Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

17.03.2014.

Posljednje esnaflije Mostara

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u februaru 1999. godine, u časopisu “Most”, br. 110-111(21-22)

 

 

            ZAHVALNICA POSTHUMNO

 

            Jedan od kazivača sa kojim sam volio dosta pričati o starinama grada Mostara, te o njegovim ljudima upravo kada privodim kraju pisanje ove knjige otišao je sa žive mostarske scene. On mi je dosta pričao o porijeklu porodica Ćumurija i dopunio mi priču o jednom od posljednjih opančara Mostara pa i Hercegovine Jakobu Altarcu - Jaki. Taj kazivač je Osman (Ibrahima) Alikalfić, rođen 1911. godine u Mostaru. Dana 1. juna 1998. godine, u svojoj 87-oj godini života preselio je na Ahiret. Dženaza rahmetlije je klanjana 2. juna 1998. godine u Sutini.

            Od mene mu velika hvala.

 

            JAKOB ALTARAC - JAKICA

 

            Osmanu je sada, 86 godina. Starac je veoma vitalan, dobro vidi, dobro pamti, samo je sluh malo oslabio. Dobar dio života je proveo u Alikalfića sokaku, kvart Brankovac. Osman priča: porodice Ćumurija spadaju među najstarije u gradu Mostaru. O ovim porodicama se do nedavno nije znalo da li su autohtoni stanovnici, ili su kako navodi hadži Hivzija Hasandedić došli u Mostar od Risna i Herceg Novog.

            Akademik Vladimir Ćorović kaže u svojoj knjizi o srpskoj opštini u Mostaru da su došljaci iz Turske, a istoričar Jefto Dedijer u svojoj knjizi “HERCEGOVINA” bilježi da su u Fatnici u selu Kukričje kao kmetovi živjeli porodice Stolice, Bjelovuci i Kovači, te da su primili islam i žive danas pod prezimenom Ćumurije u Mostaru.

            Ipak pretpostavlja se da su autohtoni stanovnici Hercegovine i Mostara, da su od bošnjačkih plemena, te da su u samome gradu imali velike nekretnine (gruntovno i katastarski dokazano). U samome kvartu Brankovac (nazvanom po Aliji Brankovcu) imali su svoju džamiju (prije 1612. godine) koju, narod, eto, prozva Balijina džamija. Imali su 14 kuća u Mostaru (a možda i više) i bašte, te velike parcele zemlje u predjelu zapadno od Pravoslavne crkve, zatim Mazoljica, preko puta zatvora Ćelovina, te kod Sjevernog logora, u Carskim vinogradima Gnojnicama i u okolini Mostara, u Bijelom polju, Zijemljima, Malom polju (Blagaj), Vranjevićima i Hodbini.

            Prezime Ćumurija je vezano za 1468. godinu i nakon osvajanja Mostara od Osmanlija. Dizdar tvrđave Hamza Madžar dobio je velike posjede. Potomci Ćumurija bili su i dizdari na tvrđavi a hadži Sadik Ćumurija bio je 12 godina mostarski ajan (prvak) i na ovaj položaj je došao poslije ajana Mehmed-bega Hadžiomerovića.

            U nekoliko kuća u kvartu Brankovac (bivše vlasništvo Ćumurija) su živjele porodice doseljenih Jevreja sa prezimenom Danon (kuća u Ćumurijinoj ulici, danas Braće Čišića ulica br. 23), te porodice Blanke i Dude Altarac u Alikalfića ulici br. 3 ili u kući br. 7. Da li je Jakob Alatarac - opančar po zanatu, bio njihov sin ili Davida Altarca nije mi poznato. Prema kazivanju Osmana Alikalfića, Jakob Alatarac - Jakica, je živio u Ćumurijinoj kući. Ove porodice su nakon Drugog svjetskog rata izumrle, a iza Altarca je ostao samo Jakob.

            Altarci su uz pomoć ostalih Jevreja u gradu na parceli bivšeg vlasništva Ćumurija koristili jedan objekat koji su Ćumurije prije njih koristile za odlaganje sijena. Tu sjenicu su Jevreji preuredili u jevrejsku bogomolju. Pomenuta parcela na kojoj je bila bogomolja protezala se tada Mukića ulicom, koja se danas zove Braće Šarića (kuća br. 1 i br. 3). Da li su ovo zemljište nasljedne porodice uzurpirale, ili im je to prodato, nije utvrđeno.

            Ta jevrejska bogomolja je postojala prije 1899. godine. Pretpostavlja se, a i dokazano je da je nova jevrejska sinagoga “Havra” izgrađena 1899. godine ili 1900. godine, a u dokumentima se spominje i 1902. godina.

            Uglavnom oko ovih se godina radi. Mnoge podatke su mi o ovome kazali moji roditelji, a i rodbina koja je stanovala u Alikalfića ulici koju su Mostarci zvali Alikalfilčluk. Nova jevrejska sinagoga “Havra” koju koristi Pozorište lutaka Mostar nalazi se u bivšoj Ćumurijinoj ulici, današnjoj Braće Čišića ulici br. 15.

