Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

27.02.2014.

Mostarska sevdalinka - 2.dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 8, iz januara 1997. godine.

 

 

            Moj Mostaru, ko ti (s)lomi grane?...

 

            S novim mostarskim generacijama u ratnim danima 1992.-1995. došli su i novi

stvaraoci koji ne daju da se naša baština zatre, tekstopisci, stvaraoci muzičkih djela u duhu

narodnog melosa sa ovih područja, a sve na tradicijama bliskim izvornosti. Dakle, mostarska

sevdalinka još živi.

            Nabrojat ću nekoliko veoma uspješnih tekstopisaca, savremenika: Salih Trbonja-Sevdi,

Tahir Delić-Tašo, Muhamed Elezović, Muhamed Ramić, Edin Pandur, Elmedin Balalić, Mustafa

Šantić i drugi.

            Većina njihovih tekstova odišu aktuelnim ratnim zbivanjima, bilo da govore o gradu ili

njegovim braniocima. Naročito bih istakao Tahira Delića-Tašu koji je u ratnim danima napisao

najveći broj rodoljubnih pjesama u stilu dobre stare sevdalinke, a koje su onda postajale pravi

hitovi. On je ove (1996.) godine izdao knjigu tekstova pod nazivom “Pjesme istine”, a u kojoj

su se našle i sve te ukomponovane pjesme. Među njima i ona za koju je sjajnu muziku napisao

Predrag Čorić-Maga, a koju je još sjajnije otpjevao veteran Fadil Karić. Ovdje posebno treba

istaći činjenicu da pjesma govori o “Herojima Starog mosta”, među kojima autor posebno

spominje poginulog pjevačevog sina jedinca, takođe - Fadila.

 

            Nad Mostarom crn je oblak bio

            u crno je našu raju svio

            otrgnuo srce iz njedara

            Fadila nam najboljeg drugara.

 

            Za ljiljane za jarana

            i behara tvog Mostara

            život dao hrabro pao

            Starom mostu mladost dao.

 

            Zaplakala sva mostarska raja

            zaplakala tužna zapjevala

            ti si dika babinome rodu

            svoj si život dao za slobodu.

 

            Heroji su: Fadil, Hika, Zoka,

            Šera, Dželal, Dervo i Breka

            sve dok teče ta Neretva plava

            neka vam je borci vječna slava.

 

            Teški su to bili dani za mostarske stvaraoce. Uz svakodnevne ratne strahote,

granatiranja, najčešće bez vode, struje, u opštoj nestašici hrane, pjesma je, ipak, bila ta koja im

je ulijevala snagu i poticala na novo stvaralaštvo. A posebno stara sevdalinka na čijim je

korijenima nastajala nova pjesma, ali sa prepoznatljivim karakteristikama svog uzora. Najbolja

ilustracija prethodno rečenog je tekst Muhameda Ramića u “Staroj pjesmi” koju je komponovao

Mustafa Šantić, a snimio Elmedin Balalić-Titi. Istu pjesmu kasnije je na festivalu u Lukavcu

pjevao Ibrica Puce.

 

            Što se opet ovih dana

            Radobolja muti,

            Kad mi moje drage nema

            Da se na me ljuti.

 

            Što mi vjetar sa Neretve

            Tako tužno cvili,

            Kao nekad kad smo na njoj

            Zaljubljeni bili.

 

            Što li nam to u baščama

            Zamiriše cvijeće,

            Kad u njima nema nikog

            Da s’ ibrikom šeće.

 

            Što šadrvan i đerizi

            Tanano žubore,

            Kad oko njih nema mladih

            Da se tiho zbore.

 

            Od sevdaha i od sreće

            Osta samo pjesma stara,

            Hej, čudna jada

            Od Mostara grada.

 

            Kad spominjemo neka pjevačka imena, onda da odmah kažemo da je u ratnim danima,

pa i prije, stasala jedna nova generacija pjevača koja stremi novim hitovima narodne muzike,

ali usput i njeguje sevdalinku i ne dozvoljava da ista pane u zaborav. Tu svakako spadaju već

spomenuti Elmedin Balalić i Ibrica Puce, kao i Mustafa Šantić, Suad Golić, Derviš Selimotić-

Dunda, rah. Ibrahim Fejzić (poginuo od gelera granate), Asim Brkan, Salem Bubalo, Mijo

Bošković, rah. Asim Dumpor (umro od srčanog udara čeznući za Mostarom u dalekoj Americi)

i mnogi drugi.

            U ratnim danima su briljirale i dvije dame sevdalinke i novokomponovane narodne

muzike Enisa Muran i Rasema Habul.

            Kao instrumentaliste, treba posebno istaknuti tamburaški ansambl “Behar” pod

rukovodstvom Zlatka Rezagića koji je u toku 1992. i početkom 1993. godine ostavio snažan

pečat na mostarskoj muzičkoj sceni. U najtežim ratnim danima u toku 1993., 1994. i 1995.

godine posebno su se istakli: Mustafa Šantić (pjevač, klarinetista, harmonikaš i muzičar na

harmoniju), Elmedin Balalić (harmonika) i Miro Pandur (gitara).

            Od mostarskih muzičkih stvaralaca na širem planu u toku rata posebno treba istaknuti

dva veoma uspješna kompozitora i izvođača, a to su Spasoje Berak-Spaso, kompozitor, muzički

producent na Radio televiziji BiH i njegova supruga Ljubica Berak. Iz njihove muzičke

radionice nastala je pjesma “Hej Neretvo”, u ovom ratu jedna od najljepših i najbolje

otpjevanih pjesama.

 

            Što si tužna, hej Neretvo,

            Mostove ti dušman porušio,

            Što si tužan moj voljeni grade

            Bićeš ljepši nego što si bio.

 

            Na braniku tvome grade

            Procvjetali zlatni ljiljani

            Od dušmana i zlotvora

            Mostarska te raja brani.

 

            Ti ne tuguj, hej Neretvo,

            Obalama behar opet cvjeta,

            Mostar neće podijeliti niko,

            Jer je biser cijeloga svijeta.

 

            Hvala tebi, hej Neretvo,

            Digni glavu, do mora prkosi,

            Mostar živi tamo gdje je bio

            Cijelom svijetu poruku odnesi.

 

            U ratnim danima je pri Ratnom radiju Mostar formiran Vokalno instrumentalni sastav

“Bulbuli”. U početku su ga sačinjavali samo Ilijaz Delić (solista) i Elmedin Balalić (solista i

instrumentalista), te Seno Trnovac (instrumentalista). Kasnije im se pridružuje i Mustafa Šantić,

a takođe i Enisa Muran. Ovaj ansambl je u tim burnim ratnim danima odlazio na prve vatrene

linije i svojim nastupima podizao moral borcima. Odlazili su i u bolnice ranjenicima da bi im

uz pjesmu bar za trenutak nametali zaborav od strahota rata.

            Ansambl je u ratnim vremenima izveo oko 130 veoma uspješnih nastupa pred

stanovništvom mjesnih zajednica, te u bolnicama i na borbenim linijama. U ratnim danima su

snimili i izdali audio kasetu pod nazivom “Biseri sevdaha” na kojoj se nalazi 12 kompozicija u

interpretacijama Ize Delića i Titija Balalića. Promocija kasete se obavila u prostorijama

Narodnog pozorišta pred većim brojem posjetilaca.

            Ilijaz Delić je početkom 1996. godine održao solistički koncert u bašti Doma Armije

uz poznate goste Edina Pandura, Fadila Karića, Enisu Muran, Nusretu Kobić te Ratomira

Petkovića na harmonici, obilježavajući tako svoju četrdesetogodišnjicu veoma uspješnog rada na

estradi.

            Pored kasete “Behara”, pod nazivom “Mostaru s ljubavlju” kasete su u ratu snimili i

Fadil Karić samo šest mjeseci nakon pogibije sina jedinca, i Mirsad Pandur-Babino.

            Na prvom posljeratnom festivalu muzike u duhu narodnog stvaralaštva, “Ilidža 96”,

značajan uspjeh postigla je mostarska ekipa koju su predstavljali kompozitor Mustafa Šantić,

tekstopisac Tašo Delić - čak sa tri teksta, i vokalni interpretator Ibrica Puce.

            Pjesma “Majko” (Šantić, Delić) u izvedbi Hasibe Agić osvojila je Prvu nagradu

publike, Drugu nagradu stručnog žirija i posebnu nagradu za cjelokupni festivalski dojam.

            Na kraju još nešto. Sevdalinki se u periodu između dva svjetska rata nije poklanjala

neka naročita pažnja, naročito u stručnim publikacijama i udžbenicima. To je bilo svjesno

zapostavljanje kulturno muzičkog blaga jednog naroda. Ne možemo se oteti utisku da smo

dobrim dijelom i sami krivi za to.

            U ratnim danima 1992. do 1996. godine za Mostar se bila bitka kao i za druga mjesta

Bosne i Hercegovine. Uništavanjem naših kulturnih vrijednosti, agresori su željeli da unište

identitet jednog naroda. Ali, na sreću u tome nisu uspjeli. Jedno od sredstava kojim je

postignuta ta pobjeda, ili, može se i tako reći, jedan od dokaza te pobjede je i - sevdalinka.

            To potvrđuje da će Mostar i dalje ostati grad pravih Mostaraca i sevdalinke. Ili: dok je

Mostara i Mostaraca, biće i sevdalinke.
25.02.2014.

Mostarska sevdalinka - 1.dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 6/7, u decembru 1996. godine.

 

            Aman, gondže, mrijem od sevdaha...

 

            Grim je jednom rekao da naša narodna pjesma ima u sebi sve ljepote istočne i zapadne

lirike. Ona je ogledalo života i vremena, ona nam kazuje kako se nekada eglenisalo, sevdisalo,

teferičilo i ašikovalo, kakve su bile đisije, kakvi šefteli sokaci, kakve su bile mahale, noću

obasjane zlatnom mjesečinom i fenjerima, kakve sedefli tambure, koliki su bili meraci i derti

uz zvuke daira.

 

            Ima l’ jada kad bir-akšam pada,

            kad def bije u prve jacije,

            Kad mahale fenjere popale,

            A sa đula jeca glas bulbula,

            Dok sanani cvile šadrvani

            i iz tame šapću usne same:

            Slatko gondže, da li misliš na me?

 

            Mi, Mostarci, smo sevdalinki dali još jedan epitet i zovemo je TEŠKIM SEVDAHOM.

 

            Aman jada, kad sabah ovlada,

            Kad dert guši i suze osuši,

            Vrele usne kad šapću bez daha:

            “Aman, gondže, mrijem od sevdaha!”

 

            Sevdalinka je, inače, kažu, nastala u haremluku, ženskim odajama na čardaku, gdje su,

uz tihu pjesmu, djevojke na džerdžefima vezle i u vezove utkivale svoje ljubavne želje, nade i

strahovanja. Stajale su krišom iza demirli-pendžera provirujući kroz mušepke dolazak voljenoga

koji bi se jabukom ili cvijetom bacio na pendžer i pozvao djevojku na ašikovanje.

            Tako je i mostarska sevdalinka, koja ima specifični izraz u odnosu na sevdalinke

Prijedora, Banjaluke, Sarajeva, Višegrada, Foče, Tuzle, Travnika i drugih gradova Bosne i

Hercegovine, nastala u sokacima mostarskih mahala: Luke, Brankovca, Mazoljica, Carine,

Cernice, Starog grada, Ograde, Podhuma, Raljevine, Panjevine, Džikovine, pa sve do Babuna.

Damar sevdalinke osjećao se u Rizvanbegovića čošku na Suhodolini, Čelebića čošku na Luci,

Fazilovim i Novinim u Podhumu, u dva Ćumurijina čoška u Brankovcu, Alajbegovića,

Kajtazovom, Hadžiosmanovića-čošku. U kućama Efica, Dedića, Voljevica, Ljubovića, Džabića,

Džudža, Muslibegovića, Lakišića, Rudinca, Ribica, Karabega, Oručevića, Komadina, Aršinovića

i mnogih drugih.

            Ta divna sevdalinka nastala je u zanosu, neostvarenim željama, čežnji i u ranjenom

srcu, a ta rana, kako kaže pjesma, nezacjeljiva je, jer je u sred srca.

 

            Prvi sevdah - rana pod srdašcem,

            Drugi sevdah - rana na srdašcu,

            Treći sevdah - rana u srdašcu.

            Preboljet’ ću ranu pod srdašcem,

            Preboljet’ ću ranu na srdašcu,

            Al’ ne mogu ranu u srdašcu.

 

            Sevdahom se i voli i pati. Dr. Himzo Polovina, nekadašnji i vječno popularni sevdalija

iz Mostara, svojevremeno na pitanje da li se danas izgubio značaj sevdalinke, ovako odgovorio:

            - Možda, utoliko što rijetko ko još zna pravo značenje sevdaha. To nije riječ koja

označava ljubav. Sevdah je sve ono emotivno što dajete jednoj osobi. Kroz sevdah i sevdalinku

se voli i pati, čezne i trpi. U vrijeme kada je sevdalinka nastala, ljubav nije bila slobodna i

momci i djevojke su bili sputani tradicijom. Muškarac u to doba nije mogao ženi reći: “Volim

te”, a žena je to mogla samo kroz pjesmu, pa opet ne tako otvoreno, već kroz metafore,

diskretne asocijacije...

            Sevdalinka je uvijek imala neke poruke što se danas u zabavnoj muzici kao i u

takozvanoj novokomponovanoj narodnoj pjesmi izgubilo...

 

            Od sevdaha, Mujo,

            Od sevdaha, dušo,

            Od sevdaha, srce moje,

            Goreg jada nema.

                        Nit bolesti, Mujo,

                        Nit bolesti, dušo,

                        Nit bolesti, srce moje,

                        Od ašikovanja.

 

            Takva pjesma iz mostarskih odaja, haremluka, čardaka, sišla je ubrzo u kaldrmisane

avlije, prošarane đerizima iz rijeke Radobolje u kojima su rasle šeftelije, zerdelije i šandude,

osjećala se hladovina odrine, u uglu sećija i mala skemlijica prekrivena serdžadicama, a visoki

duvarovi okrečeni - bili su nadvijeni granatim smokvama i napuklim plodovima nara.

