Iz istorije Mostara i Hercegovine

Dobrodošli!!! Ovdje možete pročitati razne tekstove iz istorije Mostara i Hercegovine koje sam do sada uspio da prikupim, obradim i pripremim! HVALA VAM ZA POSJETU I ČITANJE!!!

30.01.2011.

Šadrvani

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hivzija Hasandedić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 1, iz marta 1996. godine.


            Šadrvani ili vodoskoci podizani su isključivo u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama, i oni su ovim ustanovama davali posebnu draž i orijentalni kolorit. Njihov zadatak nije bio samo da daju vodu za ritualno pranje pred molitvu nego i da ukrašavaju predvorja spomenutih ustanova.
            Mostarski šadrvani su građeni slično ostalim šadrvanima koji su do 1878. godine podignuti u našim krajevima. Sastojali su se od malog bazena iz kojeg se voda prelijeva u veliki bazen, i iz ovog otiče kroz šest ili osam slavina. Svi mostarski šadrvani bili su natkriveni piramidastim krovom pod pločom koji se oslanjao na šest ili osam kamenih stupova vezanih lukovima.
            Koliko se zna, u Mostaru je bilo svega pet javnih šadrvana: pred Karađoz-begovom, Koski Mehmed-pašinom, Ćejvan Ćehajinom i Hafiz-hodžinom džamijom, i pred medresom Roznamedži Ibrahima.
            Ovaj posljednji je bio najljepši i najveći šadrvan u Mostaru. Danas oni postoje pred Karađoz-begovom i, Koski Mehmed-pašinom džamijom i oba služe namijenjenoj svrsi. Šadrvan pred Ćejvan Ćehajinom džamijom srušen je 1885. godine, pred Hafiz-hodžinom džamijom 1932. godine, a pred Roznamedži Ibrahimovom medresom 1940. godine. Na šadrvan pred Hafiz-hodžinom džamijom danas nas podsjeća kafana “Šadrvan” koja je sagrađena na mjestu gdje se ranije nalazio spomenuti šadrvan.
            Šadrvan pred Koski Mehmed-pašinom džamijom sagrađen je 1781. godine, što saznajemo iz natpisa na dvjema pločama njenog potkrovlja. Šadrvan pred Roznamedžijinom medresom sagrađen je poslije 1772. godine, dok nam godine izgradnje ostalih šadrvana nisu poznate. I oni su, vjerovatno, sagrađeni krajem XVIII vijeka.
            Svi naprijed navedeni šadrvani nalazili su se na lijevoj obali Neretve, a vodom ih je opskrbljivao, izuzev Ćejvan Ćehajinog i Koski Mehemed-pašinog, vodovod koji je išao od Djevojačke vode na Carini. Spomen im nalazimo u narodnoj pjesmi:
           
U Mostaru na al šadrvanu
            Mostarlije abdest uzimaju.

            Šadrvani su se još nalazili u Sinan-pašinom i Ćejvan Ćehajinom hamamu i u taphani kod Starog mosta. Ovi šadrvani su bili zatvorenog tipa i služili su isključivo potrebama kupača i tabaka (kožara) koji su radili u taphani.

28.01.2011.

Bernard Lajhner stiže s loptom

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta". Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine.
            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
            Inače, tekst koji slijedi se bavi istorijatom fudbala u Mostaru.



            Fudbal ima svoje korijene u raznim igrama loptom koje su se vremenom udaljile. Igre loptom, u stvari nekim okruglim predmetom, prikazani su na raznim crtežima, kamenim pločama, kipovima i dr. iz različitih historijskih epoha. Historijski gledano, u razvoju fudbalske igre postoje dvije faze. U prvoj su razne praigre o kojima svjedoči oskudna likovna dokumentacija starih Kineza, Grka i Rimljana. Tu su još i zapisi u različitim analizama i ostalim dokumentima koji obrađuju razvoj igara sličnih fudbalskoj. Iz tog je uočljivo da su u opisanim igrama sadržani i određeni elementi igranja lopte (loptanja) nogama.
            Druga faza razvoja fudbalske igre datira od 1863. godine. Te godine ona se odvojila od zajedničkog pretka i udaljila od ragbija i postala samostalna sportska igra. Njena kolijevka je engleski grad Ragbi.
            Prva pojava fudbala na južnoslovenskim prostorima najtješnje je vezana za prof. dr. Franju Bučara. On je 1893. godine u Zagrebu, nakon studija na Centralnom gimnastičkom institutu u Štokholmu - Švedska, upoznao javnost s igrom zvanom “football”. Igralo se najprije u “Hrvatskom Sokolu”, a od 1903. u HAŠK-u, koji je osnovan te godine.
            I upravo te, 1903. godine u Mostaru je, prije nego igdje drugdje u Bosni i Hercegovini, zaskakutala prva fudbalska lopta. Nju je, kao poklon svojim sinovima Alfredu i Oskaru, iz Budimpešte donio Bernard Lajhner i njihovi vršnjaci loptali su nogama. Istina, što je i razumljivo, nisu znali pravila, niti su bili vješti u novoj igri. Ali, oni su se, ipak, igrali. U prvo vrijeme to je bio “mrtvi fudbal”. Igrale su ga dvije ekipe, nekad čas samo sa pojedinim loptačem, ali naravno i po nekoliko, zavisno od broja prisutnih i zainteresovanih đaka i momaka. Takvi “timovi” bi se rasporedili na dvije strane, stali na dogoverenu liniju (što je ovisilo od veličine, odnosno površine terena) i okrenuli jedni prema drugima. Tada bi počinjala “utakmica”. Naizmjenično se lopta šutirala nogom prema suparničkoj strani. “Pravilo” je bilo loptu odbiti što dalje, s ciljem da ona pređe liniju takmaca na drugoj strani. Ko bi u tome bio uspješniji, smatrao se pobjednikom.
            Mladi Mostarci takmičili su se i po “pravilu”: ko će snažnije, efektnije i dalje šutnuti loptu. Onaj ko je u tome bio uspješniji, smatran je kvalitetnijim igračem. Ta nadmetanja golobradih dječaka često su, na livadi kod Sjevernog logora, posmatrali i neki austrijski vojnici, porijeklom Mađari (Ugari). Kako su oni bili znalci loptanja, uhvatili bi se u igru s mladim Mostarcima i učili ih nekim tajnama baratanja loptom. Prema sjećanju Oskara Lajhnera, njihovi prvi treneri, ti vojnici bili su izvjesni Nađ i Mano. Domaćini su se provjeravali u susretima sa vojničkim ekipama, ali češće međusobno. Isti izvor tvrdi da su u prvom “gradskom” timu nastupili: Gotfrid, Molnar (za koga se kaže da je bio i prvak u mačevanju i kapiten mostarske ekipe), Marcel, Merdžo, Filo, Himlaufer, Mesihović, Nazečić, Mano, Nađ.
            U Mostaru se, istovremeno, stvaraju mnogi “divlji klubovi”, oni nezvanični. Oni igraju međusobno utakmice. To se događa pretežno preko ljeta, za vrijeme školskog raspusta. Novi sport, ovaj fudbalski, naročito postaje omiljen među srednjoškolcima, a prije svih među gimnazijalcima. To potvrđuje i naziv prvog kluba “Đački športski klub”, najvjerovatnije također “divlji”. On se, navodno, pojavio na sceni 1905. godine. Kasnije je promijenio ime u “Gimnazijalni klub – Zrinjski”. To je u svojoj “Povjesti sporta u Jugoslaviji” (1977.) objelodanio prof. Živko Radan. On se pri tome koristio podacima iznesenim na Savjetovanju o počecima modernog sportskog pokreta u našim krajevima (Beograd, 8. i 9. decembar 1972. godine). Izvor mu je zapravo, bio referat Šefika Pašića iz Mostara pod naslovom “Fizička kultura, klubovi, društva i organizacije Hercegovine do 1914.” U originalu tog referata, međutim, doslovno piše: “ ... Hrvatska radnička zadruga ... osniva svoj klub – ‘Hrvatski radnički omladinski športski klub’ (HROŠK) ... Iz ovog kluba odvaja se grupa mladića i 1912. godine formiraju ‘Hrvatski športski klub Zrinjski’”. Šta je, u stvari, tačno to će trebati da utvrde istraživaći istorije mostarskog sporta.
            Kada je u Mostaru odigrana prva zvanična fudbalska utakmica? I o tome postoje različiti podaci. Oni se zasnivaju na izblijedjelim sjećanjima i pretpostavkama. S obzirom da se kao prvi protivnik i gost lokalnog “Đačkog športskog kluba” pretežno pominje Srednjoškolski športski klub “Osman” iz Sarajeva, kao vjerovatna godina može se uzeti 1911. Te godine, mjeseca februara, u Splitu je naime osnovan “Hajduk”. A ovaj klub je tada pozvao “u goste sarajevske igrače” i njihovu ekipu na plakatima označio kao “Osman”. Mladićima iz Sarajeva dopalo se to ime pa je tako nastao prvi nogometni klub u Bosni i Hercegovini. Na povratku iz Splita, “Osman” je u Mostaru odmjerio snage s domaćim “Đačkim športskim klubom” i to dva puta. Prvog dana Mostarci su ubjedljivo trijumfovali - 3:0, a drugog dana poraženi - 1:2.
            Jesu li tada za mostarski tim igrali: Malenica, Nađ, Pehlivanović, A. Lajhner, Pavić, Kovačević, Šmit, Mano, O. Lajhner, Marcel, Nazečić, Mesihović, Vučković i Čulajević? I to, na žalost, još nije rasvjetljeno!?
            Kao učitelj-trener pionira fudbalske igre u gradu na Neretvi najčešće se pominje Stjepan pl. Kuštreba. Taj čovjek je od 1906. do 1909. godine bio ušitelj gombanja (gimnastike) na Velikoj gimnaziji (to je i 1913./1914. i 1918./1919.) i u društvu “Hrvatski Sokol”. Nije, međutim, isključena mogućnost da su mostarske fudbalere novoj igri poučavali i Viktor Bek i Vladimir Novak, koji su takođe bili stručnjaci-nastavnici gombanja u Gimnaziji i sokolskoj organizaciji. Prvi je u Mostar stigao još 1903. godine, a drugi nekoliko godina poslije.
            Prvi zvanični, to jeste registrovani klubovi u gradu na Neretvi osnovani su, što je nepobitna činjenica, tek nakon svršetka Prvog svjetskog rata, počevši od 1919. godine. Na to ukazuju i ovi podaci. Sarajevski podsavez (pokrivao Sarajevo, Mostar, Derventu i Doboj) na svom popisu imao je samo osam klubova. Oni su bili u službenoj evidenciji klubova učlanjenih u Jugoslovenski nogometni savez (JNS), u prvoj godini njegovog postojanja (JNS je osnovan u Zagrebu 15. aprila 1919. godine).
            Te, 1919. godine Mostar je, najzad, dobio prvi zvanični fudbalski klub. On je nazvan “JŠK - Jugoslovenski šport klub”. Među incijatorima njegovog osnivanja pominju se i Oskar Lajhner, Ivo Ćorić (rođen 1899.), Edo Novak, Rudolf Brozović, Rade Aleksić, Uroš Marinović, Dinko Doder, Mladen Kujundžić, Joško Lajnveber. Prvi predsjednik je bio Pišta Harami. U prvom upravnom odboru bili su i Smailaga Ćemalović, Joško Kon, Rade Aleksić, Ljubenko Lajnveber.
            JŠK je, na premijernoj utakmici, ugostio čapljinskog “Uskoka” i njegovu mrežu izrešetao u pravom smislu riječi. To svjedoči rezultat od 19:0! U to vrijeme dres toga kluba nosili su Šić, M. Suton, E. Novak, Spremo, Marašek, Jukić, Lajnveber, N. Novak, O. Lajhner, K. Šmit, I. Ćorić, zatim Kalajdžić, Janjić, Gajer i drugi. JŠK se susretao i sa tada slavnim klubovima iz Zagreba - HAŠK i Beograda - BSK i Jugoslavija. Godine 1923. bio je finalista prvenstva Mostara, a 1924. godine akter završnice lokalnog “olimpijskog” turnira , posvećenog Olimpijskim igrama u Parizu. S uspjehom se takmičio i u prvenstvu Hercegovine.
            Fudbalski JŠK je prestao s djelovanjem 1941. godine, a njegov dalji rad zabranjen je 1945. godine. Rađali su se još neki klubovi, ali su oni bili kratkog vijeka ili “divlji”.
            HŠK “Zrinjski” postoji, kao zvanično registrovani klub, od 1922. godine, a nastao je od prijašnjeg kluba “Velebit”. Već naredne godine postaje prvak Mostara, u finalu savladavši JŠK s 1:0. I 1924. godine novi uspjeh i trijumf u konkurenciji lokalnih rivala. Ovog puta “Zrinjevci” su bili pobjednici “olimpijskog” turnira. Do trofeja su stigli prisilivši na predaju RSK “Velež” - 3:0. U to vrijeme ekipu HŠK “Zrinjski” sačinjavali su: Milivoj Smoljan, Vjekoslav Vrančić, Kazmir Vlaho, Živo Bebek, Rudi Janjušić, Husein Hadžiomerović, Pero Golić, Mijo Miličević, Muhamed Omeragić, Avgust Kučinović i Franjo Štimac.
            Godine 1927./28. “Zrinjevci” su igrali u prvenstvu Hercegovine, u ligi s još pet klubova s ove teritorije. Bilježe lijepe uspjehe na turnirima “Jadrana” u Mostaru 1930. godine (finalisti, ali odlučujuća utakmica nije završena) i u Splitu 1935. godine kada pobjeđuju oba protivnika - RŠK “Split” i “Dalmatinac”. Osvajaju prvo mjesto i na mostarskom turniru 1938. godine. HŠK “Zrinjski” je odigrao niz prijateljskih utakmica i s najpoznatijim klubovima u državi: sarajevskim SAŠK-om, zagrebačkim “Građanskim” i splitskim “Hajdukom”.
            HŠK “Zrinjski” je najvrijednije natjecateljske uspjehe ostvario tokom Drugog svjetskog rata. U dvije sezone je sudionik prvenstva Hrvatske.
            Godine 1941. u Hrvatskom državnom razredu, najelitnijem nadmetanju ostvaruje pravi podvig. Bio je četvrti u Ligi od devet članova, igran samo jesenji dio. Godine 1942. je, također, akter prvenstva Hrvatske, ali organiziranog po skupinama, čiji su se pobjednici borili za naslov prvaka. U tom razdoblju igrane su i prijateljske utakmice, pa i međunarodne, protiv talijanske vojske (2:0). U vremenu od 1941. do 1945. godine dres “Zrinjevaca” nosili su Mirko Rebac Đuka, Alija Šestić, Marko Komljenović, Remzija Duranović, Slavko Džeba, Grga Brajković, Haldun Leo Hrvić, Bera Komljenović, Anto Rotim i Vice Mijan, kao i drugi. Za jedanaestoricu “svih vremena” smatra se, međutim, ova ekipa: Mirko Rebac Đuka, Marko Komljenović, Ivan Rebac (kapetan), Anto Rotim, Bera Komljenović, Remzija Duranović, Duje Vlak, Đoka Amerika Simić, Franjo Raro Novak, Mirko Buhač i Ivan Ćana Šarac.
            Kao predsjednici, i najčešće mecene, HŠK “Zrinjski” upamćeni su Miško Mikulić, Drago Turkalj, Blaž Blaška Slišković, Jakša Milković. Među trenerima fudbalera ovoga kluba pominju se Zlatko Stegner, Franjo Raro Novak i Ivo Ćorić.
            Rad HŠK “Zrinjski” bio je zabranjen 1945. godine. Klub je obnovljen, poslije skoro pet decenija, ratne 1992. godine.

