Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

30.03.2011.

Peške - 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarević, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 138(49)


            Veći broj članova ove porodice aktivno je učestvovao u društvenom životu grada. U Prvom godišnjem izvještaju “Prosvjete” 1902./1903. godine, stoji, da je Peško Miho bio dobrotvor ovog društva. Nalazimo ga kao utemeljivača, dobrotvora izvršujućeg člana Srpskog pjevačkog društva “Gusle” iz Mostara. Iz spomenice Gusala izdate povodom obilježavanja pola vijeka postojanja i rada nalazimo podatke da je između ostalih utemeljivač i blagajnik bio Lazar M. Peško, jedno vrijeme ulogu potpredsjednika vršio je Đorđe M. Peško dok se u popisu izvršujućih članova nalaze Đorđe, Lazar, Mile i Jovanka Peško. Potpomažući članovi Gusala su: Lazar, Đorđe, Darinka i Jovanka Peško. U horu Gusala često je nastupao Mile Peško - tenor.
            Miho Peško bio je član direkcije Prve srpske banke d.d. Mostar koja je osnovana 1903. godine.
            U Prvom svjetskom ratu mnoge srpske porodice bile su protjerivane od strane tadašnje Austrijske vlasti u druga mjesta mahom sa većinskim hrvatskim življem. Za to vrijeme njihove kuće i trgovine bile su opljačkane i uništene. Nakon povratka u Mostar počinjali su raditi i stvarati ispočetka. Porodica Peško imala je sličnu sudbinu u tom ratu.
            Poslije Mihine smrti 1930. godine, firmu su vodili njegovi sinovi Đorđe i Lazar pod nazivom “Miho Peško i sinovi”. Radila je do 1941. godine, a povremeno do 1943. godine, kada je prestala potpuno sa radom. Još dok je Miho bio živ sklopili su ugovor sa Artiljerijskim pukom II Armijske oblasti u Mostaru, za izgradnju sistema za navodnjavanje. Ovaj sistem sa kolom, koji će se u narodu kasnije nazvati “Peškino kolo”, izgrađen je na mjestu Bukovi na Neretvi. U ugovoru od sedam tačaka određeno je korištenje ovog sistema za navodnjavanje. Dopuna ovog ugovora načinjena je 9. januara 1924. godine. U njemu piše da će Miho Peško nakon isplate od 75.000 dinara, plaćajući u ratama Artiljerijskom puku II Armijske oblasti doći u posjed ove građevine sa posljednjom ratom 1.1.1930. godine. Poslije isplate Peške se obavezuju da će dio vode od ove građevine i točka prvenstveno dati ovom puku pod nagodbom kao i za druge zakupce. U slučaju da Peške ne ispune dopunu ugovora on prestaje biti važeći.
            Tridesetih godina XX vijeka braća Đorđe i Lazar kupuju najveći građevinski objekat u Mostar, nazvan Đinovina. Između dva svjetska rata u poslovnom prostoru prizemlja bilo je kino “Korzo”, te četiri veće trgovine, a na spratovima dvije škole Građanska i Viša djevojačka. Poslije 1945. godine, u prizemlju se, sve do izbijanja rata 1992. godine, nalazila popularna “ZEMA”, dok su ostali prostor koristile službe Skupštine opštine Mostar.
            Drugi svjetski rat ponovo donosi nedaće, progone, odvođenja i ubistva članova ove ugledne mostarske porodice. U junu 1941. godine Đorđe Peško je odveden od strane ustaša i ubijen. Tatjana - Tanja kćerka Lazara Peške, rođena je 21. juna 1924. godine u Mostaru. Kao omladinka i mlada skojevka učestvovala je u radu Muslimanske narodne biblioteke u Mostaru. Član SKOJ-a bila je od 1940. godine i KPJ od 1941. godine. Sa samo sedamnaest godina doživjela je tragičnu sudbinu u julu 1941. godine u Mostaru.
            Za sada je njena pogibija prekrivena velom tajne. Nigdje u pisanim dokumentima nije do sada razriješen uzrok Tanjine pogibije.
            Tokom Drugog svjetskog rata firma “Miho Peško i sinovi” prestaje sa radom, da bi nakon prestanka rata bila izvršena nacionalizacija nekretnina, a agrarnom reformom oduzeto im je poljoprivredno zemljište.
            Komisija za nacionalizaciju NOS-a Mostar, izvršila je nacionalizaciju porodičnih, poslovnih i stambeno-poslovnih zgrada od porodice Lazara Peške iz Mostara i to: Lacina b.b.; Cim; Ulica JNA br. 3; Gnojnice br. 95; Dizdareva br. 6/I i 6/II; Dizdareva br. 8; Oneščukova b.b.; Maršala Tita br. 37, 40, 52 i 123 i Braće Brkića br. 23. Iz predmeta se vidi da je ovoj porodici oduzeto: sedam jednosobnih stanova; tri dvosobna; tri četverosobna stana i jedanaest poslovnih prostora. Za potrebe škole na Luci u Titovoj br. 123 napravljene su 23 učionice za osnovnu školu. Danas je u ovoj zgradi smještena Muzička škola I i II Stupnja i Muzički centar “Pavarotti”.
            Jovanka, supruga pokojnog Lazara Peške, iz Gnojnica kod Mostara uputila je predstavku 1962. godine Izvršnom vijeću NR BiH - komisiji za nacionalizaciju, radi ostavljanja u svojini dva dvosobna stana u Ulici M. Tita br. 123 u Mostaru. Komisija je odbila ovu predstavku.
            I pored svih poteškoća koje su pratile ovu porodicu, deset potomaka završilo je visoke škole. Izbijanjem rata, 1992. godine, posljednji potomci Mihe Peško napuštaju Mostar i to porodice Zdravka i Mihajla sa svojim unucima, ukupno njih trinaest. Danas u Mostaru u kome je živjelo šest generacija, u kome su stvarali, ulagali oko 140 godina niko od ove porodice nije prisutan. Svu pokretnu i nepokretnu imovinu po treći put su izgubili.
            U Arhivu Hercegovine Mostar u građi NO - tehnički odjeljak - nalaze se projekti kuća, adaptacije i dogradnje, porodice Peško.
            Na Bjelusinskom groblju nalazi se porodicna grobnica Peska:


Parcela NGD 22.3     G.7.