            Otvaranjem nove jevrejske sinagoge, stara je srušena i na njenom mjestu napravljen je novi oveći objekat koji je u ratu 1992.-1995. godine spaljen.

            Jakob Altarac - Jakica se iz Ćumurijine kuće u kojoj je bio podstanar preselio opet kao podstanar u Zahide Šehić (Ulica Brkića br. 6). Kuća Zahidina se nalazi na uglu Brkića i Šehitluk ulice poviše Narodnog pozorišta. Sastoji se od prizemlja i dva sprata. Zahida je imala tri sina: Faruka koji se nalazi odavno u Kanadi, Sanjina Sanku koji je iza ovoga posljednjeg rata sa porodicom u Americi i najmlađeg Zlatka koji je prije ovoga rata na nekoliko godina otišao u Toronto - Kanada. Ova kuća je i danas vlasništvo Šehića. Sjećam se stare porodice od dva člana pod prezimenom Škipina, jednu sobu u toj kući je koristio Jakob Altarac - Jakica. Prisjećam se da su u jednom dijelu kuce kao podstanari stanovala takođe jevrejska porodica Haima Romana (koji je radio u ZEMI). Mislim da ih je u porodoci bilo petero: on, supruga Dragica, kćeri Slavica, Erna i Jadranka. Ove porodice su u Šehića kući stanovale negdje iza 1950. godine.

            Jakob je otvorio opančarsku radnju na Glavnoj (Titovoj) ulici preko puta Vučijakovića džamije ili kako su je Mostarci zvali džamija pod lipom.

            U radnji je vršio izradu opanaka. Ovaj dućan je, nakon smrti Vučijakovića, vlasništvo Islamske vjerske zajednice i vakufskog povjerenstva.

            To je jedan od dućana iz vlasništva Nasuhage Vučijakovića kojih je tu na Glavnoj ulici bilo dvadeset šest u jednom nizu.

            Jakob je nakon podstanarstva od Šehića prešao u kuću na Mejdanu, Trg 1. maja preko puta zgrade Arhiva Hercegovine. Osman mi reče, ali nije siguran, da je ta kuća u kojoj je Jakica stanovao do svoje smrti bila vlasništvo Altaraca. Pretpostavka je da se Jakob nije ženio, te da iza njega nije ostalo potomstvo i da je loza Altaraca nakon njegove smrti u Mostaru izumrla. On je bio jedan od pretposljednjih mostarskih opančara. Sem opanaka bavio se izradom kaiševa i rezanjem kaiševa za nanule. Znao je napraviti i cipele od krokodilske kože. Uglavnom, bavio se i saračkim poslovima, rezao je kožne kaiševe, te uzde za konjsku opremu. U zadnje vrijeme pred smrt je pravio i postule. Opanci su pretežno obuća seljaka. Ponekad su se opanci nosili i u gradu, ali zbog mode.

            Opanaka je bilo nekoliko vrsta, onih sa končanom oputom, te onih koji su se pravili od tankih traka izrezane usukane kože. Bilo ih je i u bojama. Pravljeni su u svim veličinama. U opancima je noga komotna, a hod u njima je bio mnogo lakši i elastičniji. Najčešće bi se obuvali na pletene čarape (priglavke).

 

            JAKUB BURAZEROVIĆ

 

            Rodom je iz Crne Gore. Prihvatio se opančarskog posla još kao mladić 1946. godine u Nikšiću, jer je to tada bio veoma unosan posao. U to vrijeme su bile zadruge za otkup opanaka koje je, tada, mogao kupiti samo onaj ko je imao odgovarajući državni bon. Tim bonovima su se kupovali svi odjevni predmeti. Prelaskom u Mostar Jakub otvara radnju za izradu opanaka u Podkujundžiluku na domak orijentalne kafane “Evropa” (devastirane u ovom ratu) na strmom kaldrmisanom prolazu prema Starom mostu gdje se u blizini nalaze i magaze poznatih starih mostarskih trgovaca Mrava i Zeca. Do pred sami rat 1992.-1995. godine radnja je korištena kao turistička atrakcija grada uz ostale dućane iz Osmanskog perioda. Strani posjetioci grada su posjećivali Jakubovu radnju, probali opanke i kupovali ih. Ovu laganu i praktičnu obuću bi kupovall i ljudi iz grada. Naročito bi kupovala djeca i to radi mode, jer bi se u opancima osjećali lagani kao ptice, pričao je Jakub.

            Nažalost, nakon ovoga rata Mostar je ostao bez opančara jer Jakub sada ima 70 godina i ne može više da radi, a zamjene nema. Nije bilo interesovanja za ovaj stari zanat.