26.01.2011.

Most na Musali

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Zlatko Serdarević, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 11, iz aprila 1997. godine.


            Prvi pomen o potrebi izgradnje još jednog mosta u Mostaru, pored Velike ćuprije odnosno Mosta Sulejmana Veličanstvenog ili kasnije nazvanog Stari most, nalazimo u mazbati (pismenoj odluci) Vilajetske skupštine u Sarajevu iz 1870. godine. U njoj hercegovački zastupnici insistiraju da se dozvoli izgradnja ćuprije preko Neretve kako bi se rasteretio postojeći Stari most. Zahtjev je povoljno rješen, uskoro je nabavljena čelična konstrukcija i otpočeli su radovi na mjestu gdje je završavala Musala koja je bila u sklopu Jahja-hodžine džamije. Turske vlasti su pripremile i nekoliko kamenih kvadera, ali je vjerovatno Hercegovački ustanak iz 1875. godine poremetio planove tako da su radovi obustavljeni. Iako su Turci bili veoma zainteresovani za ovaj komunikacijski i starteški važan objekat, oni ga nikad nisu realizovali.
            Ono što nije učinila jedna okupaciona uprava, uradila je druga. Naime, Austro-Ugarska monarhija odmah je bila živo zainteresovana za izgradnju mosta na Musali jer je kolski prelaz preko Starog mosta bio limitiran visokim nagibom, širinom, nezgodnim prilazom i, naravno, ograničenom nosivošću. Most na Musali je u prvoj fazi (1887.) napravljen tako što je čelična konstrukcija postavljena na dva nosača ozidana od zatečenog kamena. Osnovna mostna konstrukcija imala je raspon od oko 32 m sa širinom od 6 m. Ostatak raspona do obala koji se morao premostiti sačinjen je od drvene konstrukcije oslonjene na podzidnim drvenim stubovima.
            Mostu je dato ime FRANC JOZEF BRUCKE, a na obje strane čeličnih bočnih strana su postavljene ljevane ploče sa navedenim tekstom.
            Godine 1889. preko mosta je prevedena vodovodna cijev čime je omogućeno obilnije snabdijevanje lijeve obale vodom.
            Odlaskom Austro-Ugarske i uspostavom Kraljevine dolazi do ponovne izgradnje novog mosta na toj lokaciji. Februara 1935. godine započinju radovi na podizanju armirano-betonskog mosta. Da bi se dislocirala vodovodna cijev i omogućio prelaz pješacima napravljen je improvizirani drveni most širine 4 m na koga se ulazilo kod Banje, a izlazilo u Kalajdžića sokak. Projektant je inž. Žeželj iz Beograda, a most je završen 7. juna 1936. godine. Kod Banje je postavljena ploča sa natpisom MOST KRALJA PETRA. Iza (Drugog svjetskog) rata preimenovan je u MOST MARŠALA TITA. Raspon nosivog luka iznosio je oko 53 m. Most je srušen u noći između 29. i 30. maja 1992. godine.
            Na mjestu srušenog betonskog mosta, donacijom SAD 1993. godine izgrađen je most od čelične konstrukcije. Iste godine, ovaj most je srušen, a po završetku sukoba u Mostaru, pristupilo se izgradnji novog mosta. Radovi su završeni 12. septembra 1994. godine. Sastoji se od duple Bejli konstrukcije, nosivost mu je 60 tona, a sagradila ga je, kao poklon britanskog naroda, 36. inženjerska regimenta Kraljevske inženjerije i Inženjerska četa Španskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a.

            *U skorije vrijeme “Bejli” most je zamijenjen betonskim mostom, izgledom identičnom onom istom betonskom mostu koji je sagrađen 7. juna 1936. godine.

24.01.2011.

Dječaci kao ptice

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta". Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 9, iz februara 1997. godine.
            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
            Inače, tekst koji slijedi bavi se istorijatom skokova u vodu u Mostaru.



            Najstariji tragovi o skokovima u vodu pronađeni su na etrušćanskom reljefu otkrivenom u Tarkini u VI vijeku. Međutim, prvi pisani podaci o skokovima u vodu datiraju iz srednjeg vijeka. Njih je u svojoj knjizi “Colymbetes” 1538. godine opisao V. Vinman. Tada se skakalo s mostova u Konstanci i Bazelu.
            Međutim, na južnoslovenskim prostorima prije nego igdje kroz vazduh do vode letjelo se u Mostaru. Prvi skakači u Neretvu su se otiskivali još 1566. godine, dakle nakon što je sagrađen Stari most. O tome je prve bilješke ostavio 1664. godine znameniti turski putopisac i historičar Evlija Čelebija. On je, između ostalog, napisao:
            “Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu akrobaciju.
            Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći ala turka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.”
            Pretpostavlja se da se skakalo čak sa skela Starog mosta, dakle tokom gradnje tog veličanstvenog arhitektonskog ostvarenja. Ima, međutim, predznaka da se u Mostaru počelo skakati u vodu, tačnije u Neretvu, mnogo ranije. Čak prije nego igdje drugdje. Ta priča zasniva se na postojanju “lančanog” mosta, koji je dvije obale rijeke spajao, kako se pretpostavlja, već od 1440. godine. Međutim, malo naselje, budući grad Mostar, na ovom prostoru se prvi put spominje tek 1452. i te godine se, u jednoj pisanoj ispravi, navodi postojanje drvenog mosta sa lancima.
            Za vrijeme turske vladavine ovim krajevima, prema mišljenju historičara sporta Šefika Pašića, sportovi na vodi u Mostaru su bili vrlo popularni. Tu misli i na skokove u vodu, tj. Neretvu. On je takav zaključak izvodio iz naziva mnogih pećina-stijena s kojih se djeca i odrasli i danas tokom ljeta otiskuju u talase plahovite rijeke. To su Beša, Duradžik, Karpuza, Pipun, Veliki i Mali džinovac, Veliki i Mali đeriz, Gvozden, Zelenika, Jastreb, Musala, Sloboda... Imena većinom turskog porijekla. Mamutske skakaonice u vodu - Neretvu su i kule i druge zgrade što se naslanjaju na Stari most. To se, takođe, može reći i za ostale gradske mostove. Prvo je to bio onaj željezni s imenom Cara Franje Josipa, sagrađen 1882. godine, pa njegov nasljednik podignut 1936. poslije nazvan Titov. Zatim tu su Lučki (1913.) i Carinski most (1917.).
            I pjesnik Aleksa Šantić je u svojoj “Neretvi” (1912.) opjevao hrabre skakače u vodu: “Neretva se lomi, a s visokih kuka/ Naga djeca skaču i vikom se kuplju...”
            I jedan ovovremeni reporter s oduševljenjem je kazivao o mostarskim “ikarima”: “U Mostaru je čovik bio tica. I svaka je tica imala svoj stil. Jedne su letjele raširenih, a druge skupljenih krila, jedne su se rušile kosije, poput lastavica, druge su padale gotovo okomito poput kamena. Revija tijela, zračno manekenstvo.”
            Takmičenja u skokovima u vodu sa mostarskih mostova, naročito onog najstarijeg, koji podsjeća na “bijelog galeba s krilima razapetim na obje obale rijeke”, dobijaju puni zamah tek nakon završetka Drugog svjetskog rata (1945.). Tradicija ovih letova živi, dakle, već 430 godina!
            Skokovi su se izvodili, tako reći, svaki dan od ranog proljeća do kasne jeseni, posebno na zahtjev turista.
            To je, očigledno, od davnina specifičan sport mostarskih dječaka i mladića. On je, naravno, po mnogo čemu jedinstven. Tradicionalna ljetna takmičenja u posljednjih dvadesetak godina okupljala su aktere-letače i iz drugih krajeva nekadašnje države.
            Mostar je, 1990. godine, opet prvi na južnoslovenskim prostorima bio domaćin svojevrsnog međunarodnog nadmetanja. Ono se smatra nezvaničnim svjetskim prvenstvom u visinskim skokovima u vodu. Ta revija organizovana je po uzoru na turneju skijaških skakača. Ima naziv “Kup del Mondo”. Organizator joj je FEDEMAR - Međunarodna organizacija za sportove na vodi koji nisu u olimpijskom programu. Što je grad na Neretvi 1990. bio, i što će ponovo biti, domaćin te svjetske priredbe skakača u vodu najzaslužniji je, prije svih, profesor Vitorio Zaneti iz Italije. I njegov zemljak Klaus Dibiasi. On je, uzgred rečeno, jedan od najpoznatijih skakača u vodu na Zemlji. Dibiasi je učesnik četiri Olimpijade, od 1964. do 1976. I na svakoj je osvoji medalje: tri zlatne u skokovima sa tornja, a srebrne u toj disciplini i u skokovima sa daske. Bio je i svjetski šampion u tzv. figurativnim skokovima u vodu.
            Prvi “Kup del Mondo” u Mostaru 1990. godine, kada se letjelo sa Starog mosta, okupio je skakače iz Amerike, Kanade, Italije, Engleske, Meksika (poznati po odvažnim letovima sa hridina Akapulka u morske talase) i Jugoslavije. Za “domaću” reprezentaciju takmičila su se i dvojica Mostaraca - Jadranko Fink i Semir Drocić, a selektor ekipe bio je naš najpoznatiji skakač Emir Balić. Letači iz grada na Neretvi su, zatim, imali nastupe u “Kupu del Mondo” i u drugim zemljama. Godine 1994, na Svjetskom kupu u Italiji Benaid Kalajdžić je osvjetlao obraz mostarskih skakača. Osvojio je izvanredno 11. mjesto.
            Svako vrijeme i svaka generacija iznjedrili su po nekoliko vrhunskih skakača. Najcjenjeniji i najčuveniji je, nesumnjivo, Emir Balić. U davno doba, tokom turske vladavine, kao vrstan skakač pominje se izvjesni Salko Oručević. Kada je i Mostar bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, među najzapaženije “letače” smatraju se Ilija Pjanić i Mušo Hadžimusić. Između dva svjetska rata kao najcjenjeniji skakači bili su, između ostalih, Veljko Đedović, Nazif Sefić, Aziz Koluder, Joca Golubović, Svetko Simić i Huso Mišeljić.
            Od svršetka Drugog svjetskog rata (1945.) na ovamo stizale su u talasima nove generacije hrabrih letača sa mostova. Jedni su se specijalizirali za skokove na glavu, a drugi na noge. Mnogi su, međutim, vještinu iskušavali u obje discipline. Visoku tehniku i harmoničnost, sa odrazom i uronjenjem dostigli su brojni letači. Ipak, Emira Balića, trinaest puta pobjednika u skoku na glavu, niko za dugo neće zasjeniti. Duga je, ipak, kolona onih vrhunskih letača sa Starog mosta. Pomenimo ih bar nekoliko: Mugdim Sefić, Sekula Mučibabić, Nenad Neđa Šešeljević, Mugdim Guzin, Branko Vreća, Dragan Zovko, Jovo Račić, Husnija Balić, Neđa Milivojević, Jadranko Fink, Goran Fink, Marko Zovko, Mate Zelenika, Alija Ajanić, Semir Drocić, Mirsad Pašić, Senad Drljević, Mirza Bijavica, Tahir Delić i drugi. Bilo je i odvažnih djevojaka koje su skakale sa Starog mosta. Ostale su upamćene Seka Vasković, Zijada Demirović Humo i Paulina Šešeljević. Vlado Cvitanović je, pak, izveo najkomplikovaniji i najspektakularniji skok. Bio je to uzvratni skok na glavu od jednog i po salta (1,5 okret).
            Specifični uslovi - visina skakaonice, brzina i plićina rijeke (s podvodnim stijenama, grebenima) - stvorili su i odgovarajuće vrste i stilove skokova. To je, opet, prouzročilo i svojevrsne kriterije za vrednovanje-ocjenjivanje tehnike - ljepote i harmoničnosti skoka. Za svaki skok svaki sudija ima na raspolaganju 10 bodova. Oni se dodjeljuju zavisno od kvaliteta skoka. Sve ocjene se zbrajaju i tako dobija konačan rezultat, pa prema tome i redosljed takmičara.
            Kod skakača na glavu ocjenjuje se, u prvom redu, tehnika leta kroz vazduh i uronjenje u vodu. Oni nastoje da urone u vodu što manje, a to se postiže tzv. štrapom. “Lasta” se smatra najprivlačnijim i najcjenjenijim stilom. Skakač leti kao ptica i sunovraćuje se u vodu. Prilikom odraza zabaci ruke i onda ih priljubi uz tijelo. Stil “avion” je sličan “lasti”, ali rukama u odručenju pod uglom od 90 stepeni u odnosu na tijelo. “Prevoj” je stil kada skakač u letu savije tijelo u kukovima, noge i ruke opruži da prstima ruku dodiruje nožne prste, a zatim trzajem izbacuje noge iznad tijela.
            Kod skokova na noge ocjenjuje se, u prvom redu, sigurnost leta kroz vazduh. To su položaj tijela od faze odraza do uronjenja u vodu. Prilikom “slijetanja” na površinu rijeke skakač nastoji da izbaci što manje vode, zapravo da bude što manje prskanja. Za to je udomaćena izreka “dobro štulio”. Sklupčeni skakač, gdje brada dodiruje koljena zgrčenih nogu, koje obuhvati rukama ispod koljena - taj skok se naziva “čupica”. “Mertek” je stil kada skakač od odraza do uronjenja leti prema vodi ukrućenog tijela. Ti nazivi imaju porijeklo u turskom jeziku.
Primjerice, mertek je greda, balvan, direk. Ta imena, takođe govore koliko je duga tradicija skokova u Neretvu, po nekima od 1435. godine.
            O hrabrim letačima sa Starog mosta u Neretvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova. Najpoznatiji je pod imenom “Dječak i most”. Ovo ostvarenje na celuloidnoj traci dobilo je nagradu za kameru na Svjetskom festivalu dokumentarnog i TV filma u Londonu 1971. godine. I ne samo to. Film “Dječak i most” dobio je počasno mjesto u Olimpijskom muzeju u Londonu. Ima tu višeznačne simbolike. Švajcarska je kolijevka prvih zvanično zapisanih skokova u vodu, a film posjetiocima tog reprezentativnog, jedinstvenog muzeja kazuje o jednom specifičnom sportu najduže održanom u Mostaru. I film “Admiral” je svojevrsno svjedočanstvo o hrabrim mostarskim “ikarima” sa Starog mosta. Oni su bili tema, takođe, i mnogih diplomskih i onih radova studenata fakulteta za fizičko vaspitanje... Mostar je 1958. godine dobio lijep olimpijski bazen sa skakaonicama - za letove s tornja i daske. Ipak, tzv. figurativni skokovi tu nisu uhvatili korijene. A, ko zna, možda će se to dogoditi u budućem vremenu.

22.01.2011.

Stari most na poštanskim markama

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Dragi Šestić, a objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u broju 9, iz februara 1997. godine.