            Na prvoj mramornoj ploči nema nikakvih podataka

            Druga ploča
            Tanja 1924. - 1941. skojevka poginula u ilegali od 22.6.1941. godine
            Lazar 1889. - 1962.
            Jovanka 1900. - 1988.

            Treća ploča
            Radmila 1921. - 1982.

            Četvrta ploča je od miljevine i nalazi se ispod centralne (zajedničke) ploče.
            Ploča je vrlo stara i prenesena je sa stare grobnice. Tekst glasi: Ovdje leže zemni ostaci porodice pokojnog Lazara i njegove supruge pokojne Jovanke koji se doseliše 1865. godine iz kotara Ljubinja sela Korlati. Ovu grobnicu sagradi Lazare* sin Mihail 1896. godine. Ostavlja u zavjet porodici ako** vremenom podiže spomenik ili grobnicu pregradi da se isti natpis stavi.

            Peta ploča
            Đorđe 1887. - 1941. odveden od ustaša i ubijen (27.6.1941. godine)
            Darinka 1889. - 1947.

            Šesta ploča
            Anna 1868. - 1942.
            Jovanka Joka 1904. - 1993.
            Miho 1856. - 1930.
            Branko 1901. - 1969.

            Sedma ploča nema podataka.
 
 
            Zahvaljujem se g. Mihajlu Peški koji mi je dao korisne podatke o ovoj porodici. Detalje o njima kazivali su mi rahmetli prof. Muhamed Voljevica i pokojna Bosiljka Ćapin.
            Za ovaj rad koristila sam građu   Zbirke trgovačkih firma iz Mostara i Hercegovine, koja se nalazi u podrumu zgrade Arhiva Hercegovine izložena uticaju vlage zbog čega joj prijeti propadanje.
            Ovim putem posebno se zahvaljujem kolegici Edini Dervišević prilikom korišćenja građe iz Zbirke trgovačkih firma.
28.03.2011.

Peške - 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarević, a objavljen je u maju 2001. godine, u časopisu „Most“, br. 138(49)


            Miho Peško rođen je u selu Korlati kotar Ljubinje 1856. godine, od oca Lazara (1823. - 1876.) i majke Jovanke (1829. - 1894.). Sa svojim roditeljima i šest sestara došao je u Mostar još kao dječak 1861. godine.
            Nakon osnovnog školovanja i prakse kod ondašnjeg mostarskog trgovca Mojića, osamostaljuje se i vremenom postaje jedan od vodećih veletrgovaca na području Hercegovine i šire. Svoju trgovačku firmu osniva 1882. godine, pod nazivom “Trgovina Miho Peško” i registruje je 27.9.1884. godine kod Okružnog suda u Mostaru.
            Dio građe trgovačke firme Peško, otkupio je 1962. godine Arhiv Hercegovine Mostar od Lazara sina Mihe Peške. Spisi i trgovačke knjige firme “Trgovina Miho Peško” arhivistički su sređeni i izrađen je sumarno-analitički inventar. Ukupan broj spisa u svežnjevima iznosi 71 komad, a trgovačkih knjiga 277 svezaka. Spisi i knjige obuhvataju period od 1892. do 1939. godine.
            Putem ove arhivske građe saznajemo o firmi Peško, njenom radu, poslovnim vezama sa mostarskim kao i drugim trgovcima na teritoriji Hercegovine i bivše Jugoslavije, zatim sa inostranim trgovačkim kućama a posebno sa proizvođačima iz Trsta i Beča. Ova firma radila je sa kraćim prekidima u vremenu od 1882. do 1943. godine. Uvid o načinu trgovanja, količinama i vrsti roba, očituje se kroz narudžbenice od strane trgovaca. Na jednoj takvoj narudžbenici upućenoj Mihi Pesko od trgovačke firme (Spasoje) Komad iz Gacka nalazi se popis slijedećih artikala “2 kaše gaza, 50 kg. šećera, 1 oka tamjana, 195 gr. zlatnobjelog gajtana, jedan funast bijeli zlatni, 2 aršina plavi polusjajni, jedno bare lit. mastike, 1 konop sarajevski oko robe” i još neke sitnice, u iznosu od 9.226 forinti. Putem narudžbenice od 1. decembra 1917. godine, Miho Peško je naručio ogledala i sitnu galanteriju iz Budimpešte od Maxa Bettelheima & Comp.
            Trgovci sa kojima su imali poslovne veze između ostalih su bili: Andrić Isaija iz Kalinovnika (1913.), Beregi Lajoš iz Budimpešte (1917.), Bišćević Alija iz Mostara (1914.), i drugi.
            U 1896. godini sklopljen je ugovor o partnerstvu između Ilije Dokića i Peške iz Mostara i Komada i Bukvića iz Gacka, a raskinut je 4. marta 1899. godine. Nakon smrti Ilije Dokića njegovi sinovi nastavljaju raditi sve do 1917. godine. Ova trgovina mješovitom robom u Mostaru zajedno sa trgovinom Mihe Peške ulazi u ortakluk poslije Prvog svjetskog rata pod nazivom “Prva udružena gvožđarska radnja na malo i veliko Dokić, Bilić i Peško”. Bila je smještena u prizemlju kuće Dokića koja se nalazila na uglu Glavne i ulice Konak br. 1. U istom prostoru i poslije Drugog svjetskog rata nalazila se gvožđarija u društvenom vlasništvu.
            Na konstituirajućoj glavnoj skupštini održanoj 9. jula 1919. godine, u prostorijama svratišta “Slavonija” u Vinkovcima, pozvan je između ostalih i Miho Peško prilikom osnivanja društva “ZORA” - tvornice automobila, motora i gospodarskih strojeva d.d. Vinkovci. Tom prilikom Peško je na temelju glavnice od 2.000.000 kruna uplatio 1.000 kruna prilikom potpisivanja. Na osnovu njegovog novčanog učešća postao je dioničar toga društva. Ova tvornica nije uspijela da se održi obzirom da je već slijedeće godine doživjela likvidaciju.
            Baveci se proizvodnjom hercegovačkih vina žilavke i blatine zajedno sa porodicom Kovačina postižu visok kvalitet ovog pića, što svjedoči dobijena Časna diploma od Udruženja za zaštitu austrijskog vinogradarstva na sajmu u carskom Beču 1909. godine.
            Tokom poslovanja Miho kupuje nekretnine, odnosno veći broj stambenih, stambeno-poslovnih i poslovnih objekata, kao i većih površina poljoprivrednog zemljišta.
            Već tada su novčano obezbjeđeni da grade stambeno-poslovni objekat na tri sprata sa velikom terasom na vrhu i potkrovljem. Kuća se nalazila između Starog i Lučkog mosta idući ka jugu sa lijeve strane. U prizemlju te zgrade nalazila se njihova trgovina na kojoj se i danas vidi natpis firme Trgovina Miho Peško. Na prvom spratu stanovao je Lazar sa suprugom Jovankom i četvero djece, Ksenijom, Tatjanom, Pavlom i Borisom. Iznad njih stanovali su Miho i njegova supruga Anna, a na trećem, Đorđe i Darinka sa djecom, Nadom, Zdravkom i Mihajlom. Etažu su koristili posluga, kuharica Liza i njen muž Petar Pis, koji je bio nadglednik na imanju (folksdojčer). Njihova djeca Irma, Helena i Karlo živjeli su sa djedom i bakom, odnosno Petrovim roditeljima iza kuće. U kući Peška stanovala je guvernanta sa kojom se isključivo govorilo njemačkim jezikom. Bila je Austrijanka i oslovljavali su je sa frojlan Mira.
            “Svoju ekonomsku moć pojedini mostarski trgovci i drugi građani pokazivali su u raznim vidovima, pa i prilikom izgradnje objekata i ukrašavajući ih za svoje vlastite potrebe. Na Glavnoj ulici preko puta Šantićevog parka kod Siliftarovog ili Voljevičinog sokaka (danas Ulica Braće Balaća), nalazi se trospratnica sa ukrasnim zubastim frizom i kamenim segmentom u lučnom dijelu glavnog ulaza kamenog nadvratnika na kome su uklesani incijali M - P ćiriličnim pismom (
М - П)
, a utisnuta je i 1900. godina, kada je objekat izgrađen. Prilikom izgradnje kuće dao je ukrasiti ulazni hodnik, plafon, krilne zidove i pod sa bojenim rizlom. Zavojne stepenice imaju ukrasnu ogradu u secesionističkom stilu, vjerovatno rad Šnatingera ili Fromera. Na trećem spratu u ogradi stepeništa još i danas postoji jedna čelična uška koja je služila za ručni lift i za izvlačenje namirnica u korpi pomoću konopa. Na međuspratnim platoima nalaze se takođe dekorativne šare u bojenom rizlu. Osmougaoni plafon u potkrovlju dekorisan je sa pastelnim bojama i ornamentima.” (Šemsudin Serdarević - 2001. godine, iz teksta video zapisa, RTV Mostar)
            Na vrhuncu ekonomske moći Peško je u jednom danu kupio tri kuće na Rondou u Mostaru.
            U Nevesinju su posjedovali hotel kojeg je vodio Milso Glogovac. Tu su se u ljetnim danima kada su nesnosne žege u Mostaru sklanjali. Domaćin hotela Milso ubijen je 1941. godine.

