Stare stambene kuće
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 10, iz marta 1997. godine.
Sve ove djelimično rekonstruisane i adaptirane stambene zgrade imaju standardan izgled i bezmalo sve su građene od kamena, neke od miljevine, i pokrivene su dvostrešnim i četverostrešnim krovom pod pločom.
Stare stambene zgrade u Mostaru su prizemne ili na jedan sprat. U prizemlju se nalazi: kuhinja (mutvak), ostava (ćiler), banjica (hamamdžik), magaza i hodnik (hajat). Na spratu su obično dvije, negdje tri sobe s predsobljem (divanhanom), često s doksatom (ćoškom) prema ulici. Vrata, musandere, dolafi i stropovi (šiše) ukrašeni su u bogatijim kućama rezbarijama, što je jedno od obilježja stare stambene arhitekture.
Svaka kuća ima dvorište (avliju) sa WC-om (zahodom; ćenifom), a mnoga i baštu uza se sa štalom (aharom) i sijenicom (samanlukom). Dvorišta su ograđena visokim zidom i redovito su zasađena cvijećem, a neka i vinovom lozom (odrina). Stare stambene zgrade u Mostaru su okrenute prema istoku i zato sve imaju dovoljno dnevne svjetlosti.
Mnoge stare imućnije kuće u Mostaru imale su uza se tzv. predaharluke (gostinjske sobe). To je bila posebna veća prostorija, negdje i dvije, koja se nalazila nad prolazom počev od ulaznih vrata. U predaharluk se išlo uza stepenice koje su vodile iz prve, redovito male avlije (dvorišta). Jedan prozor gledao je na ulicu, tako da se vidio svako ko je u nj dolazio.
U predaharluku je obično sjedio kućni domaćin i tu primao goste (musafire), kmetove i sve muškarce koji s njim i njegovom porodicom nisu bili ni u kakvoj rodbinskoj vezi. Zato su ovu prostoriju nazivali još i musafirhana. U predaharluk je smio svako bez pitanja ući jer je on bio muško odjeljenje (selamluk, baškaluk). Ovdje su pretežno noćivali momci (sluge) i kmetovi vlasnika predaharluka, a ponekad i gosti koje bi slučajno put nanio. U predaharluku su ljudi preko zime sijelili i tu se pila kafa, razgovaralo i na svoj način zabavljalo.
Predaharluci su se do danas sačuvali u starim Kajtazovim, Novinim i Riđanovića kućama na Luci, ali odavno ne služe namijenjenoj svrsi. Ranije su ih još imali: Hakale, Pekušići i Ribice na Carini, Alajbegovići, Behlilovići, Kajtazi i Lakišići u Brankovcu, Kahve, Kapetanovići, Spahići i Ugljeni u Donjoj mahali, Puzići i Voljevice na Luci i drugi.
Od sačuvanih stambenih kuća iz turskog doba u Mostaru najznačajnija je Bišćevića kuća, poznatija kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća. Sagrađena je 1635. godine. Bogatstvo dekorativnih motiva, od ulaznih vrata u prvu i drugu avliju, preko kaldrme u avliji i drvoreza na potpornim gredama i ogradi od divanhane do ulaznih vrata u ćošak i samog ćoška, najbolje kazuju vrijednost ove stambene kuće. Ćošak, isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stuba, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponovano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru.
Bišćevića kuća ušla je u pjesmu:
“Igra igra Ale pehlivane
od bijele Halebine kule
do bijela ćoška Bišćevića...”
Posljednji nasljednik Ahmed Bišćević, snabdio je kuću interesantnom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za turiste.