            Među prvim serijama poštanskih maraka, izdanim od strane J.P. PTT saobraćaja BiH u toku 1995. godine, bila je i jedna marka sa motivom Starog mosta. Mostarci su posebno ponosni na ovu marku. Ne samo što je na njoj prikazan veleljepni luk po kome je Mostar u svijetu i postao prepoznatljiv, već i zato što je autor slike mostarski slikar Salko Pezo.
            Motiv Starog mosta nije, međutim, prvi put na poštanskim markama. Tačnije, pojavilo se ukupno 7 raznih motiva na 15 različitih poštanskih maraka.
            Evo, pregleda svih poštanskih maraka s mostarskim Starim mostom.
            1. novembra 1906. godine, Austrougarska monarhija je u seriji 16 maraka za BiH izdala čak dvije sa motivom Starog mosta. Prva ljubičaste boje u vrijednosti od 2 helera i druga tamnosmeđe boje u vrijednosti od 20 helera. Na obje u gornjem dijelu stoji natpis “Bosnien:Herzegowina”.
            Već 18. avgusta 1910. godine, u čast 80-tog rođendana cara Franca Jozefa Prvog, izlazi sljedeći komplet maraka - isti kao onaj iz 1906. godine, s tim što je u donjem dijelu marke dodana godišnjica carevog rođendana “1830. - 1910.”. Marke su iste nominalne vrijednosti i iste boje kao prethodne.
            1. septembra 1918. godine, izlazi peta marka sa motivom Starog mosta i ona je reprint marke iz 1910. godine od 2 helera, sa crvenom bojom i naštampanom godinom 1918.
            Nastankom Države S.H.S. izlaze, nove - stare marke sa Starim mostom. Tamnosmeđa marka od 20 helera iz 1910. godine ostaje iste nominalne vrijednosti, s tim što joj se crvenim slovima naštampava “Država S.H.S.” na vrhu, “1918.” u sredini, lijevo i desno, te “Bosna i Hercegovina” - na dnu. Ovaj posljednji podatak je važan, jer je do te godine još postojao respekt za ime Bosne i Hercegovine! Ljubičasta marka od 2 helera iz 1910. godine dobiva nominalnu vrijednost od 10 kruna, s tim što joj se crnim slovima naštampava isto kao gore navedenoj od 20 helera.
            Osma marka izlazi 11. marta 1919. godine i to je reprint marke od 20 helera - tamnosmeđe boje iz 1906. godine. Nominalna vrijednost joj je 30 helera. Ovog puta na njoj je u gornjem dijelu naštampano “Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”, a u donjem dijelu “20h + 10h”. Naziv Bosna i Hercegovina je nestao!
            15. juna 1934. godine, u kompletu od 5 maraka koje su izašle za potrebe avio-pošte, izlazi i deveta marka sa motivom Starog mosta. Marka je jarkonarandžaste boje i najveće nominalne vrijednosti u seriji - 10 dinara. Iznad Starog mosta nacrtan je avion, a na gornjoj i donjoj strani stoji ćirilični i latinični natpis “
Југославија“, odnosno “Jugoslavija”.
            Deseta marka izlazi 12. septembra 1937. godine u bloku od 4 marke sa motivom narodnih nošnji Jugoslavije. Svijetloljubičasta marka sa djevojkom u bosanskohercegovačkoj narodnoj nošnji iza koje se u pozadini vidi Stari most imala je nominalnu vrijednost od 1,50 dinara.
            FNR Jugoslavija izdaje 16. juna 1951. godine u setu od 9 maraka za avio-poštu i jednu sa Starim mostom - plave boje, vrijednosti 6 dinara, te jednu tamnozelene boje od 6 (+10) dinara.
            Trinaesta marka izlazi 20. marta 1952. godine, ponovo za potrebe avio-pošte sa istim Starim mostom kao iz 1951. godine, s tim što je boja tamnocrvena, a nominalna vrijednost joj je 200 dinara.
            24. septembra 1966. godine, u čast 400 godišnjice Starog mosta PTT Jugoslavije izdaje novu marku sa Starim mostom, purpurne boje i nominalne vrijednosti od 0,30 dinara. U gornjem dijelu stoje natpisi “Most na Neretvi” i “1566 - 1966”.
            I na kraju, posljednja, 15. marka, ona sa početka ovoga teksta. Ona je izdana u seriji od pet maraka “Mostovi u djelima umjetnika”. Na njoj je ponovo vraćen natpis “Bosna i Hercegovina”, te uočljivi natpis godišnjice rušenja Starog mosta “1566 - 1993”.
            Nadamo se da će i ubuduće izlaziti poštanske marke sa našim Starim mostom. Možda sljedeći put već nakon njegove restauracije?!

20.01.2011.

Posljednja lasta

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige “Mostar - kolijevka sporta”. Ovaj tekst je preuzet iz mostarske informativne revije MM, u broju 10, iz marta 1997. godine.
            Uz donatorsku podršku Evropske unije i u tiražu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz štampe je izašla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo više autora čiji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinović, dok su recenzenti bili priznati sportski stručnjaci prof. dr Hamid Šoše, prof. Željko Džeba, prof. Enver Novaković i Mile Knezović. Najveća vrijednost ove knjige, posvećene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodišnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobođena političkih, ideoloških i drugih konotacija, te prožeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglašava i Hamid Šoše.
            Inače, tekst koji slijedi se bavi istorijom biciklizma u Mostaru.



            Prvo vozilo što je nalikovalo biciklu pominje se 1447. godine u hronici njemačkog grada Majningena. Opet po hronici Nirnberga, neki je “kovač 1649. godine, izradio vozilo kojim se za jedan sat moglo prevaliti 2000 koraka”! U istoriji ima zabilježeno još nekoliko konstrukcionih rješenja dvokolica sa drvenim točkovima, s nožnim pogonom, tj. “odgurivanjem od tla.” Godine 1790. Francuz Mede de Svirac izmislio je “celerifer” - spravu na dva točka. Točkovi promjera od sedamdesetak centimetara zasebno su ugrađeni ispod drvene prečke, s jastučićem u sredini. Vozač se odgurivao nogama. Slijedeća inovacija bila je drezina, koju je 1817. godine izumio K. Drais Von Sauerbronn.
            Prvi bicikli bez odgurivanja nogama svjetlo dana ugledali su u Francuskoj 1861. godine. Tvorac im je Ernest Michaux. Od 1865. godine drveni točkovi umjesto željezom oblažu se gumama, postoji i pedalo. Zatim su usavršavanju i modificiranju bicikla doprinijeli Englez John Kemp Starley (1880.) i Škotlanđanin J. Dunlop (1888.). Engleska tvornica “Humber” tom vozilu dala je manje-više konačan oblik.
            Biciklizam kao sport zvanično se pojavljuje 31. maja 1868. godine. Naime, tog datuma u Parizu, u parku St. Cloud, “Veloce Club de Pariz” je organizovao biciklističku trku na stazi dugoj 2000 metara. Na južnoslovenskim prostorima prvi velosipedi pojavili su se oko 1880. godine. Prvi klub je, međutim, osnovan krajem 1884. godine u Beogradu, a početkom naredne godine u Zagrebu itd.
            Biciklizam je jedan od najstarijih sportova u Mostaru. Ovdje je, prema zapisima Karla Peca u “Mostaru” (Lajpcig 1891.), već 1887. godine osnovan velosipedski klub. On se, po svemu sudeći, zvao “Radfahren Klub”. Na osnovu tih podataka moglo bi se zaključiti da je grad na Neretvi među prvima, a možda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklistički klub. Dobio ga je, očigledno, u prvoj deceniji vladavine Austro-Ugarske Monarhije na ovim prostorima. Njegovi članovi bili su isključivo austrijski oficiri i činovnici, porijeklom Nijemci. Taj klub imao je jedanaest članova, a raspolagao je s gotovo dvostruko više bicikla - dvadeset!
            A, ljudi iz ovog podneblja, a to su Hrvati iz Mostara, 1. maja 1896. godine osnivaju “Prvo hercegovačko koturaško društvo”. Usput rečeno, ono je kako se tvrdi - korijen hrvatskom sokolstvu u Bosni i Hercegovini. Tek 1901. godine u Sarajevu se zvanično oglasio Koturaški klub “Sokol”, a pominje se da je u tom gradu još 1892. godine djelovao “Fahard Klub”.
            Mostarski koturaši (biciklisti) već u prvoj godini svog organizovanog djelovanja priređuju kružne trke gradskim ulicama. Na žalost, do sada nisu otkriveni pisani tragovi ko su bili njihovi pobjednici i koliko je učestvovalo takmičara. Šestog juna 1897. godine “Prvo hercegovačko koturaško društvo” je, po Šefiku Pašiću, organizovalo dvije biciklističke trke. Vozilo se od Potoka do Mostara, 12 km i od Jablanice do Mostara, oko 40 km. Na kraćoj relaciji prvi na cilj stigao je izvjesni Viktor Procikijević, a na dužoj je trijumfovao neki Josip Jakuš.
            Iz raznoraznih razloga, aktivnost mostarskog biciklističkog kluba je postepeno splašnjavala dok nije potpuno zamrla. Ostao je, među ostalim, samo sa dva člana. Zato treba tražiti razloge i u visokoj cijeni bicikla. Ali, isto tako i u činjenici da grad još nije imao radionica za njihovo servisiranje i prodaju. Takav “dućan” tek 1900. godine otvorili su “došljaci” Antonio Tiberio i Anton Beli. Ova dvojica kompanjona su tu, uz ostalo, “prodavali, sastavljali i opravljali bicikle”.
            Da je u Mostaru početkom XX vijeka bivalo sve više bicikla, potvrđuju i neki propisi Gradskog kotarskog ureda iz 1902. godine. U odluci o uličnom i zdravstveno policajnom redu za grad Mostar, posebnim odredbama bilo je regulisano pitanje “koturaškog reda”.
            “Hercegovačko koturaško-gombalačko društvo Sokol” je 19. aprila 1903. godine za svoje članove organizovalo vožnju biciklima od Mostara do Metkovića. Ovoj “trci”, na stazi dugoj oko 50 km, posebnu draž dale su žene. To su bile “dvije gospođe i jedna gospođica”. One su se muškarcima pridružile u Čapljini, dokle su stigle vjerovatno vozom, popularnim “ćirom”. Šteta je što još nisu poznata imena tih biciklistkinja, možda prvih mostarskih i bosanskohercegovačkih.
            Ima, međutim, predznaka da su Mostarci, oni što su porijeklom s ovih prostora, znatno prije nego što je osnovan domaći koturaški klub, na biciklu krstarili cestama i šire teritorije. Među prvim takvim “toursmenima”, velosipedistima pominje se fotograf Antun Zimolo. On je prema nekim izvorima, već 1890. godine išao na turneju po Hercegovini, Crnoj Gori i Sandžaku. Zimolo je, takođe, bio sudionik više trka na kojima je osvojio pregršt trofeja. I 1900. godine mostarski biciklisti, tvrdi isti izvor, održali su više biciklističkih trka na relacijama Stolac-Mostar, Potoci-Mostar i na drugim stazama.
            Međutim, krajem XIX vijeka na našim cestama viđena je neobična trojka velosipedista. Nju je predvodio poznati biciklista i vazduhoplovac Mihailo Merćep, koji se 1897. godine vratio sa turneje po Evropi i Americi. S njim u društvu bili su Svetolik Savić i Ljuba Stojanović, svi članovi beogradskog “Prvog srpskog velosipedskog društva”. Oni su na biciklima krstarili i cestama Bosne i Hercegovine. Na putu od Beograda preko Sarajeva prošli su i kroz Mostar, da bi nastavili prema Nevesinju, Bileći, Trebinju, Dubrovniku i Crnoj Gori. Svuda su, kako se tvrdi, srdačno dočekani. I, naravno, izazivali posebno interesovanje i pažnju. Ta trojka je kroz grad na Neretvi projurila 1898. godine.
            Po poznatom istraživaću sportske historije Šefiku Pašiću, Mostarci su “imali prvi susret sa biciklom još 1885. godine”. O tome je ostavio ovaj zapis:
            “Na južnu maltu (carinarnicu) stigao je na biciklu neki Suhi, i to iz pravca Metkovića. To su doznali neki građani kvarta Luka i otišli su da posmatraju to ‘tehničko čudo’, kako su govorili. Među stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefić, radnik fabrike duhana. On je volio mašine i dugo je zagledao bicikl, a zatim je pravio skice. Domalo je biciklista Suhi krenuo kroz grad, ali ovoga puta u pratnji djece. Građani Mostara su izašli na trotoare da posmatraju biciklistu i bicikl, koji je produžio u pravcu Sarajeva. Iste godine mladi Ibro Sefić izradio je drveni bicikl koji je kasnije usavršavao. Prema ovome, prvi biciklista iz Mostara je Ibro Sefić”.
            Među mostarskim koturašima odnosno biciklistima s kraja XIX i početka XX vijeka bili su, kako izgleda, i dimnjačar Ivan Ač, Antonio Tiberio, Anton Beli, apotekar Mikan Vencel, Milan Janjoš, Cezar Vlajo, Anton Pehar, poznati inž. Miloš Komadina, inž. Dragutin Keler, Alija Lutvo, Anton Bajalo, Anton Zimolo, Manojlo Jelić, Rudolf i Julius Štanger, Salih Popo, dr. Dragutin Hlubna, prof. Stevan Žakula, Viktor Bek, prof. Vladimir Novak, prof. Leo Jamnicki i drugi. Godine 1914. izbijanjem Prvog svjetskog rata, zabrana rada pogodila je i biciklističke sekcije. Poslije 1918. godine u Mostaru je, navodno, egzistirao jedan biciklistički klub, mada je bilo nastojanja da ih bude više. Bliže je, ipak, istini da je između dva svjetska rata, od 1918. do 1941. godine biciklistički sport životario pod krovom sokolskih društava, što je uostalom bio slučaj sa ostalim sportovima, osim fudbalskog, teniskog i još ponekoga.
            Tek nakon Drugog svjetskog rata, biciklistički sport i u Mostaru dobija novi zamah. Tako je 1947. godine u okrilju RFD “Velež” osnovana i “malobiciklistička” sekcija. U početku su naročito bile privlačne kros-trke i takmičenja “kontraša”. A, zatim i ulične i drumske vožnje. Iz oskudnih sačuvanih pisanih tragova mogu se saznati podaci o najvećim uspjesima mostarskih biciklista, članova “Veleža”. Tako je, na primjer, 1948. godine Marko Zovko osvojio prvo mjesto na prvenstvu Bosne i Hercegovine. Još poznatiji postaje Andrija Krtalić. On samo u dresu matičnog kluba, u dvije godine uzastopno 1954. i 1955. biva republički prvak. S tom serijom uspjeha nastavio je poslije takmičeći se za zeničku “Željezaru” i sarajevsku “Lastu”. Krtalić je 1958. godine bio pobjednik trke od Čapljine do Mostara, u vožnji “Kroz Makedoniju” stiže na cilj drugi, učestvuje i u međunarodnoj “Trci kroz Jugoslaviju”.
            Od 1948. godine do početka šesdesetih godina Mostar je bio ciljno mjesto ili prolazna stanica nekoliko biciklističkih trka. Pomenimo samo neke: Sarajevo-Mostar 1948. godine, “Trka kroz Bosnu i Hercegovinu” Tuzla-Sarajevo-Mostar 1959. godine, Čapljina-Mostar 1958. godine i “Kroz Hercegovinu” 1958. godine.
            Biciklizam u Mostaru, zatim, doživljava iskliznuće iz sportske porodice. Klub se gasi. Istina, zaljubljenici u taj sport su nekoliko puta pokušavali da ga vrate u život. Vjerovalo se da bi na to moglo uticati “domaćinstvo” međunarodne “Trke kroz Jugoslaviju”. Grad na Neretvi je tri puta (1968., 1971. i 1986.) bio ciljno i startno mjesto određenih etapa tog “Toura”. Posmatranje ulazaka i izlazaka velikog međunarodnog biciklističkog karavana nije, na žalost, među Mostarcima vratilo biciklizam. I Ibrahim Čatrnja s istomišljenicima se svojevremeno mnogo trudio da domaće bicikliste izvede na takmičarske staze i da organizuje njihov klub. Ostale su to samo puste želje. Samo je uporni Aco Džakula, na sportskom biciklu “specijalcu” u različitim dresovima bezimenog kluba, često promicao gradskim ulicama i okolnim cestama. Hoće li Mostar ponovo dobiti jedan ili više biciklističkih klubova? A vrijeme je da se i u ovom gradu ponovo okreću pedala na sportskim biciklima...
18.01.2011.