            (Nastavlja se)

25.03.2011.

Vrelo "Djevojačka voda"

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salko Šarić, a objavljen je u oktobru 2000. godine, u časopisu „Most“, br. 131(42)
 
 
            Voda je uvijek imala izuzetno značenje za opstanak i razvitak jednog grada. Povoljan geografski smještaj Mostara i posebno činjenica da ovo gradsko naselje leži na rijekama Neretvi i Radobolji bili su odlučujući momenti da se ovaj grad kroz više od petstopedeset godina postojanja ne samo mogao održati nego i svestrano razvijati.
            Grad Mostar imao je pod turskom vlašću dva vodovoda. Prema austrijskom istoričaru Mortizu Hoernesu (1852.-1917.) jedan vodovod je dolazio iz doline Radobolje i imao je šezdeset mjesta za oticanje, a drugi je bio razveden do vrela “Djevojačka voda” na lijevoj obali Neretve. Ovo vrelo nalazilo se u nekad slikovitim vinogradima, na mjestu zvanom “Brijegovi”, koji su se prostirali poviše “Carinskog harema” sjeverno prema Zaliku, uz glavni put od Mostara prema Sarajevu.
            Čuveni dobrotvor Ibrahim efendija Roznamedžija je prije 1620. godine podigao u Mostaru džamiju, a pored džamije medresu (vjersku školu) u čijoj je avliji podigao i šadrvan. Roznamedžijina medresa bila je najveća i najljepša medresa u gradu, sa najstarijim i najvećim šadrvanom izuzetne ljepote. Srušena je 1944. godine. Osnovne konture temelja ove medrese i danas se naziru. Za džamiju i šadrvan doveo je vodu sa vrela “Djevojačka voda”. Ispod velike pećine, na mjestu zvanom “Brijegovi”, izvire to vrelo, a rezervoar za Roznamedžijin vodovod smješten je bio upravo pod tom pećinom.
            Mostarac Husein Ćišić u svom djelu “Mostar u Herceg Bosni” kaže: … “Vrelo od davnina nosi ime ‘Djevojačka voda’. Po nekoj narodnoj praznovjerici posjećivale su ga djevojke svakog Đurđevdana prije izlaska sunca”  … Taj se običaj, kaže Ćišić, zadržao i za vrijeme osmanlijske okupacije u našim krajevima.
            Kada je Roznamedžija pravio vodovod sa tog vrela, nije zaboravio na običaje mostarskih djevojaka i djevojaka iz obližnjih sela, pa je ispod izvora na glavnoj cesti podigao lijepu kamenu česmu – Djevojačku česmu – i uz nju od klesanog kamena dosta prostranu sofu – Djevojačku sofu – oko kojih se nekada nalazio lijep gaj sa stablima košćela.
            Austrougarska okupaciona uprava je u blizini tog vrela izgradila jedan od mostarskih vojnih logora, nazvan “Sjeverni logor” (Das Nordlager), za smještaj svojih trupa, čime je pohod djevojaka vrelu sam od sebe iščeznuo. Vinogradi i voćnjaci sa zemljištem gdje se nalazi i vrelo postali su vremenom posjed Mostarca hadži Ibrahima efendije Slipičevića. Kada su austrougarske vlasti podigle “Sjeverni logor”, ef. Slipičević je oko 1908. godine dao sagraditi na svom posjedu četiri stambene kuće za unajmljivanje. Tako se vrelo našlo u bašti jedne od tih kuća (Titova ulica br. 37), danas vlasništvo Daniša Hrvića, unuka hadži Ibrahima ef. Slipičevića. Ispred avlijskog zida ove kuće i danas stoji “Djevojačka česma”. Ova česma je bila priključena na vrelo “Djevojačka voda” da bi 1885. godine bila priključena na novi vodovod, dok je vrelo “Djevojačka voda” bilo povezano sa česmama u tada novoizgrađenom “Sjevernom logoru”.
            Kada je 1966. godine izgrađena nova željeznička pruga Sarajevo – Ploče, oduzet je i dio zemljišta iznad nekad Slipičevića kuća, a tako i iznad kuće Daniša Hrvića, pa je vrelo danas nepristupačno, iznad željezničke pruge, obraslo u draču i korov.
            Iz naše perspektive teško je opisati ambijent i vrelo “Djevojačka voda”, u tom nekada perifernom dijelu Mostara. Podsjećanja radi, slijedi opis vrela iz sjećanja Mostarca Luke Grđića Bjelokosića, kojeg on iznosi u svome tekstu “Mostar nekad i sad” (Beograd, 1901. godine, str. 12 – 13).
            “ … ‘Djevojačka voda’ je iznad Sjevernog logora u vinogradima pri jednoj strani. Ovo vrelo je radi svoje građevine zanimljivo. U prirodnu pećinu vode umjetno načinjena vrata, pa preko praga voda pomalo otječe. Vrata su dosta malena, otprilike jedan aršin gotovo u četvrt (aršin je stara turska mjera za dužinu; 1 aršin, otprilike, je između 65 i 75 centimetara). Kad čovjek uđe unutra zagaziće u vodu do koljena, a naći će se u prostoru gdje se najveći čovjek može ispraviti. Ima otprilike 12 – 16 kvadratnih metara prostora. Odozgo je prirodna pećina, a sa strane je umjetno ozidan zid. Ovaj je prostor prezidan, tu na prezidi imaju malo manja vrata od prvih, nasuprot njima. Kada na ova vrata uđemo, doći ćemo opet u jednu prostoriju istu onakvu kao što je prva. U ovoj prostoriji ima opet prezida i na njoj vrata, a iza vrata opet onakva jedna prostorija. Ovakvih prostorija vele da ima sedam, sa sedmera vrata. Što se god dublje u pećinu ulazi, sve je u svakoj prostoriji dublja voda, a na svakoj manja vrata, a pričaju da se kroz sedma vrata ne može nikako proći. Jedni vele da imaju devetera vrata, i da je na tim devetim vratima aždaha. Ja dok sam bio mali, ulazio sam u tri prostorije i dolazio na četvrta vrata. Tlo je u pećini ravno, a voda preko praga svakih vrata iz prostorije u prostoriju otječe. Narodno predanje o ovoj zanimljivoj građevini ne zna ništa preciznije reći, samo to da ju je nekakva djevojka gradila, pa se zato i zove ‘Djevojačka voda’ …”
23.03.2011.