            Pored Mostara, mislim da je i cijelo hercegovačko područje ostalo bez ovoga esnafa. Opanci su sada samo muzejski rekvizit i rijetko se mogu vidjeti na nogama i u seljaka.
10.03.2014.

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 139(50)

 

 

Esnaf koji nestaje

 

            Sarački, samardžijski i sedlarski obrti su esnafi koji nestaju. Danas je rijetkost naći sarača da izrađuje sedla i konjsku opremu, jer konja je sve manje. Sarački obrt spada u obrte kožarstva, kao što su i tabaci (obrtnici koji obrađuju kožu), čizmadžije, papučije, postuldžije, firaldžije, te obućari, opančari, nanuldžije i čurčije - krznari.

            Sarači, nestankom ovoga obrta postepeno prelaze na izradu raznih predmeta od kože - pojaseve, kožne futrole, tašne, torbe i dr. Njihov posao nije naporan, ali zahtijeva vještu ruku, dobru maštu i smisao za lijepo. Od osjećaja majstora sarača i njegove spretnosti, zavisi ljepota onoga što uradi.

 

            Ah, moj doro dobri doro,

            Šta je tebi dodijalo,

            Lahko sedlo šimširovo,

            Il’ uzdica pozlaćena,

            Il’ kamdžija biserlija?

 

            U stara vremena sarački dućani su se nalazili svugdje, pa i u Mostaru, uz dućane kovača i nalbanta (potkivača konja) uz hanove, gdje su navraćali karavani, a karavandžije - odmor i konačište nalazili!

 

            Spremio sam svog dorata

            za daleka puta.

            Da obiđem dragu svoju,

            na mene je ljuta.

            Što nisam odavno pod pendžerom bio

            Što joj doro nije bašču pogazio.

 

            Mostarski sarači su izrađivali iste predmete kao i sarajevski i podmirivali su potrebe Hercegovaca. Višak proizvoda su izvozili i u druge zemlje. Nisu imali svoj sokak ili mahalu gdje su im bili locirani dućani.

            Sarajevski sarači su imali svoju mahalu koja se i danas zove po njihovom obrtu “Sarači”.

            Dućani mostarskih sarača u XVI, XVII i XVIII vijeku su bili naročito u staroj jezgri grada u predjelu Kujundžiluka, Podkujundžiluka, Mejdana, blizu Karađozbegova hana, Džinovića hana, Jabučice hana, Ćejvan-kethode hana, Hindinog hana u Jusovini, Blatinog hana na Maloj tepi itd. Ovaj obrt je bio u rukama Muslimana.

            U zakladnici Derviš-age Bajezidagića (napisana sredinom rebula II 1001. (19.1.1592.) je najstariji izvor koji spominje sarače u Mostaru. U zakladnici kao svjedok se spominje hadži Mustafa, sarač. U prvom sidžilu se nekoliko puta spominju sarači: Hasan, Husein i Jusuf, Mustafa-Čelebija, Nezir i usta-Nezir. (Sidžil mostarskog kadije je bez sumnje najvrijedniji sidžil br. 1. iz godine 1632. - 1634. nalazi se u Orijentalnom institutu u Sarajevu. U njemu je 90 posto sadržaja iz tadašnjeg mostarskog kadiluka.)

            Sarač Husein, kupio je 1633. godine kuću u Karađozbegovoj mahali za 6.000 akči. Sarač Sulejman je nepoznate godine uvakufio gotov novac. U tome vakufu 1632. godine je bio mutevelija (upravitelj) neki Mehmed - kaže u svom radu o mostarskim esnafima i obrtima istoričar Hamdija Kreševljaković. Ovaj esnaf se osipao dolaskom novog vremena, te je 1875. godine brojao samo osam dućana od deset majstora i kalfi. Saračkih dućana u Mostaru je bilo sve do Prvog svjetskog rata.

            Nakon rata spominju se Ibrahim Mahinić, Osman-aga Hadžić i neki Žuna. Mostarski sarači su bili poznati po izradi silaha i bensilaha koji su se vezali oko pojasa. Oni su se razlikovali od sarajevskih. Bili su kraći, ali su zato nešto deblji. Sarajevski su imali šest, a mostarski osam pera. Pravili su naročito i lijepo čante za britve u formi kandilja u koje se moglo staviti po pet britava. Ukrašavali su tkanice od bensilaha grančicama od kože u obliku ornamenta cvijeta. U Mostaru su postojale porodice sa prezimenom Sarač, Samardžija, Samardžić i Sedlarik (i danas postoje). A, Sarač Dževad je živio 1984. i 1985. godine u Ulici Moše Pijade br. 1.

            Najvjerovatnije da su pomenuta prezimena i nastala po nazivima obrta, Samardžije i Samardžići po obrtnicima koji su pravili samare, Sedlarik po obrtnicima koji su pravili sedla i Sarač po saračkom obrtu.

 

            Djevojko moja, osedlaj mi konja

            Ne mogu sama, na polju je tama...

 

            Prema jednoj nepotpunoj statistici popisa mostarskih esnafa navodi se da je 1878. godine u Mostaru radilo 8 sedlara. Najbrojniji su bili zidari (70), krojači (45), obućari (30), civilni pekari, a većina njih je pekla hljeb i za vojsku (22), kazandžija (7), oružara (5), zlatara (4), tesara (4), stupara (3), sahadžija (2), dok je ugostitelja i trgovaca bilo najviše, oko 300. (podatak Karla Pezza, n.d. strana 149).

            Bosanskohercegovačka sevdalinka kaže da su posebno bili majstori koji su pravili samare i sedla:

 

            Haj, svi Bosanci dobre konje sedlaju

            A Bosanke ruse kose ćešljaju.

           

            ...........................................................

           

            Karanfil se na put sprema i pjeva

            Aman, aman,

            A draga mu konja sedla i plače...

 

            Sarači su obično pravili sedla. Drveni kostur sedla zove se kaltak. Jabuka na prednjem dijelu sedla zove se unkaš, a naslonjač na zadnjem dijelu zove se arkaš. Donji dio sedla prošiven je kečetom, izrađen od goveđe dlake. Sedlo je obično prekriveno lijepom i kvalitetnom kožom. Preko sedla na unkaš i arkaš naticao se čul, vrsta ćebeta. A preko sedla su naticane i haše koje su bile lijepo izvezene od ruka terzije (krojača). Na arkaš bi se stavljale bisage, dok su se na unkaš stavljali kuburluci. Sarači su pravili uzde, dizgine i pletene kandžije. Nakit na konjskoj opremi se zove raht. Najljepše uzde bi bile ukrašene kitama od svile. Svilene kite bi pravili majstori kazazi. Neke ukrase za uzde su pravile i kujundžije. Bilo je i nekoliko vrsta rahtova. Bisage su bile slične današnjim putničkim koferima. Zvaše ih i hurče koje su pravili od kože. Hurče je nosio tovarni konj koji je služio za prenos tereta i nisu bili za jahanje. Jahači konji su nosili bisage. Konji koji su prenosili poštu, dokumentovane vrijednosti, nakit i novac, takođe su nosili hurče.

            Sarači su pravili i duhanske kese od volovskih mjehurova. Prednost im je bila ta da se nije u njima sušio duhan. U posebnim kesama koje su takođe pravili, stavljali su se kremen, čakmak i trud za paljenje lula. Ove kese zvale su se kresivače. Uz bensilah se vezala i kehara. To je kesa u kojoj se nosio novac.

            Mostarski sarači, sedlari i samardžije kao i ostali obrtnici imali su svoje kušaume, teferiče, izlete na kojima se najviše jeo pilav - pirinač sa mesom, pila kahva, pušio se hercegovački duhan, a hrišćani i kršćani su pili rakiju i vino. Sarački esnaf je imao svoj barjak i čugelj od srebra ili zlata.

            U Mostaru je u periodu između II svjetskog i posljednjeg rata bilo vrlo malo sarača, jer za ovaj esnaf je nestalo posla.

            U Srednjoj ulici, danas Braće Fejića je iza II svjetskog rata nedaleko od Kajtazovog ćoška (zvanoga i Muminagića ćošak) bio dućan sarača Salke Lendre sve do oko 1960. godine. Nakon Salkine smrti saračke poslove u dućanu je preuzeo sin mu Hasan. Od Salke je finese saračkog zanata izučio njegov sin i Ahmet Mišić. Nakon izvjesnog vremena se Ahmet Mišić osamostaljuje i otvara svoj sarački dućan u Potkujundžiluku (br. 1) u današnjem ateljeu Ekrema Handžića nedaleko od kafane “Evropa”. Ahmet se bavio saračkim poslom u ovome dućanu i nakon prelaska na Glavnu ulicu (Ulica Maršala Tita) kod Suhodoline na Velikoj tepi nedaleko od dućana Abide Mahinić zvane Bida, koja je držala kafanu i kalufila fesove. Nedaleko od ovih dućana južnije su držali i svoju samostalnu brijačku (berbersku) radnju Hakija Kalajdžić i sin mu Muhamed. U nedostatku saračkih poslova Ahmet Mišić je vršio krojenje i krpljenje cerada za teretna auta i opravku i presvlačenje i pravljenje navlaka za auto sjedišta. Godine 1964., vidjevši da bi morao svoju djelatnost preorijentisati, a zbog nedostatka saračkog obrta, završava tapetarski zanat i otvara novu radnju u prizemlju jednoga solitera u blizini crkve sv. Petra i Pavla.

            Posao krpljenja i opravki, šivanjem auto cerada bavi se i majstor Firdus Sijerčić i njegov sin. Njegov dućan je bio na Maloj tepi preko puta današnjeg Turskog konzulata.

            Ahmet Mišić nakon rata 1992.-1995. godine prelazi u svoju novu radnju koju je otvorio u kući u kojoj je i stanovao u Ulici Tekija br. 23. Bavi se tapetarskim poslovima. Ahmet reče: “Ne zaboravi spomenuti i sarače koji su obavljali dio saračkih poslova a izrađivali su i vršili opravke tašna, kaiševa, opanaka a to su: Vuko Ćirić, Ante Ćorić, Bajro Sihirlić i Andrija Tule.”

            Nabrojat ćemo bar neke od tašnara koji su radili, skoro svi, do rata 1992. godine:

           

            1. Abadžić Muharem - Husinjske bune br. 16

            2. Aleksić Milimir - Alekse Šantića br. 65

            3. Domi Ahmet - Ose Grebe br. 10

            4. Glasnović Tomislav - Ose Grebe br. 18

            5. Hiljaj Bernard - Šehitluk br. 8

            6. Meča Džafer - Kujundžiluk br. 5

            7. Sijerčić Zijad - H. Ćišića br. 11.

            8. Selmani Husein i sin mu Kemal - Kujundžiluk br. 5

            9. Tači Almir - Trg 1. Maja br. 8

            10. Zovko Bosiljko - VIII Dalmatinskog Udarnog Korpusa br. 102
07.03.2014.

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)

 

 

            Kazandžije i kalajdžije su radili na Velikoj Tepi u većim radionicama koje se zovu kalhane. Manji predmeti od bakra su pravljeni u manjim dućanima. Sve posude od bakra se kalajišu kalajem (kositrom). Iza II svjetskog rata, 1945. godine pa do oko 1960. godine, ovaj posao su radili cigani – kotlari. Išli su kroz mostarske sokake i pred kućama i avlijama su na licu mjesta vršili posao kalajisanja. Kazandžija nije bilo mnogo. Bio mi je poznat Stevo Ilić, kazandžija. Radio je prije rata 1941. godine u dućanu Vučijakovića, sjevernije od Vučijakovića džamije. Uz njegov dućan su držali dućan moleri Bubić i Tomanović, a do njih su Škipine prodavale obuću. Stevo Ilić – kazandžija je držao dućan i nakon II svjetskog rata nekoliko godina, te kad je ponestalo posla sam ga je zatvorio. U najstarijem mostarskom sidžilu naveden je kazandžija Redžep, sin Kurtov, dok u sidžilu od 1685. godine nema spomena ni o jednom kazandžiji. Hadži-Alija Kazandžić (Kazandži-zade) je 1600. godine uvakufio veću sumu novca koja je 1. rebula II 1042. (16. X 1632.) iznosila 15.150 akči (zapisano u Manuscripti turcica br. 964, list 111). Od kalajdžija 1633. godine spominju se Ibrahim-čelebija, sin kalajdžije Pirije, te Alija, Halil, Jusuf i Memija, sin Džaferov. Najvjerovatnije (po ovom obrtu su porodice Kalajdžić i dobile prezime). Kalajdžić Omer se spominje da je živio u Mostaru 1754. godine.

            Tenečedžije (limari) u Mostaru su bili Jevreji.

 

            Stara sevdalinka kaže:

 

            Konja kuje Dizdarević Meho,

            dorat mu se potkovat ne dade.

            Stani doro, stani dobro moje...

            Ne kujem te da te prodajem,

            već te kujem idem po djevojku.

            Ako Bog da pa je dovedemo,

            zlatne ću ti ploče udariti,

            zlatne ploče i srebrene čavle...

 

            Mostar je do pred II svjetski rat imao majstore kovače zvane nalbante (potkivače konja). Otuda i prezima Najlbanta. I pomenuta sevdalinka nas podsjeća na svoj izvor i upućuje na prohujala vremena, da se sjetimo zanata koji su u izumiranju, te da održimo i tradiciju potkivanja konja i prošnje bosanskohercegovačkih djevojaka.

            Potkivačka radnja za konje bila je u današnjoj Fejićevoj ulici preko puta hana tadašnjeg vlasnika Zajke Mahića. U toj radnji je iza rata 1945. godine pa do 1955. godine bio kovač i potkivač Pero Markulin. Znalački je obavljao svoj posao. Jedna takva potkivačka radnja bila je u blizini mostarske pijace, Tepe, na uglu današnjeg Baltinog sokaka, što tvrdi mostarski kovač Omer Rahimić. Na trgu zvani Mejdan (danas Trg 1. maja) na mjestu kafića “Mimoza” i Brodarsko-veslačkog društva “Neretva” su nekada bili prostori za vezanje konja, mula i magaradi. U Mostaru je bilo još kovačkih radnji, a jedna se nalazila preko puta današnje devastirane Robne kuće “Razvitak”. Njeni vlasnici su bili braća Ljubo i Franjo Zrimšek, a uz njih je radio i Kornel Šujanski, porijeklom Čeh. Pomenuta kovačnica je radila između 1960. i 1970. godine i tada je zatvorena, a objekat je preuređen za zanatsku radnju za ljude sa govornim manama, nijemim i slaboga sluha. Meho Zalihić je imao svoju kovačnicu na Luci (Tekija) još prije II svjetskog rata i iza rata. Meho Jašarević radio je u kovačnici u sokaku pored Ibrahima Roznamedžijine džamije. Kovačnica je radila sve do iza 1955. godine. Mehić Rizvan je imao kovačnicu na Carini blizu Carinskog mosta. U mahali Predhum, današnja Donja mahala ili Gojka Vukovića ulica, držao je kovačnicu Hadžo Brkić, a uz njega je radio sin Arif. Uz Arifa je jedno vrijeme radio kao pomoćnik kovač Nazif Dželilović zvani Zifa (poslije je bio ulični kafanski pjevač-svirač uz staru harmoniku, koju bi nosao sa sobom i uveseljavao goste od stola do stola. Mostarci su ga poznavali po pjesmi koju bi često pjevao: “Gori lampa, gori gaz, u komšije i kod nas” i “Sirota je ona ptica koju bura prati” …)

            Spomenut ćemo vrijedne kovače koji su radili na bravarsko-kovačkim poslovima u Željezničkoj ložionici (današnji Centar II Mostar). Evo spiska kovača: Alija Krvavac, Mujo Šator, Ismet Peco, Džemal (Ahmeta) Ćumurija zvani Kemal, Huso Batlak, Ibrahim Avdić, Omer Rahimić, Jozo Miličević, Krsto Vego, Drago Krešić, Avgustin Tipurić, Ljubo Ereš, Jozo Rozić, Luka Šago, Tomislav Božić i drugi.

            Najmlađi je bio Hakija Behram. Mustafa Peco kao kovač radio je prvo u Željezničkoj ložionici, a zatim se prebacio u “Autoremont”, gdje je radio do odlaska u penziju, negdje do 1970. godine.

 

            Mujo kuje konja po mjesecu,

            Mujo kuje, a majka ga kune,

            sine Mujo, živ ti bio majci,

            ne kuju se konji po mjesecu,

            već po danu i žarkome suncu...

 

            Rudnik mrkog uglja u Mostaru (stara jama i kop) imali su svoga kovača Mehu Kajića najboljeg vezača sajli za izvlačenje vagoneta, liftova i ljudi iz stare jame. Iza II svjetskog rata u Preduzeću “Vodovod” je radio kao kovač Salih Zalihić. Ibrahim Zalihić je bio kovač u G.P. “Hercegovini”. Hajdar Toporan kovač u Preduzeću “Soko”, potom u Fabrici trgovinske opreme sve do odlaska u penziju. Šućrija Pošković, porijeklom Gačanin, radio je kao kovač u R.O. “Montprojekt”. Prije II svjetskog rata i nakon rata bila je jedna kovačnica na lokalitetu današnjeg objekta “Elektro Hercegovina”. Pretpostavlja se da je u njoj radio Jozo Miličević. Pomenut ću i vrsnog majstora Mostara puškara-oružara između dva rata Miroslava Tisovca. Bio je majstor-proizvođač najljepših štafeta koje su bile nošene niz godina za praznik Dana mladosti, svakog 25. maja u godini. Između dva rata bio je poznat i kao oružar-puškar izvjesni Risto Kovačević. U Priječkoj čaršiji nadomak Starog mosta, a na silasku prema Jusovini postoji kovačnica koju drži Hakija Rušpić, ali se rijetko bavi zanatom, ponekad nešto i otkuje; isti se preorijentisao na prodaju antikvara iz starijih vremena. Kaže, posla je sve manje, mora se snalaziti, treba se živjeti. Druga kovačnica koja ima takođe kovačko ognjište, a vlasnik joj je Nijaz Rušpić nalazi se na samom kraju Onešćukove ulice. Nijaz se takođe preorijentisao na prodaju starih predmeta, antikvara. Ove dvije kovačnice su kao turističke atrakcije. Više bi valjalo kada bi se koristile za stvarnu upotrebu, radi očuvanja zanata koji, na žalost, u Mostaru izumiru. Jedina kovačnica koja danas radi je omanji objekat u Centru II u Mostaru u kojoj je stari kovač Ivan Zekić, porijeklom iz Jablanice.

            Kazivanja o vrijednim zanatlijama kovačima završit ću sevdalinkom koja se rado i danas pjeva:

 

            Kopčić kuje kraj mora alata,

            Kopčić kuje daleko se čuje,

            To se čulo do Zlatina dvora,

            Kad’ je s’ majkom za večerom bila...

            Pitala ga ostarjela majka:

                        Zašto kuješ konja od mejdana?

            Udaje se moja ašiklija,

                        nebil’ mogle noge alatove,

                        da dostignu, aman, Zlatine svatove.

