Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

31.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu “Most”, br. 137(48)

 

 

            U svojoj knjizi Memoari sa Balkana (1858.-1878.) politički pristav Martin Đurđević opisujući događaje iz 1866. godine vezane za dolazak Osman Šerif-paše, odnosno Topal-paše u Mostar pominje tri konzulata u gradu a to su austrijski, ruski i francuski. Te godine u francuskom konzulatu je radio konzul Moreau. Od svih konzula, kako navodi Đurđević, najviše se volio družiti sa Moreauom, tako da je često boravio u njegovim prostorijama. U Memoarima Đurđević piše kako se te godine vodila pomorska bitka na Visu između italijanskih i austrijskih ratnih lađa, tako da se do Mostara čula tutnjava topova. Tada je u francuski konzulat stigla brzojavna vijest da su Italijani poraženi. U osmanskoj upravi su postojale dvije brzojavne korespodencije na francuskom kao diplomatskom i turskom jeziku. Poznato je da se telegrafska linija između Mostara i Metkovića uspostavila 1862. godine kao prva u BiH.

            Francuska Konzularna agencija otvorena je u Travniku još 1793. godine a za konzularnog agenta imenovan je Marc Brijer Desrivaux. Od 1814. pa sve do 1853. godine u Bosni i Hercegovini nije postojao francuski konzulat. U januaru 1853. godine ponovo se otvara Francuska Konzularna agencija u Bosni, ali ovaj put to se desilo u Sarajevu.

            Prije otvaranja bilo kakve konzularne agencije u Mostaru, situaciju u Hercegovini je pratio konzul Eduard Vjet, šaljući svoje izvještaje Ministarstvu spoljnih poslova u Parizu.

            Ali da bi što konspirativnije prikupljali podatke u Mostar su pored njega dolazili Leopold Moreau i Žerom Svjetohovski, školovane diplomate. Oni su pravili vrlo iscrpne izvještaje o političkom raspoloženju stanovništva, ekonomskom stanju, kulturnim i socijalnim prilikama ulazeći u najsitnije detalje pošto su svi elementi činili sliku ove pokrajine potpunijom i korisnijom. Potreba za otvaranjem posebne konzularne agencije javila se nakon što su u Hercegovini izbili nemiri protiv osmanske uprave.

            Dekretom od 14. januara 1863. godine, Francuska je osnovala svoju Konzularnu agenciju u Mostaru. Za vicekonzula Agencije postavljen je Augist Dozon dotadašnji službenik u Francuskom generalnom konzulatu u Beogradu. Na dužnost je stigao 29. aprila 1863. godine zajedno sa konzulom Alphonse Marius Rousseau iz Sarajeva. Njih su na tri sata hoda od Mostara dočekali ruski i austrijski konzuli i jedan pukovnik sa odredom topnika koga je poslao paša. Sa brda Hum prilikom ulaska u grad ispaljena je salva iz 21 topa. Tom prilikom došlo je do susreta sa predstavnicima turskih velikodostojnika i vjerskih konfesija. Zastava na zgradi Konzularne agencije nije odmah podignuta pošto kuća u kojoj je trebala da se smjesti Agencija nije bila dovršena. Ona se zavijorila 23. maja 1863. godine i u toj zgradi Dozon je ostao do kraja decembra 1865. godine kada je premješten u Plovdiv. Njega je zamijenio Leopold Moreau, čovjek koji je već ranije dolazio u Mostar prikupljajući podatke za travničku Agenturu Francuske. Za vrijeme odsustvovanja u trajanju od pet mjeseci Dozona je u Mostaru mijenjao Žerom Svjetohovski tako da je on ovdje proveo nešto više od dvije godine. Za to vrijeme poslao je osam izvještaja od kojih je onaj iz 1862. godine najvrijedniji, premda je utvrđeno da je to u stvari kopiran tekst austrougarskog konzula u Mostaru koji mu ga je ustupio. Novi vicekonzul Leopold Moreau primio je dužnost 26. decembra 1865. godine a vrijeme će pokazati da je od svog prethodnika bio daleko sposobniji i radeniji. Poznavao je bosanski i turski jezik što mu je predstavljalo veliku olakšicu u radu. U Bosni i Hercegovini je boravio punih osamnaest godina i to dragocjeno iskustvo on je dobro iskoristio u svom radu.
29.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u aprilu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 137(48)