Neviđene česme

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Ito Korjenić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine. Ovaj tekst nije originalno istorijski, ali se vjerovatno može svsrtati u tekstove mostarske mitologije.
 
 
            Kad sam bio dijete, neko mi je ispričao da je jednom jedan car ili faraon, napuštajući ovaj svijet izjavio da je ostao jedino željan (ili žedan, u spisima je ostalo nejasno) vode sa mostarske česme. Sad, uzvodno ili nizvodno, nije bitno. Bitno je da je to rečeno, a sve što car kaže, nije bez neke.
            Sjetih se ove priče nedavno čitajući kako neki načitani i pametni ljudi hoće dokazati da svaka voda nije voda, da ima razlike čak i od česme do česme, da na to utiče i ugao prema prvoj sunčevoj zraci, i visina žednog očinjeg vida, i širina žednog ženskog dlana, i tačna debljina najbliže hladovine. Pa onda iz tog proizilazi da nije svejedno na kojem mjestu treba postaviti česmu.
            Isto kao što se nikada nije napravila tijesna cipela, jer ona to tek postaje nošenjem, ni mostarske česme nisu pravile sokake uskima. Stvar je bila u ljudima, jer ih je vazda tiska stajala, vazda su se, još kao djeca, gurkali za vodu - daj, moja prva žeđ, ja sam se prvi primak’o i slično. I, mada je česma dominirala ne samo mahalom, nego i svima nama, vezujući nas sve međusobno - kakvi smo, da smo - ipak se sumnjalo da postoji još nešto i više i jače, što nas i česme drži tako privrženima. A, koja je to sila, e, to se nikada nije dalo dokučiti, posebno s ondašnjim mozgom. A i sila je bila baš velika, do neba, što se tokom kasnije istrage i pokazalo kao tačno. Nije pretjerivanje, tajna veza je, evo, tu negdje, znalo se to, ali je potvrda došla, kao i obično, tek ovih vijekova. Stvar je, zapravo, u rasporedu česama u gradu. Na neopisivo staroj mapi od najtanje, k’o ćat debele jufke, pronađenoj ispod jedne truhle smokve, odgonetnute su tajanstvene tačke, koje su se u međusobnom skladu skoro naslućivale, pa je anonimnom, sretnom ali i mudrom nalazniku bilo suđeno samo da odgoneta šta su te tačke i da ih spoji, ali tako da smjer ne bude važan, jer ako si na dobrom putu, svejedno je išao ga tamo ili ovamo. Jedino još malo muke mogla je praviti isušena jufka. A i to je bila zagonetka, jer se već od samog pogleda odgonetača počela opasno mrviti. Odgonetanje sa mostarskom vodom pokazalo se kao pravo rješenje, jer se njome nakvašena jufka kao od šale odmotala, a tačke su se od sebe povećale. I tako smanjile međusobni razmak do te mjere da se rješenje već dalo lijepo vidjeti. Ocrtavalo se, naime - srce. Veliko srce.
            Kasniji tumači, očevici i kibiceri uočili su i dalje širenje mape, pa nije bilo problema prepoznati u svakoj tački, ustvari česmu, čak i sa natpisom mjesta, poput Babuna, Divizije, Ričine, Šemovca, Mazoljica, Musale, Koščele, Lipe, Cernice, Carine, Pothuma, Mahale, Tepe, Šadrvana, Harema... Naravno, poslije je pilotima dvokrilaca bila prava pjesma sejriti to sa visine, svojim očima, taj fantastični prikaz tog rasporeda mostarskih česama, sa jasnom porukom da se ove vode i piju, zaista, srcem.
            Možda će neupućenima gornje otkriće i biti čudno, ali stvari su zaista takve naravi, inače se ne bi ni objavljivale svijetu. Jer, ni najstariji mostarski preci ne sretoše roba božijega, koji je prošao česmu, a da ovlaš nije pokvasio barem jednu svoju obrvu. E, sada, ko je brz na malom mozgu, uloviće one zaboravljene poruke prošlosti, koje leže ispod teških, gustih obrva koje šišaju samo kad dodirnu vlastite trepavice. Jedna od tih poruka kaže da je ovdje voda stvorila čovjeka, česma ga podigla da je i poletio, veseo materi svojoj bio. Levitacija ili ne, ma i sada stoje negdje zaturene riječi mahmurnog čovjeka, sa jedva držećim crvenim očima, koji se kleo da je vidio jarana kako, napivši se sa česme, ašćare leta oko nje, na oko 3 metra visine. Pa koja to voda još može, ljeti hladnija od leda, a zimi toplija od sebe, veliko je pitanje.
            A obrvu, kako rekosmo, skvasiti, nije pokret za potcjenjivanje. Probaj, podigni malo, makar i suhu obrvu, pa ćeš se pred svijetom osjećati nekako, jelde, višim, mudrijim... A, što se samog pijenja tiče, i to je sa samim rođenjem podešeno, poput pravog rituala, pa, čim se priđe česmi, zna se da je desna ruka na mokrom zidu iznad kamenog korita, u vječnom strahu da se ne oklizne o vlažnu i glatku zidinu - lijeva poput lijevka skreće hladnu vodu iz rore u usta već spremna u obliku osmice, da što kraće, a brže Radobolja unese svoje svježine u dušu svog žednog griješnika. Bezbeli, ne može faliti i da se ugazi u obaveznu lokvu ispod, da neugodno nadojimo pazuh kroz rukav, a ni uši nam ne ostaju žedne...
            Kada izgleda da se, ipak, nešto rasvijetlilo oko česama kojih nema nadaleko, još stoji, poput vatrogasnog trougla, i znak posljednjeg pitanja. Doduše, i taj znak je u hladu, ali kako to da se toliko ljudi napilo te mostarske vode, a da ni česama ni ljudi nije falilo, da se niko nije opoganio ili ošugao, mada je svijeta vrvilo doslovice odvazda i odsvakle. To je pojam o kome filozofija još i ne sanja, mada je, istini za volju, kažu, neki Abaza posudio isto tako nekom Muminu jedan veci izlapljeli panadol (aspirin iz stare Anadolije), kada se ovaj požalio da je stomak pokvario vodom Radoboljom. To je tada tako i prošlo, mada se i dan-danas sumnja da će, zapravo, prije biti da je Mumin, što skuhan od mostarskog ćelopeka, što pun preslanog torotana i užegle, tvrde kukuruze, legao pod česmu dok se nije, jadan, skroz naduo. Otada je tajno praćeno ponašanje svakog pijućeg stvora, bez razlike.
            Osim malih dragih vrabaca - dživkara, jer od njih stvarno nikoga nikada glava nije zaboljela. A ova voda je, čak, i liječila. I to ne samo zdrave, nego i one koji bi to da budu ponovo. A i o tome gdje se zdravstveno spada, pokazaće najvjernije vlastiti odraz lica u vodi korita začepljenog korom od karpuze (lubenice).
            Konačno, poput mraka u nevrijeme, dođe i vrijeme kada se, na nesreću, umjesto vode guta - vlastiti strah. To je strašno, strašno da strašnije ne može biti. A potom obično poteku, umjesto vode, strašne vijesti. Te strašne vijesti obično najbolje zna ispričati nijemo dijete. To je samo po sebi već smak čovječnosti. Jedino je velikoj Sudnjoj osudi bliža optužba koja odslikava to isto lice u lokvi od neljudskog vremena razvaljene česme. A kome je česma, jednako kao i to dijete, kriva..., odgovor leži, možda u ruini iz koje šiklja nagrđeni mlaz vode na sve strane i visoko, put samih nebesa, ali ne proklinjući, već žaleći taj rušilački, neljudski smrad koji se nikada i ne bi sa vodom upoznao da mu ta ista mostarska česma nije svoju dragovoljno podarila. Takve zaista treba, ali ubuduće sa mudrom obrvom, žaliti. A žaljenje je najveća kazna upućena ljudima koji to nisu. Jednako kao što je oprost djelo najveće veličine ljudi koji to jesu ili će to biti, poput našeg nijemog djeteta sa likom odslikanim u koritu mostarske česme.
21.03.2011.

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 3, iz avgusta 1996. godine.
 
 
            Izvanrednu primjenu potpunog i savršenog odnosa prema određenjima Islama zatječemo, prije skoro pola milenijuma u Mostaru, kod osmanskih graditelja, prilikom pristupa izgradnji i urbaniziranju čaršije, kao najstarijeg gradskog jezgra na obalama Neretve.
            U islamskoj baštini Bosne i Hercegovine, pa tako i Mostara, najveću vrijednost ima arhitektura. U najmanjem detalju najstarije ambijetalne cjeline u Mostaru - Starom gradu otkrivamo misaone poruke raznih arhitektonskih kreacija islamske baštine. Na skoro savršenoj prostornoj scenografiji čaršije primjećujemo funkcionalnost arhitekture turskih graditelja, princip oblikovanja prostora iznutra prema vani, čiste geometrijske volumene, definiciju vanjskog plašta prostora tako da se uočava istinit odraz unutarnjeg prostora prema njemu...
            Iako se naselje Mostar, prema dostupnim pisanjima starih dubrovačkih hroničara perfekcionista, pod ovakvim i ovdašnjim nazivom prvi put spominje 1474. godine ili kao manja urbana cjelina sa 19 kuća tri godine kasnije po ondašnjem Tapu tehrir defteru - ipak, u godinama vladavine Sulejmana II Veličanstvenog (1520. - 1566.) i ekspanzije uspona osmanskog carstva poprima sva obilježja i karakteristike, za to doba, jedinstvenog i veoma upečatljivog prostornog planiranja grada.
            Skoro sasvim vjerodostojan opis najstarijih granica osmanske gradske čaršije u Mostaru, čuvane i nadgledane sa “Tabije za topove ispod Pašovine i promatrane oštrim okom sa šest gradskih kapija, gdje je kontrolisan svaki ulaz u čaršiju sa svih drumova i džada koji su gravitirali gradu”, nalazimo u knjizi Huseina-Husage Čišića “Mostar u Herceg-Bosni”. Prema tvrđenju ovog nekadašnjeg gradonačelnika Mostara (1935. - 1939. godine) i prvog povjerenika Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH za Mostar 1948. godine, mostarski “tvrđavni” zid se spuštao s Konaka povrh potoka Suhodolina ka Neretvi. U istom pravcu nastavljao se zid i na desnoj obali Neretve i to kraj Baščina i nekadašnje kafane Ruža do nadomak gradskoj elektrani (štampariji).
            Tu je rukavcem Radobolje pravio zaokret ulijevo prema Šemovcu, te preko njega išao do iza Kapetanovine, ponovo pravio zaokret ulijevo, te tako obuhvativši Kapetanovinu i Jusovinu spuštao se koritu Neretve.
            U istom pravcu od lijeve obale Neretve uspinjao se Ramića sokakom - drumu na Velikoj Tepi, a odatle, opet, iza Kalhane, uspinjao se Pašovini, te, praveći zaokret ispred Pašovine, spajao se sa zidom kraj Suhodoline (na početku ovog opisa).
            Polazište svega je čaršija kao gradski nukleus, centar svih gradskih zbivanja i prožimanja i najstarija urbana anglomeracija, veoma dopadljivo locirana na obalama Neretve i pri ušću Radobolje, neposredno uz Stari most.
            Zaista istinsku konkretnost i jedinstven dojam osebujnosti mostarske čaršije obični smrtnik može doživjeti iz opisa arhitekte prof. Juraja Neidhardta, kada ovaj bard bosanskohercegovačke arhitekture i saradnik slavnog De Corbusiera opisuje staro jezgro kao savršeni graditeljski pejzaž, gdje “luk sa svojim kulama, zdanjima i krovovima, koji su se, ovako sivkasti na sivom, nenamješteno, kao neke sige, načičkali okolo i čine, u okviru pejzaža Neretve i krša, tako harmoničnu cjelinu da, apstrahujući detalji, sve skupa više sliče na veliku stijenu na kojoj su izrasli kristali nego na predio u kome je čovjek gradio za svoje potrebe.”
            Mostarsku čaršiju, u okviru već opisanih zidina, ponajprije su osmislili gradski legatori, između 1550. i 1570. godine, kada su Zaim i Hadži Mehmedbeg-Karađozbeg, Ćejvan-Ćehaja, Nasuh-aga Vučjaković i ostali dobročinitelji mostarski, u nepunih dvadesetak godina, investiranjem vlastitih sredstava, izgradili 153 dućana i magaze, te više mlinica na rukavcima Radobolje, hamame i javne česme i zauvijek ih zavještali Mostaru.
            Pored javnih objekata, koji čine srž tipične čaršije iz osmanskog perioda gradnje i razvoja grada, moramo istaknuti kao neprocjenljive vrijednosti i sakralne i vjerske objekte kao zadužbinu gradskih legatora, kao sastavno tkivo ove najstarije mostarske anglomeracije, među kojima se ističu Koski Mehmed-pašina, Vučjakovića, Ćejvan-Ćehajina, Hadži Kurtova (Tabačica) i Nezir-agina džamija, mesdžid sultana Selima Javuza, Ćejvan-Ćehajin mekteb i medresa Koski Mehmed-paše.
            Iako u osmanskoj, tipičnoj čaršiji “nema mjesta za stan i porodični život” i isključivo je podređena ostvarenju komercijalnih kontakata, ipak jedinstven mostarski čaršijski kompleks ne možemo u potpunosti obuhvatiti ako ne bismo spomenuli i nekoliko najranijih islamskih-stambenih objekata, koji su - poput mikrorejonskih cjelina čaršije - izgrađeni na lokalitetu Jusovine i Kapetanovine, a unutar gradskih zidina.