            Ponekad bi djevojke svoj vez vezle i pjevale u hladu avlije, okružene mirisnim

džulbeharima, katmerima, šebojima, zumbulima i albaderima, dok su u avlijskim sofama na

pripeci spavali cvijetovi lale i zambaka. Često bi se preplitao pjev bulbula sa pjevom kumrija i

cvrčaka iz obližnjih bašta oko Radobolje, Strijelčevine i Zgona, te sa platana duž Liske,

Balinovca i Rondoa.

            Vremena prolaze i djevojke postaju slobodnije. Izlaze pored zabrane roditelja krišom na

avlijska vrata i tu se sada vode ašikluci.

 

            Sinoć ja i moja kona,

            Na kapiji stajahu,

            Čekala sam dragog da mi dođe,

            Da mi ružu donese.

 

            Sevdalinka prelazi u selamluke, predahluke, gdje se muška čeljad porodice prvo

odmarala, pa onda zabavljala. Pjevalo se uz saz i daire i teferičilo do kasno u noć, pa,

ponekad, i do samog sabaha.

            A momci su počeli s pjesmom prolaziti sokacima i dolaziti draganama pod prozore:

 

            Daj, iziđi, ašik-dušo,

            Na kapidžik onaj mali,

            Gdje smo nekad sevdisali,

            Šerbe pili i plakali.

 

            Spomenućemo neke, tih davnih vremena, rado pjevane sevdalinke u Mostaru: “Ali-paša

na Hercegovini”, “Hvalila se Šarića kaduna”, “Kolika je pod Mostarom Cernica”, “Telal viče

od jutra do mraka”, “Pod Mostarom ta zelena livada”, “U bašči mi bunar voda, ja je ne

pijem”, “Mujo kuje konja po mjesecu”, “Imal jada ko kad akšam pada”, “Kroz bašču mi potok

teče”, “Što li mi se Radobolja muti”, “U Mostaru šadrvan vodica”, “Hodio sam svud po

svijetu”, “Trepetiljka trepetala”, “Lijepi li su mostarski dućani” i mnoge druge.

            Mostar je uvijek imao svoje pjevače sevdalinki i one koji su meračili uz nju i uz

poznatu “hercegovačku lozu” i vina “žilavku” i “blatinu”, teferičili i mezetili uz pečenje sa

ražnja.

            Svaka mostarska mahala imala je, može se slobodno reći, svoje pjevače i svirače.

Mnogi pjesnici Mostara su nadahnuti sevdalinkom stvarali svoje stihove. Poznati mostarski

pjesnik Osman Đikić napisao je tako kasnije veoma poznate i popularne sevdalinke: “Oj

kaduno dušo moja”, “Džaurko mila”, “Džela Fato” i druge. Aleksa Šantić autor je Emine, ali

se malo zna da su njegovi stihovi i sevdalinki “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Gondža ružo u

zelenom sadu”, “Jahao sam konje, ašikovao, pio”, “Leptirići mali”, “Ko pokida sa grla

đerdane”, “Hasanagin sevdah” i mnogih drugih.

            Mostarsko podneblje je stvoreno za ljubav - sevdah, a sevdalinka je uvijek bila glavna

duhovna žila kucavica grada na Neretvi. Zato treba spomenuti i nekoliko izuzetnih tumača i

izvođača sevdalinki u Mostaru u periodu od pred Drugi svjetski rat do rata 1992. godine. To

su Avdo Ombašić (Šice), Šefkija Šehović, Fatima Hadrović - Čerkić (Fatka), Ščepa Rozić,

Nezir Bukovac, Avdo Ćumurija, dr. Himzo Polovina, Meha Sefić (Slikar Maestro), Meho

Zekić, Ekrem Duvnjak, Ismet Ćumurija, Fadil Karić, Ilijaz Delić. Stvarno ih je bilo još mnogo.

            Od instrumentalista koji su očuvali i prenosili sevdalinku na mlađe ističu se Mehmed

Voljevica (Babo), Mujo Karalija, Fehim Hadžiselimović (Feha), Mirsad Stupac (Mimi), Faruk

Mehičević i Izedin Gačanin.

            Mostarska sevdalinka je ušla i u prostorije mostarskih kafana: “Ruža” (sada na istom

mjestu istoimeni Hotel, devastiran u posljednjem ratu), “Zeleni gaj” (sada više ne postoji),

“Bijela lađa” (ne postoji odavno), “Metropol” (na nekoliko godina pred ovaj rat zatvorena i

pretvorena u poslovne prostorije, a u ratu srušena), “Vakuf” (pred ovaj rat zatvorena), “Lira” (u

ovom ratu totalno srušena), te bašte “Pariz” (odavno uništena i pretvorena u park), “Preporod”

(desetak godina iza Drugog svjetskog rata pretvorena u dječije igralište), i “Velež” (u

posljednjem ratu potpuno uništena), na terase Hotela “Neretva”, Hotela “Bristol” i Hotela

“Mostar”.

            Pašana Begović (rođena Džoklo), Hatidža Zagorčić (rođena Kanjo), Džemila Behmen

(rođena Voljevica), Hatidža Sirčo-Ćerić, Devla Kajtaz, Džira Vejzović, Sevda Katica, Džulsa

Hadrović (rođena Gušanac) i mnoge druge Mostarke autentični su kazivači izvornih narodnih

melodija, a rahmetli Osman Đikić, Muhamed Ajkić, dr. Himzo Polovina, Mustafa Trebinjac

nekada, i Spasoje (Spaso) Berak danas, ističu se kao prikupljači narodnog blaga.

            Ovo je bila jedna generacija koja je prenosila usmenu i muzičku baštinu na mlađe.

            Ne mogu a da ne pomenem da je ovih dana u listu “Kabes” (br. 11) u izdanju

Islamske vjerske zajednice u Mostaru otštampan rad našeg poznatog pjesnika-književnika

Mostarca Hamze Hume pod naslovom SEVDALINKA NA RUBU DVAJU DRUŠTVENIH

SISTEMA. Ovaj rad je pretiskan iz lista “Pravda” (Beograd, 6.9.1934.),:

            “Tempo života kod nas u Bosni i Hercegovini kreće se još prilično sporo, a tradicija je

isuviše upečačena u naše duše, pa se sevdalinka još upinje. Ali taj se pečat briše sa generacije

na generaciju, dok potpuno ne iščezne. Sevdalinke, kao aktuelne pjesme, uskoro će nestati, a

sve što prolazi zamjenjuje novo. I kao što ne treba žaliti za valovima koji su protekli, ne treba

da se žali ni za pjesmama koje su ispjevane. Današnjica traži sposobnost za život, traži nove

vidike i nova uživanja, koja mame u nova otkrovenja.

            Nastaće i nove pjesme koje će nagovijestiti nova vremena, bolja od prošlih. Nastaće

novi ljudi koji će s osmijehom sažaljevanja gledati na naše generacije, a neće ni misliti na to

da smo im mi bili most, da pređu u život o kome mi danas možemo samo da sanjamo.”

            Eto, tako je bilo nekada, a nastupaju nova vremenska razdoblja i za Mostar i za

njegovu sevdalinku.