 

 

            Ruski konzuli u Mostaru zalagali su se za podizanje kulturnog nivoa pravoslavnog stanovništva ne samo u ovom gradu nego i u Hercegovini. Za izdržavanje Srpske škole pod košćelama, čiji su temelji udareni 23. maja 1855. godine, a dovršena je 15. aprila 1856. godine, davala je Vlada Rusije godišnju pomoć od 300 rubalja. Pomoć je pružena zahvaljujući zalaganju ruskog konzula u Mostaru Aleksandra Giljferdinga, pošto je bio oduševljen revnošću i pregalaštvom Mostaraca prema obrazovanju.

            Međutim, promjenama konzula mijenjali su se i ti odnosi tako da je bilo i negativnih posljedica zbog osionosti predstavnika Rusije. Srpska pravoslavna opština došla je u sukob sa ruskim konzulatom u Mostaru pošto je konzul Valerijan Bezobrazov, koji je u ovaj grad došao 14. januara 1860. godine potrošio izvjesnu svotu novaca od priloga sakupljenih u Rusiji a koji su bili namijenjeni ovoj opštini. U stvari sav novac koji je išao preko njega nije dostavljen za određenu mu namjenu. Nestalo je 400 dukata za manastire Pivu i Duži, zatim 600 rubalja koje je poslao jedan dobrotvor iz Carigrada za žensku školu i jednog pitomca u Manastiru Žitomisliću. Ništa se nije dobilo ni od pomoći ruskog cara za petogodišnju platu od po 100 dukata mjesečno jednoj učiteljici ženske škole. Bezobrazov je čak tražio da mu Opština da sve novce koje je Prokopije Čokorilo sakupio u Rusiji za izgradnju crkava po Hercegovini ali mu je taj zahtijev kategorički odbijen. U mostarskih trgovaca se uveliko zaduživao ali su mu vremenom i oni uskratili povjerenje.

            U svoj dnevnik Prokopije Čokorilo je zabilježio još dva događaja vezana za konzularnu aktivnost. “Jedanaestog februara 1858. ovuda (misli se na Mostar) prošao je ruski konzul G. Evgraf Ščulepnikov Romanovič i ode u Sarajevo na mjesto G. Aleksandra Giljferdinga; ovaj odlazi vo svoja Rusija.” On je registrovao jedan kratki boravak Giljferdinga u Mostaru. Čokorilo navodi da je 11. marta iste godine na proputovanju iz Sarajeva za Metković dvadesetak dana ovde boravio Giljferding a da je na put ponovo krenuo 1. aprila. Očito da je Čokorilo ovom događaju dao važnost čim ga je uvrstio u svoj dnevnik.

            U drugoj polovini XIX vijeka zahvaljujući ruskim konzulima u BiH počinje akcija upućivanja đaka na školovanje u Rusiju. Početkom 1857. godine ruski car Aleksandar II i Vlada ove zemlje usvojili su koncepciju prihvatanja omladine na studije i srednje škole. Glavni centri školovanja na blagoslovijama su u Odesi, Kijevu, Harkovu, Moskvi, Petrogradu i Kazanju. Paralelno sa akcijom pomaganja izgradnje crkava, manastira i škola A. F. Giljferding se zalaže i za provođenje odluke vlade Rusije o školovanju đaka iz BiH. Giljferding je imao ulogu oko odabiranja talentovanih mladića za nastavak obrazovanja u srednjim školama i na fakultetima. On je jefimera mostarske crkve Prokopija Čokorila odredio kao pratioca đaka pošto je u njega stekao veliko povjerenje a pored toga Čokorilo je već ranije putovao za Rusiju. Osim toga za vrijeme boravka u Rusiji Prokopije je imao zadatak da prikuplja novac za crkve i manastire. Za mladiće iz Hercegovine određeni su gradovi za školovanje koji su se nalazili na jugu Rusije i u Kijevu pošto su oni dolazili iz toplijih krajeva pa se i o tom momentu vodilo računa. Prvu grupu učenika iz Hercegovine su sačinjavali Nikola Bilić, Serafim Govedarica i Jovan Pičeta. Grupa predvođena Čokorilom krenula je iz Sarajeva 3. maja 1858. godine i do Beograda su na konjima putovali 15 dana. Put do Odese su prešli za sljedećih osam dana vozeći se brodom. U narednoj grupi učenika na put je krenuo Mostarac Jeftan Oborina koji je započeo studij na Institutu istočnih jezika u Moskvi. U periodu između 1857. i 1869. godine u ruskim školama obrazovanje je sticalo 11 učenika i studenata a to su: Jovo Dreč, Jefto Oborina, Nikola Bilić, Jovan Pičeta, Stevan Govedarica, Jovo Milinković, Dimitrije Dučić, Jovo Perović, Petar Srbić, Luka Ivanišević i Đorđe Babić. Iz jednog pisma vicekonzula u Mostaru J. P. Slavoljubova upućenog sekretaru Odeskog slavjanskog komiteta Mitroviću, datiranom maja 1873. godine vidi se da je nakon 1869. godine nastavljeno slanje učenika i studenata u Rusiju. Iz Hercegovine se pored navedenih pominju još i Simo Damjanović, Stojan Vojnović, Đorđe Filipović, Jovo Ljepava, Risto Milenković i Ilija Govedarica.