            Sva privredna djelatnost, cjelodnevni susreti proizvođača i potrošača, ondje gdje su se “sviđali” svi poslovi u mostarskoj čaršiji odvijali su se u dva tipa poslovnih prostora - dućanima i magazama.
            Dućani su tipično prizemni objekti, manje prostorne površine, izgrađeni od drvenih elemenata između dvaju zabatnih kamenih zidova, pokrivenih kamenom pločom od škriljaca, locirani u skladnom, rijetko prekidanom, nizu sa obje strane ulica Mala Tepa, Kujundžiluk i Oneščukova u Priječkoj čaršiji.
            Sa pristupne strane zatvoreni drvenim ćepencima, sa donjim i gornjim kapcima, što u vizuri posmatrača izaziva veoma dopadljiv scenski efekat, dućani u Starom gradu, zbog skučenosti prostora, isključivo služe za proizvodnju i prodaju robe vlasnika i u njih mušterija uopšte ne ulazi. U njima se, dakle, primjenjivao specifičan način orijentalnog poslovanja, gdje zanatlije ili trgovci sjedeći na donjem kapku otvorenog ćepenka poslužuju kupce, jer im je sve na dohvat ruke. Ovakva arhitektonska kompozicija dućana, spojena sa izuzetnom funkcionalnošću, donosila je i opštu živost u čaršiji, jer su građani, pored kupnje, mogli uživati, sjedeći u sjenci gornjeg podignutog drvenog kapka i pričvrščenog za nisku strehu krova, promatrajući ili razgovarajući sa prolaznicima.
            Suprotno niskim i malim dućanima, magaze u mostarskoj najstarijoj čaršiji su mnogo masivnije i većeg prostornog gabarita, zidane debelim zidovima od kamena ili ćerpića, na čijim fasadnim otvorima dominiraju prozori zaštićeni demirima i kapcima od kovanog gvožđa i vrata sa vanjskim željeznim kanatima. Dispoziciono rješenje kao prostori za uskladištenje robe, magaze su svojim specifikumom izgradnje, predstavljale izvanrednu zaštitu od požara i provala. Egzemplarni niz magaza u okviru granica najstarijeg gradskog jezgra u Mostaru, zapažamo duž ondašnje Carske džade (Titova ulica) iznad Kujundžiluka, dok jedinstveni primjer “daira” možemo vidjeti kod grupacije magaza oko nekadašnjeg stočnog pazara (dvorišta), oivičenog ulicama Mala Tepa, Kurluk i Titova.
            U starom Mostaru, iz osmanskog perioda gradnje, nerijetko se susreće arhitektonska sinteza magaza i dućana horizontalno međusobno povezanim, gdje se prostorno produžuje frontalni dućan.
            U “350 tvrdo zidanih dućana”, koliko ih, u svoje vrijeme, prebroja turski putopisac Evlija Čelebija, u mostarskoj čaršiji, radilo je i svoje proizvode prodavalo tridesetak vrsta zanatlija, okupljenih u jedanaest esnafa: terzijski, kujundžijski, ćurćijski, ekmekčijski, bojadžijski, dunđerski, tabački, timurdžijski, obućarski, ćebedžijski, berberski.
            Pri vladavini Austrougarske monarhije između 1878. i 1918. godine najstarija mostarska ambijetalna cjelina doživljava izvjesnu metamorfozu, gdje austrougarski graditelji, uglavnom, manje ili više uspješno, interpoliraju svoja višespratna mega-zdanja u harmonični niz znatno nižih objekata zatečenog osmanskog perioda.
            Iako su se u početku svojim izrazom nastojali uklopiti u autohtonu arhitekturu turskog perioda, primjenjujući elekticizam islamskog nasljeđa i pseudomaurski stil u starom gradskom jezgru, ipak izoštrenom oku poštovaoca kulturne baštine ne može ostati “skriven” karakteristični dodir dvaju stilskih izraza, koji je najupečatljiviji u glavnoj, Titovoj ulici (ili njihovoj Hauptstrasse), neposredno iznad Kujundžiluka.
            U okviru granica najstarije gradske anglomeracije ili u neposrednoj njihovoj blizini, izgrađene primjenom tipično “austrougarskih” istoricizama, posebno se ističu zgrade monumentalne Više djevojačke škole i Zemaljske banke, projektovane u stilu secesije, te pseudomaurski renovirani Ćejvan-Ćehajin i cernički Sibjan mekteb (koji kasnije postaju zgrade Muzeja Hercegovine i Simfonijskog orkestra).
            Unatoč svim anomalijama, odraženim u disproporciji i pomalo nasilnim unošenjem tadašnjih srednjoevropskih (zapadnih) arhitektonskih ispoljavanja među pročelja tipičnog orijentalno-mediteranskog ansambla, te “fleke” ipak moramo zanemariti, prihvatajući, pored svega, austrougarski period kao mostarsko i bosanskohercegovačko graditeljsko nasljeđe i, uprkos svemu, nastojanje monarhijskih manje lojalnih arhitekata da - barem u početku - zadrže osnovne karakteristike magaza u Starom gradu i time nam, ipak, zajedno sa Osmanlijama, ostave u amanet jedan “izuzetan kompoziciono-urbanistički ambijent”.
18.03.2011.

