Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

16.02.2011.

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.


            “Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
            Prođoh pokraj bašte staroga imama;
            Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
            S ibrikom u ruci stajaše Emina.”
                                                                                                      (Aleksa Šantić)


            Mostar (i svijet) pjeva o “lijepoj Emini” sve od vremena kada je naš slavni pjesnik Aleksa Šantić prvi put objavio svoju čuvenu pjesmu “Emina” (1902.). U nekim sjećanjima, u sjetama i raspoloženjima, Mostar - Aleksa - Emina zvuči kao trolist koji svakom njegovom dijelu daje, na svoj način, nezaboravno mjesto. Svakako, najprije je to slučaj u životu i sjećanjima samih Mostaraca.
            Imao sam sreću da još u djetinjstvu, izbliza upoznam “lijepu Eminu” u njenom vlastitom porodičnom krugu i domu na Carini. Emina je kći poznatog i uglednog Mostarca, imama i alima Sefića {Po imamu Sefiću koji je tu učio djecu, zvao se i “Sefića mejtef” izgrađen u pseudomaurskom stilu odmah uz kulu “Hercegušu” kraj Starog mosta (Muzej poslije Drugog svjetskog rata).}, koju je pjesnik Aleksa Šantić, iz svog komšiluka, iz najranijeg djetinjstva upoznao. Udala se dosta rano za uglednog mostarskog veletrgovca Avdagu Koludera i s njim doživjela duboku starost.
            Moja prva sjećanja na Koluderovu kuću i Eminu - to znači moj boravak u domu Avdage Koludera - idu tamo negdje do 1916. godine. Prema kazivanju moje nene Umije (Umija Ćišić, rođ. Hadžiosmanović), Ćišići su u nekom srodstvu sa Koluderima, prema tome i sa halom Koluderkom, majkom Avdage Koludera. Po tom osnovu, mi (Ćišići) smo se redovno slazili sa Koluderima. Moja majka Fata (Fatima Osmanage Ćišića) godišnje je barem jedanput-dvaput odlazila u goste Koluderima. Sa mnom i mojom sestrom Đulsom bivali smo kod njih nekada i po nekoliko dana u gostima. Takav je to tada bio patrijarhalni običaj među rodbinom i dobrim prijateljima u tradiciji Mostara. Nije bilo presudno da porodice budu u raznim gradovima pa da se sastaju tako na duže vrijeme. Hala Koluderka i njezina nevjesta Emina su isto tako godišnje dolazile po nekoliko dana nama u goste. Hala bi ostala više dana, a Emina bi se obično isti dan vraćala kući. Nije mogla ostaviti duže vremena samu “tešku kuću” (Avdaga, njen djever Arif, dosta male djece, posluga).
            Avdaga Koluder je tada stanovao u svojoj novoj kući u Donjoj ulici na Carini (sadašnja Ulica heroja Lace Zahirovića), odmah pri izlasku te ulice na Carinski most. {Svjedok sam građenja tog mosta u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata. Gradili su ga u najvećoj mjeri ratni zarobljenici sa frontova - Talijani i Rusi.} Kuća je bila ugledna građevina na sprat, sa brojnim sobama i odajama, velikim prostorima za ostavu, dvije avlije. Glavni ulaz je bio iz susjedne čikme, a sporedni kroz garažu sa Donje ulice. Koluderi su još tada imali osobni automobil i garažu. Arif, djever Eminin, bio je izučeni sofer. A i sin Alija je bio vozač sa položenim ispitom.
            Kuća Avdagina je već tada bila zapažena po tom što je, kao jedna od malo mostarskih porodica, imala instalisano električno osvjetljenje, vodovod i telefon. {Mostar je relativno rano dobio električno osvjetljenje (1912.). Tada su zasjala svjetla po gradskim ulicama, ali se ono kasnije u kuće uvodilo dosta sporije. Bilo je skupo, za mnoge čak vrlo skupo. Elektrifikacija gradskih domova razvukla se skoro 30 godina. Sjećam se dobro da smo mi u našem stanu palili petrolej sve dok se 1919. godine, iz Tikvinova sokaka nismo preselili na Šemovac, u kuću braće Laze i Rade Golubovića, koja je već imala uvedeno električno osvjetljenje. U to vrijeme je još barem 80% mostarskih porodica u kućama svjetlilo petrolejem.
            Slična je situacija bila i sa vodovodnim instalacijama. Voda se donosila u domaćinstva sa javnih česama po gradskim ulicama, a neka domaćinstva i mahale uz Neretvu i Radobolju (Luka, Zahum i sl.) još uvijek su koristili tekuću vodu iz riječnih korita. Telefon je došao najkasnije u naše domove u gradu. Dugo se to smatralo običnim luksuzom, a ne nasušnom potrebom privrede i kulturne sredine.} To je za nas kao djecu bilo veliko i rijetko. Tako opremljene kuće u to vrijeme, u Mostaru, imale su samo nekolike porodice - Ribica, Efica, Peško, Šain, Dokić, Sjeran itd.
            Avdaga i Emina su imali brojnu porodicu u zajedničkom domaćinstvu. Prije svega tu je bila majka Avdagina (hala Koluderka, kako smo je zvali), zatim Arif, brat Avdagin, sin Alija (1903.), kćeri - Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), Ramiza, Dutka. Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. Kada se ubroji još ženska i muška posluga, onda se mora uvažiti da je Emina s pravom govorila o “teškoj kući”.
            Kod Koluderovih je uvijek bilo veselo i ugodno, posebno za nas, za djecu. Veliki prostori za igranje u avlijama, dosta raznih i rijetkih igračaka za mušku i žensku djecu, automobil u garaži kao posebna atrakcija. Ima nešto još cjenjenije što je oduševljavalo. Prvi radio-aparat uopšte u Mostaru (a vjerujem i u Hercegovini) našao se u kući Koluderovih. Donio ga Alija po povratku sa učenja u Njemačkoj. To je bila senzacija za to vrijeme. To je i istorijska činjenica koja će ostati zapisana u istoriji Mostara. To je bio mali radio aparatić, sa slušalicama, koje je u dijelovima donio Alija i sastavio u Mostaru. U kuću Koluderovih je grnuo narod kao na kakvo proštenje, da vidi to “čudo”, da se uvjeri u to što se priča, kao da “s nebesa neko neviđen govori”. Od strane Koluderovih, bila je to prijateljska pažnja prema poznanicima i prijateljima. Kod posjetilaca je bilo dosta neke nevjerice, neki su govorili da je to neka “šejtanska ujdurma” i sl.
            Nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginica (kako su je svi zvali u komšiluku) je bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice. Svoju svekrvu je s pažnjom i poštovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponašanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim položajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaže. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukućana.
            Emina je ipak bila stub porodice. Bila je vrlo vrijedna i uredna u domaćinstvu. Djecu je voljela i pazila koliko je više mogla. Prilikom našeg boravka kod njih u gostima i mi smo bili kao njena djeca. Pazila nas je i više nego svoju djecu. Uvijek neki pokloni - bombone, voće itd. Svako jutro, pred njegov odlazak od kuće, od Avdage smo dobili pristojan bakšiš, “da imamo”.
            U blizini njihove kuće, na tadašnjoj Srednjoj ulici, bio je mali dućan nekog komšije Škore, koji je prodavao bombone, razne slatkiše i druge interesantne stvarčice za djecu. U njegovoj radnji su najviše djeca ostavljala svoje uštede. Naravno, i mi sa ostalom djecom. Emina bi se smišljeno umiješala u tu našu jutarnju praksu: “Ja sam vam Škoro, dajte meni te pare, a ja ću vam dati za to šta hoćete - kajmaka, pršuta, redžela, pekmeza, voća, šta hoćete”. Tako bi nastupila Emina i vrlo često nas brzo razoružala. Sa zadovoljstvom bi joj dali naše bakšiše, a ona bi odmah ispunila svoje obećanje. Dala bi nam svega što smo tražili, vrlo često (zimi) i suhih smokava, oraha itd., bez obzira što smo prije toga bili dobro doručkovali. Novac koji je od nas, djece, pokupila, “izmamila”, malo kasnije, po mogućnosti da mi to ne vidimo, dala bi mojoj majci, da ima za druge važnije potrebe. Tu je bio i novac koji je ona od svoje djece takođe bila izmamila. To mi se duboko urezalo u sjećanje.

            (Nastavlja se)
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba