Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

25.02.2011.

Mostar - vječni grad - 2. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je uvod iz, još uvijek, neobjavljene knjige “Mostar - vječni grad”, čiji je autor Ensvid Hadžajlić.
 
 
            Kako je u tursko vrijeme u Mostaru bio uglavnom muslimanski živalj, tako se sa porastom broja stanovnika povećavao i broj muslimanskih bogomolja - džamija. Bilo ih je mnogo i različitih po veličini i ljepoti. Neke nisu odoljele vremenu, a druge su u II svjetskom ratu porušene. Evlija Čelebija navodi da je prva mostarska džamija podignuta prije Starog mosta, već 1473. godine, a 1557. godine, kada je počela izgradnja mosta, Karađozbeg je podigao najljepšu i do danas dobro očuvanu - Karađozbegovu džamiju. Uz džamiju Karađozbeg je izgradio šadrvan i medresu (vjersku školu). Sjeverno od Starog mosta, na trgu, podigao je Sinan džamiju i hamam (kupatilo), ali su oba objekta nestala. Neposredno uz Stari most, na lijevoj obali, podigao je i Ćejvan Ćehaja džamiju interesantnu po izgledu, a na drugoj obali je izgradio Krivu ćupriju, kojom je premostio Neretvinu pritoku Radobolju, a podigao je i hamam. Tako je Mostar već u XVI vijeku imao dva javna kupatila, jedno na lijevoj, drugo na desnoj obali Neretve. Hamame su posjećivale i žene, bez obzira na vjersku pripadnost, i to je bilo skoro jedino mjesto njihova izlaska i kontakta sa svijetom. Vučijakovići su sagradili lijepu džamiju u blizini Starog mosta, dok je poznati hroničar Roznamedžija podigao takođe džamiju blizu spomenute Karađozbegove. Roznamedžija je 60-tih godina XVII vijeka cijevima sproveo vodu iznad Starog mosta i tako je zahvaljujući ovom dobrotvoru Mostar dobio prvi vodovod.
            Sve do 1878. godine Mostar je bio pod turskom vlašću iako su ga Mlečani u više navrata pokušavali osvojiti. Austrougarska okupacija usmjerila je privredni i kulturni razvoj grada prema Evropi. Prvi svjetski rat usporio je i otežao pulsiranje života ovog grada. Još veće rane na licu grada ostavio je Drugi svjetski rat. Mnogi njegovi stanovnici su izgubili život, a mnoge njegove građevine su oštećene i uništene. Među najstarijim očuvanim spomenicima iz turskog perioda je Ćejvan-Ćehajina džamija koja je podignuta 1552. godine, zatim Karađozbegova džamija koja je podignuta 1557. godine i Kriva ćuprija na Radobolji koja je podignuta prije 1558. godine. U pisanim dokumentima, Kriva ćuprija se prvi put spominje u Ćejvan Ćehajinoj zakladnici iz 1558. godine (pa se tako pretpostavlja da je sagrađena prije 1558. godine), dakle, prije Starog mosta. Prema nekim predajama Starom mostu je ovo bio prototip.
            U XVI i XVII vijeku grad je doživio nekoliko teških nesreća. Sredinom XVI vijeka jak zemljotres uzdrmao je grad, a u dva maha je u istom vijeku harala i kuga. Tragedija je ostala sačuvana u pjesmi: “Po Mostaru kuga pomorila, pomorila i mlado i staro” (Erlangenski rukopis). Ipak je najviše ljudskih života pokosila treća po redu, najteža kuga. “30-tih godina XVIII vijeka nemilosrdno je harala odnoseći dnevno i po 300 ljudskih života” (Lašvanin). No, ni elementarne nepogode, ni ratovi, ni epidemije nisu uspjele da “pomore i mlado i staro”, kako je nemoćni i preplašeni narod ostavio trag u pjesmi. Pa ipak, život je tekao svojim tokovima i grad se i dalje materijalno i duhovno razvijao.
            Za privredni razvoj grada u XVI vijeku karakterističan je razvoj zanatstva, po čemu je Mostar u to vrijeme postao prepoznatljiv. Dio Starog grada sa lijeve strane rijeke, uz samu obalu do mosta, i danas se zove Kujundžiluk, po majstorima kujundžijama koji su tu nekada imali svoje radionice. Pored kujundžija treba spomenuti i terzije (krojače), a naročito kožare. I do danas su ostali sačuvani dijelovi Tabhane (kožare), koja se nalazi na desnoj strani iznad samog ušća Radobolje u Neretvu. Tabhaci (kožari) veoma su umješno prerađivali kožu. Imali su naročito dobro organizovanu esnafsku organizaciju. Tabhaci su izgradili i svoju džamiju na jednom rukavcu Radobolje.
            Za privredni razvoj Mostara i cijele Hercegovine u XIX vijeku, svakako najveće zasluge pripadaju Alipaši Rizvanbegoviću, koji je uveo razne privredne reforme. On je nastojao da cijelo stanovništvo što više radi i da se ne dozvoljava da zemlja ostaje neobrađena, što se naročito odnosilo na južnu Hercegovinu. Alipaša poduzima i agrotehničke mjere, kao što je meloracija porječja Trebižata. To je izvršio kulukom, a kasnije kultivirano zemljište dijeli, kao svoje čifluke, onima koji su kulučili i onima s kojima se sporazumio, muslimanima i hrišćanima. On je nastojao da se u proizvodnju uvedu nove kulture i da se intenzivnije radi na njihovoj proizvodnji, a to su bili južno voće, pirinač i masline. Osim toga, Alipaša Rizvanbegović je prvi koji sklapa ugovore, nezavisno od centralne vlasti, sa stranim državljanima za eksploataciju drveta. Na taj način se prvi put strani kapital počinje investirati u privredu Hercegovine. Iako je to bio sami početak i obimom male investicije, ipak to svjedoči o Alipašinom naprednijem shvatanju privređivanja, koje je u cjelini u Hercegovini, bilo na niskom nivou. Njegova vlast u Hercegovini trajala je punih devetnaest godina, a završila se akcijom Latasa 1851. godine. Ovaj period vlasti, od devetnaest godina, Alipaše Rizvanbegovića je sigurno bio jedan od najdužih perioda u kojem je neko bio na dužnosti mutesarifa ili namjesnika (valija) u jednom području.
            Mostar je bio pod turskom vlašću do 1878. godine. Često mu je prijetila opasnost sa juga i zapada od Mlečana, ali se grad uvijek uspijevao odbraniti. Za vrijeme Kandijskog rata (1652. godine) Mlečani su prodrli sa juga i usput sve pokorili, ali su tek na domaku Mostara potučeni. Pobjedu su Mostarci platili skupom cijenom - 400 mrtvih.
            Stojan Janković je napao grad 1687. godine, popalio je neke mahale grada, ali nije uspio da pređe preko Starog mosta. U narodu se spominje da je on sagradio na obroncima Huma jednu kulu, ali to nije istorijski utvrđeno.
            Poznato je slabljenje turske uprave naročito poslije poraza pod Bečom 1683. godine. Bune su sve češće. U Lašvaninovoj hronici spominje se buna 1748. godine kao reakcija na visoke namete. Iako se mostarski hrišćani spominju još sredinom XVII vijeka, sve do XIX vijeka nisu imali svoje bogomolje. Tek 1833. godine pravoslavci su dobili odobrenje za gradnju prve crkve. Tom prilikom je, ustvari, obnovljena jedna stara crkva u Bjelušinama, koja je izgrađena jednim dijelom pod zemljom da ne bi bila vidljiva iz grada. Iako arhitektonski nema veliku vrijednost, ona je bila poznata po nekim ikonama. Nešto kasnije (tačnije rečeno, 1866. godine) i katolici dobijaju svoju bogomolju, uz koju se nalazi i franjevačka biblioteka i arhiv koji sadrži 536 rukopisa (374 na orijentalnim jezicima). S obzirom na opštu političku situaciju, hrišćani dolaze u povoljniji položaj. Tako je sultan Abdul Aziz udovoljio zahtjevu mostarskih pravoslavaca, odredio je mjesto i dao prilog za gradnju nove crkve. Izgradnja je trajala 10 godina, a crkva je završena 1873. godine. Sagrađena na istaknutom mjestu, po veličini i ljepoti predstavlja nejljepši pravoslavni hram u Bosni i Hercegovini.
            Dugi niz godina postojale su samo islamske vjerske škole, a tek u XIX vijeku i pravoslavci otvaraju osnovnu školu koju pohađaju i katolici. Don Frano Miličević otvorio je 1872. godine štampariju u Mostaru, u kojoj su pored vjerskih štampane i svjetovne knjige. Turci su štampali novine “Neretva” na arapskom i maternjem jeziku.
            Takođe je važno spomenuti da su u Mostaru djelovala razna muzička udruženja i kulturno-umjetnička društva kao što su Prosvjeta, Napredak i Merhamet.
            Mostar krase bogomolje četiri konfesije: katoličke, islamske, pravoslavne i jevrejske.
            Do 1878. godine u Mostaru je sagrađeno 37 džamija, tri tekije, dvije pravoslavne i jedna katolička crkva. Sinagoga je sagrađena nešto kasnije po dolasku Jevreja u Mostar.
            Teške ekonomske i socijalne prilike za vrijeme turske vladavine pred kraj XVIII vijeka uslovile su negodovanje i pobune Hercegovaca. Kada su Turci silom pokušali da od seljaka pokupe razne namete, u čemu nisu uspjeli zbog slabe ljetine, primijenili su silu. To je dovelo do pobune naroda, naročito u Nevesinju. U jednom času bili su protjerani predstavnici turske vlasti iz istočne Hercegovine. Ustanak se ubrzo proširio na čitavu Hercegovinu, a imao je odraz i na ostale balkanske krajeve. Pobunu hercegovačkih ustanika podržavala je većina stanovništva Bosne i Hercegovine, a Crna Gora i Srbija objavile su 1876. godine rat Turskoj. Nakon godinu dana sklopljen je mir. Berlinskim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina su okupirane od strane Austro-ugarske.
            Austro-ugarskom okupacijom 1878. godine Mostar su počeli naseljavati intelektualci iz Austrije, Češke, Mađarske, Hrvatske… i grad je počeo poprimati evropska obilježja. Izgrađuje se željeznička pruga, koja Mostar povezuje sa svijetom.
            Podiže se Fabrika duhana, Gradsko kupatilo, otvara se Rudnik mrkog uglja i hotel “Neretva”. Otvorene su još tri štamparije, osnivaju se kulturno-umjetnička društva, a izlazilo je 8 raznih novina i 3 književna časopisa. 1896. godine počinje da izlazi čuvena mostarska “Zora”, književni časopis po kojem se Mostar pročuo i postao književni centar. Tako se Mostar brzo razvijao u materijalnom i duhovnom pogledu, sve do početka Prvog svjetskog rata. Taj rat je teškim bremenom pritisnuo grad; kao da su tokovi njegovog života presahli. Njegovi su žitelji gladovali i podnosili sve tegobe dugog rata. No mir nije donio i mnogo bolji život Mostarcima. Produbljuju se jazovi socijalnih razlika među stanovništvom. Povećava se broj siromašnih i obespravljenih. Oni traže puteve do svojih prava, do života koji bi bio dostojniji čovjeka. U periodu između dva rata stvaraju se kulturno-umjetnička društva, osnovana na čisto vjerskoj, odnosno nacionalnoj osnovi. Godine 1926. mostarski radnici formiraju svoje Radničko kulturno-umjetničko društvo “Abrašević”, koje je davalo ton duhovnom životu grada. Ono živi i danas čuvajući tradicije radničkog društva i postiže zapažene uspjehe. Taj period, između dva svjetska rata, nije donio ništa značajnijeg u materijalnom razvoju grada. Uostalom, ostao je još svjež u sjećanju minuli rat, a na pomolu je bio novi.
            Drugi svjetski rat donio je Mostaru veliku materijalnu štetu i ogromne ljudske žrtve. Poznat po svojoj slobodoljubivosti Mostar je požurio u borbu za slobodu. Njegovi stanovnici hrabro su gazili trnovitim putevima do slobode, podnoseći najveće žrtve, gubeći najbolje sinove. Grad im se odužio, ako im se uopšte može odužiti. Oni danas počivaju sakupljeni sa raznih bojišta na Partizanskom groblju - remek-djelu savremene arhitekture, čiji je tvorac Bogdan Bogdanović dobio visoka priznanja za svoje djelo.
            Mostar je u posljeratnoj izgradnji narastao i u širinu i u visinu, a stanovništvo mu se povećalo za više od tri puta. Grad je sačuvao sve značajno iz prošlosti. Novo vrijeme dalo mu je i nova obilježja.
            Grad je preporođen. Industrija, poljoprivreda i trgovina veoma su se razvile i modernizovale. Mostar je bio najveći proizvođač aviona u širem regionu.
            Novi talas iskušenja i patnji preplavio je grad 1992. godine. Najžešći pokušaj ubistva ovog grada završio je 1995. godine. Osakaćen i raspolovljen Mostar se oporavlja, i uprkos dubokim ožiljcima zrači prepoznatljivom toplinom, i pored zadaha smrti nalazi snage da miriše na behar i na novi život.
            Mostar je tokom svoje prošlosti, a posebno u XVI i XVII vijeku dao velik broj znamenitih ljudi i stvaralaca koji su ostali poznati i do našeg vremena.
            Alidede je u tursko vrijeme bio poznat istoričar i filozof, pa pjesnik Hasan-efendija zvani Zijai (Svijetli) i naročito Derviš-paša Bajazidagić, veliki pjesnik, miljenik sultana Murata III. Sačuvana je njegova pjesma ispjevana u slavu Mostara za koji kaže: “On je druga Sirija na svijetu”, a Stari most i njegov luk upoređuje sa dugom: “Pričinja se poput duge šarne”.
            Od pjesnika još valja spomenuti Huseina Čatrnju i Ahmeda Rušdija.
            Čuveni predavač bio je Mustafa Ejubović-šejh Jujo, koji je ostavio za sobom više djela iz oblasti prava, teologije i retorike. Bilo je još manje ili više dobrih pjesnika, po kojima je Mostar tokom vjekova bio poznat. On je bio i ostao grad pjesnika i književnika, da bi u Svetozaru Ćoroviću, Osmanu Đikiću i Aleksi Šantiću dao svoje najveće predstavnike u literaturi. Valja reći da je i u naše vrijeme Mostar kolijevka velikog broja literarnih stvaralaca, tako da su pjesnici postali tradicija ovog grada.
....
23.02.2011.

Mostar - vječni grad - 1. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je uvod iz, još uvijek, neobjavljene knjige “Mostar - vječni grad”, čiji je autor Ensvid Hadžajlić.
 
 
            Ima na svijetu mnogo gradova koji su po nečemu čuveni. Savremeni turisti, ti neumorni tragači i poklonici prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih znamenitosti otiskuju se svake godine sve dalje u svijet da bi našli ono čega nema u ostalim gradovima, da bi otkrili ljepote i sačuvali ih u uspomeni.
            Mostar je jedan od takvih gradova: po mnogo čemu jedinstven i neponovljiv. U njegovoj se arhitekturi možda više nego drugdje sustižu orijentalni i zapadnjački uticaji, a u novije vrijeme i moderna arhitektura. Posebno obilježje daje mu Stari most preko Neretve i Partizansko spomen-groblje. Kao što Pariz ne bi bio Pariz bez Sene, Lenjingrad bez Neve ili Beč bez Dunava, tako i Mostar ne bi bio ono što jest kad ne bi imao Neretve. Ona dolazi sa sjevera u grad, razdvaja ga izdašnom modrinom i spaja mostovima. Neretva je planinska rijeka, koja ima jedan od najljepših kanjona, pa ima mjesta gdje se obalama visokim 1000 i više metara usjekla između dvije planine: uska, duboka, bistra i raskošne boje - od svjetlozelene do tamnoplave.
            Čak i kada bi prosječnom tragaču za ljepotom bila uskraćena slast gledanja u blistava lica biserja usnulog među kamenim oklopima, površan pogled na plavozelenu nit Neretve bio bi dovoljan da shvati snagu divote s kojom se namjerava uhvatiti u koštac. Svaka radoznalost je ništavna prema ovoj Smaragdnoj krasoti. Rijetki stihovi prežive utapanje u ovom žuboru i malo je kistova čiji se valeri ne postide ovog modrozelenog spektra. Ugodno je biti nasamo s Neretvom.
            Duboko u planinama započinje ova ljepotica put kroz Hercegovinu. Nedaleko od izvora već joj uspijeva da usiječe kanjone duboke i do hiljadu metara. Nešto tiša i sporija, Neretva protiče hercegovačkim poljima približavajući se raskošna i bistra svom cilju - Jadranskom moru.
            Jedan od najljepših sedefnih biljega čeka je na pola puta prema moru: Mostar, najkrupniji biser hercegovačke ogrlice. Neretva je divlja sve do nadomak Mostara, a onda joj tok postaje mirniji, a kamene obale visoke su joj jedva 5-6 metara. U samom gradu opet je kanjonska, a što se više odmiče od Mostara i približava moru, sve je sporija, šira i nižih obala. Pred samim ušćem još je uvijek bistra, sve dok se ne spoji i ne izgubi u plavim prostranstvima Jadranskog mora. Eto, zašto Neretva magnetskom snagom privlači ljudsko oko, zašto je Stari most vječno zanosan u svojoj bjelini i originalnom luku, i čitav grad blještav od one samo njemu svojstvene svjetlosti. Koliko se ta svjetlost nameće čovjeku kao prvi i stalni utisak o Mostaru, svjedoče riječi našeg velikog književnika, nobelovca Ive Andrića: “Po toj svjetlosti ja se najbolje sjećam Mostara”. U Mostaru su se u mnogo čemu sudarili svjetovi i razna vremena. Svako je vrijeme dobilo svoje mjesto i svoj izraz. I mada zvuči paradoksalno, u Mostaru pomirljivo žive te nespojivosti. On je oduvijek privlačio turiste, slikare i pjesnike: jedne da ga se nagledaju, druge da ga ovjekovječe, a treće da ga opjevaju.
            Kad ga turista napušta, ostavlja ga sa željom da ga uskoro opet vidi i vraća mu se. On je svoj i samo sebi sličan, a takvi gradovi ostavljaju na ljude neizbrisiva sjećanja.
            Desna obala grada je prostranija, ravnija i pitomija, pa je i dio grada na toj obali veći. Nad lijevu obalu nadvili su se južni ogranci Prenja i zapadni obronci Veleža i zbog toga je ta obala pritješnjena i strma, ali je vijekovima baš ta strana bila glavnina Mostara. U centru grada, neposredno ispod Starog mosta, u Neretvu uvire Radobolja, njena desna pritoka.
            Mostar se nalazi na 43,21 stepenu sjeverne geografske širine i 17,49 stepeni istočne geografske dužine.
            Mostar ima mediteransku klimu sa dugim i toplim ljetima i blagim zimama u kojem snijeg rijetko zabijeli. Neposredno iznad njega je planina Velež, čiji se vrhovi ponekad bijele i u julu. Živa se rijetko spusti ispod nule. Suhoparni meteorološki podaci o prosječnoj godišnjoj temperaturi i blagoj klimi nedovoljni su za stvaranje prave slike o blagosti klime u ovom gradu.
            Sa ovakvom klimom Mostar skoro da i nema mrtve turističke sezone. Blagotvoran uticaj mora osjeća se čak i nešto sjevernije od Mostara. Tako su stvoreni izvanredni klimatski uslovi za gajenje južnih kultura, po čemu su Mostar a i cijela južna Hercegovina poznati. U Mostaru i okolini zastupljene su gotovo sve vrste južnog voća, a susrećemo i ostalo mediteransko rastinje. Mostar je poznat po beharu i plodovima: zerdelija, trešanja, smokava, prasaka i grožđa. Zahvaljujući podneblju čitava južna Hercegovina poznata je po visokokvalitetnom duhanu i čuvenim vinima: blatinom i žilavkom.
            U pisanim dokumentima Mostar se prvi put spominje 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim pismima nazivaju malim naseljem sa dvije kule oko drvenog mosta učvršćenog lancima. Sve do turskog osvajanja 1466. godine Mostar je važio za malo i beznačajno mjesto. U dokumentima iz 1469. godine prvi put se spominje ime grada - Mostar. On je ipak relativno mlad hercegovački grad, ali je uspio da se nametne i opstane, centar materijalne i duhovne kulture šire regije. Da je dolina Neretve, naročito njen donji tok, bila naseljena od davnina, nesumnjivo govore praistorijski tragovi, kojih ima dosta i u neposrednoj blizini Mostara. Ovdje je značajno podsjetiti na Zelenu pećinu, koja je smještena iznad vrela Bune a ispod Stjepangrada (mjesto boravka nekadašnjeg vladara Hercegovine - Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save). U Zelenoj pećini su pronađeni dokazi o postojanju života u mlađem kamenom dobu (neolitu).
            Rimska naselja Cim i Vukodol koja se nalaze na desnoj strani rijeke Neretve i danas, kada se Mostar prostorno razvio, predstavljaju periferiju grada. Na desnoj obali Neretve, južno od Mostara, nađeni su u Baćevićima rimski tragovi, a na obali rječice Jasenice nađeni su ostaci starog rimskog naselja (zidine i sarkofazi). Na Mugoši u Ortiješu, u Gnojnicama, Kosoru, Malom Polju i Hodbini pronađeni su mnogi tragovi ilirske i rimske kulture. Najviše i najljepših fragmenata pronađeno je sjeverno od Mostara, na lijevoj obali rijeke. Sa sigurnošću se zna da je u selu Potocima postojala veća rimska naseobina, a tragova iz tog vremena ima i u selima Željuši i Vrapčićima. Na mjestu gdje izvire rijeka Buna (to je zapravo ponornica Zalomka, koja ponire kod Nevesinja) razvila se rimska naseobina Bona, koja je u slavensko doba prerasla u grad Blagaj (latinska riječ bona znači blaga, vjerovatno od blaga klima). On se spominje već iz doba cara Avgusta, prije 2 milenijuma, a dosta kasnije Blagaj će postati najznačajniji grad Hercegovine i sjedište humskih vladara, među njima i najznačajnijeg humskog vojvode, Stjepana Vukčića Kosače, hercega od Svetoga Save, po kojemu će Hercegovina i dobiti današnji naziv. I danas visoko iznad vrela Bune postoje zidine njegovog grada (Stjepangrada). Razvaline grada još odoljevaju zubu vremena i pristupačan je turistima. Važno je spomenuti i Kosorsku ćupriju (preko rijeke Bune), koju su sagradili Rimljani još u trećem vijeku. Bila je remek-djelo iz tog vremena, a posebnu ljepotu i privlačnost davali su joj njeni kameni lukovi. Varvarski su je srušili Nijemci u Drugom svjetskom ratu, pri povlačenju, januara 1945. godine.
            Kad su Turci 3. juna 1466. godine osvojili Blagaj, sasvim je sigurno da je bio osvojen i Mostar, koji je sredinom XV vijeka imao svega 19 kuća. Osnovao ga je Gost Radivoj, jedan od velikaša herceg Stjepana. Još prije turskog osvajanja neki Dubrovčani pišu 1452. godine, da se Vladislav, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve. Nema sumnje da se to odnosi na Mostar. U tim kulama bili su nastanjeni mostari, koji su čuvali most i upravo po njima je naselje dobilo ime Mostar, a njegovi žitelji zvali su se Mostari, kako navodi ruski konzul Gilferding.
            Spomenuti most nije Stari most, mada je bio na istom mjestu. Bio je to drveni most, koji je visio na lancima. Taj most nije zadovoljavao potrebe turske vojske, trgovaca, a ni stanovništva. Mostar se poslije Stjepana Vukčića Kosače brzo razvija, a i njegova geografska lokacija je mnogo povoljnija od Blagaja. Blagaj je, naime, desetak kilometara udaljen od Neretve, pored koje su tekle najznačajnije komunikacije. Među objašnjenjima porijekla imena žive dva: Mostar je dobio ime po mostarima, čuvarima mosta, i po dvjema kulama koje je narod zvao mostare.
            Grad je rastao i uskoro postao hercegovački centar. Već 1592. godine Mostar je bio sjedište muftije, 1767. godine postaje sjedište hercegovačkog mitropolita, a od polovine XIX vijeka je i sjedište katoličkog biskupa. Mostar nije imao samo veliki strateški već i trgovaški značaj, on je postao raskršće puteva koji vežu more sa zaleđem, odnosno jug sa sjeverom, pa i spojnica istočnih i zapadnih krajeva. Odatle je i proistekla životna potreba da se gradi veći i sigurniji kameni most. Tako je 1557. godine počela gradnja novog mosta i trajala je devet godina. Most predstavlja remek-djelo neimara Hajrudina, učenika poznatog graditelja Sinana. Na kamenoj ploči mosta ispisana je godina završetka izgradnje - 944. godine ako se računa po Muhamedu, ili 1566. godine po Hristu.
            Nije teško pretpostaviti kakva je bila građevinska sposobnost Hajrudinova koji je u ono vrijeme uspio da izgradi onako veličanstvenu građevinu. Visok i bijel, vitkog luka izgleda kao da je istesan od jednog ogromnog kamena. Širok je oko 4,5 metra, visok oko 20 metara (zavisno od vodostaja Neretve), a njegov luk dug je nešto manje od 30 metara. Kameni blokovi međusobno su povezani željeznim klamfama koje su zalivene olovom. Legenda kaže da njegov graditelj Hajrudin nije imao hrabrosti da prisustvuje skidanju skela kad je most bio završen, već je pobjegao iz Mostara dok je taj posao bio obavljan. Uzbuđen i nestrpljiv graditelj je čekajući glasonošu izdubio rupu u kamenu. Jedinstven po formi i velikoj graditeljevoj vještini Stari most je od prvog dana svoga postojanja bio i ostao nadaleko čuvena i neprevaziđena ljepota grada. Putnici i umjetnici, putopisci i turisti ostaju fascinirani njegovom ljepotom. Ponesen snažnim utiskom što je na njega ostavio Stari most, poznati turski putopisac Evlija Čelebija, koji je 60-tih godina XVII vijeka posjetio Mostar, kaže: “Ja, mali rob i najmanji prošao i obišao sam do sada šesnaest carevina, ali ovako visoke ćuprije ne vidjeh”.
            Koju godinu prije Čelebije Mostar je posjetio i izvjesni Francuz Pule iza koga su ostale riječi da je Stari most veličanstveniji i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. I poslije toliko vijekova ova majstorski i umjetnički izvedena građevina ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju svih ljudi koji ga vide. Pjesnici su pjevali o njemu, slikari ga prenosili na svoja platna, a građevinari se i danas dive genijalnom graditelju Hajrudinu. Aldo Raimondi, Rimljanin, čuveni savremeni akvarelista dobio je 1972. godine u Milanu i međunarodnu nagradu za akvarel “Most u Mostaru”.
            Sa obje strane Starog mosta i danas se nalaze kule, kao dva velika, visoka štita. U njima je bila smještena posada od 160 ljudi (po 80 u svakoj, koliko ih svojevremeno prebroja Evlija Čelebija) koji su danonoćno čuvali most. Uz most je nicao grad. Stiješnjen brdima koja ga sa istočne i naročito sa jugozapadne strane pritišću i onemogućavaju da se tu širi, Mostar se morao razvijati na obalama Neretve u pravcu sjever - jug. Grad je i danas takav, izdužen i rascijepljen rijekom Neretvom. S obzirom na veoma važan vojni i trgovački položaj, grad se brzo razvijao i već početkom XVII vijeka predstavlja naselje sa oko 1000 kuća.
 
            (Nastavlja se)
21.02.2011.

Šeher i grad Mostar

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz “Putopisi Evlije Čelebije, obilazak naših krajeva 1664. godine”.


            Mostar znači varoš s mostom. Prema pričanju latinskih istoričara, u ovome je šeheru u starinsko doba bio most preko rijeke Neretve s jedne strane na drugu, i to na jakom gvozdenom lancu u debljini čovječijeg stegna, i od toga mu je ostalo tako ime. Ovaj šeher je osvojio lično njegovo veličanstvo Fatih. On je has (domen) paše (hercegovačkog), a nalazi se na teritoriji hercegovačkog sandžaka. Njime upravlja pašin vojvoda s pedeset vojnika (nefer). To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akči. Ima muftiju predstavnika senfa (nekibu’l-es’raf), prvake i ugledne ljude.
            Tu ima vrlo mnogo učenjaka, sejhova, imama, pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog ćehaju (sipah kethuda jeri), janjičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika (muhtesib), baždara načelnika grada (s’ehir kethuda), povjerenika za harač (haradž emini), građevinskog nadzornika (mimar-agasi) i gradskog zapovjednika (kala dizdar).
            Da bi osigurao i obezbijedio šeher, Sulejman-han je naredio da se na liticama rijeke Neretve sagradi ovaj grad od kamena vrlo čvrsto i tvrdo. Grad je dosta malen. Tu se nalaze dvije tvrđave, jedna s desne, a druga s lijeve strane.
            Izmeđju njih nalazi se u cijelom svijetu poznati mostarski most. Na objema tvrđavama postoje po dvije čvrste i utvrđene kapije. Obe tvrđave snabdjevene su potrebnim topovima i raznovrsnim spravama, ukrašene su sa tri izbočena bastiona, koji su zaista divni.
            Naselje na mjestu današnjeg Mostara spominje se prvi put 1452. godine kao malo naselje s dvije kule oko drvenog mosta na lance preko Neretve. Pod imenom Mostar ono se prvi put spominje 1468. godine. Pored više različitih izvođenja imena Mostara najvjerovatnije je da se on nazvao po “mostarima”, čuvarima toga mosta, koji su stajali u dvije kule s obe strane mosta. Mostar su zauzeli Turci 1468. godine a zauzele su ga čete bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Pri tome Mehmed II nije imao nikakvog ličnog učešća.
            Mostar je zaista sredinom XVII vijeka bio jako kulturno središte u kome je živjelo više istaknutih naučnika, pisaca i pjesnika.
            Premda tu postoje dvije tvrđave, gradski zapovjednik (dizdar) je ipak jedan. U svakoj tvrđavi ima po osamdeset naoružanih regularnih vojnika. Oni stalno drže stražu. Gradsku kapiju zatvaraju svaku noć i nikoga ne ostavljaju unutra.
            Na bedemu u bastionu grada nalazi se jedan čardak koji gleda u Neretvu; u njemu se sastaje obrazovani svijet. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sirdarija (Sejhun) teče u jugoistočnom pravcu. U tome čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu diskutuje o raznim pitanjima transcendentnog života i šerijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralište. U onoj tvrđavi koja se nalazi s druge strane mosta, i čija je kapija okrenuta na ovu stranu gdje je šeher, nalazi se Sulejman-hanov mesdžid. Na tome mjestu ima mala kafana za gradske vojnike. Gradski zapovjednik (dizdar) i prvaci šehera (ajani) najčešće sjede tu. Sav spoljni zid toga mjesta (mahale) okićen je oruđem i oružjem gradskih vojnika.
            Veliki mostarski most sagradio je neimar Hajrudin, učenik starog neimara (kodamimar) Sinana, sin Abdulmennan-agin, po Sulejman-hanovoj naredbi.
            On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove Slame i pruža s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka. Kako se sa obe strane toga mosta nalaze tvrđave, tako nije moguće preći s jedne na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rob (božji), Evlija, dosada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta, iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa. Čudna je vještina koju je pokazao Ibrahim-efendija, roznamedžija sultana Murat-hana IV, provodeći preko toga mosta mjedenim čuncima vodu koja se nalazi u Tabačkoj čaršiji (debbag hane varoši) na zapadnoj strani mosta, dovodeći je u čaršiju i pazar (trg), što se nalaze na ovoj strani mosta i razvodeći je po banjama (hamamima), džamijama i medresama. Ukratko, to je most iznad i ispod koga teče voda.
            Datum kad je Gazi Sulejman-han podigao taj most sadržan je u riječima:
            “Kudreti kemeri” - Godine 984. (po hidžri - što odgovara 1566. godini po našem službenom računanju vremena).
            Drugi versifikovan hronostih glasi:
            Ovaj je most sagrađen potpuno kao luk duge; Ima l’ mu sličan na ovom svijetu, moj Bože!

18.02.2011.

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.
 