Kriva ćuprija

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.


            Od dva mostarska kamena mosta sa po jednim lukom preko kojih se puna tri vijeka odvijao cjelokupni promet s juga prema sjeveru i obratno, uzgor je ostao još samo jedan.

            Na rijeci Radobolji, oko sto pedeset metara uzvodno od njenog utoka u Neretvu, nalazi se mali kameni most na jedan luk koji je poznat pod imenom “Kriva ćuprija”. Prvi mu spomen nalazimo u Ćejvanovoj zakladnici iz 1558. godine, gdje legator izričito veli: “I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”. Na temelju ovog navoda može se nedvojbeno zaključiti da je Krivu ćupriju sagradio Ćejvan (Ćehaja), i to nešto prije 1558. godine. Prema tome, Kriva ćuprija je starija i od Starog mosta, koji je podignut 1566. godine. Valja istaći da je, po predanju, Stari most sagrađen po uzoru na ovaj.
            Preko ovog mosta se u toku dugog turskog perioda odvijao živi promet, jer je on dugo vremena bio jedini komunikacijski objekat za prelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar 1884. godine, ovaj se most nalazio na glavnom drumu koji je vodio od juga prema sjeveru i obratno. Regulacijom Radobolje i izgradnjom više željezničkih mostova preko nje, prestala je Kriva ćuprija gotovo da služi i za prelaz pješaka, jer se nalazi duboko u koritu Radobolje i pristup k njoj, i sa jedne i sa druge strane, je nepodesan.
            Kriva ćuprija je, uz sultan-Selimov mesdžid i Ćejvan-Ćehajinu džamiju, najstariji očuvani građevinski spomenik turskog perioda na mostarskom području. Na ovom objektu su 1969. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i registrovan je kao spomenik kulture.
            Iako teško ranjena, Kriva ćuprija je preživjela i posljednji rat. Topovske i minobacačke granate, koje su neprijatelji urbane civilizacije i sa istoka i sa zapada slali po čitavom gradu, padale su i u njenoj najbližoj okolini, ali je stara ćuprija bila bolje sreće od njenog nekoliko godina mlađeg, ali većeg, ljepšeg i mnogo poznatijeg brata.
            Na mostu su najvidljivija oštećenja na ogradama (korkalucima), ali je, i pored toga, on i dalje u funkciji. Ono što, međutim, svima upada u oči, kada je riječ o oštećenim kulturno-istorijskim spomenicima koji čekaju na definitivnu restauraciju, je da su u potpunosti prepušteni zubu vremena koji iz dana u dan odnosi sve više od, i ono malo preostale, autentičnosti. Tako ćete na današnjim fotografijama kula Starog mosta, Sahat-kule, pa konačno i Krive ćuprije uočiti veće rupe i oštećenja nego na istim koje su snimljene prije godinu i više dana. Ne vjerujemo da to sve baš tako mora da bude.

           
*Nažalost, posljednju veliku poplavu rijeka Neretve i Radobolje u XX vijeku, Kriva ćuprija, ipak, nije uspjela da preživi i tako da, ono što su ratna razaranja u godinama ranije započela, nabujale vode su uspjele da dovrše, jer su ratna oštećenja mosta bila u velikoj mjeri.
            Ipak, u skorije vrijeme Kriva ćuprija je ponovno obnovljena.

            Mostaru treba vratiti svu njegovu ljepotu i privlačnost, sve njegove razglednice. Da ga i naša djeca i naše djece djeca pamte onakvog kao mi...

16.03.2011.

Hotel “Ruža”

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ico Mutevelić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 9, iz februara 1997. godine.


            Na mjestu nekadašnje istoimene kafane, 1978. godine izgrađen je jedan od najljepših hotela bivše Jugoslavije.
            Na desnoj obali Neretve, na samom prelazu iz novog u stari dio grada, podignut je hotel “Ruža”. U neposrednoj blizini Starog mosta uspješno je smještena ova građevina savremenih linija u vanjskom izgledu. Istina, neke crte u fasadi asociraju na karakteristične oblike starih mostarskih građevina.
            Položaj hotela “Ruža” je izvanredan. S desne strane teče rijeka Radobolja, a kroz hotel protiče njen krak. Arhitekt Zlatko Ugljen, gradeći ovaj hotel s puno smisla, iskoristio je tradiciju i iskustvo mostarske stambene arhitekture. U eksterijeru prevladava kamen, u interijeru drvo.
            U unutrašnjem dijelu su prostrane dvorane sa zelenim i cvjetnim površinama koje presijeca tok vode. Zbog svega toga, osobito zbog obilate svjetlosti koja dospijeva kroz velike staklene površine, čovjek se u ovom ambijentu osjeća kao u prirodi, u proljeće. Inače, hotel sa tri strane okružuju velike i raznovrsne terase, koje sadrže dosta elemenata starih mostarskih avlija.
            Po svemu tome “Ruža” je osoben hotel. Spada u hotele za kojima se čovjek okrene kad ih napusti, koji se pamte po ljepoti i o kojima se još dugo priča.
            Početkom rata 1992. godine, granatiranje je bilo posebno usmjerivano prema “Ruži” jer se pretpostavljalo da je u njoj smješten štab otpora Mostara. Zbog toga ona danas izgleda kao gomila krša, mada je osnovna konstrukcija, ipak, upotrebljiva.
            Prostor na kojem se do rata nalazila štamparija “Rade Bitanga”, a na kojem je, inače, projektom bila predviđena druga faza “Ruže”, nedavno je raščiščen. Znači li to da se obnovom hotela računa odmah i na izgradnju njegovih proširenih kapaciteta?!

13.03.2011.

Stare stambene kuće

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 10, iz marta 1997. godine.


            Sve ove djelimično rekonstruisane i adaptirane stambene zgrade imaju standardan izgled i bezmalo sve su građene od kamena, neke od miljevine, i pokrivene su dvostrešnim i četverostrešnim krovom pod pločom.
            Stare stambene zgrade u Mostaru su prizemne ili na jedan sprat. U prizemlju se nalazi: kuhinja (mutvak), ostava (ćiler), banjica (hamamdžik), magaza i hodnik (hajat). Na spratu su obično dvije, negdje tri sobe s predsobljem (divanhanom), često s doksatom (ćoškom) prema ulici. Vrata, musandere, dolafi i stropovi (šiše) ukrašeni su u bogatijim kućama rezbarijama, što je jedno od obilježja stare stambene arhitekture.
            Svaka kuća ima dvorište (avliju) sa WC-om (zahodom; ćenifom), a mnoga i baštu uza se sa štalom (aharom) i sijenicom (samanlukom). Dvorišta su ograđena visokim zidom i redovito su zasađena cvijećem, a neka i vinovom lozom (odrina). Stare stambene zgrade u Mostaru su okrenute prema istoku i zato sve imaju dovoljno dnevne svjetlosti.
            Mnoge stare imućnije kuće u Mostaru imale su uza se tzv. predaharluke (gostinjske sobe). To je bila posebna veća prostorija, negdje i dvije, koja se nalazila nad prolazom počev od ulaznih vrata. U predaharluk se išlo uza stepenice koje su vodile iz prve, redovito male avlije (dvorišta). Jedan prozor gledao je na ulicu, tako da se vidio svako ko je u nj dolazio.
            U predaharluku je obično sjedio kućni domaćin i tu primao goste (musafire), kmetove i sve muškarce koji s njim i njegovom porodicom nisu bili ni u kakvoj rodbinskoj vezi. Zato su ovu prostoriju nazivali još i musafirhana. U predaharluk je smio svako bez pitanja ući jer je on bio muško odjeljenje (selamluk, baškaluk). Ovdje su pretežno noćivali momci (sluge) i kmetovi vlasnika predaharluka, a ponekad i gosti koje bi slučajno put nanio. U predaharluku su ljudi preko zime sijelili i tu se pila kafa, razgovaralo i na svoj način zabavljalo.
            Predaharluci su se do danas sačuvali u starim Kajtazovim, Novinim i Riđanovića kućama na Luci, ali odavno ne služe namijenjenoj svrsi. Ranije su ih još imali: Hakale, Pekušići i Ribice na Carini, Alajbegovići, Behlilovići, Kajtazi i Lakišići u Brankovcu, Kahve, Kapetanovići, Spahići i Ugljeni u Donjoj mahali, Puzići i Voljevice na Luci i drugi.
            Od sačuvanih stambenih kuća iz turskog doba u Mostaru najznačajnija je Bišćevića kuća, poznatija kao Bišćevića ćošak ili Turska kuća. Sagrađena je 1635. godine. Bogatstvo dekorativnih motiva, od ulaznih vrata u prvu i drugu avliju, preko kaldrme u avliji i drvoreza na potpornim gredama i ogradi od divanhane do ulaznih vrata u ćošak i samog ćoška, najbolje kazuju vrijednost ove stambene kuće. Ćošak, isturen nad Neretvom na dva veoma visoka i smjelo postavljena kamena stuba, predstavlja ovu kuću kao najsmjelije komponovano djelo stambene arhitekture iz turskog perioda u Mostaru.
            Bišćevića kuća ušla je u pjesmu:

           
“Igra igra Ale pehlivane
            od bijele Halebine kule
            do bijela ćoška Bišćevića...”


            Posljednji nasljednik Ahmed Bišćević, snabdio je kuću interesantnom etnografskom zbirkom iz turskog doba, veoma privlačnom za turiste.

Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 03/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba