Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio
*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Šiširak, u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 9, 10 i 11, u periodu od februara do aprila 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit ćete da on kaže kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset godina, što znači da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije, iz 1947. godine).
Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim “ćirom”. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata.
Mostar je imao i svoj mali “metro”, ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom šetalištu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenišna kraka, za ulaz i izlaz sa obje strane. Bio je sav u pločicama, u obliku šahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjećanju.
Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Moše Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesića trafika. Od ove trafike, pa do tadašnje Željezničke putničke stanice, bili su locirani željeznički magacini. U istoj ulici, počev od kafane “Jagnje”, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća “Špedicija”. Prvi direktor “Špedicije” bio je Remzija Puzić. Kasnije “Špedicija” prerasta u “HAP” (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant “Autoprevoz”.
U Lenjinovom šetalištu tada je radila Tokića pekara, preko puta Gimnazije, a u bivšem Domu omladine bio je otvoren “Klub prosvjetnih radnika Mostara”. Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran “Pariz” sa predivnom ljetnom baštom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
Na početku Ulice dr. Safeta Mujića, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ograđeni prostor Željezničke stanice sve do hotel “Mostara”. Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.
Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteorološke stanice. Niže od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje žita i ekonomat. Južnije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat u kome je nekad stanovao poznati mostarski inžinjer Miloš Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuće rastao jedinstven primjerak “libanskog cedra” (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).
Ulazeći u Šantića ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom početku bila je Krečana, a onda, skoro duž čitave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, među njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao “Ćelovina”.
Istočni dio ulice, sve do Avdića kuće, bio je pod baščama i voćnjacima koji su prolazili sve do same obale Neretve. Međutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postaće veliko gradilište. Sa lica zemlje nestala su pluća grada.
Ubrzo poslije oslobođenja Mostara, 1945. godine, u Šantićevoj ulici, otvoreno je kino “Partizan”. U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije prošlo mnogo vremena kad su, na repertoar, došla i naša dva prva poslijeratna filma “Slavica” i “Živjet će ovaj narod”, oba naravno, sa ratnom tematikom.
S obzirom da je, u to vrijeme, odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava Mostar je tada, osim kina “Zvijezda”, imao i kino “Korzo” u Glavnoj ulici, kino “Neretva” u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivše Osnovne škole “Osman Đikić”. Kasnijih godina, otvoriće se sinemaskop u Ulici Matije Gupca. U vrijeme važnih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.
Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvučnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, građani su obavještavani i o raznim društveno političkim zbivanjima.
Od raskrsnice, ulazeći u Ulicu Adema Buća i idući kroz Cernicu, na samom početku nalazilo se nekoliko dućana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojačka, obućarska i tapetarska radnja i, na kraju, činovnička zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Niže zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starješina, a kasnije Planinarsko društvo “Prenj” i frizerski salon.
U međuvremenu, proradila je i kafana “Velež”, sa lijepom ljetnom baščom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpića ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajalište Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali šale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svačiju dušu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.
Ispod zgrade Opštinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a južnije Balićeva apoteka. Na prostoru, gdje je izgrađena zgrada “Elektro-Hercegovine”, nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzeće i pekara. Preko puta, u Ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP “Hercegovina”, bio je park. Južnije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, održavana je nastava jednog odjeljenja Škole učenika u privredi.
Na uglu Ulica Adema Buća i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna bašča sa pozornicom društva “Preporod”, u kojoj su se redovno održavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji biće izgrađeni objekti Dječijeg vrtića.
Na potezu od Mikačića kuće, u Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno sa Ulicom Rade Bitange, znači veći dio Bulevara, bilo je pod voćnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme na ovom prostoru počeće izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istočnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasništvo Golubovića, u Ulici Matije Gupca i Sliškovića, u Ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa voćnjacima.
U narednim godinama, na ovim prostorima biće podignuto veliko naselje. Preko puta Štamparije, u Ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca, a malo niže bila je brijačnica. Na početku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladište preduzeća “Prenj”, gdje se prodavao ogrijevni materijal.
Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat “Bijela lađa”, a niže, prema Lučkom mostu, bile su trgovačka radnja, brijačnica i nadaleko poznata Dugalića pekara.
Ovim završavam moja sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije, od prije pedeset godina. Ostalo je još mnogo toga da se napiše, ali o tom nekom drugom prilikom. Želio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one čari našeg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najviše stradao u ovom bestijalnom ratu. Želio sam, takođe da najmlađe generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja što prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje što možemo dati najljepšem dragulju na svijetu.