Hotel “Neretva” i Banja

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Amir Pašić, a objavljen je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 2 i 3, u junu i avgustu 1996. godine.


            Dolaskom Austrougarske 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu, sa promjenom ekonomije unose se evropski urbani milje i arhitektonske forme u sve urbane sredine. U Mostaru odnos nove vlasti prema postojećem tkivu nije bio destruktivan jer novi objekti se podižu na slobodnim prostorima oko novoizdgrađene željezničke pruge, zapadno od postojećeg grada. Istorijska gradska jezgra je prepuštena prirodnom umiranju, pa je tako, uglavnom, ostala sačuvana za buduće generacije.
            Razvoj Mostara u ovom periodu može se vezati za dvije ličnosti istog prezimena, sličnih ideja, a potpuno različitog porijekla i profesije: Mujagu Komadinu, gradonačelnika i inžinjera Miloša Komadinu, gradskog mjernika.
            Urbana šema je vrlo jednostavna, podređena željeznici (pruga Sarajevo-Mostar-Metković) i automobilu (postojeće ceste dolinom rijeke Neretve, veza zapadno prema Splitu i istočno prema Nevesinju).
            Okolna brda utvrđuju se novim fortifikacijama, a gradska zona određuje se vojnim logorima na vrhovima trouglaste doline. Narasle saobraćajne potrebe traže bolju povezanost preko Neretve, pa su izgrađena tri mosta uz postojeći Stari, koji se adaptira za kolski saobraćaj.
            Centralna gradska osovina povezuje željezničku stanicu - novi poslovni centar na zapadu - mostom Franje Josifa (1888.) sa musalom na lijevoj obali koja se preuređuje u novi društveni centar. Škola, hotel “Neretva” i Gradsko kupatilo, objekti “novog doba” se grade da zemijene mektebe, hanove i hamame. Tu su locirani i drugi objekti istog simboličnog značenja: pošta i Vatrogasna stanica.
            Arhitekti unose eklektičke dekorativne elemente sakupljene tokom studijskih putovanja austrijskih arhitekata po Egiptu i Španiji, sa ciljem da NE negiraju u potpunosti islamski arhitektonski duh gradske sredine.
            Hotel “Neretva” (podignuta 1892.), unosi duh Evrope sa novim tipom gostinskih soba, sala za sastanke ili čitanje, muzikom klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, pripravljenom od strane kuhara dovedenih iz Praga.
            Volumen objekta bio je stran ovom podneblju - ogroman, sa monarhijsko žuto-crvenim horizontalnim prugama. Ali, vremenom, kao i većinu stranih tijela čovjek, uglavnom, prihvati. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje, objekat ostvaruje kontakt sa rijekom preko dvaju terasa. Prvobitna orijentacija bila je ka istoku, prema parku sa pregolama u kome je dominirao bazen sa zlatnim ribicama, koje su privlačile sve, a posebno djecu, do godine 1976., kada je cjelokupni prostor prepravljen odlukom dnevne politike. Jutarnja kafa pila se u hladu parka, a večernja na terasi sa zapadne strane. Hotel je bio jedno od nekoliko mjesta u gradu gdje se moglo plesati uz večeru i kolače raznih boja, koje dovoze do tvog stola pa ih je teško odbiti.
            I pored pregradnji i dogradnji, vremenom je hotel sazreo za ozbiljnu adaptaciju planiranu za 100-godišnjicu. Umjesto obnove, u stotoj godini, objekat je uništen u prvim mjesecima rata 1992. godine, zajedno sa gotovo svim značajnim gradskim objektima.
            Banja, ili službeno gradsko kupatilo, podignuta je da zadovolji higijenske potrebe naraslog i strukturno promijenjenog građanstva. Pored svih sadržaja primijenjenih po uzoru na slične objekte u monarhiji, posebno one u Pešti, ovdje se izgrađivao i njegovao mostarski duh. Škola plivanja za početnike - djecu koja se boje plahovite Neretve, rekreacija, saloni za uljepšavanje, anegdote sa Bricom Rifom, tavla ili roštilj na terasi - činili su objekat izuzetno bliskim svakom, ali istovremeno i pristupačnim samo uglednim.
            Podignuta 1914. godine, dakle, 22 godine nakon hotela “Neretva” da dopuni sadržaje novog centra Mostara, Banja je drugačijeg arhitektonskog izraza. Sa mnogo više nestandardnih elemenata, sa egipatsko-maurskog stil se pretače ka secesiji. Arhitekta Tenijer je završio glavni korpus, ali Puba Loose je kompletirao objekat tek 1927. godine.
            Uništeni u planskom potiranju kulture i hotel i Banja doživljavaju sudbinu grada u kome su nakon decenija postojanja postali vanvremenski, i zato prioritetni za opstojanje Mostara kao simbola naše multikulturne zajednice.
            Začetnik ideje o gradnji javnog kupatila bio je tadašnji mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina. Na svečanom otvaranju, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, 3. juna 1914. godine, Mujaga se svojim sugrađanima trebao obratiti i prigodnim govorom. On je to i učinio, ali na svoj način, kratko i narodski - jasno:
            - Narode, evo Bane (Banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve!

            *U skorije vrijeme, zgrada Banje je obnovljena.

15.01.2011.

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima od 4 do 8, u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.


