Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

18.02.2011.

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.
 
 
            Ja sam vječito šipčio uz Aliju, ako je on bio kod kuće i nešto radio, a posebno ako je čistio ili popravljao automobil u garaži. Naravno, trudio sam se da mu svojim zapitkivanjem ne bi previše dosadio. Ni to nikada nisam zaboravio. {Biografija Alije Koludera je vrlo interesantna. I u najranijoj dobi života djelovao je ozbiljno i tako se ponašao. Bio je zaljubljen u tehniku, automehaniku, radiotehniku. Neposredno poslije Prvog svjetskog rata otišao je (na očev račun) na studije u Njemačku i završio neki program radiotehnike. Sa povratkom kući, poslije završenog školovanja, donio je u Mostar prvi radio-aparat. Nastavio je da se bavi tehnikom. Između dva velika rata dobar dio vremena proveo je u Beogradu. Kupio je kino i sam ga vodio kao vlasnik. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, vratio se u Mostar i cijelo vrijeme rata tu živio. Ilegalno je radio za Narodnooslobodilački pokret i bio član gradskog NOO. Bio je dobar i plemenit čovjek i svesrdno je pomagao porodice partizanskih boraca. Poslije rata preselio se u Sarajevo i radio u službi sarajevske Radiotelevizije. Bio je cijenjen stručnjak u svojoj specijalnosti. U Sarajevu je iznenada umro. Sahranjen je na Gradskom groblju “Bare”. Tom prilikom, umjesto rutinskog nekrologa, mostarski pjesnik i novinar Alija Kebo napisao je u listu “Sloboda” veoma topao članak pod nazivom “Tihi čovjek sa Carine”.}
            Šerifa je bila nešto starija od mene i njene druge sestre Zibke. Zibka i najmlađa sestra Dutka bile su “na mater”, vrlo lijepe i ljupke. Sasvim drukčija je bila Ramiza, nisu međusobno ličile. Bez obzira na razlike u godinama među nama, znali smo organizovati igru i dugo i veselo se zabavljati. Skoro redovno bi u avliju došla i neka djeca iz susjedstva, pa igri ne bi bilo kraja. Sreća pa smo se mi mogli separisati u drugu avliju. Naša igra ne bi mnogo smetala odraslim ukućanima.
            Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. {Šta to zapravo znači, neka to ilustruje ova kratka priča: Kada sam poodrastao, u jednoj prilici Avdaga mi je ispričao jednu šaljivu zgodu sa njegovih brojnih putovanja po Evropi. Predstavnici Trgovačke komore BiH (1912.) pozvani su od svojih kolega Češke trgovačke komore da dođu u goste u Prag. Među članovima te delegacije, iz Mostara su bili (pored ostalih) Avdaga Koluder i hadžija Ribica (veletrgovac metalnom robom i poznati Mostarac). Kada je salonski voz sa gostima ulazio u prašku željezničku stanicu, domaćini su goste pozdravili urnebesnim - “Na Zdar”. Pošto hadžija nije razumio šta to Česi viču, upitao je Avdagu da mu objasni. “Eno viču - Baždar”, objasnio mu je Avdaga. Na to se hadžija sav promolio kroz prozor i glasno, dostojanstveno zavikao “Baždar”. Mostarski originalni i nepresušni humor!} Avdaga je kod kuće vrlo malo boravio, samo oko ručka i kada u večer dođe na konak. To je bilo obično kasnije u večer, tako da ga mi nismo nikada čekali za večeru. On je kasnije, kada dođe, sam večerao.
            Dani u gostima kod Koluderovih brzo su prolazili. Za nas bi osvanulo tužno jutro onog dana kada smo saznali da se pred večer vraćamo kući. I kod kuće među djecom mi smo imali u komšiluku vrlo dobrih drugova, ali nas je atmosfera u domu Koluderovih sasvim osvajala i jednostavno posebno veselila. Bilo je slučajeva kada je Emina uspjela zaustaviti majku još koji dan, a nekada to nije moglo. Rastanak je uvijek bio pomalo tužan. Tješila nas je jedino nada da ćemo uskoro opet doći.
            U koliko sam bivao stariji i odrasliji, zatim pošao u gimnaziju, moje lično gostovanje je bivalo sve rjeđe i kraće; ne idem više s majkom “u žena”. Sve rjeđe sam se viđao sa Eminom i njenim kćerima, samo nekim većim praznicima ili posebnim svečanostima. Alija je već bio otišao iz Mostara. Prijateljstvo i izvjestan rodbinski odnos nikada nije prestao, ali slaženje je postepeno iščezavalo.
            Tamo negdje dvadesetih godina, u domu Koluderovih je nastala krupna promjena. Jedan veliki berzanski posao koji je Avdaga zaključio na berzi nije se posrećio, zapravo neuspjeh na berzi materijalno ga je upropastio i poslovno za duže vrijeme unazadio. Po gradu se pričalo da je na poštanskoj berzi bio zaključio veliku kupovinu (vagonske količine) kafe, a da je, na nesreću, brzo poslije toga jako pala cijena kafe u međunarodnim razmjenama. Na toj transakciji Avdaga je izgubio praktički cijeli svoj imetak. Likvidacija nastalih obaveza protegla se dugo, ali su se posljedice tog trgovačkog neuspjeha odmah pokazale... Morali su napustiti svoj dotadašnji dom na Donjoj ulici i preseliti se u neke adaptirane prostorije u Hendeku blizu Starog mosta. Tu su ranije bile Avdagine poslovne prostorije sa nekim magacinskim prostorima. Život se dosta promijenio. Nije to više bilo ono “zlatno doba” kao nekada. Posjećivao sam ja dom Koluderovih i u Hendeku, ali uvijek na kratko. Istina, već sam bio i odrastao i poprimio druge navike i obaveze.
            Gdje sam i kada posljednji put susreo Eminu, ne mogu se tačno sjetiti. Čini mi se da je to bilo jednog ljeta tridesetih godina, kada sam sa mojim daidžom, Mujagom Ćišićem išao na praznik, na čestitanje Avdagi i njegovima. Sjećam se, dugo smo prepričavali naše ranije uspomene iz nezaboravne prošlosti.
            Emina je umrla u Mostaru 1960. godine, u starosti preko 80 godina. Avdaga je poživio još oko 15 godina i umro u svojoj 94. godini. Ja sam tada već živio u Sarajevu.
            Vrijeme je postepeno ugasilo tu cijelu generaciju Koluderovih. Posljednji je umro njihov najmlađi sin Besim (1996.), profesor gimnazije. Ostali su još unuci iza njihovih sinova i kćeri i žive u Sarajevu i Mostaru. Tužno i istinito.

           
“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            Ostala je pusta bašta od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
            Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
126094

Powered by Blogger.ba