 

            (Nastavlja se)
14.02.2014.

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u avgustu 2002. godine, u časopisu „Most“, br. 152-153(63-64)

 

 

            Bilo je kriznih perioda kada Tamburaški orkestar skoro nije ni radio, mislim da su to bile godine 1953. - 1956., kada se jednostavno rasformirao orkestar. Od toga orkestra ostala su samo četiri člana Mirzo Alagić, Ismet Ćumurija, Ahmet Deronja i Muhamed Ćišić. Nakon izvjesnog vremena nastavljen je rad sa novim tamburašima i tako je nastao Tamburaški i narodni orkestar jer su im se pridružila i tri harmonikaša - Faruk Mehičević, Mirsad Stupac i Izedin Gačanin. Orkestri su isključivo muzicirali folklorne numere i pratili pjevače narodnih pjesama. To je bilo otprilike 1957. godine i dalje. 28. jula 1949. godine „Abrašević“ nastupa na Republičkom festivalu KUD BiH u Sarajevu. Sve sekcije i njeni rukovodioci su nagrađeni novčanim nagradama. Poslije, Društvo gostuje u Makedoniji u Štipu, Skoplju, Tetovu, Kumanovu i Kočanima. Na ovoj turneji postiže velike uspjehe i donosi mnoga priznanja. Narodni i Tamburaški orkestar daju nekoliko veoma uspjelih koncerata narodnih pjesama i priređuju takmičenja narodnih pjevača Mostara. Ove aktivnosti su se odvijale nakon fuzije KUD „Abrašević“, „Ljube Brešana“ i „Salke Peze“. Korištena je sala za koncerte RKUD „Abrašević“ zvana sala NOF-a u Ulici Alekse Šantića. Pored koncerata održavane su i igranke na kojima su svirali Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac, otac harmonikaša društva Mirsada Stupca-Mimija i Omer Potur.

            Sjetih se jednoga veoma uspjelog koncerta narodnih pjesama u kojem su nastupili stari mostarski pjevači: Fatima Hadrović-Čerkić zvana Fatka sa pjesmom „Lastavice lasto bog te ubio“, zatim Nezir Bukovac sa pjesmom „Bosno moja poharana“, Šefkija Šehović sa pjesmom „Emina“ i „Oj, kaduno, kono moja“, Avdo Ombašić zvani Šice i Lutkica sa pjesmom „Tužno vjetri gorom viju, tugo golema“ i pjesmom „Ja posadih more višnju na jaliji“ te prisjetih se i pjesme veoma dobrog pjevača Stjepana Rozića - Šćepe „Kolika je viš Travnika bojna“ i Avde Ćumurije sa pjesmom „Znaš li draga onu šljivu ranku kad smo skupa bili na uranku“.

            U jednoj takmičarskoj večeri mostarskih pjevača u sali „Abraševića“ 1957. godine gosti su bili tada popularni pjevač (a član naše folklorne sekcije 1947. i 1948. godine) Himzo Polovina uz pratnju harmonikaša iz Sarajeva Selvera Pašića, zatim: Zaim Imamović, Safet Isović, Blaga Videc, Ljubo Lipovac, Mile Bogunović-Džo, Meho Puzić i brat mu Bahrija, Izeta Selimović zvana Beba, Zora Dubljević, Ljubica Drakulić, Himzo Polovina, Nada Mamula, Radmila Jagodić, a u koncertima su sudjelovali i Rejhan Demirdžić kao Husametin-beg i Aleksandar Mičić kao Fistik te komičarka iz Radio Zagreba Nela Eržišnik kao Marica Hrdalo, itd.

            Prisjećam se i naslova nekih koncerata za 40. godišnjicu postojanja RKUD „Abrašević“ - Velika revija pjevača narodnih pjesama 17. jula 1966. godine, kada su pred prepunim stadionom Kantarevac nastupili eminentni pjevači, zatim koncerta pod nazivom Teče pjesma kao Radobolja 14. novembra 1969. godine u sali Doma kulture na Rondou. To su bili susreti tri generacije pjevača Mostara. Pa nekoliko koncerata pod nazivom „Niz narodnih bisera“, „Sevdahom kroz Bosnu i Hercegovinu“. Tamburaški orkestar je imao svoje numere u Narodnom pozorištu u Mostaru, u komadu Svetozara Ćorovića „Zulumćar“, a Ismet Ćumurija je 29.11.1969. godine nastupio i kao svirač i kao pjevač mostarskih sevdalinki. „Zulumćar“ je izveden 28.02.1953. godine sa pjevačima Ševkijom Šehovićem i Nezirom Bukovcem, dok su svirači bili: Mehmed Voljevica-Babo, Osman Šantić, Muhamed Stupac i M. Drenić. U „Zulumćaru“ su 29.11.1969. godine kao svirači nastupili: Mirza Alagić, Ismet Ćumurija, Vahid Huskovć, brat Vahidov Adil Husković, Besim Jusić, te glumci Narodnog pozorišta statisti svirači Vlado Milosavljević i Selimir Simić. Ulogu Selim-bega („Zulumćar“) igrao je Vaso Zorkić.

            Iz „Abraševićeve“ radionice talenata potekli su pjevači: Himzo Polovina, Mehmed Zekić-Meho, Ekrem Duvnjak, Himzo Đonko, Mate Bulić, Edin Pandur, Rasema Habul, Ismet Ćumurija, Ibrahim Puce, i drugi.

            Ovi pjevači snimaju za muzičke arhive RTV Sarajeva, RTV Zagreba, RTV Beograda i drugih lokalnih RTV stanica Bosne i Hercegovine.

            Za Radio Beograd je pjevala i članica dramske sekcije „Abrašević“ Azra Ćemalović. U beogradskom Savezu kompozitora Jugoslavije su kao kompozitori - pjevači Fadil Karić (profesionalni pjevač), Ismet Ćumurija i Spasoje Berak-Spaso. Ilijaz Delić, Mostarac, takođe je postao profesionalni pjevač. Rasim Pandur je takođe odabrao životni put profesionalnog pjevača i živi u Beogradu i u Aranđelovcu. Asim Brkan takođe snima za RTV Sarajevo i RTV Beograd a danas radi kao urednik zabavno-muzičkog programa u Radio Tuzli.

            Iz narodnog orkestra RKUD „Abrašević“ su potekli i izvrsni instrumentalisti: Spasoje Berak-Spaso tamburaš i klarinetista i Nedjeljko Kovačević (violinista) danas profesionalni muzičar, a bio je član Narodnog orkestra RTV Sarajevo 70-ih godina. Valja spomenuti i naše narodne pjevače Mihovila Boškovića-Miju i Adila Huskovića-Seju kao i Asima Brkana i Asima Dumpora koji su nastupali na Festivalu mladih „Studentsko ljeto“ u Maglaju i osvajali visoka mjesta. Na Festivalu narodne muzike „Ilidža 1971.“ nastupio je i Mehmed Zekić-Meho.

            Na nekoliko Festivala Ilidža nastupio je Himzo Polovina, a na jednom poslijeratnom festivalu Ilidža nastupio je i Asim Brkan (iza rata 1992-1995. godine). Na Festivalu narodnih pjesama „Lukavac“ i „Bihać“ iza rata 1992-1995. godine nastupio je Ibrica Puce (mislim da je i u ratnim uslovima na festivalu „Lukavac“ nastupio i osvojio jednu od nagrada.). Mustafa Šantić kao harmonikaš i kompozitor nastupa na Festivalu u Bihaću. Elvedin Balalić-Titi ovih dana napravio je svoje prve snimke za muzički arhiv RTV PBS-a u Sarajevu, a arhivirao je svoje snimke za RTV Mostar kao solista narodnih pjesama i kao harmonikaš.
11.02.2014.

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ćumurija, a objavljen je u avgustu 2002. godine, u časopisu „Most“, br. 152-153(63-64)

 

 

            U kući zvanoj „Kafana Evropa“ na ulasku u staru mostarsku čaršiju Kujundžiluk na domak Starom mostu, daleke 1926. godine osnovano je Radničko kulturno-umjetničko društvo „Abrašević“. Osnivači društva ovu kuću nazvaše i „Radnički dom“. Društvo dobi svoje ime po mladom revolucionaru Kosti Abraševiću rodom iz Ohrida (Makedonija) 29. maja 1879. godine.

            Otac Naum mu je bio porijeklom Makedonac, a majka Sotira Grkinja. Ona je bila veoma učena žena i djelovala je pozitivno na razvoj svoga sina. Zbog teškoga života otac je odlučio da s porodicom krene u pečalbu i uspio je da u Šapcu otvori kafanu u kojoj su svi članovi porodice usluživali goste, sem Koste. Kosta je već tada imao završena tri razreda grčke škole, koja mu u Šapcu nije bila priznata. Upisuje se u gimnaziju 1892. godine. Peti razred završava 1897. godine i već naredne godine skrhan bolešću tuberkuloze u svojoj 19. godini života umire 8. januara 1898, godine, te je u Šapcu i sahranjen. U njegovom poetskom stvaralaštvu naročito mu se izdvaja pjesma pod nazivom „Zviždi vjetre“:

             

            Zviždi, vjetre, na sve strane,

            Čupaj drvo, krši grane!

            Svom silinom svoga leta

            Huji, juri preko sveta.

 

            Zasluge RKUD „Abrašević“ u širenju, propagiranju i njegovanju muzičkog kulturno pedagoškog života u Mostaru su od ogromnog značaja. Društvo je okupljalo mlade iz radničkih porodica i drugih sredina gdje se ranije nije znalo za postojanje mnogih muzičkih instrumenata, a kamo li da se pomišljalo na bavljenje muzičkom umjetnošću. U Društvo su dolazila djeca iz mahala, iz prigradskih naselja, ponekad sa sela i tu su zavoljela muziku: Stečena ljubav i dobivanje znanja u „Abraševiću“ uticali su na mnoge da se opredijele za buduće profesije vezane za muziku. Mnogi nekadašnji članovi muzičkih sekcija „Abraševića“ danas su profesionalni muzičari. Neki su postali članovi raznih orkestara, od zabavnih, narodnih do simfonijskih, neki su profesori muzike, a neki su magistrirali ili su na putu da doktoriraju. „Abrašević“ je bio mostarsko vrelo kulture.

            Ansambl narodnih pjesama i igara RKUD „Abrašević“ bio je jedan segment iz cjelokupnog rada Društva.

            Tamburaška sekcija je imala veliku ulogu u okupljanju mladih progresivnih snaga. Nakon osnivanja, radile su pri Društvu tri sekcije, i to: dramska, tamburaška i prosvjetno­kulturna.

            Tamburaši su otvarali sve „Abraševićeve“ priredbe sa revolucionarnom pjesmom „Smjelo“. Ova pjesma je tada u narodu bila veoma popularna. Grupom tamburaša je rukovodio Mustafa Bjelavac, ostali članovi bili su: Omer Potur, Kosta Kaličin, Mile Petković, Ljubo Salatić i Osman Šantić.

            Od policije je paralisan rad RKUD „Abrašević“ od strane šesto-januarske monarhofašističke diktature od 1929. do 1935. godine.

            Godine 1935. tamburaši ponovo počinju sa radom i ovu sekciju nadopunjuju novi članovi: Nusret Rizikalo - krojač, svira prim, Haso Fazlinović - stolar, svira bubnjeve, Aziz Fazlinović - bravar, svira prim, Mujo Bjelavac - rukovodilac orkestra, po zanimanju sahačija, Asim Oručević - svira brač i klavir, Alija Puzić - bravar, svira čelo, Efraim Kazazić - krojač, svira berde, Ibrahim Pezo - bravar, svira brač, i Huso Maslić - svira bugariju. Danas od preživjelih su Alija Puzić i Nusret Rizikalo. Nusret Rizikalo kaže da je prilikom dolaska u orkestar zatekao Esada Šabanca koji je svirao prim, Mustafu Skuhana - Muju koji je svirao treću bugariju i Antonija Jukića - Tonu koji je svirao berde. Sviralo se na zabavama u gradu, a naročito u Radničkom domu (na Glavnoj ulici) na igrankama. Svaka zabava je otvarana pjesmom:

 

            Radnički pozdrav

            Zdravo da ste hrabri borci

            Boreć se za pravo i rad

            Veseli i sretni bud'mo

            Solidarni k'o do sad.

 

            Godine 1939. organiziraju se u gradu demonstracije u cilju borbe protiv fašizma, za bolja prava radnika i za bolji život. Te godine se zatvara „Radnički dom“ u kome je djelovao RKUD „Abrašević“. Tada su odvedeni rukovodilac tamburaške sekcije Mustafa Bjelavac i rukovodilac dramske sekcije i kursa „esperanta“ Nikola Abramović - Bjelica (osnivač Društva) u zatvor u Lepoglavu odakle se nisu vratili. Pored mnogih članova Društva u Drugom svjetskom ratu izgubili su živote i tamburaši: Kosta Kaličin, Ibrahim Pezo, Haso Fazlinović i Husein Maslić-Husa.

            Tokom rata 1941. do 1945. godine RKUD „Abrašević“ ne radi. Nakon rata, osnivačka skupština „Abraševića“ u prostorijama „Hrvoja“ održana je 27. avgusta 1946. godine. Pored ostalog dnevnog reda donesena su i pravila o radu Društva, a koja su izrađena na temelju Pravilnika rada RKUD „Proleter“ iz Sarajeva.

            U maju 1947. godine formira se tamburaška sekcija, čiji je rukovodilac Omer Potur, kao i folklorna sekcija koje nastupaju na gradilištima pruge Šamac - Sarajevo. Duž radilišta daju 17 programa koje je gledalo oko deset hiljada omladinki i omladinaca. Slijede nastupi u mnogim mjestima tadašnje Jugoslavije. Godine 1948. već radi Veliki tamburaški orkestar koji broji oko 150 članova. Mnogo je članova a malo je instrumenata, te se Društvo odlučuje da nabavi 20 mandolina i nekoliko gitara i 15. juna 1948. godine otpočinje sa radom mandolinsko-gitarska škola sa 32 polaznika. Njen rukovodilac bio je Rajmond Hap.

            Sjećam se nekih članova Velikog tamburaškog orkestra, a to su: Hivzija Čizmić, Ibrahim Ćišić i brat mu Muhamed, zatim Sulejman, Salem i Hasan Dandić, Esad Dedović (brat Keme Dedovića - igrača folklora, poslije stručnog rukovodioca folklorne sekcije RKUD „Abrašević“ i Internacionalnog ansambla narodnih pjesama i igara svijeta „Camarad“ u Mostaru.) Dva brata Amir i Alija Sadžak, Spasoje Berak-Spaso i sestra mu Zora udata Šparavalo, Hasan Alikalfić, Blažek čijeg se imena ne sjećam i neki Misita, Dušan Pejanović-Dule, Nenad Aškrabić-Jovo i sestra mu Milena zvana Beba, Rudolf Grabovac, Milojko Knežević, zvani Braco, Aco Čolović, braća Ševko i Dževad Kurtović, Mustafa Hojlaš-Muta, Ibrahim Šantić, Faruk Dizdarević, Nuhrudin Jonić-Nuna, Ahmet Deronja, Ismet Ćumurija, Semir Alikalfić, Mirza Alagić, Zijo Kreso, Abdurahman Kalajdžić, Filip Bevanda i mnogi drugi. Muziciranje ovih tamburaša bilo je na visokom muzičkom, umjetničkom nivou. Te godine pa i poslije Radio Sarajevo nije imalo svoje tamburaše, te su dolazili snimatelji i snimali emisije muziciranja našeg tamburaškog orkestra. Snimci su pravljeni na tada odličnim magnetofonima marke Nagra. Da li su u arhivi radija sačuvani snimci, nije mi poznato.

            Orkestar je muzicirao djela ozbiljne muzike, kao i djela naše narodne izvorne muzike. Nabrojat ću nazive nekih partitura: Lukrecija Bordžija, Chavalleria rusticana, Improptu, U boj (Zrinjski), U pećini, Azuro, Svraćanja, Vesela mladost, Naši zvuci, Splet narodnih pjesama, Bilećanka, Titovo kolo, Biseru s' južnoga mora, Karišik narodnih pjesama, Splet šokačkih pjesama i igara, Vijenac narodnih pjesama i igara, Nizamski rastanak (turski marš).

            Stručni rukovodioci bili su vojna lica Rajmond Hap i Rudolf Grilec, poslije je bio Petar Fratnik (koji je stanovao u zgradi „Abraševića“ na Mejdanu (Trg 1. maja, gdje se danas nalazi Arhiv Hercegovina), zatim Mehmed Voljevica zvani Babo pa Faruk Mehićević, Mirsad Stupac-Mimi, Spasoje Berak, Kovačević Nedjeljko, Ismet Ćumurija, Besim Jusić, Sead Trnovac i dr.

 

            (Nastavlja se)
07.02.2014.

Razgovori u francuskom Klubu

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić u Sarajevu 22. aprila 2001. godine, a objavljen je u časopisu “Most”, br. 139(50)

 

 

            Još poneki detalj koji podsjeća na “Konzulska vremena” i nekadašnji Mostar

 

            Uvijek sa velikom emocijom čitam redove o prošlim, patrijarhalnim vremenima, u koja sam i ja – barem djelimično – utkan, jer sam davno još dobar niz godina proveo u rodnom Mostaru. Časopis “Most” je u dva broja, 136(47) i 137(48), donio vrlo interesantan osvrt, istina kratak, na “Konzulska vremena” u Mostaru. Autor članka Serdarević Šemsudin navodi niz detalja vezanih za periode ruskih i francuskih konzulata i tadašnjih konzula (Giljferding, Moreau itd.).

            Kroz istoriju, Srbi (i bosanskohercegovački) su imali žive, tijesne, prijateljske veze sa carskom Rusijom, naročito u nekim periodima i nekim poslovima – zaštita pred moćnim susjedima, crkveni poslovi, škole i obrazovanje, ustanci itd. To se u članku spominje.

            “Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru činili za pravoslavni živalj, uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve, običaj je bio da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju.”

            Jedno vrijeme, skoro svakodnevno, bio sam svjedok te pobožne zahvalnosti i prakse pravoslavnih Mostara. U osnovnu školu (Ruždiju), u prvi razred, pošao sam u jesen 1916./17. godine. Ruždija se tada nalazila u zgradi iznad Vladičine rezidencije na Suhodolini. Iz mog razreda, sa prvog sprata, se kroz prozore sve vidjelo preko Suhodolinskog potoka. Vidjeli smo svako zaustavljanje sprovoda, obavljanje molitve i potom odlazak.

            Pošto su sprovodi redovno obavljani poslije podneva, učesnike u sprovodu je žestoko peklo zapadno popodnevno sunce pri usponu uz Suhodolinu. Tako je bilo sve od kraja aprila, pa cijelo ljeto. Vrlo često je na tim sprovodima činodejstvovao pop Kojo, osobito ako se radilo o siromašnim, sirotinjskim sprovodima (mala para!). U Mostaru se pričalo da u takvim prilikama (žestoki ljetnji zvizdani) pop Kojo mjesto “opojenija” “ruši sve svece” i pjeva “Baš danas, po ovakvom zvizdanu, si izabro svoju sahranu…”  Pop Kojo je bio poznat svim Mostarcima, ne samo pravoslavcima, kao drag čovjek, otvoren, liberalan, šeret svoje vrste. I ako možda to nije istinito (misli se o ranije spomenutom pjevanju), dobro je izmišljeno, i danas se pamti. Nama, učenicima, je tada objašnjeno da se sprovod tu zaustavlja da oda priznanje i zahvalnost ruskim konzulima. Iznad samog potoka, tu gdje se sprovod zaustavljao, nalazila se jedna omanja zgrada, navodno tu je bila rezidencija ruskog konzula.

            Danas tu više nema konzulata, nema ni popa Koje, a ni Mostar u mnogo čemu nije onaj kao nekada. Tužno.

            U nastavku članka autor Sedarević pominje akcije na školovanju hercegovačkih Srba u XIX vijeku u Rusiji.

            “Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom (Prokopije) krenula je iz Sarajeva 3. maja 1857. godine…  U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 ucenika i studenata, a to su…  (autor ih citira po redu, imenom)”. Deseti je Luka Ivanišević.

            Pošto sam imao sreću da upoznam Luku Ivaniševića (nekoliko godina prije njegove smrti), želja mi je da ga uz dužno poštovanje na ovom mjestu predstavim mlađim generacijama Mostaraca. On to svojim životom i radom zaslužuje.

            Luka Ivanišević je Mostarac, rođen u gazdinskoj porodici u mahali Brankovac. Poslije završene srednje škole, odlučio se da studije medicine završi u Rusiji. U tom ga je svesrdno pomagao njegov otac. Imao je sreću da bude izabran među 11 već spomenutih učenika i studenata određenih za školovanje u Rusiji.

            Završio je medicinu u Petrogradu, oženio se u Rusiji (Tanja ?) i vratio se na rad u zemlju. Neću redati pojedinosti iz njegove biografije, ali znam da je iz Mostara, kao ljekar otišao u Pariz i tamo u ljekarskoj službi proveo neprekidno punih 30 godina. Prošao vrlo bogatu ljekarsku praksu. Za vrijeme boravka u Parizu družio se sa mnogim poznatim Francuzima. Bio je dobar poznanik i prijatelj i sa čuvenim književnikom Viktorom Hugo-om. Poslije penzionisanja vratio se u svoj Mostar. Radio je još nekoliko godina i umro između dva svjetska rata. Sahranjen je na Novom pravoslavnom groblju.