            Tokom 1912. godine naš grad je dobio nekoliko kapitalnih objekata. Početkom te godine Mujaga Komadina je osnovao Konvikt u Brankovcu, kod zgrade Mitropolije. U adaptaciju je utrošeno 80 hiljada kruna i već 1. septembra tu je primljeno 40 djece iz siromašnih porodica, kako bi se lakše školovali u medresi, gimnaziji i trgovačkoj akademiji. Nažalost, Konvikt je zatvoren samo dvije godine po otvaranju zbog izbijanja (Prvog svjetskog) rata 1914. godine. Ova ustanova bila je jedina ovakve vrste u Hercegovini, a kroz njeno otvaranje vidimo koliko je Mujaga znao cijeniti obrazovanje mladih ljudi.
            Iz teksta sačuvane diplome saznajemo podatke o još jednom objektu, darovanom od strane Mujage. Diplomu je predala delegacija Vakufskog povjerenstva u Mostaru, a sastavio ju je u stihovima na turskom jeziku Hamza ef. Puzić, čuveni epigrafičar Mostara. Ona glasi: “Divne li Božije upute date Agi koji je izdašno velikodušan. Mustafaga Komadina je ovog časa učinio veliko dobročinstvo. Na zemljištu hadži Balina vakufa u Brankovcu, sagradio je za žensku djecu poseban svijetao mekteb. Mostaru je sve do danas bio potreban jedan ovakav mekteb. Neka je hvala Agi za njegov besprimjeran trud. Svi članovi Vakufskog odbora izrazili su u ime stanovnika Njemu zahvalnost i da od Boga bude nagrađen”.
            Ovaj mekteb se nalazio u Brankovcu kod nekadašnje džamije, na samom raskršću ulica Brkićeve i Braće Čišića. Počeo je sa radom od 1912. godine, a zgrada je kasnije služila u razne svrhe.
            Najveće zasluge što se na Luci sagradio još jedan gradski most pripadaju Mujagi Komadini. Izgradnja ovog mosta započela je u proljeće 1912. godine, a radovi su završeni maja naredne godine. Vijeće grada je donijelo odluku da se ovom objektu da ime Mujage Komadine, jer je bio glavni incijator za njegovo pravljenje u to vrijeme. Postojala je i tabla sa imenom mosta, ali je 1918. godine skinuta, pri čemu je most preimenovan u “Most Vojvode Stepe”.
            “Gradska elektrana Franje Josipa u Mostaru” sagrađena je, takođe, 1912. godine. Grad je tada dobio 630 žarulja koje su zamijenile fenjere. Svečano otvaranje pritiskom na dugme izvršio je Mujaga Komadina.
            Opštinski sud u Cernici je bio Mujagino vlasništvo koje je kasnije prodao sinovima Riste Šaina. Objekat je građen 1906. godine.
            Komadina je začetnik ideje o izgradnji javnog kupatila, po uzoru na slično u Budimpešti. Gradili su ga radnici “Romanije”, po projektu Miroslava Lose iz Mostara. Na svečanom otvaranju 3. juna 1914. godine Mujaga je održao kratki govor, rekavši: “Narode, evo Bane (Banje) za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve.” U to vrijeme mostarska Banja bila je najmodernije javno kupatilo na Balkanu.
            Most na Carini (1916.-1917.) pravljen je, isto tako, za vrijeme Mujagine uprave gradom.
            Svoj doprinos imao je u izgradnji još nekoliko zgrada, kao što su: Viša djevojačka škola, zvana “Kalhana” iz 1903. godine, Vojna komanda, arhitekte Josipa Vancaša iz 1898. godine, trospratnica u kojoj je bila gvožđarija kompanjona Dokić-Bilić-Peško u blizini Suhodoline, privatna rezidencija u Stefanijinom šetalištu, itd. U Gornjoj Drežnici sagradio je džamiju sa kamenom munarom. Razmišljao je o izgradnji pozorišne zgrade, dovođenju vode iz Bune, kao i o izgradnji još jednog mosta preko Neretve od Tepe do Baščina. Projekat mosta je bio gotov i na njemu se lijepo vidi zamisao da se na širokim trotoarima naprave mali dućani, što je djelovalo vrlo atraktivno. Ipak, previše toga je sebi dao u zadatak. Vremena je bilo sve manje. Starost se približavala, a damar nije jenjavao.
            Od unuka Mujage Komadine, gospodina Mustafe Brace Komadine, saznajemo neke pojedinosti vezane za mezar najuspješnijeg gradonačelnika u istoriji Mostara. Mezar se nalazi u haremu Lakišića džamije na Korzou. Po smrti Mujaginoj 5. maja 1925. godine, bilo je prijedloga da se pokopa u parku na Musali, gdje je inače, bio glavni gradski trg. Međutim, njegovi sinovi Asim, Ahmed, Salih, Edhem, Šefkija i Hivzija nisu se složili sa tim prijedlogom i insistirali su da to bude mjesto u Lakišića haremu oko istoimene džamije, iz prostog razloga što je u ovoj džamiji Mujaga redovno išao na klanjanje namaza i što je poslije obreda volio tu sjediti. U stvari, kroz taj harem je prolazio jedan mali đeriz Radobolje, uz koji bi se odmarao sa svojim prijateljima. To je bilo njegovo intimno mjesto. Ispoštovana je porodična želja i zaista je tu pokopan. Spomenik je rađen od aranđelovačkog kamena, a izvođač je bio privatni poduzetnik iz Sarajeva.
            U dijelu Lakišića harema oko džamije samo su sašuvana četiri stara nišana. Godine 1935. izvršena je ekshumacija jednog dijela mezarova, tako da su ostali bašluci sa natpisima Abdulaha iz 1862. godine, hadži Omer-age Kalajdžića iz 1896. godine, hadži Omer ef. sina Ali-bega Lakišića iz 1899. godine i Saliha, sina Šehovića, bez datuma. Prema tome, najmlađi spomenik je Mujagin i potiče iz 1925. godine. Uzglavni nišan sa završetkom u obliku fesa nosi natpis na turskom jeziku: “On (misli se na Allaha) jeste vječan. Mostarski gradonačelnik Komadina Mustafa-aga, sin Omerov. Za njegovu dušu prouči Fatihu. Godina njegova rođenja je 1256. (hidžretska, odnosno 1840. godina), a godina smrti 11. ševala 1344. (5. maj 1925.)”.
            Na suprotnom podnožnom nišanu okrenutom ka istoku je tekst na bosanskohercegovačkom jeziku u latinici: “Mujaga Komadina, načelnik grada Mostara 1840.-1925.”
            Oko spomenika su postavljeni debeli lanci na deset stubova.
            Pored uže porodice, mezar redovno održava izvjesni gospodin Novo, u znak pijeteta prema ovom dobrotvoru. Prilikom granatiranja Lakišića džamije u prošlim ratovima od 1992. do 1995. godine, spomenik je oštećen, ali ne u većoj mjeri.
            Bilo bi dobro pokrenuti incijativu da se odštampa zbornik radova o životu i djelu Mujage Komadine, Mostarca koji je sve svoje potencijale stavio u službu prosperiteta našega grada. Mostar je u vrijeme njegovog upravljanja prilično harmonično zakoračio u evropske tokove.

12.01.2011.

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima od 4 do 8, u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.


            Treba reći da je Mujaga na izborima 1900. godine sa 770 glasova izabran u Opštinsko vijeće i to kao treći po broju glasova što je nagovještavalo njegov još veći uspjeh u narednom periodu.
            To se moglo i pretpostaviti nakon izbora u još neke odbore kao što su Odbor za građane, Odbor uboške zaklade i Gospodarstveni odnosno privredni odbor. Tri godine kasnije ponovo je izabran za člana Vijeća te u jednu komisiju za gradski vodovod. Mišljenja smo da je događaj u vezi sa izradom Statuta Mostara posebno interesantan, sa današnje distance i aktuelnih poslova oko iste problematike. Naime, februara 1905. godine zasjedala je Komisija za izradu novog Statuta opštine. Članovi komisije su smatrali da je potrebna veća autonomija Vijeća građana. Za izvjestioca Mujaga predlaže Peru Šantića koji se poslije iznošenja prijedloga obraća prisutnom vladinom predstavniku, kotarskom predstojniku baronu Rudtu, pitajući ga za njegovo mišljenje o predloženom Statutu. Kako mu Statut ne odgovara, on se diplomatski povlači ne dajući eksplicitan odgovor.
            Novi Opštinski statut predviđao je da građani neposredno biraju vijećnike koji bi opet time stekli pravo da biraju gradonačelnika i podgradonačelnika (dvojicu). Ovim našinom u stvari je eliminisan direktni upliv vlasti u izbor ličnosti za navedene funkcije. Kako je ovo bio prvi statut ovakve vrste u BiH po kome je garantovana opštinska autonomija sasvim je jasno da su oficijelne austrijske vlasti činile sve da se ne usvoji. Do tada važeći statuti u BiH samo djelimično su pružali šansu da građani odlučuju. Istina samo dvije trećine vijećnika su mogli birati građani dok je taj odnos bio daleko manji kada je riječ o izboru gradonačelnika i podgradonačelnika i iznosio je jednu trećinu. Godine 1905. Mujaga je postavljen za predsjednika Komisije koja je trebala izraditi novi Statut.
            U to vrijeme Mujaga se odlučuje da sagradi jednu džamiju u Gornjoj Drežnici gdje do tada nije bilo ni jedne muslimanske bogomolje. Na lokaciji Podglavci 1903. godine podiže džamiju na zemljištu koje je poklonio Mehmed Huseljić. Četvrtasta munara dosezala je visinu od 12 metara.
            Mustafi Braci Komadini je otac pričao kako je Mujaga za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazio u Beč kako bi osigurao hranu za Mostar. U Beču su mu obećavali da će u Mostar poslati dva vagona žita. Da bi se osigurao, zahtijevao je da se vagoni sa žitom prikopčaju za kompoziciju kojom se on vraćao u Mostar. Tako je i učinjeno.
            Vispren duh i naglašena ineligencija često su dolazili do izražaja kod Mujage Komadine. Brzo je reagovao i redovno iznalazio prava rješenja. Jedne tople mostarske večeri poznati novinar i publicist Refik Hamzić je društvu okupljenom na terasi hotela “Bristol” pričao zanimljiv detalj koji se zbio u Beču za vrijeme Mujagine posjete caru Franji Josipu čiju je naklonost usitinu imao. Da li je to istinit događaj ili je to samo anegdota teško je prosuditi. Ipak, cijela priča ima za cilj da naglasi ono što je Mujaga posjedovao, a to je sposobnost za snalaženje i mudro reagovanje. Njegova posjeta glavnom gradu K. und K. monarhije tekla je po utvrđenom protokolu. Navodno ga je car upoznavao sa znamenitostima ove evropske metropole. Na kraju, da bi ostavio najveći utisak na svog cijenjenog gosta iz Mostara, pokazao mu je carsku haznu, odnosno riznicu. Prepuna blaga, zlatnika, dragog kamenja, nakita, novca i ostalih dragocjenosti, zadivila je Komadinu. Car, želeći da ga daruje, ponudi mu poklon koji će sam izabrati. Za svakog bi ta odluka bila preteška. Mujaga se mašio za svoju kožnu kesu sa novcem, izvadio jedan zlatnik, a palcem ga izbacio na gomilu blaga koje je ležalo u saharama. To je popratio riječima:
            - Nikad se iz carske nije iznosilo, u nju se samo donosilo.
            Ovdje se najbolje potvrdila izjava mostarskog publiciste i novinara Muhameda Hame Ajkića koji je jedne prilike rekao:
            - Komadina nije mnogo govorio, ali kad bi nešto rekao, onda se to pamtilo.
            Lokalne novine su zabilježile veliku poplavu u Mostaru koja se desila u noći između 6. i 7. novembra 1905. godine. Tada je proradila opasna Dronja čije korito Mostarci zovu Suhodolina, a nalazi se duž gradskog tvrđavskog zida u pravcu Konaka, završavajući se sa velikim ovalnim otvorom u blizini Mravove magaze. Na istoku prosijeca Novo i Staro pravoslavno groblje. Niz Suhodolinu je Dronja te večeri nosila sve što joj se nalazilo na putu: kamenje, pijesak, mrtvačke sanduke - čak i leševe, potom grede, a srušila je i nekoliko objekata. Jutro su mnogi građani dočekali bez krova nad glavom. Gradsko vijeće ne donosi odluku da se stradalnicima pomogne u opravci kuća jer nema odobrenja Vlade. Na scenu stupa Mujaga Komadina tražeći da Vijeće hitno donese odluku jer će u suprotnom on sam snositi troškove što je bio dovoljan argument da se popusti. Tada je došao u oštar sukob sa baronom Pinterom, austrijskim zaštitnikom.
            U gradu je Mujaga omiljen i često od njega traže pomoć. Zanatlijsko udruženje “Ittihad” obraća mu se s molbom da im pomogne oko obezbjeđenja prostorija na što on pozitivno odgovara i ustupa im prostorije na uglu Cernice i Krpića ulice. Komadina je i potpisnik Rezolucije Muslimana BiH u kojoj se traži vjersko prosvjetna autonomija. Uz njegov je i potpis Ali Fehmi efendije Džabića. Džabićev pokret nastao je u Mostaru kao odraz pokrštavanja Muslimana od strane katolika. Posebno je na narod uticao slučaj pokrštavanja malodobne Fate iz Kuti Livča koju su oteli i odveli negdje u Dalmaciju.
            U kući Mujage Komadine januara 1907. godine održana je Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine. Centralno pitanje na koje se tom prilikom tražio odgovor glasilo je zašto na jednom sastanku predstavnici hadži Husaga Kajtaz i Ahmed efendija Karabeg nisu potpisali peticije. Iz ovoga zaključujemo da je njegova kuća korištena i za značajnije sastanke sa temama od vitalnog ineteresa za muslimanski narod.
            Konačno su izbori 1909. godine nagovjestili njegov puni uspjeh. I dalje je zadržan u Gradskom vijeću. Njegov protivnik baron Karlo Pinter - kotarski predstojnik živo se zalaže da za gradonačelnika izabere Ibrahima Kajtaza, a za njegovog zamjenika Dominika Mazija, doseljenog advokata. Sjednica je nakon burne diskusije prekinuta i tek na molbu Pintera vijećnici su se sakupili poslijepodne i za gradonačelnika izabrali Mujagu Komadinu. Najviše glasova za funkciju njegovog zamjenika sakupio je Nikola Smoljan. To je bio razlog da baron Pinter definitivno napusti Mostar što se tumači pobjedom domaćih snaga u političkom životu grada.
            Prilikom dočeka cara Franje Josipa u Mostaru 1910. godine sav grad je bio svečano iskićen. Na staroj željezničkoj stanici za tu priliku je improviziran velelepni paviljon. Po ulicama su napravljeni slavoluci iskićeni cvijećem i zastavama. Svaka od tri glavne konfesije imala je svoj slavoluk. Čelični most između hotela “Neretve” i starog “Bristola” bio je sav u cvijeću. Ispred hotela “Neretve” pripremljena je bina za strane goste i domaće gospođe. Ulaz u Karađozbegovu džamiju sav se šarenio od perzijskih ćilima. U Glavnoj ulici Muslimani su podigli dva slavoluka.
Kod Suhodoline, a u blizini Srpske banke, pravoslavni su podigli svoj slavoluk. Terasa Mujagine trospratnice uz Suhodolinu poslužila je za smještaj članova “Gusala”. Najljepši perzijski ćilimi u dužini od oko 400 metara postavljeni su preko cijele Velike ćuprije, odnosno Starog mosta i dalje ka priječkoj čaršiji. Na Rondou je tada postavljen visok obelisk sa pozlaćenim carskim oreolom i širokim funfamentom. Pred Domom Hrvoja katolici su imali svoj slavoluk sa svojom i carskom zastavom.
            Tačno u 12 sati oglasili su se topovi sa Huma i to je bio znak da u Mostar stiže car. Nakon što je primio raport počasnog stroja car se uputio ka paviljonu gdje ga je dočekao gradonačelnik Mostara Mujaga Komadina i kratkom besjedom pozdravio.
            Na to je Franjo Josip odgovorio:
            - Hvala vam najtoplije na dobrodošlici vjerno odanih građana Mostara, a odazivam joj se iskrenom željom da vam grad uspješno napreduje.
            Zatim su sedmogodišnji sinčić Mujagin Edhem Komadina i mala Fatima Kajtaz ponudili caru-kralju na srebrnoj tacni hljeba i soli, a djevojčice Ruža Čokorilo i Milka Smoljan buketiće cvijeća. Edhema je car darivao zlatnim sahatom, a curice broševima sa briljantima i ugraviranim svojim inicijalima.