 

            NAPOMENA: Mostarac Salko Vlahović (rođen 1920. godine) je kazao imena pojedinih kovača, kao i lokacije nekih kovačnica. Kovač Omer Rahimić je kazao imena kovača koji su radili u Željezničkoj ložioni u Mostaru. Ovom prilikom im se zahvaljujem.
04.03.2014.

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 138(49)

 

 

            Stara poslovica kaže: “U kovača crne ruke, al’ bijela pogača”. U XIX vijeku a i prije, spominju se da su radili razni obrtnici koji su se tretirali pod kovačkim esnafom. Ti obrtnici su bili: klinčari, bravadžije, klčije (sabljari), tufekčije (puškari), bičakčije (nožari), kazandžije, kalajdžije, zildžije (zvonari) i tenečedžije (limari).

            Zajednički biljeg tih obrtnika bio je: kovački mijeh. U nedostatku dokumentovane građe, ne može se tačno odrediti kada je koji navedeni obrt djelovao u Mostaru.

            Spominje se, da su u Bosni kovači djelovali i prije dolaska Osmanlija na ove terene. Za kovački esnaf je usko vezan obrtnički posao nalbanta (potkivača konja). Kako je Mostar u periodu nakon XVI vijeka imao veći broj hanova, a kako su kroz njega prolazili karavani, najvjerovatnije da je obrt nalbanta u to vrijeme bio najtraženiji i prijeka potreba, pa se pretpostavlja da su u blizini ovih hanova postojale i ovakve kovačnice, što se može zaključiti i iz sevdalinke:

 

            Konja kuje brate Sulejmane,

            sestra Saja, dodaje mu čavle,

            desnom rukom čavle dodavala,

            a lijevom lice zaklanjala...

 

            U tim počecima mostarskog esnafa su bili obrtnici koji su vodili obrt: kovača, sabljara, nalbanta, puškara i nožara. U posljednje doba su cigani preuzeli voditi kovački, nalbantski i kalajdžijski posao. Poznati istoričar Hamdija Kreševljaković, u svojim istraživanjima kaže: U blizini Mostara nikada nije bilo gvozdenih rudnika, te da ovaj obrt nikada nije uzeo jačega maha, kao u Sarajevu. U Mostaru su se izrađivali sitniji predmeti kao što su: klinci, brave, ereze, demiri…

            U Hafiz-hodžinoj mahali u Mostaru su bili kovači: Usta-Osman i Selim, kao i neki Milosav, to nam kazuje prvi sidžil. Pored ovih kovača spominju se još: Bećir, Behram i Ibrahim (klinčar-čilinger). Pomenuti Milosav je stanovao u hadži Balijaginoj Ćumurije mahali, te je svoj kovački alat založio za 300 akči hadži Mehmedovom vakufu, a jamac mu je bio kovač Behram (Manuscripta turcica, br. 964, list 118).

            U Sidžil mostarskog kadije iz 1632.-1634. godine (autor prevoda: Muhamed A. Mujić str. 13) navodi gradske privrednike, među kojima kalajdžije: Aliju, Ibru-čelebi, piri-Halila, Jusufa, Memiju, te kovače: Behrama, Bekira, Hasana, Milisava, pa nalbante (potkivače konja): Ahmeda-čelebi, Ishaka i tufekčije (puškare): Memiju i Osmana.

            Kovači su snažni ljudi. Vijekovima su izrađivali sve što je bilo potrebno za obradu zemlje i za kućnu upotrebu: kose, srpove, motike, sjekire, krampe, kosjeriće i drugo. Danas je njihov zanat potisnula industrijska proizvodnja. Ipak, ponegdje se još čuje odjekivanje kovačkih ćekića, koji neuomorno udaraju po usijanom gvožđu pretvarajući ga u potkovicu, kosu ili neki drugi korisni predmet. Kovačev posao je veoma težak.

            Mnogi Mostarci kroz usmena predanja pričaju, da su na lokalitetu pod današnjim nazivom Kovačnice, upravo bile kovačke radnje. Nalazile su se između Bakamluka i Panjevine. Po tim kovačnicama lokalitet i dobi svoje ime.

            Trećeg avgusta 1891. godine Gradsko vijeće Mostara na svojoj sjednici je udovoljilo Bećiru Orlašu iz kvarta Brankovac, koji je predložio da izvrši rušenje svoje trošne kovačnice o trošku Gradskoga vijeća kako mu je i naređeno. Zahtijeva da mu se za uzvrat podigne zid, a on daje bez naplate zemljište da se proširi ulica (Dokument X u arhivi Gradskog vijeća Mostara).

            Luka Grđić Bjelokosić nam ostavi napisano da su kovači nekada kovali u Pećini ispod Kujundžiluka.

            U Mostaru su 1918. godine radila samo četiri kovača. Njihovi dućani su bili pod Spilama kraj Nezir-agine džamije.

