovih hanova postojale i ovakve kovačnice, što se može zaključiti i iz sevdalinke:

 

            Konja kuje brate Sulejmane,

            sestra Saja, dodaje mu čavle,

            desnom rukom čavle dodavala,

            a lijevom lice zaklanjala...

 

            U tim počecima mostarskog esnafa su bili obrtnici koji su vodili obrt: kovača, sabljara, nalbanta, puškara i nožara. U posljednje doba su cigani preuzeli voditi kovački, nalbantski i kalajdžijski posao. Poznati istoričar Hamdija Kreševljaković, u svojim istraživanjima kaže: U blizini Mostara nikada nije bilo gvozdenih rudnika, te da ovaj obrt nikada nije uzeo jačega maha, kao u Sarajevu. U Mostaru su se izrađivali sitniji predmeti kao što su: klinci, brave, ereze, demiri…

            U Hafiz-hodžinoj mahali u Mostaru su bili kovači: Usta-Osman i Selim, kao i neki Milosav, to nam kazuje prvi sidžil. Pored ovih kovača spominju se još: Bećir, Behram i Ibrahim (klinčar-čilinger). Pomenuti Milosav je stanovao u hadži Balijaginoj Ćumurije mahali, te je svoj kovački alat založio za 300 akči hadži Mehmedovom vakufu, a jamac mu je bio kovač Behram (Manuscripta turcica, br. 964, list 118).

            U Sidžil mostarskog kadije iz 1632.-1634. godine (autor prevoda: Muhamed A. Mujić str. 13) navodi gradske privrednike, među kojima kalajdžije: Aliju, Ibru-čelebi, piri-Halila, Jusufa, Memiju, te kovače: Behrama, Bekira, Hasana, Milisava, pa nalbante (potkivače konja): Ahmeda-čelebi, Ishaka i tufekčije (puškare): Memiju i Osmana.

            Kovači su snažni ljudi. Vijekovima su izrađivali sve što je bilo potrebno za obradu zemlje i za kućnu upotrebu: kose, srpove, motike, sjekire, krampe, kosjeriće i drugo. Danas je njihov zanat potisnula industrijska proizvodnja. Ipak, ponegdje se još čuje odjekivanje kovačkih ćekića, koji neuomorno udaraju po usijanom gvožđu pretvarajući ga u potkovicu, kosu ili neki drugi korisni predmet. Kovačev posao je veoma težak.

            Mnogi Mostarci kroz usmena predanja pričaju, da su na lokalitetu pod današnjim nazivom Kovačnice, upravo bile kovačke radnje. Nalazile su se između Bakamluka i Panjevine. Po tim kovačnicama lokalitet i dobi svoje ime.

            Trećeg avgusta 1891. godine Gradsko vijeće Mostara na svojoj sjednici je udovoljilo Bećiru Orlašu iz kvarta Brankovac, koji je predložio da izvrši rušenje svoje trošne kovačnice o trošku Gradskoga vijeća kako mu je i naređeno. Zahtijeva da mu se za uzvrat podigne zid, a on daje bez naplate zemljište da se proširi ulica (Dokument X u arhivi Gradskog vijeća Mostara).

            Luka Grđić Bjelokosić nam ostavi napisano da su kovači nekada kovali u Pećini ispod Kujundžiluka.

            U Mostaru su 1918. godine radila samo četiri kovača. Njihovi dućani su bili pod Spilama kraj Nezir-agine džamije.