            Zanimljiva je sudbina Jovana Pičete rođenog Mostarca čiji je otac bio Vladimir Ivanovič Pičeta. Nakon završetka Hersonske blagoslovije završio je Kijevsku duhovnu akademiju 1867. godine da bi kasnije postao rektor prvo Vitebske a zatim Poltavske bogoslovije. Jovanović, Oborina i Bilić su umrli u Rusiji a ostali su imali svoje različite sudbine s tim što su neki odigrali važnu ulogu u ustancima protiv Turske.

            Iz poštovanja prema svemu što su ruski konzuli u Mostaru učinili za pravoslavni živalj uvriježio se jedan zanimljiv običaj. Prilikom kretanja posmrtne povorke ka pravoslavnom groblju na Bjelušinama ili onom iznad stare pravoslavne crkve običaj je da povorka stane ispred Vladičinog dvora (Mitropolije) na Suhodolini. Tu se obavi molitva za ruske konzule nakon čega povorka nastavi ka groblju. Prema pričanju Ravijojle Kolak prvi ruski konzul u Mostaru isposlovao je kod turskih vlasti u Mostaru da pravoslavni sprovodi mogu ići gradskim ulicama kao što je to bilo omogućeno katolicima.

 

            (Nastavlja se)
26.01.2014.

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Zlatko Serdarević, a objavljen je u martu 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 136(47)

 

 

            Otvaranje konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje u vrijeme narastanja nacionalno oslobodilačkih pokreta etničkih grupa, ali i zbog evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na Istoku. Već od Kučuk Kajnardžijskog mira iz 1774. godine Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate. Konzuli su gotovo svakodnevno u svoje centrale slali izvještaje o političkom stanju, ekonomskim, kulturnim i drugim prilikama, tradiciji i običajima i svemu što bi doprinosilo upotpunjavanju slike određenog područja.

            U osnovi otvaranja većeg broja ruskih konzulata nalazila se potreba za suprostavljanjem aktivnostima katoličke propagande Rima. Rusija je već 1839. godine otvorila konzulat u Beogradu, a svoja poslanstva imala je u Carigradu i Beču prije Krimskog rata (1853. – 1856.).

            Što se tiče podataka o Bosanskom ejaletu od 1840. godine njih je u Moskvu slao M. F. Raevski, nadstojnik ruske crkve pri poslanstvu u Beču. Njega je oktobra 1850. godine posjetila delegacija hercegovačkih hrišćana i predala mu molbu naslovljenu Vladi Rusije. Između ostalog u njoj se moli da Rusija, po uzoru na Austriju, osnuje konzulate u Sarajevu i Mostaru s tim da ako bude iz bilo kojih razloga sporno otvaranje dva konzulata da se opredjele za jedan i to u Mostaru.

            U drugoj polovini XVIII vijeka u Hercegovini su vladike bili Grci. To su Antim koji se zavladičio 1767. godine, njega je naslijedio Ananije, a ovoga Jeremija. Niti jedan od njih nije bio obljubljen u narodu, čak bi se moglo reći da je pravoslavni živalj otvoreno pokazivao znake animoziteta prema njima. To je bio jedan od osnovnih razloga da hercegovački pravoslavci od prote Mihaila F. Raevskog zatraže otvaranje ruskog konzulata. Pored potrebe za uvođenje reda u pravoslavnoj crkvi oni su molili više aktivnosti ruskog dvora na obrazovanju duhovnih vođa naroda.

            Prvi ruski konzulat u Bosanskom ejaletu otvoren je u Sarajevu 1857. godine što je bio razlog za protest Aleksandra Fjodoroviča Giljferdinga privremenog upravnika konzulata upućenog generalnom konzulu Rusije u Dubrovniku gospodinu P. N. Stremouhovu. Aleksandar Fjodorovič Giljferding, (1831. – 1872.) rođen u Varšavi istaknuti je ruski filolog, istoričar, vrstan putopisac, poznavalac slovenskih jezika i strastveni istraživač starina. Zahvaljujući njemu uspostavljene su između BiH i Rusije ne samo dobre političke i vjerske nego i književne veze. On je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine. Za nas je od izuzetne važnosti njegov putopis “Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji”, izdat u Sent Peterburgu 1859. godine. Kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu. Njemu je bilo žao što je Mostar stavljen u drugi plan. Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar gdje se zadržao pet dana.

            O tome nam je dragocijene podatke ostavio Prokopije Čokorilo u svom Dnevniku čiji su odlomci objavljeni zahvaljujući dr. V. Ćoroviću u Glasniku Zemaljskog Muzeja u Sarajevu 1913. godine. On piše: “Na 1857. maja 15. dana ovdi u Mostar dođe Aleksander Giljferding, moskov (ljanin) pravi, za proći u Sarajevo, za konzula sarajevskog. Bio je u crkvi, slušo Božestvenu i kaže da mu se liepo pjenije dopalo. Poslje u šest sati posjeti duovnjake. Maja 16. posjetio je nekolike kuće hristjanske ko: Šotrića, Okoliša, Bjelobrka, Anđelopolja, Mrava, Šolu. Darovao je malom Jovi Dreču novo Evanđelje, koje valja šest dukata, darovao je ostaloj djeci 20 dukata, dao e na dostoinu 7 dukata, dao e na pomazanie 2 dukata. Išao je u blagajski grad, i u manastir Žitomislić, dao je i tu 5 dukata. Tako ode u Sarajevo maja 20.”

            Giljferding je u svom djelu putopisne prirode pohvalio Mostarsku srpsku pravoslavnu opštinu kao najprimjereniju među svim drugim u Turskoj carevini u pogledu prosvjetnog napretka i afirmacije obrazovanja učenika. Pokazao je dosta sluha za izgradnju bogomolja u Hercegovini, te je na njegovu preporuku u Rusiju otputovao jeromonah Prokopije Čokorilo da sakuplja novac. Njegovom zaslugom su u Rusiju na školovanje poslani: Jovan Dreč u Petrograd, Jovan Pičeta u Herzon, a Nikola Bilić i Vaso Ostojić u Odesu.

            U Sarajevu se Aleksandar Giljferding zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Zajedno sa K. Petkovićem 1857. godine insistira u Azijskom departmanu Ministarstva inostranih dela (MID) Rusije da dođe do realizacije ove ideje jer se pravoslavni živalj Hercegovine preko povjerljivih lica njima obraća kako bi ih konzulat zaštitio od “ugnjetavanja paše i mostarskog mitropolita Grigorija” (ibidem). Da bi se proširio uticaj ruskog konzulata u Sarajevu 1857. godine stavlja mu se u zadatak da prati zbivanja i u Hercegovini. O ovoj odluci obavješten je Giljferding, dok je od bosanskog valije zatraženo da izda naredbu mutesarifu (guverneru) Hercegovine kojom bi garantovao bezbjednost konzularnom agentu Rusije A. S. Joninu i njegovom dragomanu prilikom obavljanja svojih zadataka. Nekoliko dana uoči Nove 1858. godine u Mostar je doputovao sekretar Jonin i već 1. januara 1858. godine šalje svoj prvi izvještaj tematski vezan za Hercegovački ustanak.