 
            Ja sam vječito šipčio uz Aliju, ako je on bio kod kuće i nešto radio, a posebno ako je čistio ili popravljao automobil u garaži. Naravno, trudio sam se da mu svojim zapitkivanjem ne bi previše dosadio. Ni to nikada nisam zaboravio. {Biografija Alije Koludera je vrlo interesantna. I u najranijoj dobi života djelovao je ozbiljno i tako se ponašao. Bio je zaljubljen u tehniku, automehaniku, radiotehniku. Neposredno poslije Prvog svjetskog rata otišao je (na očev račun) na studije u Njemačku i završio neki program radiotehnike. Sa povratkom kući, poslije završenog školovanja, donio je u Mostar prvi radio-aparat. Nastavio je da se bavi tehnikom. Između dva velika rata dobar dio vremena proveo je u Beogradu. Kupio je kino i sam ga vodio kao vlasnik. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata, vratio se u Mostar i cijelo vrijeme rata tu živio. Ilegalno je radio za Narodnooslobodilački pokret i bio član gradskog NOO. Bio je dobar i plemenit čovjek i svesrdno je pomagao porodice partizanskih boraca. Poslije rata preselio se u Sarajevo i radio u službi sarajevske Radiotelevizije. Bio je cijenjen stručnjak u svojoj specijalnosti. U Sarajevu je iznenada umro. Sahranjen je na Gradskom groblju “Bare”. Tom prilikom, umjesto rutinskog nekrologa, mostarski pjesnik i novinar Alija Kebo napisao je u listu “Sloboda” veoma topao članak pod nazivom “Tihi čovjek sa Carine”.}
            Šerifa je bila nešto starija od mene i njene druge sestre Zibke. Zibka i najmlađa sestra Dutka bile su “na mater”, vrlo lijepe i ljupke. Sasvim drukčija je bila Ramiza, nisu međusobno ličile. Bez obzira na razlike u godinama među nama, znali smo organizovati igru i dugo i veselo se zabavljati. Skoro redovno bi u avliju došla i neka djeca iz susjedstva, pa igri ne bi bilo kraja. Sreća pa smo se mi mogli separisati u drugu avliju. Naša igra ne bi mnogo smetala odraslim ukućanima.
            Avdaga je bio vrlo poslovan čovjek, radin, hitar, ugledan veletrgovac, berzijanac. Trgovao je na veliko (kafa, šećer, riža, brašno i sl.), bavio se i berzanskim poslovima (najviše na poštanskoj berzi) zajedno sa svojim poslovnim partnerima ili sam. Kao građanin, u Mostaru je bio vrlo poznat i poštovan. Bio je vedar duh i volio šalu na “mostarski način”. {Šta to zapravo znači, neka to ilustruje ova kratka priča: Kada sam poodrastao, u jednoj prilici Avdaga mi je ispričao jednu šaljivu zgodu sa njegovih brojnih putovanja po Evropi. Predstavnici Trgovačke komore BiH (1912.) pozvani su od svojih kolega Češke trgovačke komore da dođu u goste u Prag. Među članovima te delegacije, iz Mostara su bili (pored ostalih) Avdaga Koluder i hadžija Ribica (veletrgovac metalnom robom i poznati Mostarac). Kada je salonski voz sa gostima ulazio u prašku željezničku stanicu, domaćini su goste pozdravili urnebesnim - “Na Zdar”. Pošto hadžija nije razumio šta to Česi viču, upitao je Avdagu da mu objasni. “Eno viču - Baždar”, objasnio mu je Avdaga. Na to se hadžija sav promolio kroz prozor i glasno, dostojanstveno zavikao “Baždar”. Mostarski originalni i nepresušni humor!} Avdaga je kod kuće vrlo malo boravio, samo oko ručka i kada u večer dođe na konak. To je bilo obično kasnije u večer, tako da ga mi nismo nikada čekali za večeru. On je kasnije, kada dođe, sam večerao.
            Dani u gostima kod Koluderovih brzo su prolazili. Za nas bi osvanulo tužno jutro onog dana kada smo saznali da se pred večer vraćamo kući. I kod kuće među djecom mi smo imali u komšiluku vrlo dobrih drugova, ali nas je atmosfera u domu Koluderovih sasvim osvajala i jednostavno posebno veselila. Bilo je slučajeva kada je Emina uspjela zaustaviti majku još koji dan, a nekada to nije moglo. Rastanak je uvijek bio pomalo tužan. Tješila nas je jedino nada da ćemo uskoro opet doći.
            U koliko sam bivao stariji i odrasliji, zatim pošao u gimnaziju, moje lično gostovanje je bivalo sve rjeđe i kraće; ne idem više s majkom “u žena”. Sve rjeđe sam se viđao sa Eminom i njenim kćerima, samo nekim većim praznicima ili posebnim svečanostima. Alija je već bio otišao iz Mostara. Prijateljstvo i izvjestan rodbinski odnos nikada nije prestao, ali slaženje je postepeno iščezavalo.
            Tamo negdje dvadesetih godina, u domu Koluderovih je nastala krupna promjena. Jedan veliki berzanski posao koji je Avdaga zaključio na berzi nije se posrećio, zapravo neuspjeh na berzi materijalno ga je upropastio i poslovno za duže vrijeme unazadio. Po gradu se pričalo da je na poštanskoj berzi bio zaključio veliku kupovinu (vagonske količine) kafe, a da je, na nesreću, brzo poslije toga jako pala cijena kafe u međunarodnim razmjenama. Na toj transakciji Avdaga je izgubio praktički cijeli svoj imetak. Likvidacija nastalih obaveza protegla se dugo, ali su se posljedice tog trgovačkog neuspjeha odmah pokazale... Morali su napustiti svoj dotadašnji dom na Donjoj ulici i preseliti se u neke adaptirane prostorije u Hendeku blizu Starog mosta. Tu su ranije bile Avdagine poslovne prostorije sa nekim magacinskim prostorima. Život se dosta promijenio. Nije to više bilo ono “zlatno doba” kao nekada. Posjećivao sam ja dom Koluderovih i u Hendeku, ali uvijek na kratko. Istina, već sam bio i odrastao i poprimio druge navike i obaveze.
            Gdje sam i kada posljednji put susreo Eminu, ne mogu se tačno sjetiti. Čini mi se da je to bilo jednog ljeta tridesetih godina, kada sam sa mojim daidžom, Mujagom Ćišićem išao na praznik, na čestitanje Avdagi i njegovima. Sjećam se, dugo smo prepričavali naše ranije uspomene iz nezaboravne prošlosti.
            Emina je umrla u Mostaru 1960. godine, u starosti preko 80 godina. Avdaga je poživio još oko 15 godina i umro u svojoj 94. godini. Ja sam tada već živio u Sarajevu.
            Vrijeme je postepeno ugasilo tu cijelu generaciju Koluderovih. Posljednji je umro njihov najmlađi sin Besim (1996.), profesor gimnazije. Ostali su još unuci iza njihovih sinova i kćeri i žive u Sarajevu i Mostaru. Tužno i istinito.

           
“Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            Ostala je pusta bašta od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće,
            Pjesma o Emini nikad umrijet neće.”
16.02.2011.

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Fazlija Alikalfić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine.


            “Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
            Prođoh pokraj bašte staroga imama;
            Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
            S ibrikom u ruci stajaše Emina.”
                                                                                                      (Aleksa Šantić)