            Prisjećam se kovača Alije Zerdelića (neka mu je rahmet duši), bio je poznat kao najveći gospodin (lord) među mostarskim ciganima. Rođen je 1900. godine, a umro je sedamdesetih godina. Mi, djeca smo ga zvali Baron Ciganin (valjda po filmu koji je tih godina igrao u mostarskim kinima). I odrasli su ga tako zvali. Visok, prava ljudeskara, bakrenocrne puti, ostala mi je u sjećanju njegova prošarana sijeda kosa. Bio je stamenit, u hodu veoma čvrst, s osmjehom na licu. Bio je uredan, oblačio se gospodski: kravata, šešir, ponekad i slamni šešir kada bi išao na plažu ispod Starog mosta. Tu je provodio slobodno vrijeme ljeti u kupanju i sunčanju. Često bi se vidila i njegova vjerna supruga Hajra kako mu nosi ručak na Neretvu. Kao kovač nije mnogo radio, nego onoliko koliko mu je bilo potrebno od danas do sutra. Stanovao je Alija sa svojom porodicom, suprugom Hajrom i kćerkom, crnokosom koja se elegantno oblačila kao i otac. Radila je u knjižari “Svjetlost” (bivša knjižara Pahera i Kisića na Glavnoj ulici). Kuća je u Jusovini uz samu rijeku Radobolju. Iza kuće je mala avlijica, u kojoj bi Alija ostavljao svoj alat i koristio ga povremeno u radionici u kojoj je nekada radio Husein Jahić zvani Husa. Jahić je ovu kovačnicu koristio sve do 1938. godine, do svoje smrti (ovaj podatak mi je dao stari Mostarac Hilmija Vila, rođen 1923. godine).

            Zerdelić je umijeće kovačkog obrta učio od kovača Jure Miletića. U razgovoru o poslu to je volio da istakne. Od Alijine kuće preko današnje Oručevića ćuprije ispod samog zida, istočno od Nezir-agine džamije u kućici-pločari radio je Alija kao kovač.

            1752. godine kovači su imali svoj esnaf. Ustibaša je bio izvjesni Mula-Ibrahim Zvono (valjda Zvonić). Vjerovatno on, ili neki mu predak je pravio zvona. Dakle, Mula-Ibrahim je bio zildžija – majstor za otkivanje zvona.

            Sabljarski obrt je u Mostaru jedan od najstarijih. Oni nisu imali posebno svoju čaršiju. Spominju se sabljari Mostara 1632. godine: Mehmed-čelebija, Mehmed i Mustafa sin Ahmedov. Mehmed sabljar (klčija) je u selu Goranci imao baštinu zvanu Ahmedovina. A Mustafa, Ahmedov bio je stanovnik Karađoz-begove mahale; uzajmio je 1633. godine od jednog vakufa 500 akči, te je dao svoj dućan u zalog (Manuscripta turcica, br. 964, list 121). Godine 1685. procijenjena je vrijednost jedne sablje u ostavštini za 440 akči. Ovaj obrt zamro je u Mostaru prvih godina XIX vijeka.

            Bičakčije (nožari) se spominju pred kraj XVII vijeka. Godine 1685. spominju se samo dva nožara Ahmed, sin Abdulahov i Mustafa, sin Abdulahov, stanovnik Nezir-agine mahale. Ovi nožari su vršili više oštrenja noževa, već što su ih pravili.

            Između ratova 1941. i 1992. godine u samome Hendeku nadomak Starog mosta su bila četiri nožara. Prvo je radio Damjan Lojpur, a nekoliko godina kasnije su radili braća Behrami, Senadin i Faruk. Ponekad bi u ovoj istoj radnji radio i radnik Preduzeća “Soko” Mirza Hamzić. Oštračka radnja se nalazila u Hendeku, s lijeve strane Starog mosta. Tu je danas atelje vrsnog slikara Salke Peze. Kao oštrači noževa i makaza su radili i cigani na samoj Maloj Tepi. Hamdija Kreševljaković spominje u svojim Izabranim djelima II, strana 273, Ibru Bičakčiju – da je trgovac uvezenim noževima, oštrio ih i preprodavao.

            Tufekčije (puškari). Bilo ih je mnogo. Godine 1634. spominju se puškari Osman i Memija među dužnicima vakufa Huma-hatun. Sredinom XVIII vijeka živio je poznati puškar Mostara, Mustafa. Tufekčijski (puškarski) obrt je ponešto životario i nakon 1878. godine. Kao posljednji majstor puškar spominje se Usta-Ahmed Tufekčija. U Mostaru su se puške samo opravljale. Dakle, zildžije (zvonari), klčije (sabljari), bičakčije (nožari) i tufekčije (puškari) su pripadali kovačkom esnafu.

 

            (Nastavlja se)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 03/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
126094

Powered by Blogger.ba