            Kada se dr. Ivanišević vratio u Mostar (1925.), ja sam bio učenik šestog razreda gimnazije. Francuski jezik mi smo tada počinjali u gimnaziji u drugom razredu. Imali smo vrlo dobre nastavnike (profesor Džamonja i Ana Jelačićeva). Od Ane smo saznali da se otvorio francuski Klub u gradu, da je moguće svaki dan posjećivati Klub, razgovarati francuskim jezikom, koristiti biblioteku i čitaonicu. Predsjednik Kluba je bio dr. Luka Ivanišević, ljekar sa dugim stažom i boravkom u Parizu, koji se nedavno vratio u Mostar. Klub je bio smješten u “Zorkinoj školi” na Glavnoj ulici (blizu Radničkog doma).

            Bili smo jako zainteresovani da se upišemo u članstvo Kluba. Članarina je bila mala, mogli su se upisati i siromašniji učenici. I sada se sjećam kako željno smo prvi put posjetili Klub i kako smo poslije toga bili ponosni (pomalo i uobraženi). Domaćin Kluba je bio general (Zaleski ?), ruski emigrant, koji je odlično znao francuski jezik. Bio je vrlo jednostavan i pristupačan čovjek. Klub smo posjećivali 2-3 puta sedmično. Obaveza je bila da se u Klubu razgovara samo na francuskom jeziku.

            U Klubu smo se upoznali sa predsjednikom dr. Ivaniševićem. Mostarci su ga nadimkom zvali “Glavan”. Zašto, ni danas ne znam. Vrlo impresivna pojava, stari gospodin, sa špicastom bradom, uvijek elegantno odjeven. U kontaktu sa nama jednostavan, elokventan, pristupačan. Tada je mogao imati oko 75 godina. Svake sedmice smo imali s njim dugu sjedeljku i razgovarali o svemu i svačemu. Zapitkivali smo ga o životu u Parizu. Govorio je kao naš pravi Mostarac. Bili smo veseli u njegovom društvu, zadovoljni njegovim pričanjima i informacijama izgovorenim na biranom francuskom jeziku. Iz tih razgovora i njegovih priča dosta toga sam zapamtio.

            Najprije o njegovom odlasku iz Mostara na studije u Rusiju. U to vrijeme (polovica XIX stoljeća) odlazak u Petrograd ili Moskvu bilo je toliko daleko i rijetko, kao da se danas odlazi na Mjesec! Pri odlasku, otac ga je ispratio na stanicu. Starac, smiren, ozbiljan, bez ikakvih vidnih promjena na licu i držanju. Pred sami polazak, otac ga je poljubio, očinski, odlazi daleko i vratiće se Bog zna kada i ako. I sin se dobro držao. Na kraju, otac mu je kratko i razborito rekao: “Sine, čuvaj zdravlje i budi pošten”. Samo to i toliko. Pišem o ovom opširnije – radi mladih generacija koje o tom znaju malo ili skoro ništa. Nije svejedno da li se nešto zna o tom kako su se ljudi tada držali i rastajali, možda čak i zauvijek, kakve i koje moralne vrijednosti su cijenjene.

            Dr. Ivanišević je bio među Mostarcima vrlo poštovan, vrstan ljekar, obrazovan i kulturan čovjek i građanin.

            Jednom prilikom nam je pričao i neke pojedinosti iz njegovog porodičnog života. Tanja, njegova supruga, Ruskinja, govorila je odlično francuski, pa i naš jezik, ali uvijek sa naglašenim ruskim akcentom i izgovorom, sa stalnim umekšavanjem riječi. Bio je govor o tom kako Tanja izgovara riječ “tebe” – kao “tjebe”, skoro kao “ćebe”. “Bog te ne ubio kod nas se ćebetom pokriva, to je pokrivač.” Smijali smo se slatko, i ona se tome smijala, ali svoj izgovor nije mogla popraviti.

            Od dr. Ivaniševića smo mnogo naučili. Zapamtio sam i dosta finesa, nekih se i danas sjećam. Od njega smo naučili da se u francuskom jeziku, u žargonu, “hramati, šepati” kaže “planter le chou”. Doslovce prevedeno, bukvalno, to bi značilo “saditi kupus”.

            U cjelini, i bez pretjerivanja, mnogo smo naučili za neke dvije-tri godine u francuskom Klubu i na sjedeljkama sa dr. Lukom Ivaniševićem. Bio sam u prilici da na studijama i kasnije razgovaram sa strancima na francuskom jeziku. Nisu vjerovali da je to moje znanje jezika poneseno sa gimnazije.

            Ko je poznavao doktora Ivaniševića iz Mostara, neće ga lako zaboraviti iako je vrijeme odmaklo.
04.02.2014.

Francuski konzularni agenti u Mostaru

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u junu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 139(50)

 

 

            Francuski diplomata Leopold Moro porijeklom Poljak sa izvornim prezimenom Morawiecki, preuzeo je dužnost zamjenika vicekonzula u Mostaru 26. decembra 1865. godine. Izvještaje iz centra Hercegovine slao je Ministarstvu inostranih poslova svoje zemlje u Versaju, Bordou i Parizu. U njima je do u detalje opisivao sve važnije događaje a posebno se zanimao za boravak raznih emisara u ovoj pokrajini i njihovu ulogu. Sa istom pažnjom pratio je i izvještavao o popisima stanovništva, nacionalnoj i vjerskoj strukturi, vrstama zanata, privredi, uvozu i izvozu, komunikacijama i vrstama transporta, vrstama škola, strukturi učenika, popisu stoke itd. Praktično pod njegovu lupu stavljena je sva struktura političke vlasti, privrednih tokova, obrazovnog sistema i tradicije pojedinih etničkih grupacija. U ulozi zamjenika vicekonzula radio je do kraja maja 1873. godine kada predaje dužnost Evaristu de Sent – Mariju. U Mostaru je proveo četiri i po godine. Leopold Moro je od 1850. godine u Beogradu gdje uči srpski i turski jezik a već 1853. godine nalazi se u službi Francuske konzularne agencije u Sarajevu kao tumač za srpskohrvatski i orijentalne jezike.

            Pored maternjeg odnosno poljskog jezika Moro je poznavao francuski, srpskohrvatski, turski, ruski, orijentalne jezike, engleski, talijanski, njemački i grčki jezik. Prirodno je da poliglota ovog kalibra ima široko obrazovanje što mu itekako koristi u diplomatiji. Zbog kraćeg odmora Leopolda Moroa je oko tri mjeseca, tačnije do 11.09.1870. godine mijenjao Jean-Baptiste-Evariste-Charles-Pricot de Saint-Marie. Zamjena se desila iste godine još jedanput pošto je Moro morao biti u Sarajevu, međutim to je potrajalo daleko duže nego što je predviđeno odnosno sve do maja 1873. godine. Sen-Maria zamjenjuje Jerom Swietochowski rođeni Poljak, poznavalac francuskog, turskog i srpskohrvatskog jezika. Karijeru je započeo 1863. godine kao tumač u Francuskom generalnom konzulatu u Sarajevu. Evarista de Sent Marie je kao plod dugotrajnih i studioznih ispitivanja ostavio dragocjeno djelo o Hercegovini pod nazivom “Hercegovina, geografija, istorijska i statistička studija” (“L Herzegovine, etude, geographique, historique et statistique”) objavljeno u Parizu 1875. godine.

            Dekretom od 21. avgusta 1875. godine francuski konzul u Sarajevu ponovo je za vicekonzula u Mostaru imenovao Auguste Dozona (1822.-1890.), diplomatu, prevodioca i lingvistu koji je diplomatsku karijeru započeo 1855. godine u Beogradu. Došao je u burno doba, kada je u Hercegovini izbio ustanak i prijetio da se proširi na šire područje čime je skrenuo ne samo turske nego i velike evropske sile. Ustanak je otvorio tzv. “istočno pitanje”. U svrhu smirivanja stanja iz Sarajeva je u Hercegovinu poslana jedna komisija ali ona nije uspjela ništa konkretno učiniti. Kasnije su po istom pitanju pokušali nešto uraditi izaslanici valije Hasan-paše i Konstan efendije, međutim nisu mogli čak ni da stupe u kontakt sa ustaničkim vođama. Ustanici su zahtijevali od sultana da lično pošalje svog komesara na pregovore. Na to je Porta pokušala silom slomiti ustanike ali ni ta mjera nije urodila plodom.

            Austrougarska i Rusija su kao najzainteresovanije velike sile nastojale da utiču na ustanike putem diplomatije.

            Austrougarski poslanik u Carigradu Herbert prenosi poruku sultanu da je stav njegove vlade nemiješanje u poslove Turske. Konzuli iz Sarajeva i Dalmacije šalju izvještaje u Beč da se ustanak širi i prijeti da se pretvori u opšti rat.

            Broj izbjeglica iz Hercegovine u Dalmaciju popeo se na 30 000 i troškovi za njihovo izdržavanje sve više su pogađali austrougarsku kasu. Postojala je opasnost da se Srbija i Crna Gora zbog vitalnih interesa uključe u rat tako da se i Rusija sve više osjećala odgovornom za riješavanje pitanja na Balkanu. I upravo iz Rusije dolazi do incijative za diplomatsko posredovanje upučeno austrougarskom caru i kralju preko konzula Novikova u Beč. Predloženo je da Rusija, Austro-Ugarska i Njemačka, članice Trocarskog saveza, preduzmu akciju u cilju smirivanja stanja u Hercegovini. Vlada u Petrogradu je smatrala da trebaju kolektivno nastupiti kako bi Porta prekinula vojne akcije sa ciljem da se objave reforme a da zauzvrat ove tri sile garantuju njihovo sprovođenje.

            Diplomate Andraši (Austrija), Novikov (Rusija) i Švajnic (Njemačka) potpisali su trojni ugovor na osnovu koga je izrađena zajednička instrukcija. Formirana je komisija za pacifikaciju u koju su ušli pregovarači Rusije, Austro-Ugarske, Njemačke, Engleske, Francuske, Italije s jedne i Turske s druge strane. Ispred Turske imenovan je Server paša kao opunomočenik za Hercegovinu a njegov zadatak je bio da sarađuje sa članovima komisije za pacifikaciju. Te 1875. godine Mostar je bio centar diplomatske aktivnosti Rusije, Turske i svih velikih evropskih sila.

            Očito da se i ovaj put potvrdila izuzetno važna uloga Mostara za političke tokove na granici Evrope i Azije. Komisija je postavila uslov da Crna Gora i Srbija ostanu neutralne a da Austro-Ugarska spriječi dalji ulazak revolucionarnog elementa iz Italije koji je ubacivan u ustaničko područje. Njemačka je zahtijevala da se ne vrši nikakva presija na Tursku dok je prilikom susreta sa srpskim knezom Milanom car Vilhelm upozorio da se Srbija prema ustanku u Bosni i Hercegovini mora držati neutralno. Za predstavnika Rusije imenovan je konzul u Skadru Jastrebov, Italiju je zastupao konzul u Galcu Durando, Francusku konzul Dozon, Njemačku baron Lihtenberg konzul u Dubrovniku, Englesku bivši konzul u Sarajevu Holms i Austro-Ugarsku generalni konzul Vasić u Skadru.

            Svi članovi Komisije za pacifikaciju bili su konzuli pa se zbog toga ova akcija zove Konzularna mirovna misija. Zadatak im je bio da ustanicima objasne kako oni ne mogu računati na bilo kakvu pomoć od strane tri sile Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke i da im preporuče da s Portinim komesarem rasprave svoje žalbe.

            Vasić i Jastrebov su preko Bara došli u Dubrovnik, a odatle su zajedno sa Lihtenbergom preko Metkovića krenuli za Mostar. U Metkoviću im se pridružio Server-paša tako da su u glavni grad Hercegovine stigli 4. septembra 1875. godine. Do 6. septembra svi konzuli su stigli u Mostar tako da je misija mogla početi. Dogovoreno je da se konzuli podijele u dvije grupe. Vasić, Lihtenberg i Durando pošli su 10. septembra preko Metkovića, Rasna, Popova polja, Zavale, Trebinjske šume, Trebinja, Bileće i Stoca a u Mostar su se vratili 23. septembra.

            Drugu grupu sačinjavali su konzuli Jastrebov, Holms i Dozon i oni su krenuli ka Nevesinju, da bi se preko Stoca vratili u Mostar dan ranije u odnosu na prvu grupu. Glavni cilj konzula je bio da čuju zahtijeve ustanika kako bi posredovali u pregovorima sa Server-pašom. Zahvaljujući biskupu Kraljeviću, ustanici Rasna i Gabele formulisali su svoje zahtijeve i u vidu spomenice predali je konzulima. Vasićeva grupa vratila se sa Zubaca neobavljena posla jer nisu bili u kontaktu sa vođama ustanika te nisu ni mogli čuti njihove zahtijeve. Time je propao pokušaj konzularne misije za pacifikaciju da posreduju u pregovorima vođa ustanka i Server-paše. Jedino što su se konzuli složili bilo je da Turska mora prihvatiti tri uslova a to su priznanje diplomatske intervencije, primirje i pregovore ustanika sa Portinim komesarom u Dubrovniku.

            Konzularnu agenciju Francuske u Mostaru je od Ogista Dozona preuzeo Gaston Vjet (1846.-1900.). Dužnost je počeo obavljati od 05.07.1878. godine upravo u vrijeme uvođenja austrougarske uprave u BiH. Po završetku školovanja proveo je nekoliko godina u službi u konzulatima u Skadru i Suecu da bi od 1873. godine bio dragoman kancelist u Francuskom konzulatu u Sarajevu. Za vicekonzula u Mostaru unaprijeđen je 21.12.1878. godine. Njegovi izvještaji pružaju dragocjene podatke o vremenu početka nove vlasti u BiH odnosno u Mostaru.
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
232425262728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
123287

Powered by Blogger.ba