            Mostar (i svijet) pjeva o “lijepoj Emini” sve od vremena kada je naš slavni pjesnik Aleksa Šantić prvi put objavio svoju čuvenu pjesmu “Emina” (1902.). U nekim sjećanjima, u sjetama i raspoloženjima, Mostar - Aleksa - Emina zvuči kao trolist koji svakom njegovom dijelu daje, na svoj način, nezaboravno mjesto. Svakako, najprije je to slučaj u životu i sjećanjima samih Mostaraca.
            Imao sam sreću da još u djetinjstvu, izbliza upoznam “lijepu Eminu” u njenom vlastitom porodičnom krugu i domu na Carini. Emina je kći poznatog i uglednog Mostarca, imama i alima Sefića {Po imamu Sefiću koji je tu učio djecu, zvao se i “Sefića mejtef” izgrađen u pseudomaurskom stilu odmah uz kulu “Hercegušu” kraj Starog mosta (Muzej poslije Drugog svjetskog rata).}, koju je pjesnik Aleksa Šantić, iz svog komšiluka, iz najranijeg djetinjstva upoznao. Udala se dosta rano za uglednog mostarskog veletrgovca Avdagu Koludera i s njim doživjela duboku starost.
            Moja prva sjećanja na Koluderovu kuću i Eminu - to znači moj boravak u domu Avdage Koludera - idu tamo negdje do 1916. godine. Prema kazivanju moje nene Umije (Umija Ćišić, rođ. Hadžiosmanović), Ćišići su u nekom srodstvu sa Koluderima, prema tome i sa halom Koluderkom, majkom Avdage Koludera. Po tom osnovu, mi (Ćišići) smo se redovno slazili sa Koluderima. Moja majka Fata (Fatima Osmanage Ćišića) godišnje je barem jedanput-dvaput odlazila u goste Koluderima. Sa mnom i mojom sestrom Đulsom bivali smo kod njih nekada i po nekoliko dana u gostima. Takav je to tada bio patrijarhalni običaj među rodbinom i dobrim prijateljima u tradiciji Mostara. Nije bilo presudno da porodice budu u raznim gradovima pa da se sastaju tako na duže vrijeme. Hala Koluderka i njezina nevjesta Emina su isto tako godišnje dolazile po nekoliko dana nama u goste. Hala bi ostala više dana, a Emina bi se obično isti dan vraćala kući. Nije mogla ostaviti duže vremena samu “tešku kuću” (Avdaga, njen djever Arif, dosta male djece, posluga).
            Avdaga Koluder je tada stanovao u svojoj novoj kući u Donjoj ulici na Carini (sadašnja Ulica heroja Lace Zahirovića), odmah pri izlasku te ulice na Carinski most. {Svjedok sam građenja tog mosta u posljednjim godinama Prvog svjetskog rata. Gradili su ga u najvećoj mjeri ratni zarobljenici sa frontova - Talijani i Rusi.} Kuća je bila ugledna građevina na sprat, sa brojnim sobama i odajama, velikim prostorima za ostavu, dvije avlije. Glavni ulaz je bio iz susjedne čikme, a sporedni kroz garažu sa Donje ulice. Koluderi su još tada imali osobni automobil i garažu. Arif, djever Eminin, bio je izučeni sofer. A i sin Alija je bio vozač sa položenim ispitom.
            Kuća Avdagina je već tada bila zapažena po tom što je, kao jedna od malo mostarskih porodica, imala instalisano električno osvjetljenje, vodovod i telefon. {Mostar je relativno rano dobio električno osvjetljenje (1912.). Tada su zasjala svjetla po gradskim ulicama, ali se ono kasnije u kuće uvodilo dosta sporije. Bilo je skupo, za mnoge čak vrlo skupo. Elektrifikacija gradskih domova razvukla se skoro 30 godina. Sjećam se dobro da smo mi u našem stanu palili petrolej sve dok se 1919. godine, iz Tikvinova sokaka nismo preselili na Šemovac, u kuću braće Laze i Rade Golubovića, koja je već imala uvedeno električno osvjetljenje. U to vrijeme je još barem 80% mostarskih porodica u kućama svjetlilo petrolejem.
            Slična je situacija bila i sa vodovodnim instalacijama. Voda se donosila u domaćinstva sa javnih česama po gradskim ulicama, a neka domaćinstva i mahale uz Neretvu i Radobolju (Luka, Zahum i sl.) još uvijek su koristili tekuću vodu iz riječnih korita. Telefon je došao najkasnije u naše domove u gradu. Dugo se to smatralo običnim luksuzom, a ne nasušnom potrebom privrede i kulturne sredine.} To je za nas kao djecu bilo veliko i rijetko. Tako opremljene kuće u to vrijeme, u Mostaru, imale su samo nekolike porodice - Ribica, Efica, Peško, Šain, Dokić, Sjeran itd.
            Avdaga i Emina su imali brojnu porodicu u zajedničkom domaćinstvu. Prije svega tu je bila majka Avdagina (hala Koluderka, kako smo je zvali), zatim Arif, brat Avdagin, sin Alija (1903.), kćeri - Šerifa (1907.), Ziba-Zibka (1910.), Ramiza, Dutka. Tek poslije Prvog svjetskog rata rodio im se sin Besim. Kada se ubroji još ženska i muška posluga, onda se mora uvažiti da je Emina s pravom govorila o “teškoj kući”.
            Kod Koluderovih je uvijek bilo veselo i ugodno, posebno za nas, za djecu. Veliki prostori za igranje u avlijama, dosta raznih i rijetkih igračaka za mušku i žensku djecu, automobil u garaži kao posebna atrakcija. Ima nešto još cjenjenije što je oduševljavalo. Prvi radio-aparat uopšte u Mostaru (a vjerujem i u Hercegovini) našao se u kući Koluderovih. Donio ga Alija po povratku sa učenja u Njemačkoj. To je bila senzacija za to vrijeme. To je i istorijska činjenica koja će ostati zapisana u istoriji Mostara. To je bio mali radio aparatić, sa slušalicama, koje je u dijelovima donio Alija i sastavio u Mostaru. U kuću Koluderovih je grnuo narod kao na kakvo proštenje, da vidi to “čudo”, da se uvjeri u to što se priča, kao da “s nebesa neko neviđen govori”. Od strane Koluderovih, bila je to prijateljska pažnja prema poznanicima i prijateljima. Kod posjetilaca je bilo dosta neke nevjerice, neki su govorili da je to neka “šejtanska ujdurma” i sl.
            Nije čudo što je u predaji Mostara, preuzetoj iz pjesme Aleksine, ostalo pamćenje na Sefića Eminu kao “lijepu Eminu”. Avdaginica (kako su je svi zvali u komšiluku) je bila zaista lijepa žena. Ona naša klasična ljepota koju niko nije mogao nevidjeti ili dovoditi u pitanje. Koliko je bila lijepa, još više je bila ljupka, u dodiru s ljudima jednostavna i mila. Ni po čemu nije pokazivala, a još manje naglašavala, svoju ljepotu i uz to još bogatstvo svog muža i porodice. Svoju svekrvu je s pažnjom i poštovanjem susretala u svakoj prilici. Svekrva je bila patrom i glava porodice. Svim svojim ponašanjem i izrazom, Avdaga je davao na znanje da se sa takvim položajem i odnosom prema njegovoj majci potpuno slaže. Uostalom takav odnos prema njoj se mogao osjetiti kod svih ukućana.
            Emina je ipak bila stub porodice. Bila je vrlo vrijedna i uredna u domaćinstvu. Djecu je voljela i pazila koliko je više mogla. Prilikom našeg boravka kod njih u gostima i mi smo bili kao njena djeca. Pazila nas je i više nego svoju djecu. Uvijek neki pokloni - bombone, voće itd. Svako jutro, pred njegov odlazak od kuće, od Avdage smo dobili pristojan bakšiš, “da imamo”.
            U blizini njihove kuće, na tadašnjoj Srednjoj ulici, bio je mali dućan nekog komšije Škore, koji je prodavao bombone, razne slatkiše i druge interesantne stvarčice za djecu. U njegovoj radnji su najviše djeca ostavljala svoje uštede. Naravno, i mi sa ostalom djecom. Emina bi se smišljeno umiješala u tu našu jutarnju praksu: “Ja sam vam Škoro, dajte meni te pare, a ja ću vam dati za to šta hoćete - kajmaka, pršuta, redžela, pekmeza, voća, šta hoćete”. Tako bi nastupila Emina i vrlo često nas brzo razoružala. Sa zadovoljstvom bi joj dali naše bakšiše, a ona bi odmah ispunila svoje obećanje. Dala bi nam svega što smo tražili, vrlo često (zimi) i suhih smokava, oraha itd., bez obzira što smo prije toga bili dobro doručkovali. Novac koji je od nas, djece, pokupila, “izmamila”, malo kasnije, po mogućnosti da mi to ne vidimo, dala bi mojoj majci, da ima za druge važnije potrebe. Tu je bio i novac koji je ona od svoje djece takođe bila izmamila. To mi se duboko urezalo u sjećanje.

            (Nastavlja se)
13.02.2011.

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Avdo Huseinović, a objavljen je u časopisu “Preporod”, broj 124. u avgustu 2010. godine.
            Inače, posebne zahvale dragom prijatelju, Smaji Špagi, koji je pronašao i ustupio ovaj vrijedni i zanimljivi tekst!
 
 
            Njegove interpretacije su smirivale i zanosile čovjeka. Nije bio egoista – samo za svoju dušu. Bio je lepeza otvorenosti svojih interpretacija prema ljudima. Takvog ga ljudi pamte i danas, 24 godine nakon smrti. Dr. Himzo Polovina je bio sakupljač pjesama, tumač sevdalinke, interpretator, kompozitor, odličan poeta i doktor – specijalista, neuropsihijatar. Njegov repertoar je obilovao biserima sevdaha. Ostavio je iza sebe ogromno bogatstvo muzičke baštine otrgnute od zaborava.
            Himzo Polovina rođen je 11.marta 1927. godine u Mostaru u Donjoj mahali. Kao dječak je sticao prva pjevačka saznanja od svog oca muzičara Mušana, koji je veoma dobro svirao šargiju. Mlađi Himzin brat Mirza je pričao: “Otac nam se krajem prvog svjetskog rata zatekao kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme službovanja sklopio je brak sa Ivankom Hlebec. U Ljubljani se rodila naša najstarija sestra Fadila. Inače nakon prelaska u Sarajevo, pa nakon premještanja oca na službu na aerodrom Mostar, ostali smo da živimo u Mostaru. Majka nas je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrla kao djeca. Ostali smo Himzo, ja i Muharem. Nakon sestre Fadile rodile su se Samija i Vahida. Otac Mušan je volio pjesmu, pa bi nas djecu poredao ispred sebe i tjerao da pjevamo u jedan glas. Često nas je savjetovao da idemo u Muslimansko društvo ‘Itihad’. Učestvovali smo u drami ‘Hasanaginica’, ja stariji brat Himzo i sestra Samija. Majka Ivica, kako smo je mi zvali od milja, voljela je pjesmu: ‘Oj boga ti, siva ptica sokole, jesi l’ skoro ti od Bosne ponosne…’. Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i snimio je na nosač zvuka.”
            Tako Himzo traga za starim izvornim pjesmama, pronalazi ih, uči, a zatim izvodi da bi ih tako ponovo vratio narodu iz kojeg su i potekle. Nastojao je da protumači dušu njenog stvaraoca, njegove misli i osjećanja. Protivio se deformacijama izvornosti pjesama svojim intervencijama na kongresima i u radio emisijama. Svojim interpretacijama uvjek je bio ako ne autentičan, a onda blizak sljedbenik sevdalinke i nije se od nje udaljavao.
            Prva pjevačka znanja sticao je od mostarskih pjevača: Sevde Katice, Đire Vejzović, Nezira Bukovca i drugih. Pred sami Drugi svjetski rat prišao je učenju violine kod poznatog profesora i majstora violine, porijeklom Čeha, Karla Malačeka. Sevda Katica je bila usmeni kazivač i neprocjenjivi rudnik blaga naše muzičke baštine. Ista je nakon smrti ljepotice Mostara Emine Sefić, udate Koluder, kazala poslijednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu pjesnika Alekse Šantića. Kada je došao Himzo, da je obavjesti o Emininoj smrti, zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući. Sevda je već tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove sa mnogo sjete:
 
            “Umro stari pjesnik, umrla Emina,
            ostala je pusta bašča od jasmina.
            Salomljen je ibrik, uvehlo je cvijeće,
            pjesma o Emini nikad umrijet neće.”
 
            Himzo je često pjevao pjesme o čarima svoga rodnog grada: “Bulbul pjeva okolo Mostara”, “Lijepi li su mostarski dućani”, “Što li mi se Radobolja muti”, “Puhni vjetre malo sa Neretve”, “Čudna jada od Mostara grada”, “Dvore gradi Komadina Mujo”...Uz divnu instrumentalnu pjesmu spajao je draž instrumentale i recitiranja stihova, tako da je ostavljao upečatljiv dojam na slušaoca. Recitiranje stihova je primjenjivao u sevdalinkama: “Telal viče po Hercegovini”, “Pod skočićem trava pogažena”, “Što te nema”, (Hasanagin sevdah) i druge. U Mostaru je bio član RKUD “Abrašević”, od 1947. godine do odlaska u Sarajevo. Volio je bogatstvo narodnih nošnji, pa ih je češće koristio na javnim nastupima i kao pjevač.
            Odlaskom u Sarajevo stupa u brak sa Fikretom Medošević. U porodici su se našla i djeca, kći Rubina i sin Edmir. Godine 1950. kao student Medicinskog fakulteta bio je član Studentskog KUD “Slobodan Princip Seljo”, a nastupa i sa KUD “Ivo Lola Ribar”, KUD “Proleter”, ZKUD “Vaso Miskin – Crni”, KUD “Miljenko Cvitković”, te za amaterska društva, koja su imala muzičke multietničke programe.
            “Sjećam se da su mu bili prvi snimci na nosačima zvuka singl ploče od 45 obrtaja sa po dvije i četiri pjesme sa poznatim orkestrom RKUD “Slobodan Princip – Seljo” iz Sarajeva, a pod nazivom “Orkestar Bentbaša” kojim je rukovodio poznati stručnjak i muzičar na harmonici Suad Balta. Tada se u Radio Sarajevu pjevalo “uživo”. To je bilo u januaru 1953. godine kada su ga kolege nagovorile da se prijavi na audiciju pjevača. Primljen je i dobio izvrsne muzičke stručnjake koji su vodili računa da od Himze naprave vrsnog umjetnika. Bili su to Jozo Penava (pjevač, kompozitor muzike, tekstopisac i tadašnji vođa Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva), Ismet Alajbegović Šerbo (poznati majstor na harmonici, tekstopisac i kompozitor i vođa Narodnog orkestra Radio Sarajeva). Snimio je nekoliko izvornih narodnih pjesama sevdalinki u usponu najveće popularnosti, a to je bilo između 1960. i 1965. godine. Imao je kristalno čist glas, prekrasnu dikciju, a veoma kratak dijapazon visine glasovnih mogućnosti s jednim prefinjenim osjećajem za interpretaciju”, napisao je Himzin sugrađanin, odlični poznavalac i izvođač sevdalinki Ismet Ćumurija.
            Tokom svoje pjevačke karijere završava studije medicine i postaje doktor specijalista – neuropsihijatar. U praksi uspješno primjenjuje metode psihijatrije, socioterapije i muzikoterapije. Bio je cjenjen liječnik u Bolnici za mentalnu rehabilitaciju Jagomir u Sarajevu sve do svoje smrti. Bio je aktivni pripadnik pokreta Mladi Muslimani u poslijeratnim godinama. Više puta je odvođen na ispitivanja, ali zbog nedostatka dokaza nikada nije bio osuđivan. Na jednom od suđenja optužen je da oblačenjem u muslimansku tradicionalnu nošnju propagira muslimanske ideje, koje su usmjerene na borbu protiv bratstva i jedinstva. Himzo je nakon toga pričao prijateljima da ga je spasio advokat, koji je donio omote nekoliko srbijanskih pjevača u srpskoj odjeći i upitao sudiju “da li vidi razliku između Himze sa fesom na glavi i čakširama na nogama i pjevača iz Srbije, obučenih u šubare, jelek i opanke”. Sud je optužbu smatrao neosnovanom.
 