            Prisjećam se kovača Alije Zerdelića (neka mu je rahmet duši), bio je poznat kao najveći gospodin (lord) među mostarskim ciganima. Rođen je 1900. godine, a umro je sedamdesetih godina. Mi, djeca smo ga zvali Baron Ciganin (valjda po filmu koji je tih godina igrao u mostarskim kinima). I odrasli su ga tako zvali. Visok, prava ljudeskara, bakrenocrne puti, ostala mi je u sjećanju njegova prošarana sijeda kosa. Bio je stamenit, u hodu veoma čvrst, s osmjehom na licu. Bio je uredan, oblačio se gospodski: kravata, šešir, ponekad i slamni šešir kada bi išao na plažu ispod Starog mosta. Tu je provodio slobodno vrijeme ljeti u kupanju i sunčanju. Često bi se vidila i njegova vjerna supruga Hajra kako mu nosi ručak na Neretvu. Kao kovač nije mnogo radio, nego onoliko koliko mu je bilo potrebno od danas do sutra. Stanovao je Alija sa svojom porodicom, suprugom Hajrom i kćerkom, crnokosom koja se elegantno oblačila kao i otac. Radila je u knjižari “Svjetlost” (bivša knjižara Pahera i Kisića na Glavnoj ulici). Kuća je u Jusovini uz samu rijeku Radobolju. Iza kuće je mala avlijica, u kojoj bi Alija ostavljao svoj alat i koristio ga povremeno u radionici u kojoj je nekada radio Husein Jahić zvani Husa. Jahić je ovu kovačnicu koristio sve do 1938. godine, do svoje smrti (ovaj podatak mi je dao stari Mostarac Hilmija Vila, rođen 1923. godine).

            Zerdelić je umijeće kovačkog obrta učio od kovača Jure Miletića. U razgovoru o poslu to je volio da istakne. Od Alijine kuće preko današnje Oručevića ćuprije ispod samog zida, istočno od Nezir-agine džamije u kućici-pločari radio je Alija kao kovač.

            1752. godine kovači su imali svoj esnaf. Ustibaša je bio izvjesni Mula-Ibrahim Zvono (valjda Zvonić). Vjerovatno on, ili neki mu predak je pravio zvona. Dakle, Mula-Ibrahim je bio zildžija – majstor za otkivanje zvona.

            Sabljarski obrt je u Mostaru jedan od najstarijih. Oni nisu imali posebno svoju čaršiju. Spominju se sabljari Mostara 1632. godine: Mehmed-čelebija, Mehmed i Mustafa sin Ahmedov. Mehmed sabljar (klčija) je u selu Goranci imao baštinu zvanu Ahmedovina. A Mustafa, Ahmedov bio je stanovnik Karađoz-begove mahale; uzajmio je 1633. godine od jednog vakufa 500 akči, te je dao svoj dućan u zalog (Manuscripta turcica, br. 964, list 121). Godine 1685. procijenjena je vrijednost jedne sablje u ostavštini za 440 akči. Ovaj obrt zamro je u Mostaru prvih godina XIX vijeka.

            Bičakčije (nožari) se spominju pred kraj XVII vijeka. Godine 1685. spominju se samo dva nožara Ahmed, sin Abdulahov i Mustafa, sin Abdulahov, stanovnik Nezir-agine mahale. Ovi nožari su vršili više oštrenja noževa, već što su ih pravili.

            Između ratova 1941. i 1992. godine u samome Hendeku nadomak Starog mosta su bila četiri nožara. Prvo je radio Damjan Lojpur, a nekoliko godina kasnije su radili braća Behrami, Senadin i Faruk. Ponekad bi u ovoj istoj radnji radio i radnik Preduzeća “Soko” Mirza Hamzić. Oštračka radnja se nalazila u Hendeku, s lijeve strane Starog mosta. Tu je danas atelje vrsnog slikara Salke Peze. Kao oštrači noževa i makaza su radili i cigani na samoj Maloj Tepi. Hamdija Kreševljaković spominje u svojim Izabranim djelima II, strana 273, Ibru Bičakčiju – da je trgovac uvezenim noževima, oštrio ih i preprodavao.

            Tufekčije (puškari). Bilo ih je mnogo. Godine 1634. spominju se puškari Osman i Memija među dužnicima vakufa Huma-hatun. Sredinom XVIII vijeka živio je poznati puškar Mostara, Mustafa. Tufekčijski (puškarski) obrt je ponešto životario i nakon 1878. godine. Kao posljednji majstor puškar spominje se Usta-Ahmed Tufekčija. U Mostaru su se puške samo opravljale. Dakle, zildžije (zvonari), klčije (sabljari), bičakčije (nožari) i tufekčije (puškari) su pripadali kovačkom esnafu.

 

            (Nastavlja se)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 03/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
123287

Powered by Blogger.ba