            Na rođendan cara Aleksandra drugog, 30. avgusta 1858. godine ruski konzul u Sarajevu Jevgraf Romanovič Šćulepnikov podiže zastavu na novootvorenom ruskom konzulatu u Mostaru na Suhodolini kod Konaka. Po starom običaju za svečanosti u gradu, sa brda Huma bi se ispaljivale topovske salve što je urađeno i prilikom otvaranja ovoga konzulata. U jutarnjim satima u Staroj pravoslavnoj crkvi na padini Stoca održana je liturgija pri čemu je pominjano ime ruskog cara u znak zahvalnosti za ovo dobro djelo po pravoslavni živalj u Hercegovini. Zgradu konzulata, u prisustvu austrijskog i engleskog vice konzula, osvještao je mitropolit Grigorije. To isto je uradio i za rusku zastavu podignutu po dolasku Vasif paše.

            Paša je došao u prisustvu brigadnog komandanta Hasan paše i nekoliko članova Medžlisa. Čin posvećenja pratila je topovska salva iz dvadesetjednog oruđa. Zanimljivo je da je dizanje zastave na jarbol pratila vojna muzika, dok je ispred zgrade konzulata četa nizama Hasan paše odala počast zastavi. Nakon zdravice govorio je Vasif paša poželivši dobro zdravlje ruskom caru i razvoj prijateljskih veza između Rusije i Turske.

            Konzul Šćulepnikov Jevgraf Romanovič podjelio je prigodne darove a Joanikiju Pamučini, u znak zahvalnosti za njegovu veliku aktivnost uručio je nekoliko posebnih poklona.

Joanikije Pamučina mostarski arhimandrit rođen je u Zagradini u Hercegovini 13.12.1810. godine, a umro u Mostaru 8.9.1870. godine. Ustoličen je i imenovan za jeromonaha manastira Zavale 1829. godine. U Mostaru je živio od 1835. godine u krugu vladike Josifa sa izraženom željom za sticanje znanja. Sam je naučio turski, ruski i grčki jezik stekavši zavidno obrazovanje. U zrelim godinama počeo se baviti književnim radom. Gotovo sav njegov život posvećen je služenju crkvi, prosvjetiteljskom i nacionalnom radu. Turci su ga veoma poštovali. Svoje radove objavljivao je u “Srpsko dalmatinskom glasniku” iz Zadra. Napisao je “Životopis Serafima Šolaje”, “Životopis Ali – paše Rizvanbegovića Stočanina”, “Šaljive srpske narodne pripovijetke” i “Zbirku turcizama”.

            Na zgradi konzulata lociranoj u vrhu Suhodoline, danas Ulica Konak, vijorila se ruska zastava dok je na pročelnu fasadu postavljen konzularni grb. Zastava se podizala za svaki praznik.

            U jesen 14. oktobra 1859. godine Ministarstvo inostranih poslova Rusije imenovalo je Valerijana Vladimiroviča Bezobrazova za prvog konzula u Mostaru. Bezobrazov je titulu magistra nauka stekao na univerzitetu u Sant Peterburgu. U Mostar je stigao 14. januara 1860. godine. Po dolasku je predao mutesarifu (guverneru) Hercegovine ferman o postavljanju za konzula.

            Bezobrazov je na toj dužnosti ostao do 28. septembra 1866. godine. Sve do februara 1862. godine sekretarske poslove u konzulatu obavljao je Vladimir Semjonovič Jonin, a povremeno i Aleksej Nikolajevič Kudracev.

            Još jedno ime pojavljuje se u ulozi konzula, istina u rasponu od tri mjeseca, koliko je Bezobrazov bio odsutan zbog putovanja u Beograd. To je Nikolaj Nikolajevič Četveruhin.

            U ruskom konzulatu još su radili na mjestu vršioca dužnosti i vice konzula Nikolaj Aleksandrovič Ilarionov, Aleksej Nikolajevič Kudracev, Jakobson i Jakov Slavoljubov. Kao zvanični prevodioci radili su Grk Čemberli za turski jezik i Bugarin Jenčev.

            Ruski poslanik u Carigradu N. P. Ignjatijev, 1. maja 1875. godine izdaje nalog za ukidanje ruskog konzulata u Mostaru tako da je posljednji vicekonzul Slavoljubov, 23. maja 1875. godine predao ruskom konzulu u Sarajevu svu arhivu, novac, šifru i ostalo. Za transport arhive i velikog broja bogoslužnih knjiga platio je 56 dukata.

            Zanimljivo je da su konzulati imali svoje kurire koji su prenosili povjerljivu poštu. Nju je iz mostarskog konzulata prenosio u Beograd i Dubrovnik Risto Mihajlović sve do ukidanja konzulata 1875. godine.

            Danas se na samom vrhu Ulice Konak još uvijek nalaze ruševine trošne zgrade u kojoj se nekad nalazio ruski konzulat. Desno od ove zgrade stanovala je porodica Muratović. Bilo bi dobro da se na ovom mjestu postavi ploča sa tekstom o nekadašnjoj namjeni zgrade.

 

            (Nastavlja se)
19.01.2014.

Na granici sjećanja – Blog

            Od 15. marta 2013. godine, naš internet svijet je postao neprocjenljivo bogatiji, jer je realizovana jedna posebna ideja u vidu stvaranja jednog istorijskog bloga. Naime, trojica posebnih “čuvara mostarske prošlosti”, Smail Špago, Tibor Vrančić i Braco Čampara, tog dana, su izrodili blog koji su nazvali “Na granici sjećanja”.

            Ovaj blog je jedno posebno jako oružje u borbi protiv spasa od propasti i zaborava jedne neopisivo bogate i posve zanimljive davne prošlosti iz koje smo ponikli. Do danas su na svom blogu, ova “trojica veličanstvenih”, objavili čak 159 raznih postova tekstualno-fotografskog tipa, a sam blog za ovih 292 dana postojanja je doživio 7816 posjeta iz svih krajeva naše planete.

            Ovaj blog možete posjetiti putem sljedećeg linka:  http://memorylimit.blogger.ba/

            U opisu bloga stoji: “Zašto na granici sjećanja? Na ovom blogu ćemo pisati o događajima, koji stoje negdje duboko u memoriji, od prije mnogo, mnogo godina, uz svjedočenje poneke požutjele slike...

            A, u svom uvodnom postu, trojica autora su napisali sljedeće: “Zašto na granici sjećanja? Zbog toga što će se na ovom blogu najčešće pisati o događajima koji su se desili prije mnogo godina, najčešće, kad niko od nas još nije bio ni rođen, a ne postoji ni tako veliki broj živih, koji bi mogli svjedočiti o tim događajima. Svaki opis događaja nastojaćemo ilustrovati starim fotografijama, sakupljenim iz raznih izvora i arhiva, izvađenim iz starih knjiga i muzeja. Za sve ove stare slike ne postoji više zaštita autorskog djela, a najčešće su autori nepoznati. Za sve fotografije koje prikažemo nastojaćemo naznačiti barem izvor odakle su, ako ništa drugo, barem sa koje internet stranice su skinute. Na ideju za ovu stranicu došli smo spontano nas trojica na tri razne strane svijeta, Smail Špago u Njemačkoj, Tibor Vrančić u Hrvatskoj i Braco Čampara u Mostaru. Bracin zadatak je da nam pomogne da ponekad razjasnimo dilemu, gdje se nalazi objekat prikazan na staroj slici, a i to je vrlo delikatan i težak zadatak, jer su često čitave ulice ili redovi objekata u ulici porušeni, a nekad neki najstitniji detalj sa stare slike pomogne da se orjentišemo. U Mostaru su to najčešće položaj brda, ili nešto slično. Ali nećemo se ograničiti samo na Mostar. Otvoren nam je čitav svijet.

Sa prastarim slikama sa kraja devetnaestog stoljeća često je problem, jer nema nikoga više po biološkim zakonima, ko bi nam mogao pomoći, ili dati uputstvo o čemu se radi. Ponekad treba uključiti logiku i analitiku pa osmisliti priču prikazanu na nekoj fotografiji.

Nešto kao zona sumraka, ali ipak na granici sjećanja!

Autori: Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara

Strogo preporučujem da kliknete na ovaj link http://memorylimit.blogger.ba/ i posjetite ovaj posebni blog, kao i da nastavite da ga posjećujete redovno, jer ova trojica njegovih autora rade marljivo i neumorno, vjerno se boreći na prvoj liniji odbrane od zaborava, čuvajući vjerodostojno našu bogatu prošlost od propasti, na čemu im svi trebamo biti krajnje zahvalni. A, tu zahvalnost najbolje im možemo iskazati redovnim posjetama i čitanjima, da ne kažem, i učenjima svega onoga što nam kroz svaku svoju fotografiju i tekst opišu i vjerodostojno dočaraju.

U ime cijelog Mostara, a i šire, od srca im jedno ogromno HVALA!!!!!

Ensvid Hadžajlić - MosHer
09.01.2014.

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

            *POSEBNA NAPOMENA: Moja neizmjerna i neizreciva ZAHVALNOST IZ SRCA I DUŠE potpisnicima teksta (koji slijedi), a to su, naravno, Smail Špago, Tibor Vrančić, Ismail Braco Čampara, Denijal Behram i Zdenko Bošković. Inače, ovaj tekst je objavljen 04. januara 2014. godine, na blogu „Na granici sjećanja“ (http://memorylimit.blogger.ba/), a objavljen je još i na dva bloga Smaila Špage, koje možete pronaći na sljedećim linkovima  http://spagosmail.blogger.ba/    i    http://spagosmail.blogspot.de/

            Najiskrenije da kažem, ovaj tekst me ostavio i bez daha i bez riječi, u nevjerici da zaista čitam sve ovo što je neko napisao o meni lično. Još jednom, jedno ogromno (k’o Hum) HVALA SVIMA!!!!

            Ensvid Hadžajlić - MosHer

 

By MosHer za vječnost

 

 

na slici avatar MosHer, sa foruma



Kako ko, ali korištenje interneta krenulo je masovnije prije petnaestak godina. Nove informacije nove mogućnosti, kontakti preko mailova. Prvo što je čovjek tada radio bilo je sakupiti što više mail adresa prijatelja širom svijeta. Onda su krenula dopisivanja. Nakon toga su hit postali forumi: Mostarska raja, MOFO raja, BiH raja, i stotine drugih. Za mostarsku raju raštrkanu po cijelom svijetu bio je to svojevrstan Rondo – zborno mjesto za razmjenu mišljenja, šala, iskustava dobrih i loših, mjesto svađa i trpljenja svakojakih forumskih diverzanata… Običaj je bio da se na ove forume javljamo s nekim sakrivenim imenom, nick name, ali je to bilo i pravilo. Nakon izvjesnog vremena, sve je bivalo poznato, znalo se ko objavljuje kakve priloge i ko se krije iza kojeg nick-name. A interesovanja za pojedine teme bivala su svaki dan sve veća. Za raju širom svijeta najnovije slike iz Mostara nam je skoro svakodnevno postavljao cobra, za stare slike se specijalizirao tvrancic, za komentare u stilu - hajmo raja, denani, za zajebancije svake vrste gizenga, a prilozi iz istorije Mostara objavljivani su pod imenom MosHer.

Ovo MosHer bilo je na neki način i mistično i ozbiljno i željno traženo, jer su prilozi objavljivani pod tim imenom bili ono što je raji i u Mostaru i širom svijeta baš tada trebalo. Čak smo ga među sobom zvali i Mošer, ne znajući pravo značenje tog tajnovitog imena. Njegovim postovima moramo zahvaliti svi mi koji smo se kasnije zaljubili u istoriju i počeli dublje kopati po temama iz prošlosti Mostara. MosHer je ulagao nadljudski napor da sakupi hiljade stranica materijala, iz starih knjiga, časopisa i postavljao ih je nesebično, s namjerom da ih pročita što više čitalaca, da ostanu zabilježene, da ne umru. Internet je davao nove mogućnosti za taj naum, jer su knjige s tom tematikom bile i rijetke, i nedostupne, a baš forumi su omogućili da ih vidi i pročita što više ljudi. Za pomne čitaoce kad pričaju o ovim prilozima, prije svega ostala je u sjećanju uvodna informacija o samom tekstu, o autoru, o datumu objavljivanja izvornog teksta, što je danas u vremenu copy-paste, jedan znak i kulture i pažnje, a na kraju krajeva i jedna vrsta obaveze za onoga koji takve tekstove objavljuje.

MosHer je na to obraćao posebnu pažnju, pa je prije svakog njegovog priloga po dobrom starom običaju stavljao slijedeće:

 

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je autor (slijedi ime, datum kad je tekst nastao, kada i gdje je bio objavljen, u kojoj publikaciji ...)

 

            Ni jedan njegov prilog nije bio objavljen bez ove uvodne napomene. A to budućim čitaocima, koje interesira tematika iz teksta, daje putokaz, gdje je izvor teksta, što daje mogućnosti daljnjih interesovanja i istraživanja.

Svi prilozi koje je  MosHer objavljivao na forumima kasnije su se pojavili i na njegovom blogu:  http://bymosher.blogger.ba/   a od prije dvije tri godine, onako kako mu to vrijeme dozvoljava, sve priloge sa foruma postavlja na blog pod nazivom "Iz istorije Mostara i Hercegovine"   http://mosher.blogger.ba/   na kome će vremenom biti postaviljeni svi prilozi, koji su svojevremeno bili postavljeni na forumima, uz neophodne tehničke promjene i dopune i tako će postati i ostati pristupačniji širokom krugu čitalačke publike.

To je nesebično postavio za sve one, koji nemaju strpljenja listati po forumima. Kroz njegove priloge upoznali smo se s autorima, koji su napisali najljepše tekstove o Mostaru, od kojih većine više nema među živima, koji su ostavili svoja djela generacijama koje tek dolaze, koja nikad ne bi dospjela do tako širokog kruga čitalaca da nije bilo njegova truda i zalaganja.

Iako mlađi po godinama, MosHer je mnogima od nas dao ideju, putokaz, da radimo nešto slično. Prije svega istraživanje, ali i objelodanjivanje onoga što je pronađeno. Mnogi ne bi imali pojma šta se to događalo u jednom istorijskom periodu, koji nikada nije, a niti će ikada ni biti tumačen u školskom programu, bez tekstova ovakve vrste. A onaj koji traži, naći će. Iza ovih priloga, krije se dosta toga za one koji hoće da znaju.

Posao koji je MosHer napravio je ogroman. Njegova ideja u početku je bila da sve to objedini u jednoj knjizi, ali već na početku vidjelo se da toga materijala ima ne za jednu knjigu, nego za jednu čitavu ediciju. Sam naslov knjige označavao je da se radi o nečemu što će biti vječno, kao i grad koji je vječan.

O knjizi koja nosi naslov „Mostar – vječni grad“, MosHer je u uvodu knjige i na njegovom blogu napisao:

„Kao što sam i najavio u uvodnom postu na ovom blogu, u ovom postu ću pokušati da Vam prezentiram svoju prvu (još uvijek neobjavljenu) dokumentarnu knjigu koju sam nazvao “Mostar - vječni grad”, a rad na njenom rukopisu sam završio 2004. godine. Inače, rukopis ove knjige je i štampan na 682 stranice (regularnog A4 formata) u koji su umetnute kopije od 302 fotografije iz raznih vremenskih razdoblja i zaštićen je autorskim pravima u Washington D.C.-u, u Sjedinjenim Američkim Državama, 2004. godine. Nadam se da će ova knjiga u skorijoj budućnosti napokon biti objavljena, tj. da će se njen rukopis napokon izroditi u knjigu“.

Da li će, i kada, ovaj materijal ugledati svjetlo dana u štampanoj formi, neizvjesno je i teško za prognozirati jer današnja vremena nisu za takve stvari. Nadati se da će doći i nekakva drugačija vremena, kad će sve to dobiti mnogo veći značaj i vrijednost. Iz tih razloga, svi prilozi objavljeni na forumima, svi prilozi objavljeni na blogovima, bit će dio pisane istorije.

Ovaj tekst koji smo napisali, svojevrsna je zahvala našem dragom MosHeru, na svemu onome što je do sada učinio za Mostar i Mostarce.

Za one koji se još dvoume oko imena MosHer, rješenje zagonetke je: to je skraćenica od Mostar – Hercegovina, a za one koji nisu upućeni, iza ovog nadimka krije se naš Mostarac Ensvid Hadžajlić, sa privremenom adresom u St. Louisu u SAD.

Hvala još jednom MosHer, uz želju da tvojih priloga bude što više, da tvoj “Mostar –vječni grad” konačno ugleda svjetlo dana.

Ovdje ću nas u prvom redu potpisati onako kao smo se potpisivali po forumima:

 

cobra, tvrancic, denani, gizenga i kmosst, ili:

 

            Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Denijal Behram, Zdenko Bošković i Smail Špago.

Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
123287

Powered by Blogger.ba