Nenadmašne interpretacije sevdalinki
 
            Rahmetli Himzo je neizmjerno volio šale i na svoj i na tuđi račun. Imao je specifične nastupe s nekim komičnim tačkama. Uživao je pjevajući popeti se na stolicu ili stol, zavrtati nogavice i praviti raznorazne grimase čime bi pored nevjerovatnog pjevačkog umjeća publiku znao i na taj način oduševljavati. Pošto je bio cijenjen doktor uglavnom je poslovno vrijeme provodio u krugu intelektualaca. Kada bi ga neko od estradnih menadžera pozvao da mu ponudi neku tezgu, on je okružen intelektualcima govorio u šiframa, a razgovarao je otprilike ovako: “Doktore, imam nastup za vas za 20 dana. Imate li slobodan termin?”, pitao bi telefonom menadžer. “O, kako ste profesore, kako Vas slušaju studenti. Jel’ pod kontrolom sve na fakultetu”, odgovarao bi Himzo s druge strane žice. “Doktore, hoćemo li onda raditi taj nastup?”, nastavio bi menadžer. “Može professore, kad se vratim s posla dođite do mene da Vam dam tu knjigu, imam ja svu literaturu” odgovarao bi Himzo. Knjiga je bila šifra za “plakate”.
            Posebno je vodio dnevnik svojih nastupa, gdje je pisao datum, mjesto i vrijeme nastupa, kao i pjesme koje je pjevao na koncertima, tako da mu se nikada nije desilo da u istom gradu pjeva isti repertoar i da bude obučen na isti način. Imao je odličnu poslovnu tezu o štednji. “Kad imaš velike pare, rješavaj velike probleme, a s malim parama male”. Ako zaradiš pet filona riješi problem od pet miliona, a ne sa pet filona da rješavaš problem od deset hiljada”, savjetovao je mlađe.
            Pjevao je Himzo skoro o svim gradovima Bosne i Hercegovine: “U lijepom starom gradu Višegradu”, “Od kako je Banja Luka postala”, “Sarajevo, divno mesto”, “Gornju Tuzlu opasala guja”, te o hairima koje gradi Mehmed paša Sokolović po Bosni, što i pjesma kaže:
 
            “Mehmed paša tri cara služio
            zaslužio devet kula blaga
            pa je sjeo misli razmišljati
            kud će toliko blago dijeliti.
 
            Da l’ će blago sirotinji dijeliti
            Il’ će blago popiti u vinu
            Il’ će blago bacati niz Drinu
            Il’ će činit po Bosni haire.
 
            Nek se Bosna u pjesmama spominje
            aman, aman Jaša, Jaša Mehmed paša.”
 
            On pjeva o prirodnim ljepotama, o mahalama, sokacima, o dvorima i konacima Ali-paše Rizvanbegovića na Suhodolini. Takođe, treba istaknuti pjesme koje je Himzo interpretirao: “Poletjela dva goluba” i “U Trebinju gradu vel`ka žalost kažu”, a obe ove pjesme je zabilježio i naučio u poznatoj trebinjskoj porodici Arslanagića, još pedesetih godina XX vijeka.
            Po mnogima nikad niko neće moći tako autentično izvesti kao Polovina jednu od najstarijih sevdalinki “Poljem se vija Hajdar delija”, koja potiče iz istočne Hercegovine, kao i pjesme “Pala magla do pola Saraj’va” i “Dunjaluče golem ti si” (koja govori o smrti braće Morića u Sarajevu). Pojedini muzički stručnjaci iz njegovog prebogatog repertoara naročito izdvajaju pjesmu “Emina”, valjda zato što je prava tipična mostarska sevdalinka ili možda zbog toga što ju je napisao mostarski poeta Aleksa Šantić, a možda što je i Himzina interpretacija najbolja.
            U jednom razgovoru Himzo je otkrio Ismetu Ćumuriji “da su mu najdraži nastupi pred mostarskom publikom, pošto je smatrao da ta publika ima oštre ocjenjivačke kriterije u kvalitetu izvedbe”. A na pitanje – koju pjesmu po literarno-lirskoj vrijednosti posebno cijeni – Himzo je odgovorio: “To je pjesma ‘Voljelo se dvoje mladih’ ili kako je narod nazva ‘Žute dunje’. Fatmu njenom dilberu oduzima bolest, a on ne može da shvati da baš za takvu ljubav može postojati prepreka. Odlazi da ispuni želju, da darom čak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena želja bila je posljednja, Fatmu neljubljenu spuštaju u mezar, a on ostaje sa vječnom boli, usamljenošću i odanošću.”
            Ova pjesma bila je vrhuunac njegovog pjevačkog dostignuća. Nakon njegove smrti, ponovo se poslije malog zatišja ona pojavljuje u filmu “Kuduz” Ademira Kenovića u obradi Gorana Bregovića i interpretaciji Davorina Popovića i doživljava zajedno sa filmom veliki uspjeh i preporod, mada u drugom aranžmanu i s drugim izvođačima. Mnogi je pjevači rado uvrštavaju u svoj repertoar. Ali je Himzina interpretacija nenadmašna. U svoj repertoar je uvrštavao i muslimanske obredne pjesme, te na pitanje “Šta misli o tome, do sada zapostavljenom dijelu našeg narodnog blaga i da li u našoj javnosti postoji potreba za takvom pjesmom” Himzo je jednom novinaru odgovorio: “Mislite na naše pjesme koje se izvode za mubarek dane, koje se izvode kao svečano pjevanje – učenje mevluda u džamijama i pred džamijama, sa munare…Kao dječak sam ih učio i pjevao. Naročito volim jednu koju i sada često pjevam ‘Džudbi luftil ja illahi…’”
            Dr. Himzo Polovina je imao i nesporazuma s ljudima na Radio Sarajevu. Slušaocima je tih pet godina, koliko je bio skinut sa programma, mnogo nedostajao Himzo Polovina. Tražili su ga i upućivali žalbe Radio Sarajevu. U Radio Sarajevu su govorili da način pjevanja Himze Polovine ne odgovara koncepcijama i stilu koji njeguju, mada se često pričalo da je to naredio neko iz tadašnje Udbe, zbog njegovog angžmana u Mladim Muslimanima.
            Za svoju umjetnost primio je mnoga priznanja, među kojima su Estradna nagrada BiH i bivše Jugoslavije. Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Poslije koncerta u Plavu, crnogorskom gradiću, koji se nalazi na granici s Albanijom, 5. avgusta 1986. godine, umro je u hotelu u neposrednoj blizini recepcije, od posljedica srčanog udara. Na nekoliko minuta prije nego što će izdahnuti, kada ga je bol lomila u grudima, s recepcije je nazvao suprugu i rekao joj: “Fikreta, ja ti se loše osjećam i mislim da neću dugo. Poljubi djecu i čuvaj ih!” Nakon što je preselio, prenesen je u džamiju u Plavu, a odatle prebačen u Sarajevo. Posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila je “Emina”. Plavska publika ga je na dva sata prije smrti, u Domu kulture, pet puta vraćala na bis da je otpjeva. Sahranjen je na Gradskom groblju Bare u Sarajevu, a jedna ulica u sarajevskom naselju Breka danas se zove po rahmetli Himzi. Nakon preseljenja, Himzino muzičko djelo postaje još popularnije.
11.02.2011.

Musala

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 6/7, u decembru 1996. godine.


            Mostarska musala nalazi se uz Ćose Jahja-hodžinu džamiju i bila je vlasništvo vakufa pomenute džamije. Zapremala je široki prostor između pomenute džamije, parka (ranije Drljevića bašte), Neretve i Banjskog sokaka. Lokaliteti južno od ovog sokaka zvali su se ranije Tabakovina, Behlilovina i Đulmezovina.
            Do kraja 1878. godine Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije gdje su se nalazila mala vrata (kapidžik). Evlija Čelebija navodi da je prilikom prolaska kroz Mostar 1664. godine klanjao Bajram-namaz na ovoj musali. Pred kraj turske vladavine na Musali su se vježbali turski vojnici.
            Rušenje Musale počelo je odmah po dolasku austrougarske uprave 1878. godine. Godine 1882. sagrađen je na Musali most preko Neretve, a 1892. godine hotel “Neretva”. Zid od Musale kao i minber srušio je neki Behlilović i kamen upotrijebio za zidanje kuće.
            Za vrijeme austrougarske uprave Musala je nosila naziv “Trg Franje Josipa”. Od 1945. godine Musala nosi naziv “Trg Republike”.

Ekrem Moca Dizdar: OPROŠTAJ NA MUSALI (odlomak; “BEHAR” br. 5, juni 1992. godine)
            ...Početkom sedamdesetih godina XX vijeka, sinovi dojučerašnjih mostarskih muktara, kojima su opora načela socijalizma dopuštala nastambu i posao u Mostaru i koji su, svim silama, nastojali zbaciti sa sebe seljačku odoru, izazivajući uvijek podsmijeh, rustikalni reformisti, nasljednici Mujage Komadine u Skupštini grada (zbog kojih se ovaj, zasigurno, okretao u grobu), bigajri-hak, počeše da uređuju i sređuju grad na svoj način. Genezom ne osjećajući ljepotu, s manirima vječnih bilmeza, nasuli su, ispred portala Muzičke škole, prostranu Musalu i napravili od nje prolaznu uličetinu, bezličnu i bez krajobraza. Sa osjetnom mržnjom prema nekim svojim jažvama i barama iz djetinjstva i pritajenom osvetom gorju i svim pokošenim i nekošenim livadama, bestijalno su uništili najljepši mostarski park, zatrpavajući bazen i sjekući rastinje, porušivši kamenu ogradu i zidani javni klozet uz nju. Oduzeli su bulbulu pjesmu, a građanima ostavili prazninu i melanholiju.
            Brončane biste narodnih heroja su brže-bolje sklonjene negdje u potkrovlju gradske skupštine, a postamenti su porušeni i vješto zatrpani, kao da nikad nisu postojali. Mostarci su nijemo i s nevjericom posmatrali kako novi graditelji - kojima su nekad, velikodušno, otvorili malte grada - prave od gradskih četvrti bokluke, koje samo njima pašu. Bili su to karijeristi seljačkogradske treće i četvrte generacije (kvazi)komunista (kako je to primjetio dobri Crnogorac Jevrem Brković); oni su već tada, svojim ponašanjem, otvarali put prema najvećoj mržnji koja će ikada zahvatiti duše ovog naroda. Bili su vijesnici strašnog ahir-zemana, dok je Mostar spavao, uljuljkan bonlukom, uvjeren da će ga mimoići kuga šovinizma i počast Apokalipse...