            (Nastavlja se)

11.01.2011.

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Šemsudin Serdarević, a objavljen je u dijelovima u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima od 4 do 8, u periodu od septembra 1996. do januara 1997. godine.


            Pišući o Mujagi gotovo svi autori su isticali njegovu pronicljivost, oštroumnost i smisao za unosne i velike poslove. I zaista sudeći po svemu što je uradio i postigao nije teško zaključiti da je bio veoma inteligentan čovjek, obdaren sposobnošću da predviđa nadolazeće vrijeme i događaje u njemu.
            Iz teksta uklesanog na nišanu pored Lakišića džamije, u Ričini, se zaključuje da je rođen 1256. po Hidžri, odnosno 1840. godine. Otac mu se zvao Hadži Omeraga i do sada nije utvrđeno njegovo porijeklo s majčine strane. Imali su petero djece: Huseina, Mustafu, Saliha, Ahmeda i Muntu. Poslije završenog mekteba upisao se u medresu koju je s uspjehom završio. Nema dovoljno podataka iz tog perioda putem kojih bi rasvijetlili taj dio njegovog života. Zna se da je krajem turske uprave uspješno obavljao poslove vezane za prenos pošte na relaciji Mostar-Sarajevo i obratno. Uostalom taj posao je bio vezan za porodicu, a mladi Mustafa je već tada pokazivao sklonost za poslovnost, naročito u odnosima sa surudžijama, odnosno vodičima poštanskih karavana koje su činili Tatari.
            Ulaskom austrijskih trupa u Mostar u ljeto 1878. godine, general Jovanović, zapovjednik 18. pješadijske divizije odmah je imenovao Medžis od domaćih ljudi, a za gradonačelnika je postavljen Muhamed-beg Alajbegović. U to vrijeme izbili su neredi u Konaku, te je palo nekoliko glava. Mustafa Komadina se nalazio u Konjicu i ponesen idejom da se pruži otpor okupacionoj vojsci, bez obzira što je na to pristao sultan, očekivao je da učestvuje u borbama, ali do toga nije došlo jer su događaji u Mostaru pokazali da je bespotrebno ginuti kada je sve riješeno za zelenim stolom u Berlinskom kongresu.
            Pošto su jedinice austrougarske vojske ušle u Konjic, oficiri su ga privolili da primi dužnost vojnog liferanta što nije mogao odbiti jer je osjetio da tu njegove sposobnosti mogu doći do izražaja.
            Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo među prvom tridesetoricom utemeljitelja našlo se njegovo ime, a uz to je poklonio 50 forinti za ime glavnice Društva. Za ovu svotu novca tada se mogao kupiti jedan hektar plodne oranice. Na tom spisku su imena još nekih viđenijih građana kao što su: Muhamed-beg Ćemalović, Mustafa ef. Efica, Ibrahim-beg Kapetanović, Mate Mikačić, Antun Pehar, Vojislav Šola, Husaga Kajtaz, Ahmed-beg Hadžiomerović, Risto i Miho Šantić, Ignacije mitropolit, Omer Sefić i drugi. Bila je velika čast pripadati jednom takvom društvu koje vrši humane poslove. Uostalom vrijeme će pokazati da će pripadnici ovog društva spašavati sijeno u njegovim sjenicama.
            Iste godine učestvuje u sufinansiranju Časničko-činovničke kasine na Mejdanu. Pored njega pozajmnice je u iznosu od oko 20.000 forinti dao izvjesni Hauser iz Trsta.
            Rijetko kad su u Mostaru zabilježene izuzetno hladne zime sa velikim snijegom. Ipak, takva zima zadesila se 1887. godine kada je grad zbog velikih nanosa snijega bio praktično odsječen od ostalog svijeta.
            U tim, za siromašnije gradsko stanovništvo veoma teškim trenucima, Mujaga priskače u pomoć. Šalje telala da po gradu objavi radosnu vijest u kojoj stoji da će podijeliti drva i brašna. Vrlo brzo razdijeljeno je ni manje ni više nego 500 tovara drva i 40 vreća brasna. Na ovom primjeru mnogi su uočili njegovu širokogrudnost i jednu specifičnost svojstvenu Mostarcima: da oni grad osjećaju kao svoju širu rodbinu za koju se vrijedi često zrtvovati.
            Što se tiče početka njegovog ulaska u politički život grada može se reći da je bio neuspješan. Na izborima za Gradsko vijeće Mostara 1891. godine, pokušaj da uđe u krug vijećnika mu nije uspio, jer je sakupio samo 302 glasa, što je bilo nedovoljno. Prelom je nastao 1893. godine kada ipak biva kooptiran u Gradsko vijeće jer je jedno mjesto ostalo upražnjeno. Tom prilikom on daje zakletvu i od tada započinje njegova sve veća društvena angažovanost.
            Njegovo ime se već nalazi u spisku Odbora za predračun opštine, a ujedno je izabran za člana deputacije koja je išla u Sarajevo s ciljem da protestuje protiv nekih odluka Vlade vezanih za poreze. S obzirom na česte poplave Radobolje odlučeno je da se korito od Pijeska do Raljevića ćuprije reguliše a u komisiju je pored ostalih imenovan i Komadina.
            Da bi se obilježila na odgovarajući način 50-godišnjica vladavine cara Franje Josifa mostarska Vlada izašla je sa prijedlogom da je za taj jubilej najprimjerenije početi sa izgradnjom Prve osnovne škole. Sam prijedlog podrazumijevao je istovremeno i finansijsko učešće u izgradnji ovog objekta. Na sjednici Vijeća iz 1898. godine u zapisnik je unesen podatak da Vlada u te svrhe izdvaja prilog od 30.000 forinti.
            Kako je izabrana lokacija preko puta zgrade Gimnazije pripadala vlasništvu Vakufa odustalo se od te ideje. Gradsko poglavarstvo je stoga predložilo dva druga zemljišta od kojih je jedno bilo u vlasništvu Mujage Komadine, a drugo Salihage Makeljića. Premda je Mujagino zemljište skuplje stajalo ipak je zaključeno da se ono otkupi. U oktobru je postavljen kamen temeljac s prigodnom spomenicom kako je to ranije bio običaj. Zgrada je napravljena i sve do pred ovaj rat (1992. godine) služila je svojoj namjeni.
            Prema kazivanju Mujaginih savremenika Salih-bega Velagića i Omera Obada on je nosio običan fes bez kalufa i jednostavne šalvare. Odijelo mu nikada nije odavalo čovjeka iz bogatog sloja. Neprekidno je bio u nekoj žurbi što dokazuje i zapis njegovog unuka Mustafe Komadine.
            Naime, Mustafi-Braci je nena Mujaginica pričala da bi Hadžaga, kako je ona voljela da zove svoga muža Mujagu, odlazeći iz kuće toliko žurio da je redovno jednu postolu obuvao vukući je po kaldrmi dok je ne bi navukao na nogu. Na sastancima Gradskog vijeća ili Vakufa često je prekidao govornike saopštavajući im da je neki posao oko koga se diskusija vodila on već završio na svoju ruku jer, navodno, nije bilo vremena za dugo razmišljanje i debatiranje. U stvari, on je sam nudio investicije i time ubrzavao donošenje odluke o prihvatanju prijedloga.
            Već 1883. godine Mujaga podiže jednu veću zgradu na dva sprata na samom uglu Glavne i ulice Mala Tepa. Još uvijek se iznad ulaznih vrata na kamenom luku vidi klinastog oblika kameni segment na kome je uklesan tekst na turskom jeziku, a arapskim slovima. Iz njega saznajemo porijeklo zgrade. Sve do ovog rata taj tekst je bio pokriven plastičnom tablom, u stvari firmom pčelarske prodavnice. Na prozorima se nalaze metalni kanati, a fasada je neobično prošarana u dvije boje. Zgrada se naslanja na oniži objekat u kome je dugo vremena bila smještena Frkina kafana. Mujaga ju je namijenio za musafirhanu tako da su tu mogli određeno vrijeme prebivati musafiri-gosti.
            Zanimljivi su detalji vezani za objekat na mjestu nekadašnje Džinovine. Sve do 1896. godine na prostoru omeđenom Glavnom, Srednjom Hanskom i Telčevom ulicom nalazio se Džinovića han. Po njemu je ovo zemljište i dobilo naziv Džinovina. Upravo taj plac Mujaga je kupio 1898. godine i tu podigao impozantnu trospratnicu u kojoj je sve do pred ovaj rat bila smještena Skupština opštine, a u prizemlju ZE-MA, odnosno NA-MA. Ipak treba reći da ju je Mujaga 1920. godine prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško. Na pročelju te zgrade Mujaga je želio staviti reljef bosanskohercegovačkog grba, a to je savijena ruka sa nožem u šaci. Tadašnje austrijske vlasti mu to nisu dozvolile tražeći da se umjesto bosanskohercegovačkog postavi austrijski grb. Kompromis je nađen tako što su u ugrađene medaljone umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina) koji su se tek sada ponovo ukazali nakon što je zgrada zapaljena. Ispod medaljona su izrađena dva unakrsno postavljena mača. Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a služila je kao K. und K. militer comando, odnosno Carsko kraljevska vojna komanda.

            (Nastavlja se)

04.01.2011.

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

            *NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Šiširak,  u mostarskoj informativnoj reviji MM, u brojevima 9, 10 i 11, u periodu od februara do aprila 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit ćete da on kaže kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije od prije pedeset godina, što znači da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili približnije, iz 1947. godine).


            Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim “ćirom”. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata.
            Mostar je imao i svoj mali “metro”, ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom šetalištu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenišna kraka, za ulaz i izlaz sa obje strane. Bio je sav u pločicama, u obliku šahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjećanju.
            Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Moše Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesića trafika. Od ove trafike, pa do tadašnje Željezničke putničke stanice, bili su locirani željeznički magacini. U istoj ulici, počev od kafane “Jagnje”, pa do upravne zgrade ŽTP-a, bilo je par malih dućana i brijačnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeća “Špedicija”. Prvi direktor “Špedicije” bio je Remzija Puzić. Kasnije “Špedicija” prerasta u “HAP” (Hercegovački autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant “Autoprevoz”.
            U Lenjinovom šetalištu tada je radila Tokića pekara, preko puta Gimnazije, a u bivšem Domu omladine bio je otvoren “Klub prosvjetnih radnika Mostara”. Idući prema Rondou, u dijelu današnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran “Pariz” sa predivnom ljetnom baštom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druženja mostarske raje.
            Na početku Ulice dr. Safeta Mujića, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ograđeni prostor Željezničke stanice sve do hotel “Mostara”. Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.
            Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteorološke stanice. Niže od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje žita i ekonomat. Južnije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat u kome je nekad stanovao poznati mostarski inžinjer Miloš Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuće rastao jedinstven primjerak “libanskog cedra” (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).
            Ulazeći u Šantića ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom početku bila je Krečana, a onda, skoro duž čitave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, među njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao “Ćelovina”.
            Istočni dio ulice, sve do Avdića kuće, bio je pod baščama i voćnjacima koji su prolazili sve do same obale Neretve. Međutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postaće veliko gradilište. Sa lica zemlje nestala su pluća grada.
            Ubrzo poslije oslobođenja Mostara, 1945. godine, u Šantićevoj ulici, otvoreno je kino “Partizan”. U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije prošlo mnogo vremena kad su, na repertoar, došla i naša dva prva poslijeratna filma “Slavica” i “Živjet će ovaj narod”, oba naravno, sa ratnom tematikom.
            S obzirom da je, u to vrijeme, odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava Mostar je tada, osim kina “Zvijezda”, imao i kino “Korzo” u Glavnoj ulici, kino “Neretva” u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivše Osnovne škole “Osman Đikić”. Kasnijih godina, otvoriće se sinemaskop u Ulici Matije Gupca. U vrijeme važnih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.
            Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvučnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, građani su obavještavani i o raznim društveno političkim zbivanjima.
            Od raskrsnice, ulazeći u Ulicu Adema Buća i idući kroz Cernicu, na samom početku nalazilo se nekoliko dućana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojačka, obućarska i tapetarska radnja i, na kraju, činovnička zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Niže zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starješina, a kasnije Planinarsko društvo “Prenj” i frizerski salon.
            U međuvremenu, proradila je i kafana “Velež”, sa lijepom ljetnom baščom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpića ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajalište Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali šale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svačiju dušu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.
            Ispod zgrade Opštinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a južnije Balićeva apoteka. Na prostoru, gdje je izgrađena zgrada “Elektro-Hercegovine”, nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzeće i pekara. Preko puta, u Ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP “Hercegovina”, bio je park. Južnije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, održavana je nastava jednog odjeljenja Škole učenika u privredi.
            Na uglu Ulica Adema Buća i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna bašča sa pozornicom društva “Preporod”, u kojoj su se redovno održavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji biće izgrađeni objekti Dječijeg vrtića.
            Na potezu od Mikačića kuće, u Krpića ulici, pa do Voljevičine, zaključno sa Ulicom Rade Bitange, znači veći dio Bulevara, bilo je pod voćnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme na ovom prostoru počeće izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istočnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasništvo Golubovića, u Ulici Matije Gupca i Sliškovića, u Ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa voćnjacima.
            U narednim godinama, na ovim prostorima biće podignuto veliko naselje. Preko puta Štamparije, u Ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca, a malo niže bila je brijačnica. Na početku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladište preduzeća “Prenj”, gdje se prodavao ogrijevni materijal.
            Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat “Bijela lađa”, a niže, prema Lučkom mostu, bile su trgovačka radnja, brijačnica i nadaleko poznata Dugalića pekara.
            Ovim završavam moja sjećanja na pojedine dijelove mostarske čaršije, od prije pedeset godina. Ostalo je još mnogo toga da se napiše, ali o tom nekom drugom prilikom. Želio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one čari našeg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najviše stradao u ovom bestijalnom ratu. Želio sam, takođe da najmlađe generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja što prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje što možemo dati najljepšem dragulju na svijetu.

Iz istorije Mostara i Hercegovine
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

SVI TEKSTOVI NA OVOM BLOGU
IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 1. dio

IZ ISTORIJE ZAVIČAJA - 2. dio

Knjiga Tibora Vrančića «Mostar – krhotine prošlosti»

Grad mojih prijatelja

Da se ne zaboravi - 1. dio

Da se ne zaboravi - 2. dio

Da se ne zaboravi - 3. dio

Da se ne zaboravi - 4. dio

Da se ne zaboravi - 5. dio

Oni su pobijedili smrt

Mostar - čaršija kakve više nema - 1. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 2. dio

Mostar - čaršija kakve više nema - 3. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 1. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 2. dio

Mustafa Mujaga Komadina - legendarni mostarski gradonačelnik - 3. dio

Hotel “Neretva” i Banja

Posljednja lasta

Stari most na poštanskim markama

Dječaci kao ptice

Most na Musali

Bernard Lajhner stiže s loptom

Šadrvani

Šarmeri sa Neretve

Kafana "Evropa"

Sahat-kula

Česme

Musala

Dr. Himzo Polovina - Doktor koji je ljude liječio pjesmom

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 1. dio

„LIJEPA EMINA” IZBLIZA (iz mojih neutrnulih sjećanja) - 2. dio

Šeher i grad Mostar

Mostar - vječni grad - 1. dio

Mostar - vječni grad - 2. dio

Stare stambene kuće

Hotel “Ruža”

Kriva ćuprija

Simfonija ljepote i funkcionalnosti

Neviđene česme

Vrelo "Djevojačka voda"

Peške - 1. dio

Peške - 2. dio

Šantićeve predizborne muke

By MosHer za vječnost – sa bloga “Na granici sjećanja“

Na granici sjećanja – Blog

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 1. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 2. dio

Konzulati u Mostaru za vrijeme turske i austrougarske uprave – 3. dio

Francuski konzularni agenti u Mostaru

Razgovori u francuskom Klubu

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 1. dio

Zlatna era RKUD “Abrašević” - 2. dio

Mostarska sevdalinka - 1.dio

Mostarska sevdalinka - 2.dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 1. dio

Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru – 2. dio

Sarači, samardžije, sedlari i tašnari

Posljednje esnaflije Mostara

Muhamed Mujić - ZA ANTOLOGIJU

NOVI POČETAK

Zlatari Mostara i Hercegovine

Dražen Dalipagić Praja - RODILA MAJKA KOŠARKAŠA

Prilog o zanatima i trgovini mostarskih Srba pravoslavaca

Blogger.ba ipak nastavlja svoj rad, novi vlasnik Pepper communications

Jasna Merdan Kolar - ZLATO IZ LOS ANĐELESA

Bogatstvo Muslibegovića kuće

Miroslav Brozović - PRVA MEDALJA

Antonije Marinković - Prvi mostarski advokat

Krunoslav Kruno Radiljević - TROFEJ NA DOHVAT

Kamen i Mostar

Ante Pehar - SAMOUKI ŠAMPION

Tenelija - kamen Mostara

Emir Balić - LEGENDARNA “LASTA“

Čuvene Efice iz Cernice

Franjo Arapović - OD SLIPČIĆA DO ZVIJEZDA

Iz prosopografije Kosača (Jelena i Teodora)

Vesna Radović - IZDANAK MOSTARSKE ŠKOLE

Risto Ilije Ivanišević (1842. - 1913.)

„Otac“ košarke u BiH Milenko Radosavljević Amerikanac - IZ NJUJORKA NA KANTAREVAC

Dvorske spletke u Hercegovini - Prošlost iskićena legendama

MOJA E-MAIL ADRESA



BROJ (NE)ZADOVOLJNIH POSJETILACA
125837

Powered by Blogger.ba