09.02.2011.

Česme

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Zlatko Serdarević, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 5, iz oktobra 1996. godine.


            Evlija Čelebija spominje česmu nekog Ahmeda u čaršiji blizu hana. To je najstariji spomen o postojanju česama u Mostaru, ali se sigurno ne radi o prvoj česmi, jer je Mostar 55 godina prije Čelebijinog prolaska kroza nj imao vodovod.
            Lijeva obala grada sve do izgradnje Starog mosta snabdijevala se pitkom vodom iz Roznamedžijinog rezervoara na Djevojačkoj vodi. Tu je podignuta Djevojačka česma a potom je isti legator sagradio vodovod i lučevim čunjevima vodu razveo do svih džamija gdje je to dozvoljavao prirodni pad.
            S druge strane pitka voda je uzimana iz Radobolje u selu Ilići ispod slapa na mjestu zvanom Čatića česma i vođena je pomoću terazija prema gradskom jezgru.
            U prvom periodu česme na džamijskim zidovima pravljene su dvostrano. S jedne strane zida slavina je služila za prolaznike, a s druge za potrebe džemata i uzimanje abdesta.
            Jedna od najstarijih sačuvanih javnih česmi u Mostaru je i ona napravljena na istočnom zidu Roznamedžijine džamije (pod košćelom u Fejićevoj ulici). Tu su mnogi putnici namjernici gasili žeđ na mostarskom ćelopeku. Sa ove česme stariji Mostarci su dugo vremena uzimali vodu u vrijeme Ramazana, iako su vodu imali i u svojim kućama.
            Na inicijativu građana Mostara, jula 1995. godine česmu je obnovilo preduzeće “Instalater”.

            ALAJBEGOVIĆA ČESMA NA MUSALI
            Jedna od rijetkih javnih česama iz austrougarskog perioda koja je sačuvana i služi svrsi je ona na Musali. Prvobitno je bila locirana na samom uglu zgrade u kojoj su do pred ovaj rat (1992. godine) bile prostorije “Putnika” (odnosno “Unis-toursa”), da bi je kasnije pomoću okruglih greda premjestili na današnju lokaciju. Podigao ju je gradonačelnik Mostara Muhamed beg Alajbegović. Klesana je od bračkog kamena sa dva udubljenja za cvijeće i kamenim klupama za sjedenje. Iznad same slavine na visini od oko tri metra je tabla sa tekstom:

            1883/MDCCCLXXXIII/
            IZ OBĆINSKE POMLJE/
            PLOD/NAĆELNIKUJUĆI/
            MUHAMED BEG ALAJBEGOVIĆ.

            Iznad te ploče su dva manja prizmatična šiljka a pored njih su dva veća. Česma je tokom ovog rata od gelera granata oštećena. Nakon uklanjanja stiliziranog graničnog zida Musale i parka, ova česma je znatno izgubila od svoje prvobitne privlačnosti. Posebno je ovaj gubitak došao do izražaja prilikom rušenja javnog WC-a iz austrougarskog perioda građenog u pseudomaurskom stilu.

06.02.2011.

Sahat-kula

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 4, iz septembra 1996. godine.


            U ulici Braće Bajata - ranije Kazaska čaršija, - nalazi se i danas visoki toranj sahat-kule.
            Prvi i najstariji nama poznati izvor u kome se spominje ova sahat-kula jeste zakladnica Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Ovaj legator je, između ostalog, odredio da se daju po tri akče dnevno sahačiji koji vodi brigu o satu na sahat-kuli u Mostaru i da se troši dnevno po jedna akča za ulje i drugo što je potrebno za održavanje sata na njoj. Na temelju navedenog podatka može se utvrditi da je ova sahat-kula sagrađena prije 1636. godine a, indirektno, i da je zadužbina Šarića.
            Opisujući Mostar, Evlija Čelebija navodi da se u Kazaskoj čaršiji nalazi četverougaona sahat-kula i da se zvuk njezina zvona čuje iz daljine na tri sata hoda.
            Sačuvala nam se jedna lijepa narodna pjesma u kojoj se govori o izgradnji ove kule i njenom osnivaču:

            Zareče se Šarića kaduna
            u mahali među hanumama:
            “Jest tako mi dina i imana
            i tako mi šehri ramazana,
            sagradit ću mekteb i munaru
            i veliki sahat u Mostaru,
            nek se čuje preko Bišća ravna,
            Velagića i Blagaja grada,
            a da nije Bišine
            čulo bi i Nevesinje.”


            Na temelju ove pjesme može se zaključiti da je sahat-kulu sagradila neka Šarićka, tačnije rečeno kaduna Fatima Šarić, koja je vjerovatno bila supruga već spomenutog Ibrahima Šarića. Po predanju ista legatorka koja je podigla i jednu džamiju na Carini. Mostarski vezir Alija Rizvanbegović naručio je 1838. godine od dalmatinskog namjesnika u Zadru Lilienberga jedno zvono za ovu sahat-kulu, koje je bilo teško 468 funti (1 funta = 453,59 grama) i za koje je plaćeno 358,20 forinti.
            Sat na kuli je do kraja turske vladavine otkucavao sate po alaturka vremenu. Od 1878. do 1892. godine ovaj sat je, po naredbi austrougarskih vlasti, navijan po alafranka vremenu. Gradska opština je, na molbu mještana, naredila 1892. godine da se sat navija i pokazuje sate po alaturka vremenu. Tako je bilo sve do 1926. godine kada je sat prestao raditi.
            Austrougarske vlasti su 1917. godine skinule zvono s kule i upotrijebile ga u ratne svrhe pa je sat te godine prestao da radi. Brigu oko ovog sata vodio je jedno vrijeme Avdaga Bjelavac, sahačija iz Mostara (umro 1905. godine).
            Bajram Bijedić, trgovac iz Mostara (umro 1928. godine), popravio je o svom trošku ovaj sat 1919. godine i doveo ga u ispravno stanje. Sat je radio sve do 1926. godine, kada je ponovo pokvaren i više nije popravljan.
            Na tornju sahat-kule 1978. godine izvršeni su potrebni konzervatorsko-restauratorski radovi, a kasnije, prilikom otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, iz italijanskog grada Trebino nabavljen je veoma lijep sat i ugrađen na mjesto gdje je uvijek stajao sat.
            U toku ovog rata (1992. do 1995. godine) sahat-kula je znatnije oštećena i to u potkupolnom dijelu gdje se nalazilo zvono.
            Ova lijepa građevina čeka bolje dane da se sanira.
04.02.2011.

Kafana "Evropa"

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 8, iz januara 1997. godine.


            Na uglu Kurluk ulice i Kujundžiluka postoji zgrada jednog hana koji je sagrađen za turske vladavine. Imao je dvije sobe na spratu i tri dućana u prizemlju. Glavni ulaz u han bio je sa Glavne ulice, a sporedni iz Kurluk ulice. Poslije 1878. godine prozvan je “Hotel Evropa” i ostao poznat pod tim imenom sve dok je radio. Značajno je što je ovo jedina zgrada hana iz turskog doba u Mostaru koja se do danas održala.
            Ovaj je han bio vlasništvo Vučjakovića vakufa i izdavan je svake godine na licitaciji pod zakup. U bašti kafane “Evropa” odigran je 24. jula 1884. godine pozorišni komad “Veliki Petar, car ruski”, koji je priredilo Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada (plakat s programom zabave nalazi se u Arhivu Hercegovine). Ovo je bila prva javna zabava koja je održana u Mostaru.
            Na zgradi su oko 1950. godine izvršeni temeljni konzervatorsko-restauratorski radovi i ovdje je uređena veoma atraktivna kafana za strance.
            Popularna kafana “Evropa” nije zapaljena u minulom ratu kao većina objekata u Kujundžiluku. Ona je, međutim, od posljedica neprestanog granatiranja u dobroj mjeri, ipak, devastirana i predstoji joj “generalna” opravka.
            Kako saznajemo, najveći broj objekata stare gradske i turističke jezgre Mostara biće adaptiran u sklopu jedinstvene obnove Starog grada. Pretpostavlja se da će najznačajniji objekti, među kojima i “Evropa” biti završeni u najskorijem mogućem roku. Ta dinamika nagovještava da će konačni završetak obnove Starog mosta i njegova okolina dočekati sasvim obnovljenog izgleda.

            *Kafana “Evropa” je obnovljena zajedno sa svim ostalim objektima Starog grada.
02.02.2011.

Šarmeri sa Neretve

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”. Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u dvobroju 12/13, iz juna 1997. godine.
            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
            Inače, tekst koji slijedi je nastavak istorijata fudbala u Mostaru.



            Životopis “Veleža” po matičnim knjigama, počinje 26. juna 1922. godine. Rođen je, zaista, na poljani, kod Sjevernog logora. Evo njegovog prvog rukovodstva: predsjednik Anđelko Vlaho, potpredsjednik Ranko Slijepčević, prvi tajnik Borivoje Janjoš, drugi tajnik Ljubomir Basta, blagajnik Rudolf Beltram, odbornici Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, članovi Nadzornog odbora Ljubo Zrimšek i Ljubo Pavić. Za prvog kapitena tima izabran je Lazar Radić. Nakon osnivanja i odobrenja klupskih pravila, “Velež” igra prijateljske utakmice. Startovao je sa ekipom: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjanin, Mile Pavić, Lazar Radić, Milan Rajković, Bogdan Tepšić, Ranko Slijepčević, Branko Turanjanin, Savo Medan i jedan još nepoznati čovjek iz Srbije (?!), koji je u Mostaru tražio posao.
            U prvim danima svog života “Velež” je odmjeravao snage s lokalnim rivalima, ali i onim iz drugih gradova. Godine 1924. finalist je “olimpijskog” turnira u Mostaru. Već u sezoni 1934./35. godine ubraja se među kvalitetnije bosanskohercegovačke klubove. Bivao je i povremeno zabranjivan njegov rad. Još okrutniju sudbinu doživio je 1940. godine. Tada su “Velezova” vrata bila - zapečaćena! To se dogodilo poslije utakmice s podgoričkom “Crnom Gorom”, igrane na godišnjicu (1. septembra) napada Hitlerove Njemačke na Poljsku, iza čega su uslijedile demonstracije i parole poput “Dole fašizam”.
            Marta 1945. godine “Velež” je poslije gotovo petogodišnjeg prisilnog mirovanja, obnovljen. Najprije se takmičio u Oblasnoj - Podsaveznoj, zatim Republičkoj, Trećoj i Drugoj da bi, najzad 1952. godine postao član Prve savezne lige. Premijera u toj eliti igrana je u Mostaru protiv “Crvene Zvezde”, a u timu “rođenih” bili su: Žarko Barbarić, Mensud Peko Dilberović, Dane Prajo, Anton Bolfek, Hamdija Ćemalović, Vlado Slišković, Muhamed Mujić, Hasan Širle Momić, Haldun Leo Hrvić i Slavko Hudarin. Među najboljim igrali su samo “jedno ljeto”.
            “Velež” se među prvoligaše vratio u sezoni 1955./56. godine. I od tada se u ovoj konkurenciji bio udomaćio. Igrao je sve do takmičarske 1991./92. godine, da bi s aprilskim ratom 1992. godine okončao svoje vojevanje u tom društvu.
            Najveće uspjehe u prvenstvu države ostvario je u sezonama 1972./73., 1973./74. i 1987./88. godine. Sva tri puta bio je vicešampion. Titula prvaka bila mu je najbliža 1973./74. godine, ali od nje ga je odvojila samo gol-razlika. Na kraju jesenje etape 1987./88. godine ciljnu vrpcu presjekao je prvi.
            “Rođeni” su četiri puta bili i finalisti KJ (Kupa Jugoslavije, odnosno, Kupa Maršala Tita). Dva puta su osvojili veliki srebrni trofej. Do prvog su stigli 1981. godine. Tada su ga, pod dirigentskom palicom asa Miloša Milutinovića, izborila trinaestorica veličanstvenih: Enver Marić (kapiten), Avdo Kalajdžić, Aleksandar Mičić (Momčilo Vukoje), Dubravko Ledić, Vladimir Matijević, Veselin Đurasović, Dragan Okuka (jedan gol), Blaž Slišković, Vahid Halilhodžić (2 gola), Adnan Međedović, Vladimir Skočajić (Mirsad Mulahasanović). U finalu je pobijeđen sarajevski “Željezničar” - 3:2. Trebalo je da prođe pet godina da “Veležovci” ponovo ispijaju šampanjac, slaveći drugi trijumf u Kupu.
            Tog sunčanog maja 1986. godine s velikim srebrnim peharom počasni krug su optrčali: Vukašin Petranović, Draženko Prskalo, Goran Jurić, Nenad Bijedić (2 gola), Vladimir Matijević (kapiten), Ismet Šišić, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić (jedan gol), Anel Karabeg (Vladimir Gudelj) i Semir Tuce. Njihov strateg je bio Duško Bajević, a u finalu je savladan zagrebački “Dinamo” - 3:1.
            “Velež” je prvi put finalista KJ bio 1958. godine. Akteri tog događaja bili su: Zdravko Brkljačić, Mensud Dilberović, Meho Handžić, Zdravko Rodin, Nikola Benco, Kruno Radiljević (kapiten), Milan Maksimović, Franjo Džidić, Omer Oručević, Šefik Alajbegović i Milorad Lazović. Tada je četom zapovjedao Radomir Čabrić, a protivnik bila “Crvena Zvezda” - 0:4. Posljednje učešće “rođenih” u odlučujućem meču za veliki srebrni pehar bilo je 1989. godine. Tada su igrali: Vukašin Petranović, Mili Hadžiabdić, Ismet Šišić (Ahmed Gosto), Ivica Barbarić, Veselin Đurasović, Ibro Rahimić, Zijad Repak, Zdenko Jedvaj (Damir Čerkić), Predrag Jurić, Anel Karabeg i Semir Tuce (kapiten). Predvodio ih je Žarko Barbarić, a protivnik im je bio “Partizan” - 1:6.
            “Rođeni” su šest puta izlazili na zvaničnu evropsku scenu: četiri puta u Kupu UEFA i dva puta u Kupu pobjednika kupova. Najuspješnije su vojevali od jeseni 1974. do proljeća 1975. godine kada su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Dotle su eliminisali silan tim moskovskog “Spartaka”, zatim bečki “Rapid” i oholi “Derbi Kaunti”, da bi s golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Ešendeu protiv “Tventea”. A u tom čvrstom koračanju po Starom kontinentu dres “Veleža” nosili su: Slobodan Mrgan, Miomir Meter, Džemal Hadžiabdić, Marko Čolić, Boro Primorac, Vladimir Pecelj, Jadran Topić, Vahid Halilhodžić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Momčilo Vukoje, zatim Slavko Njeguš, Mirsad Mulahasanović, Dubravko Ledić, Marijan Kvesić, Milidrag Hodžić, Dragan Okuka, Ahmed Glavović... predvođeni sa strategom Sulejmanom Sulom Repcom.
            Godine 1988. “Velež” je stigao do osmine finala kupa UEFA, s trenerom Žarkom Barbarićem.
            “Velež” je bio finalista Srednjoevropskog kupa (1975.) i pobjednik Balkanskog kupa (1981.). Učestvovao je i u Rapan kupu (1962. i 1963.).
            “Rođeni” su imali i nekoliko uspješnih turneja po inostranstvu. To su, prije svih, one dvije - po Srednjoj i Južnoj Americi, odnosno po Dalekom istoku i Australiji.
            Godine 1989. u četvrtom jurišu (finalisti i 1969, 1977. i 1987.), juniori “Veleža” osvojili su Omladinski kup Jugoslavije. Pobjednički trofej nada bio je u rukama: Nenada Džidića (kapiten), Siniše Spaića, Slavena Muse, Zvonimira Matkovića, Dražena Madunovića, Sanjina Pintula, Nikole Jokišića, Damira Vučića, (Marina Pušića) i Armina Begića, a njihov trener bio je Salem Halilhodžić.
            Mostar i “Velež” su od 1965. do 1992. godine bili domaćini najuglednijeg evropskog turnira u zimskom razdoblju. Za to vrijeme na djelu je viđena 31 ekipa, među kojima i 16 stranih - dvije reprezentacije i 14 klubova. Na stadionu pod Bijelim brijegom, na toj reviji, učestvovali su timovi iz Austrije, Mađarske, Češke, Rumunije, Njemačke, Švajcarske, Poljske, Irana, SSSR kao i s prostora bivše Jugoslavije, izuzev iz Makedonije. “Rođeni” su na svom tradicionalnom turniru bili prvi čak 15 puta.
            Kada se kazuje o “Veležovim” zvijezdama i šarmerima, svakako je nezaobilazna čuvena mostarska fudbalska škola. “Rođeni” su u slavnim danima i godinama bili prepoznatljivi po svom imidžu. Lepršava, maštovita, otvorena i ofanzivna igra. Takvim poimanjem fudbalske vještine plijenili su poklonike najpopularnijeg sporta na svim stadionima tadašnje države, ali i onim evropskim i drugim. Ko se ne sjeća i ko ne pamti velemajstore loptanja, fudbalske boeme-šarmere Halduna Lea Hrvića, Sulejmana Repca, Muhameda Mujića, Duška Bajevića, Franju Vladića, Jadrana Topića, Momčila Vukoja, Blaža Sliškovića, Vladimira Skočajića, Vladimira Matijevića, Semira Tucea, Seada Kajtaza... I one koji su, na njima specifičan način, čuvali mrežu mostarskog kluba - Žarka Barbarića, Gordana Irovića, Ivana Ćurkovića, Envera Marića, Vukašina Petranovića...
            U “Veležu” je stasao veliki broj državnih reprezentativaca, članova svih selekcija. Neki su to postali još u dresu matičnog kluba. I ovaj spisak je dugačak. U “A” reprezentaciji igrali su: Enver Marić, Boro Primorac, Džemal Hadžiabdić, Blaž Slišković, Vladimir Matijević, Ivica Barbarić, Sead Kajtaz, Muhamed Mujić, Duško Bajević, Franjo Vladić, Vahid Halilhodžić, Predrag Jurić, Semir Tuce i Meho Kodro. A tek oni što su to doživjeli kad su otišli iz Mostara...
            Početkom dvadesetih godina XX vijeka u gradu se oglasio još jedan, četvrti fudbalski klub. On se u prvo vrijeme zvao “Soko”. Poslije mijenja ime u “Jadran” i, na kraju, postaje “Vardar”. Taj novi klub 1930. godine obilježava svoju petogodišnjicu i za taj mali jubilej organizuje turnir.
            Slavljenik “naše najmlađe nogometno društvo”, kako je pisala onovremena štampa, okupilo je na toj reviji četiri kluba. U finalu su igrali domaći “Zrinjski” i konjički “Zmaj”. Ta utakmica je prekinuta kod stanja 0:0, a izgred su izazvali gledaoci. Na tom turniru još su igrali, naravno domaćin “Jadran” i “Velež”. SK “Vardar” je nazvan i vojničkim klubom, jer su za njega igrala pretežno vojna lica, većinom “vazduhoplovci”. Taj fudbalski kolektiv sa scene je nestao 1941. godine. Maja 1945. godine i SK “Vardar” je stavljen pod “led”, zapravo zabranjeno je njegovo djelovanje. Međutim, u dokumentaciji Nogometnog odjeljenja Fiskulturnog odbora Bosne i Hercegovine ostali su tragovi koji govore da je bilo pokušaja o obnavljanju toga kluba. Na dnevnom redu pomenutog odjeljenja, na sjednici održanoj 24. oktobra 1945. godine bila je i “molba nekolicine incijatora za osnivanje novog Fiskulturnog društva Vardar u Mostaru”. S tim u vezi zaključeno je da se “za podatke o ovom predmetu” treba obratiti Okružnom fiskulturnom odboru Mostar. Kako je slijedila dalja prepiska, to je još nepoznanica. Činjenica je, ipak, da “Vardar” nije nikad više osnovan u Mostaru, zapravo nije došlo do njegove obnove. Međutim, od 1945. godine naovamo nicali su novi fudbalski klubovi. Jedni su bili kratkog vijeka, drugi su mijenjali imena. Navodimo samo nekoliko poznatijih. OSD “Snaga”, “Rudar”, ŽSK “Željezničar” koji se mijenja u “Lokomotivu”. Ovaj potonji klub bio je dva puta drugoligaš i jednu sezonu trećeligaš, što su mu najveći dometi. Od 1950. godine na sceni je “Mostar”, da bi zatim nestao u - arhivu! Njegovo ime trideset godina kasnije uzima OSD “Neretva”. Pod nazivom rijeke klub je bio prvak Hercegovačke zone i pobjednik Kupa na području Hercegovine. Kad je uzeo ime grada - “Mostar”, uspješno se takmičio u Republičkoj ligi BiH. Godine 1930. u Mostaru je osnovan Muslimanski omladinski športski klub “Jedinstvo”. Nastao je od ŠK “Vuk” i MOŠK. Kada je 3. septembra 1940. godine zabranjen rad “Veleža”, veći broj njegovih fudbalera se preselio u “Jedinstvo”. Ovaj klub je pretežno igrao s lokalnim rivalima. Prema nekim naznakama djelovao je do 1944. godine, a poslije završetka Drugog svjetskog rata nije obnavljan.
Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba